Citati književnih dela

[erinija]

Kad čovek ne može da zaspi, on se, pre svega, trudi da ne misli ni na šta i zato broji ili se moli bogu. Najedanput se seti, gospode bože, juče sam zaboravio da uradim to i to! A posle mu padne na pamet da su ga možda prevarili u radnji kad je plaćao. Onda se seti kako su mu onomad žena i prijatelj tako čudno odgovorili. A kad počne da pucketa neki komad nameštaja, čovek pomisli da je lopov, pa ga obuzme vrućina od straha i stida. A kad je već sav obuzet strahom, počne da razmatra svoje telesno stanje i znojeći se od užasa razmišlja o onom što zna o zapaljenju bubrega ili o raku. I najedanput mu iskrsne u duši sećanje kakvu je neprijatnu budalaštinu uradio pre dvadeset godina pa se prosto znoji od sramote. I suoćava se korak po korak s nekim čudnim sobom, koga ne može ni da otkloni ni da iskupi; sa svojom slabošću, svojim grubostima i gadostima, slabostima i prestupima, glupostima, brukama i dvano preživelim patnjama. Vraća se sve mučno i bolno i ponižavajuće što je bilo kad doživeo; ničeg nije pošteđen onaj ko ne može da spava. Sav tvoj svet se iskrivljuje i dobija mučne pespektive; stvari na koje si već zaboravio keze se na tebe kao da ti govore...

KAREL ČAPEK Čovek koji nije mogao da spava

 

[besherat]

OPAT PREVO " MANON LESKO "

- Tiberže -, produžih - kako vam je lako da pobjedite kad se vašem oružju ništa ne suprotstavlja! Dopustite da i ja sad kažem šta mislim. Možete li tvrditi da je ono što vi nazivate srećom u vrlini oslobođeno muka, neprilika i nespokojstva? Kakvo ćete ime dati tamnici, raspinjanju na krst, kaznama i mučenjima koje vrše tirani? Hoćete li reći, kao što to rade mističari, da je ono što muči tijelo sreća za dušu ? Ne biste se usudili da to tvrdite; to je neodrživ paradoks. Ta sreća koju vi toliko uzdižete, pomješana je, dakle, s hiljadu patnji; ili, tačnije rečeno, ona je samo splet nesreća kroz koje čovjek teži sopstvenom blaženstvu. Dakle, ako nam snaga mašte pomogne da nađemo uživanja i u samim tim jadima, jer oni mogu da nas dovedu do srećnog cilja kome težimo, zašto onda smatrate protivurječnim i bezumnim u mom vladanju sasvim slično raspoloženje? Ja volim Manonu; težim da, kroz hiljadu patnji, živim srećan i spokojan kraj nje. Put kojim idem je nesrećan, ali nada da dospjem do svog cilja čini ga uvijek prijatnim; i jednim trenutkom provedenim s njom smatraću da sam prebogato nagrađen za sve jade koje podnosim da bih je dobio. Sve mi se stvari dakle čine jednake i na vašoj i na mojoj strani; ili, ako postoji nekakava razlika, ona još ide u moju korist, jer sreće kojoj se ja nadam bliska je a druga je daleka; moja je iste prirode kao i bol, to jest, nju osjeća tijelo, a druga je nepoznate prirode i dobija određeni vid samo kroz vjeru.
Tiberža kao da uplaši ovo rasuđivanje. Ustuknu dva koraka, rekavši mi najozbiljnije da ovo što sam mu sad kazao ne samo vrijeđa zdrav razum, već i da je nesrećan sofizam bezbožnika i nevjernika; " jer ", dodade, " ovo poređenje cilja vaših patnji s ciljem koji označava religija najslobodoumnija je i najčudovišnija ideja".
- Priznajem - nastavih - da ona nije tačna; ali, pazite dobro, moje rasuđivanje se ne zasniva na njoj. Imao sam namjeru da objasnim ono što vi smatrate protivurječnošću,u postojanosti jedne nesrećne ljubavi i mislim da sam vrlo dobro dokazao da se, ako postoji protivurječnost, nje ne možete spasti vi kao ni ja. Samo sam u tom smislu smatrao stvari jednakim i tvrdim i dalje da one to jesu. Hoćete li odgovoriti da je cilj vrline beskrajno viši od cilja ljubavi? Ko će to poreći? Ali da li je to u pitanju? Nije li u pitanju snaga koju obje imaju i zbog koje podnosimo sve patnje? Sudimo o tom po činjenicama. Koliko je ljudi koji napuštaju strogu vrlinu, a koliko ćete malo naći onih koji su napustili ljubav? Ako ima patnji na putu ka dobru, da li ćete i onda odgovoriti da su one neizbježne i neophodne; da nema više tirana ni kazni na krstu i da je mnogo čestitih ljudi koji vode tih i miran život? Reći ću vam isto tako da ima spokojnih i srećnih ljubavi, i što čini još jednu razliku koja ide vrlo mnogo meni u prilog dodaću da ljubav, mada često vara, obećava bar samo zadovoljstva i radosti, dok vjera zahtjeva od čovjeka da vodi tužan život koji muči tijelo.
- Ne uznemiravajte se -, dodadoh vidjeći da je na putu da se ražalosti u svojoj revnosti. - Jedino što hoću da zaključim to je da nema goreg načina da se srce odvrati od ljubavi nego omalovažavati mu slasti života i obećavati mu više sreće u vrlini. Prema onom kako smo sazdani, izvjesno je da se naša sreća sastoji u uživanju; čikam onog koji o tom drugačije misli; a srcu nije potrebno da se dugo pita pa da osjeti da su od svih uživanja najprijatnija ljubavna. Ono brzo opazi da ga varaju ako mu obećavaju ljepša; i zbog ovog varanja ne vjeruje ni najpouzdanijim obećanjima.Vi propovjednici, koji hoćete da me vratite vrlini, recite mi da je ona neophodno potrebna, ali mi ne skrivajte da je stroga i mučna. Utvrdite da su ljubavne slasti prolazne, da su zabranjene, da poslije njih nastaju vječne muke; i, što će možda na mene najviše uticati, da će, što su one prijatnije i ljepše, utoliko nebo darežljivije nagraditi tako veliku žrtvu; ali priznajte da su, s obzirom na ovakva srca kao što su naša, one ovdje na zemlji naše najsavršenije blaženstvo.
( 92 - 94 str. )

