Aleksa Šantić

[Angelus]

MORU

Ala si divno, oj sinje more!
Pučini često šaljem ti gled:
U tebi tajne pjesme se hore,
A srcu mome svaka med.

Još kada mila po tebi zora
Razvije tihi vjetrića pir,
I spusti na te sa čarnih gora
Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir,

Ti mnogo sličiš srdašcu mome:
Sad mirno spavaš, a sad si lav!
Ne trpiš bure koje te lome,
Na njih se vineš razjaren sav.

Mnoga te lađa teretom tišti,
A ti je trpiš, jer trpit znaš,
Al' kad ti srce srdžbom propišti,
Jednim je mahom ponoru daš.

Probudiš tvoje gromovne vale,
A svijet se čudi sili ti toj,
Velike lađe i s njima male
U stravi dršću gledeć ti boj.

Pa zdravo da si, oj sinje more!
Rado ti gledam pučine lik
U tebi tajne pjesme se hore,
Samo im mladost dočuje klik.

 

[Angelus]

NADA

Kad oblaci nebo skriju,
I u crno sve zaviju,
Pa od danka stvore noć,
Ko nam veli: "Sve će minut,
Kroz oblak će opet sinut
Sunce sveto, božja moć"?

Kad nam snijeg dolje skrije,
Kad nas zima ledom bije
I srdito širi jed,
Ko nam duši glasa kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
Rastopiće tvrdi led"?

Pa i starca, kom su dani
Već života izbrojani,
Kom je grobak iskopan,
Ko ga tješi u toj bijedi,
Pa mu Šapće: "Starče sijedi,
Još ćeš živjet koji dan"?

Kad nas sudba bičem šine,
Pa nam sreća naglo mine,
A dušu nam stegne vaj,
Ko nam ne da malaksati,
Ko nas milim glasom prati:
"Svakoj bijedi dođe kraj"?

To je tajna sila sveta,
Što oko nas vječno lijeta;
To je nada - rajska moć!
To je zvijezda najmilija,
Što nas krijepi, što nam sija
Kroza mrklu tavnu noć.

 

[Angelus]

NE PRUŽAJ RUKE...

Ne pružaj ruke sa plačem i tugom
Dok čuješ srce da kroz grudi bije!
Ne sklanjaj glavu niti budi slugom -
Sokolom budi što se nebu vije!

Sujeti mrskoj ne čini po ćudi,
U vrtlozima nevolje ne kloni!
Bezglasna stijena ljutom gromu budi,
U sebi duša neka suze roni.

Uzdigni glavu, kao što vrh diže
Stoljetno borje, kroz oblak i tamu!
Život je borba - nek oluja stiže,
Sunce će snova rodit se u plamu.

Uzdanjem svetim diži duhu krila
I budi borac koji časno pada;
Ali ne kloni pod teretom sila;
Sudbine gorke, nevolje i jada!

Nemoj da tuđa zalaže te ruka;
Ako si sirjak, ne daj duhu da je:
Znoj i krv tvoja, u vihoru muka,
Neka te hrani dok života traje!

Ne pružaj ruke! Nemoj biti slugom,
Sujeti mrskoj ne čini po ćudi!
Nijemo, kô stijena, bori se s tugom!
Uz prkos sveme svijetu gordim budi!

 

[Angelus]

NEMIR

O, kako me trese ovo gluho doba -
Mjesečina sjajna kao sedef sušti,
I šedrvan što mi pod pendžerom pljušti,
I dušeci ovi i mirisna soba!...

Gdje si?!... Tebe samo volim, rekla sam ti!
Ja sam tvoja bašta, i sve ljeto moje
Ove noći, dragi, meni svjetlilo je,
I po mome granju toplo voće plamti...

Na te čeka... Hodi, hodi mi što prije!
Hodi dokle hladna jesen došla nije,
Po plodove moje, iz maglenih luka!

Moj bulbule, sleti u jabuke moje:
Selimino njedro gori, sazdrelo je -
Hoće tvoga stiska, hoće tvojih ruka...

 

[Angelus]

OBLAK

U dobu ruža, kada trepti mladost,
Kada je nebo kao plava svila,
Mi smo se sreli, i ti si mi bila
Duši božanstvo, a srcu sva radost.

Bila si ljepša od svakoje druge,
I ja sam ti se u zanosu kleo;
I ti si, draga, kao oganj vreo,
Gorila sa mnom puna čežnje duge.

Nikada nije jednog dana bilo
Bez poljubaca i bez strasti prave;
Mnoge li ruže i ljubice plave
Prosuh na njedra i na tvoje krilo!

