Aleksa Šantić

[Angelus]

Prolećna noć

Sve neko kucka ti'o
Na okno srca mog,
Kô citira drhti glas mio
Pun zlata zorinog.

Slavuj! Šta tražiš druže?
Meseca sedefni sjaj?
Proleća zvezde i ruže?
Srebrni potok i gaj?

O, beži, beži, moj znanče,
Jer ovde zime je kut
-Sve moje cvetne naranče
Vihor je pokidô ljut.

Sve je tu pusto, i sve je
Vrtove pokrio led -
Svrh šedrvana sneg veje,
I dršće jorgovan bled.

1921.

 

[MilaNova]

ZORA

Razgorila se zora na visini,
Široki plamen po grebenu zasja.
Ustaj i pođi! Tamo, u daljini,
Gdje poljem teče šum drvlja i klasja,

U tamnom lišću gdje slatki plod rudi,
Gdje svaka biljka zbori glasom tajnim,
Tamo daleko od vreve i ljudi
Utjehe ima bolima beskrajnim.

Otvori srce nebu blagodatnom,
Potoku, rosi i leptiru zlatnom
Na ružu kada umoran malakše;

Praštaj i moli za sebe i one
Što ljutom mržnjom kinje te i gone,
I dugo plači, i biće ti lakše.

Aleksa Šantić (1906)

 

[MilaNova]

ZORA

Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčô majci raširenih ruka

I padô joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku... Sav treptim kô prutke
Jasike, i hodim putanjom uz reku,
I gledam na njene srebrne svijutke.

Jutros, kao i ti, lepa reko čista,
I moja sva duša žubori i blista,
Razleva se, raste, i hučno koleba...

Gle, vrelo joj biva sve šire i veće,
I u njezinijem dubinama sreće
Ogleda se zora i plav šator neba.


Aleksa Šantić (1918)

 

[MilaNova]

***
Jednom danku
Na uranku,
Kraj potoka, bistra vrela,
Pohvali se ruža bijela:
Što je cvijeća i što cvati,
Sve što znade mirisati,
Da se njojzi klanjat mora
Sa mirisa i ljepote.
To začuo, pa se ote
Lagan vjetrić savrh gora,
Oteo se, uzvio se,
Pa dodirnô ruse kose
Čeda mog;
S njih slađani miris svio,
Pa ružici odletio
Usred njedra bijelog.
Ruža prenu,
Suncu glenu,
Suncu ode uzdah njeni,
Pa od stida ruža ranka,
Bijela ruža mirisanka,
Pred vjetrićem porumeni.

Aleksa Šantić

 

[MilaNova]

LEPTIROVA PJESMA

Što bi,
Što bi
Suze lio
I umir'o s tajne tuge,
Kad je Život tako mio
I pun
Sunca
I pun duge!

Moja
Duša
Magle neće,
Ni tamnice sužnja roba.
Hoću zoru, sunce, cveće,
Ljubav,
Radost,
Sve do groba!

Pa kad
Jednom
Odem Bogu,
S dušom što je sreću brala,
Nek Mu tamo reći mogu
Jedno
Toplo:
Oče, hvala!

Aleksa Šantić

 

[MilaNova]

PAHULJE

Pjevala je zima svoju pjesmu staru;
Praminjô je snijeg i veselo pleo
Od srebrnih nita svoj široki veo,
I rasprostirô ga svuda po Mostaru.

U zasjedi cure čekale su momke;
Nanula se klepet čuo po sokaku,
Padale su grude po svakom junaku,
Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.

I ti nekud prođe, u mahalu, sama;
Pokrila te zima čistim pahuljama,
Pa po tebi trepte kô sjajni leptiri…

Samo tvoje lice skriti nije htjela,
I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela,
Radosno i zlatno proljeće me viri…

Aleksa Šantić

 

[MilaNova]

DUŠA

Ja vidim kad na te, topla i bijela,
Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...
I šum svaki čujem tvoga odijela,
Na dušeke meke kada kloneš mlada...

Kao sjenka tvoja svake te minute
Moja duša prati i uza te dršće...
I ljubice svoje, čežnjama osute,
Prosipa na tvoju stazu i raskršće...

U baštama tvojim ono rosa nije -
To su suze sreće što ih ona lije,
Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju...

U kandilu tvome kada žižak cepti,
Znaj, to duša moja prislužena trepti,
I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju...

Aleksa Šantić

 

[MilaNova]

GRIVNA

Kupiću ti zlatnu grivnu,
Divnu
Grivnu!
Nek' se niže, ružo b'jela,
Oko tvoga grla b'jela,
Pa kad skočiš, sele laka,
Neka čini, cika, caka,
Cika, caka!

Kupiću ti zlatnu grivnu,
Divnu
Grivnu!
A u grivni biće slova
Od bisera, alemova:
Ovaj darak onaj dade,
što pred tvojim sjajem pade,
I što sniva bez pokoja
Do dva mila oka tvoja!

Kupiću ti zlatnu grivnu,
Divnu
Grivnu!
A svi snovi, želje moje
Nek' u zlatnoj grivni stoje,
Nek' ti šapću blago, ti'o:
"Zoro moja, danče mio,
Slatki raju moj,
Do groba sam tvoj, pa tvoj!..."

Aleksa Šantić

 

[MilaNova]

 

[MilaNova]

PRIZRENSKA NOĆ

Po sobama više čiraci ne gore -
Svrh krovova pločnih šušti ponoć plava;
U sedefu čistom mjesečeve zore
S doksatima niskim stari Prizren spava.

Samo šći popova, Dinka, jošte, bdije
I jednako gleda iz demira svoji'
Na Bistricu hladnu, gdje konjica poji
Odocnjeli vojnik... Sve joj srce bije -

I kada bi samo mladi vitez htio,
Najljepši bi noćas njegov plijen bio:
S njim bi odmah Dinka tamo, preko gore.

Jao, kako drhti - kô lišće na grani!
Tresu joj se njedra, kuckaju đerdani
I trepte u sjaju mjesečeve zore.

Aleksa Šantić