 

[sendi]

Na kraju, svi racuni i sve ispitivanje, sve se svodilo na jedno: pravo prokletstvo njegovog života dolazilo je od visokog mišljenja koje je imao o sebi. I što je najgore, on toga nije bio svestan; to mišljenje je živelo u njemu kao što živi u nama naš krvotok i stalno lucenje žlezda, a mi ga nismo svesni, ne znamo ga, ne osecamo i ne vidimo drugacije do po njegovim krajnjim posledicama. To je coveka zavodilo na hiljade krivih puteva i pogrešnih zakljucaka u životu, nagonilo ga da uzroke svih svojim mnogobrojnim nedacama i nezadovoljstvima, i svima protivrecnostima svog života traži tamo gde oni nisu i ne mogu biti.

Ivo Andric - Znakovi pored puta

 

[seheresada]

Nemoguće je u životu ne biti slab. Nemoguće se uvijek održati na nogama, ne proplakati, ne osjetiti samosažaljenje i muku, ne upasti u depresiju, nemoguće je ne naljutiti se, ponekad ne baciti koplje u trnje, ne doživjeti mračne trenutke, kad ti se čini da su ti svi ljudi neprijatelji i da život nema smisla.
Borhes

Stalno sam viđao ljude kako prolaze ovuda, na putu za Tir i Sidon. Neki su se žalili da ništa nisu postigli u Akbaru, i krenuli su u potragu za novom sudbinom. Jednoga dana, isti ti ljudi su se vraćali. Nisu postigli ono što su tražili, jer su ponijeli sa sobom – zajedno sa prtljagom – breme svojih pređašnjih neuspjeha. Poneki od njih vraćali su se kao namještenici u vladi, ili s radošću što su svojoj djeci pružili bolje vaspitanje – ali ništa više od toga. Jer im je prošlost u Akbaru utjerala strah u kosti, i nisu imali dovoljno povjerenja u sebe da bi previše rizikovali. S druge strane, ispred mojih vrata prolazile su i osobe pune poleta i oduševljenja. Iskoristile su svaki trenutak života u Akbaru i prikupile – uz mnogo truda – novac neophodan za putovanje koje su oduvek željele da preduzmu. Tim osobama, život je bio neprestana pobjeda – nastavljale su da pobjeđuju. I te osobe su se vraćale, ali s čudesnim pričama. Dobile su sve što su željele, jer nisu bile sputane neuspjelim pokušajima iz prošlosti. Nije teško obnoviti jedan život, kao što nije nemoguće ni podići Akbar iz ruševina. Dovoljno je samo imati na umu da nastavljamo istom snagom koju smo imali i ranije. I da to upotrijebimo u svoju korist.
Koeljo
Cijeli sam svoj život proživio poput ranjene životinje – odbačen, sam i izgubljen. Da se kojim slučajem nisam toliko vezao za tebe, možda te ne bih bio povrijedio, i možda ne bih srušio sve ono što sam s mukom gradio proteklih dvanaest godina; možda se ne bih našao na istom onom mjestu s kojega sam dvanaest godina prije krenuo”, pisao je Ka. „Ali, tu sam gdje sam: odbačen i izgubljen, u ožiljcima koji ponovo krvare. Ponekad mi se čini da ono što sam izgubio nisi samo ti, nego čitav svijet.”
Orhan Pamuk