Ta koliko smo puta, sjedeć sami
Na staroj klupi ispod vrbe one,
Gledali sunce kako za vrh tone
I kako mirno gasi se u tami?!

U gustoj grivi vrbinijeh grana
Zadnji su ognji umirali ti'o,
Crveni, žarki, kô tvoj obraz mio,
Kô ljubav naša prvih zlatnih dana.

I ti si bila ozarena njima,
I gledala si u zapad daleko,
Dok je pred nama srebrn potok tekô
Kô slatka pjesma, kao laka rima.

No jednom - znaš li kad ti dođoh ono?
Ja u tvom oku vidjeh svoj mrak grobni,
Ja na tvom čelu vidjeh oblak kobni,
Ja u tvom glasu čuh mrtvačko zvono, -

I ja sam umro... Grčevitom šakom
Sa tvoga čela zgrabih kobnu tamu
I jurnuh s njome, ostavih te samu -
Niti se vratih. No u času svakom

Ja mislim na te: u dnu duše mrtve,
Kao pod zemljom i pločama grobnim,
Umire ljubav pod oblakom kobnim; -
Dođi da vidiš patnju tvoje žrtve...

 

[Angelus]

OŽIVI MENE, NOĆI...

Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
Tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Kô tice kad ih gone iz gnijezdâ,
Ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čekô na ove trenutke
S nemirom srca i sa bolom grudi;
Ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
I prazna doba što nam rađa lútke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
Položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
Negdje daleko, neznanoj slobodi,
Gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

 

[Angelus]

PJESMI

Ne kloni, pjesmo moja, pred zvekom smrtnog mača;
Iskro svjetova sjajnih, s tobom je sila jača!

Volja promisli svijetle mome te duhu dala,
I nebo tvoj je tvorac, boginjo ideala!

Uz tebe anđô slijedi, nebo te okom gleda,
Pa čega da se boje pravedna božja čeda?

Zar mraka ili groba? Ta grob je sve što biva,
I što će naprijed biti veo skončanja skriva.

Mračne klisure tvrde Perun će gromom zgruvat,
A vjetrovi će pepô po zraku im razduvat.

Ta sav je svijet žrtva u čeljustima smrti,
Za svakijem životom jedna se sjenka vrti.

Sve što pred jasnim suncem diše, živi i stoji
Praznom se sjenkom zove, i sve se smrti boji.

Al' koje nebo posla da dižu oltar sveti
Boginji istine rajske, ti se ne boje mreti.

Na grobovima njinim snova se život diže,
I sve je jarko sunce spomenu njinom bliže.

Ne kloni, pjesmo mila, pred zvekom smrtnog mača,
Uz tebe anđô slijedi, s tobom je sila jača!

Digni se i zahori kroz svjetlost božjeg lika,
Kô silni zvuk gromova, ko poklič osvetnika;

I leti dok ti duhom nebeski plamen gori,
Za svjetlost samo živi, za istinu se bori!

Djelo tirana gladnih beskrajnom kletvom prati,
A nevoljniku budi dobra i vjerna mati.

Ne kloni, pjesmo moja, kad ljute munje prijete,
Zahori svetim zvukom vjere i nade svete

 

[Angelus]

POD SUNCEM

Pozlaćeno nebo. Mlado sunce grije,
Mirišu ljiljani i ljubice modre;
Moje srce gori i sve jače bije,
Kao da bi htjelo da na svjetlost prodre;

I, kô smoren putnik domu gostoprimnom,
Sa pticama lakim da poleti s grana
U prostor, u sunce, i pozdravi himnom
Ovu blagu svjetlost ljiljanovih dana.

O, da mi je 'vako da u duši gore
Dugo zraci sreće, radosti i zore,
A da nisam sužanj koji sunca ište!

No ja znadem dobro: s prvom notnjom sjeni
Odbjegnuli jadi vratiće se meni
Kao crne ptice na svoje noćište.

 

[Angelus]

STRAŠNA JE OVO NOĆ

Strašna je ovo noć!
Ogrnulo se nebo pokrovom crnim,
U dimu oblaka mjesec tinja,
A divlja pučina sinja
Urla, vrije i bjesni
I pjenu baca u svod nebesni;
Po obalama cvile
Drveta tamna,
Povijaju se tužno - kô crna majka
Nad odrom sina svog...