Život je stvoren od naših stavova. A postoje izvjesne stvari koje nas bogovi primoravaju da proživimo. Nije važno koji je njihov razlog, i ništa nam ne vrijedi da se upinjemo svim silama ne bi li nas mimoišle.
Koeljo

Ako imaš prošlost kojom nisi zadovoljan, sad je trenutak da je zaboraviš. Zamisli neku novu priču o svom životu, i povjeruj u nju. Usredsredi se samo na trenutke u kojima si uspijevao ono što si želio – i ta snaga će ti pomoći da postigneš sve što hoćeš.
Koeljo
ne znam da li sam se ponovila...nisam sve ispratila...volim Koelja...ima i Momo kapor divnih misli...dodaću još koji citat..

Dodato posle 2 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

T r a ž i s e . . . . .

Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim,i, možda, napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu reč koja bi me spasila,
a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.
Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku s novinama.
"Šta radiš?" - pitaju me poznanici.
Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu da je nađem?
Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naročito. Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta....
Traži se jedan svet, prekjuče iščezao...
Traži se nada...ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi.
Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav...
Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo čekali, onaj sat što još uvek otkucava u našem pamćenju. On se traži...
Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo život. I on se traži - taj život što promiče od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.....

Momo Kapor


Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla.
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.
Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.
Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.
Herman Hese

Dodato posle 3 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

Jedina naša duboka i iskrena želja jeste da se približimo nekome. Od tog trenutka počinju da se sklapaju veze, muškarac i žena ulaze u igru, ali ono što se desi prije toga – privlačnost koja ih je spojila – to je nešto što je nemoguće objasniti. To je nepatvorena želja, u najčistijem obliku. I dok je ta želja još u čistom obliku, muškarac i žena se zaljubljuju u život, proživljavaju svaki trenutak, s punom predanošću i sviješću, iščekujući neprestano pravi čas za objavu posvećenja. Osobe u tom stanju ne osjećaju nikakvu žurbu, ne ubrzavaju događaje nepromišljenim postupcima. Znaju da će se dogoditi ono što je neizbježno, da istina uvijek nađe način da se ispolji. A kad kucne čas, ne oklijevaju, ne propuštaju priliku, ne gube nijedan čarobni trenutak, jer poštuju vrijednost svake sekunde.
Onaj ko je sposoban da osjeća, zna da je moguće uživati čak i prije nego što dotakne drugu osobu. Riječi, pogledi, sve to sadrži tajnu plesa. Onaj ko posmatra i otkrije osobu o kojoj je oduvijek sanjao, zna da se seksualna energija ispoljava prije samog seksualnog odnosa. Najveće zadovoljstvo nije u seksu, već u strasti. Kada je strast velika, seks dolazi da bi dovršio ples, ali on nikada nije bitan.
Onaj ko je zaljubljen, uvijek vodi ljubav, čak i kada to ne radi. Kada se tijela susretnu, to je samo prelivanje čaše. Mogu ostati zajedno satima, čak i danima. Mogu započeti ples jednog dana, a završiti drugog, ili čak i ne završiti, od tolikog zadovoljstva. To nema nikakve veze sa 11 minuta. I najjača odlučnost i volja ovog svijeta ne mogu spriječiti da ljubav izmijeni pravila igre u jednoj sekundi.
Paulo Koeljo(11 minuta)