Strašna je ovo noć!
U maloj prašnjivoj sobi,
Što jednim oknom gleda
U mutnu pučinu morsku,
Na samrtnom odru leži mi brat,
Leži pjesnik moj,
Leži slavuj moj.
S dušom se bori
I u me gleda
Blagim i krupnim očima.
Mršavo, ispijeno lice
Smrtnom vatrom gori.
On pomoći od mene ište,
Zove me: "Brate, pomozi!"
A ja mu uzmem ruku,
Blijedu suvu ruku,
Hladnu kô mraz,
I tješim brata svog,
A u meni se kida duša,
I grcam i gušim suze,
Da ih ne vidi on -
Rođeni brat moj,
Rođeni pjesnik moj.
O, kamo sreće da mjesto tebe
Na odar leći mogu,
Da ti oduzmem sve muke i bole
I u tvom oknu snova
Da vidim onaj žar
Mladosti, sreće tvoje!
Al' sve što mogu
Jedno je, bore moj,
Što se nad tvojim odrom
Svesrdno molim bogu:
"Čuvaj mi, bože, pjesnika mog!
O, čuvaj, bože, slavuja mog!
I ne daj da 'vako mlad
Ovdje, u pustom kraju,
U tuđem zavičaju,
Zaklopi oči mudre!
Vrati mu mir, snagu i nade!
Ne ubi', bože, slavuja svog,
Što tako divno
Pozdravljat znade
Svijetlu zoru tvoju,
I ishod jasnih zvijezda,
I govor plavog mora,
I smiraj sunca tvoga!
Ne ubi', bože, srce ovo
Što svakog ljubi!
U njemu teče čisti izvor
Istine svete;
U njemu sija sunce
Pravde i ljudskog dobra, -
Ne ubi', bože, slavuja svog!"
Tako ja mislim, molim se tajno,
Al' tamo daleko, ćuti bog
Kô hladni kamen, kô dželat mračni...

Strašna je ovo noć!
Ogrnulo se nebo pokrovom crnim,
U dimu oblaka mjesec tinja,
A divlja pučina sinja
Urla, vrije i bjesni
I pjenu baca u svod nebesni;
Po obalama cvile
Drveta tamna,
Povijaju se tužno - kô crna majka
Nad odrom sina svog...

Strašna je ovo noć!
Ovdje, u pustom kraju,
U tuđem zavičaju,
U maloj prljavoj sobi,
Na jadnim rukama mojim
Umire pjesnik moj,
Umire slavuj moj...

 

[Angelus]

SUSRET

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

U njenoj ruci pun je kondir bio
Sunce... Ja klekoh... I dokle me grije
Njen pogled, ja sam žedan sunca pio

U duši začuh slatke melodije,
I sve mi sjajem čudesnim zablista,
Milo i toplo, kao nigda prije.

Zavjesa spade... I ljepota čista
Ukaza mi se na svome oltaru,
Pod spletovima lovorova lista.

I ja zatreptah u sreći i žaru.
I vidjeh gdje se gore uzdrhtane
Oblače tiho u duginu šaru.

Pune rubina poviše se grane,
I kô da širok jedan veo sjajni
Pokri visoke grebene i strane...

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

Od onog časa njezin korak mio
Ja svuda čujem, i sve mislim na nju,
I s njom u srcu nosim svijet cio...

Noću, kad mjesec topi se po granju,
Ona mi dođe na doksat kô neki
Šum tajni. Mirno, u čudnom treptanju,

Uza me sjedne, i njen veo meki
Šušti uz moje bokore doksatne,
Kô srebrn šušanj zvijezda daleki'.

Puna dobrote tihe, blagodatne,
Pruži mi ruku i kô sestra prava
Priča mi svoje pripovjesti zlatne...

Znaš li zvuk harfe kada podrhtava
Od slatke čežnje? Tako dršćem i ja
Na svaki glas joj do razdanka plava...

U zoru ode. Tamo gdje se svija
Sa makovima crvenim raž zdrela,
I zvoni pozdrav ranih melodija:

Stane i motri na uboga sela,
Na kolibice, gdje magla blijeda
Pokriva suha radenička čela.

Pošlje je vidim: penje se i sjeda
Na hladni greben i gori, s vrhunca,
Očima suznim moju zemlju gleda.

Odem li tamo gdje pod granjem bunca
Srebrni izvor, nađem je gdje bdije
Nad ljiljanima punim zlatna sunca.

Siđem li doli, jezeru, gdje vije
Miris jasmina i ljubica skori',
Vidim gdje naga rukom pljeska, bije,

I kao rana zora kada zori,
Njezino tijelo od sunca i rose
U srebrnijem talasima gori...

O, kako milo šušte njene kose
Pod oreolom, i meni se čini
Nagdje na zlatnu planetu me nose...

Gledam i strepim... Šumore jasmini,
Svilene ptice sleću iz gnijezda;
I moja duša nad njom, u visini,

Leprša - puna duga i zvijezda.