Dodato posle 8 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

v “Do kraja mog života dva me dana nikada više neće brinuti: Prvi dan je juče, sa svim svojim greškama i suzama, lažima i porazima. Juče je prošlo i zauvijek izmaklo mojoj kontroli. Drugi dan je sutra, sa svojim zamkama i prijetnjama, opasnostima i tajnama. Dok sunce opet ne bude izašlo, nemam udjela u sutrašnjem danu, jer nije se još ni rodio.
Uz Božju pomoć, ovaj današnji dan mogu da savladam ako na to koncentrišem sav svoj trud i energiju! Samo ukoliko mu dodam teret ove dvije zastrašujuće vječnosti, juče i sutra, postoji mogućnost da pokleknem pod njihovim opterećenjem. Nikada više! Ovo je moj dan! Moj jedini dan! Samo on postoji! Ostatak mog života teče danas i ja sam riješen da svaki sat ovoga dana provedem na sljedeći način…
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…


v Da obratim pažnju na mudre savjete Isusove, Konfučijeve i Zaratustrine i da se prema svakome koga sretnem, prijatelju ili neprijatelju, strancu ili članu porodice, ponašam onako kako bih želio da se on prema meni ponaša;


v Da vodim računa o svojim riječima i svojoj ćudi, da se čuvam nerazboritih trenutaka u kojima bih da zakeram ili vrijeđam;


v Da sve koje susrećem pozdravljam nasmijan, a ne namršten, uz tople riječi ohrabrenja umjesto oholosti ili, još gore, ćutnje;


v Da budem saosjećajan i pažljiv prema tugama i borbama drugih, shvatajući da postoje skriveni jadi u svačijem životu, ma koliko uzvišen ili ponizan bio;


v Da što prije budem dobar sa svima, imajući uvijek na umu da je život prekratak da bismo ga trošili na osvetoljubivost ili zlobu, da se prebrzo završava da bismo imali vremena da budemo sitničavi ili neljubazni.


v Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…


v Da neprestano podsjećam sebe da ću više klipova kukuruza požnjeti u jesen, što više zrna budem posijao u proljeće;


v Da shvatim da me život uvijek nagrađuje pod uslovima koje sam postavljam, i ako nikada ne uradim ili ne isporučim više od onoga za šta sam plaćen, nikada neću ni imati razloga da očekujem nešto preko toga;


v Da uvijek dam od sebe više nego što se od mene očekuje, na poslu, u igri ili kod kuće;


v Da radim sa poletom i ljubavlju, ma o kakvom zadatku da je riječ, shvatajući da nikada neću moći da spoznam pravu sreću ukoliko je ne budem pronašao i u svom poslu;


v Da istrajem u onome što radim, čak i onda kada drugi prestanu da se trude, jer sada znam da me anđeo sreće i ćup zlata čekaju tek na kraju one dodatne milje koja još uvijek leži preda mnom.
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…


v Da postavim sebi ciljeve koje treba da po stignem do kraja današnjeg dana, jer sada znam da me besciljno lutanje od časa do časa vodi samo jednom odredištu, luci nesreće;


v Da shvatim da nijedan put do uspjeha nije previše dug ako napredujem hrabro i bez nepotrebne žurbe, kao i da nijedna počast nije tako udaljena ako se za nju strpljivo i na vrijeme pripremim;


v Da nikada ne gubim vjeru u svjetlije sutra, jer znam da će me neko sigurno čuti ako budem na kapiju kucao dovoljno dugo i dovoljno jako;


v Da uvijek iznova podsjećam sebe da uspjeh uvijek ima svoju cijenu, i da uvijek moram dobro da odmjerim da li su radost i nagrade koje mi on donosi vrijedni dragocjenog dijela mog života koji moram da uložim da bih ga
v Da se grčevito držim svojih snova i planova za ljepšu budućnost, jer ako ih se odreknem, možda ću i dalje postojati, ali to više neće biti život.
Do kraja moga života ovog tako
v Da stremim ispunjenju onog najboljeg u sebi, znajući da nemam nikakvu obavezu da se obogatim ili postanem veoma uspješan, već samo obavezu da dam ono najviše i najbolje od sebe;


v Da ne podliježem strahu od neuspjeha, jer ću tada gledati ka ciljevima koje još nisam postigao, a ne dolje, na zamke koje mi stalno prijete;


v Da prigrlim zlu kob kao prijatelja od koga ću da naučim znatno više nego od niza stalnih uspjeha i srećne sudbine;


v Da se podsjetim da su promašaji, čak i kada mi se dese, samo putokazi prema uspjehu, jer sve što je lažno odvešće me u potragu za istinitim, a svako iskustvo ukazaće mi na neku grešku, koju ću kasnije pažljivo izbjegavati;


v Da se radujem onome što imam, ma kako malo to bilo, uvijek se prisjećajući one priče koju sam često slušao, o čovjeku koji je bio nesrećan zato što nije imao cipele, sve dok nije sreo čovjeka koji nije imao noge.
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…


v Da prihvatim sebe onakvog kakav jesam, ne dozvolivši nikada svojoj savjesti ili osjećanju dužnosti da me primora da živim po kalupu koji su drugi napravili za svoju dobrobit;


v Da shvatim da nikada ne smijem sopstvenu vrijednost da mjerim nečijim pohvalama ili ljubavlju, jer moja istinska vrijednost najviše zavisi od toga šta sam prema sebi osjećam i koliko sam uključen u svijet oko sebe;


v Da odolim iskušenju da nadmašim tuđa dostignuća, jer ta patetična, pa ipak uobičajena težnja nije ništa više do znak nesigurnosti i slabosti, a ja nikada neću biti svoj ako dopustim drugima da određuju moje standarde;


v Da u sve svoje postupke, u radu i igri, neprestano unosim varnice entuzijazma, tako da moje uzbuđenje i revnost pri bilo čemu što radim, savladaju svaku teškoću, koja bi u protivnom usporila moje napredovanje;


v Da se uvijek podsjećam da moram da uložim vrijeme i energiju u povećanje sopstvene vrijednosti, jer samo budale stoje zaludne, čekajući da im uspjeh sam dođe, a ja sada znam da jedina šansa da se dođe do vrha leži u tome da se prvo iskopa rupa.
Do kraja mog života, ovog tako izuzetnog dana, molim Te, pomozi mi, Gospode…


v Da drugima činim ono što bih želio da oni čine meni, da u svakom času od sebe dajem više nego što se očekuje, da postavim sebi ciljeve i da se držim svojih snova, da tražim dobro u svakom zlu koje me snađe, da sve svoje dužnosti izvršavam s poletom i ljubavlju i da, više od svega, budem svoj.
Pomozi mi, molim te, da postignem ove ciljeve, moj izuzetni prijatelju, da bih mogao da postanem dobar staretinar, da u tvoje ime radim sa obnovljenom snagom i mudrošću, spasavajući druge kao što si ti spasio mene. I, iznad svega, molim te, ostani uz mene cijelog ovog dana… ”
Og Magdino – Povratak staretinara
++

 

[sendi]

"Od toga dana, sve sto je nekada bilo vazno, postalo je lazno i dosadno. Propustao sam stvari koje nikada ranije ne bih propustio, izmisljao lukavstva i putovao da bih za trenutak video njen osmeh. Za nju sam bio sve ono sto je u jednom trenutku moglo da joj pricini zadovoljstvo, za nju sam bio radostan i ozbiljan, govorljiv i cutljiv, uljudan i lud, bogat i siromasan. Kada je shvatila u kakvom sam stanju, stavljala me je na razlicite probe. Za mene je bilo zadovoljstvo da joj sluzim; nije mogla da smisli zelju koju s lakocom ne bih ispunio.
Onda je shvatila da je volim vise nego bilo koji muskarac i nastupila su mirna vremena, ona me je razumela i prihvatila moju ljubav. Videli smo se hiljadu puta, putovali zajedno, cinili nemoguce da prevarimo svet i budemo zajedno.
Trebalo je da budem srecan. Ona me je volela. I neko vreme sam bio srecan, valjda.
Ali moja sudbina nije bila da osvojim ovu zenu. Sada kad sam uzivao u toj sreci i vise nije bilo potrebe da bilo sta zrtvujem, kada sam bez mnogo truda od nje dobijao osmeh i poljubac ili noc ljubavi, u mene se uvukao nemir. Nisam znao sta nije u redu, postigao sam vise nego sto sam u svojim najsmelijim snovima zamisljao. Ali bio sam nezadovoljan. Kao sto sam rekao, moja sudbina nije bila da osvojim ovu zenu. Ako se to i dogodilo, bilo je slucajno. Moja sudbina bila je da patim zbog ljubavi i kada je svest o tome da posedujem svoju ljubljenu pocela da leci i ublazava te patnje, ja sam osetio nemir. Neko vreme sam odolevao, a onda sam mu se iznenada prepustio. Napustio sam zenu...
Otputovao sam i vratio se posle godinu dana. Bilo je to neobicno putovanje! Cim sam se udaljio, u meni je pocela da gori stara vatra. Sto sam se vise udaljavao i sto je vise vremena prolazilo, sve me je vise mucila strast i ja sam joj se radovao i nastavio da putujem celu jednu godinu, sve dok taj plamen nije postao nepodnosljiv i primorao m da se vratim voljenoj.
Nisam mogao da joj kazem ili napisem sta me je oteralo od nje i sta me je vratilo njoj. Da li sam to i sam znao?..."

Herman Hese - Srecan je ko ume da voli

 

[besherat]

BORISLAV PEKIĆ : " MEGALOS MASTORAS I NJEGOVO DJELO 1347 "


U početku umjetnosti, dok je ova nešto značila, priče su umjeli i smjeli pripovijedati proroci i sveštenici Hramova. One su tada poticale od bogova. Bile su poruke u Riječ uklesane. Vječne nepromjenljive određivale su život ljudi. Kad bogovi zaćutaše, proroci i sveštenici su još neko vrijeme u njihovo ime zborili. Ali priče više nisu imale iste sudbine. Postale su lažne, premda su izvjesne čari, od laži koja se zadržala, načinili umjetnost pripovijedanja.

( Antologija savremene crnogorske pripovijetke, 154 str. )

 

[erinija]

Mnoge djevojke stvaraju često u sebi uzvišene, čarobne slike, sasvim idealne likove i kuju nestvarne snove o ljudima, osjećanjima u svijetu; zatim one naivno pripisuju jednoj ličnosti savršenstvo o kojima su sanjale i potpuno povjeruju u svoj ideal; one vole u čovjeku koga su izbrale tu zamišljenu ličnost, ali docnije, kad je već kasno da se oslobode nesreće, varljivi izgled koji su one uljepšavale, njihov prvi idol mijenja se u gnusni skelet.

Onore de Balzak Kad žena zri

 

[sendi]

-Idi, pogledaj ponovo ruze. Shvatices da je tvoja jednistvena na svetu. Vrati se onda da mi kazes zbogom, a ja cu ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode da ponovo vidi ruze.
-Vi uopste ne licite na moju ruzu, vi jos nista ne znacite, rece im on. Niko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao sto je bila moja lisica. Bila je to obicna lisica slicna stotinama hiljada drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svetu.
Ruze su se osecale veoma nelagodno.
-Lepe ste, ali ste prazne, rece im on jos. Covek ne moze da umre za vas. Naravno, obican prolaznik poverovao bi da moja ruza lici na vas. Ali ona sama znacajnija je od svih vas zajedno zato sto sam ja nju zavoleo. Zato sto sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato sto sam njoj napravio zaklon. Zato sto sam radi nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato sto sam nju slusao kako se zali, hvalise ili kako ponekad cuti. Zato sto je to moja ruza.
I on se vrati lisici.
-Zbogom, rece joj on...
-Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: Covek samo srcem dobro vidi. Sustina se ocima ne da sagledati.-Sustina se ocima ne da sagledati, ponovi mali princ da bi zapamtio.
-Vreme koje si ulozio oko tvoje ruze cini tu ruzu tako dragocenom.
-Vreme koje sam ulozio oko moje ruze... rece mali princ da bi zapamtio.
-Ljudi su zaboravili tu istinu, rece lisica. Ali ti ne treba da zaboravis. Ti si zauvek odgovoran za ono sto si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ruzu.
-Ja sam odgovoran za svoju ruzu, ponovi mali princ da bi zapamtio.

Mali princ

 

[NenaLestat]

"...budi blagoslovena za onaj jedan trenutak blazenstva i srece koji si dala drugom srcu, usamljenom i zahvalnom! Boze moj! Citav minut blazenstva! Pa zar je to malo, makar i za ceo zivot coveciji?..."
Dostojevski-Bele noci

 

[erinija]

Kao i svi vječito pripiti ljudi, bio je vrlo osjetljiv, i kao svi pijanci koji su se duboko srozali, nije lako podnosio uspomene iz sretne prošlosti.

Bolje je biti nesretan a znati, nego sretan, a živjeti u zabludi.

Dostojevski Idiot