Aleksa Šantić

[Angelus]

JA TE LJUBIM...

Ja te ljubim, sunce sveto!
Kruno neba vječne moći, -
Ti nam zrakom goniš tamu
I mrkle nam gluhe noći.

Ja te ljubim, zoro bajna,
Navjesnice b'jelog danka!
Ti me uv'jek tvojim čarom
Sred slađanog bacaš sanka.

Ja te ljubim, orle suri,
Ti se viješ u visini!
Prezirući slabe crve,
Što gamižu u praūini.

Ja te ljubim, čarna goro, -
Željo moja prevelika,
Ti si uv'jek zaštitnica
Bila srpskih mučenika.

Ja te ljubim, milo slavlje,
U mirisnom tvome lugu,
Ti sa slatkom pjesmom tvojom
Blažiš mnogom srca tugu.

Ja te ljubim, šarno cv'jeće,
Prepuno si milja, baja,
Ja te ljubim! Ko t' ne ljubi,
Nema srca, osjećaja.

Ja te ljubim, oštra sabljo,
Tebe moja pjesma hvali,
S tobom su nam pradjedovi
Sveto ime održali.

Al' od svega ponajviše
Tebe ljubim, rode mili!
Za te živim! Tebi dajem
Pjesme mojih nada čili'.

 

[Angelus]

TEMA


Urednik mi piše: on bi pesmu hteo,
Pa po sobi hodam s rukama u džepu,
Smišljam. Šta bih počô? Noć, mesec i stepu
Gde s kopljem na belcu juri konjik smeo?

Il' da tražim temu u dnu srca, gde je
Negda bilo puno bašta i fontana,
A sad groblja ćute ispod suhih grana
I s prašinom snega samo vetar veje?

Ili da opišem Srba i Hrvata
Jedinstvo i slogu?... Kako budna oka
Stojimo na straži i kô slepa stoka
Svi gonimo sreću sa našijeh vrata?...

Kako se Srbija, da bi bila s bratom,
U temelje bratstva uzidala sama?
Kako s njenog bleska sa nas ode tama,
Pa sad braća na nju bacaju se blatom?

Neću. To je tužno... Ja ću druge građe
Potražiti. Idem na prozor. Po putu
Ima hrpa tema i u svakom kutu
I kraju Mostara po koja se nađe.

Eno, moj komšija, što već u svanuće
Galami, pred svojim dućanom na panju
Ispečenu ovcu raseca i na nju
Sve zove i viče: "Vruće meso, vruće!"

Jednome seljaku, tu odmah, na sredi
Mosta, pod bremenom drva sivac pao;
Rasulo se bilje, stari seljak stao,
Gleda neće li mu ko pomoć' u bedi.

Mimo nj neko dete, što mu rita gruba
S leđa visi, đugum nosi, peva nešto,
I u dno đuguma šakom tako vešto,
Hitajući česmi, kô uz doboš buba.

Onamo na uglu, pred krčmom "Tri Leje",
Neka žena leži pjana, a sve jače
Mrljavo i bledo njeno dete plače,
Majku zove, a svet gleda pa se smeje...

Na raskršću, eno, kraj zgrbljene babe,
Sa drvenom nogom stoji jedan slepi,
Svira - bolje: prosi. Negda "heroj lepi"
Što je oslobađô nas ružne i slabe...

Nad rekom, gde kumre guču zore cele,
Vidim čardak begov. Vidim ispod sviju
Prozora mu uskih penju se i viju
Slatkovine bronze crvene i bele;

Iz prozora srednjeg, u odelu što je
Kô grimiz, kô šipak sazreo na grani
Jedna cura maše, a njeni đerdani
Sevaju i siplju zapaljene boje.

Eno i Pothumlja starog, u beharu,
I puteljak vidim vijugav i beo,
Kuda sam se na breg sa Dučićem peo
I sa njime čekô na šokicu Maru...

Eto hrpa slika, eto hrpa tema,
Pa sad treba sesti i pisati samo...
No čekaću veče i otići tamo
U luku kraj reke, gde nikoga nema.

Kada zvezde planu i po tihoj luci
Razlije se bela mesečeva srma,
Ona će mi doći iz gustoga grma -
Moja oreada sa harfom u ruci.

Kao blesak lepe i kraljevske krune
Sva će ona sjati, i sa mnom uz reku
Sesti će da meni, umornom čoveku,
Srce krepi pesmom i zvucima strune.

Slušaću je strasno, neka slatku česmu
Svojih trila slije u dno duše moje -
To će biti tema... Sa čarobne boje
Njenih reči željnu ugrabiću pesmu.

 

[Angelus]

AKO HOĆEŠ...

Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu -
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela -
Da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!...

 

[Angelus]

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...

 

[Angelus]

JEDNO VEČE

Ja sam naslonjen na prozoru bio,
I gledô na drum pušeći cigaru.
Plavkasti dim se kolebô i vio

U pramenovima mekim. Po Mostaru
Veče je svoje rudo zlato lila,
I krovovi su drhtali u žaru.

Ti nekud prođe. Uza te su bila
I djeca tvoja, male crnke dvije
Očiju toplih. Na tebi je svila

Šuštala kao vjetar kada vije
U rosnu lišću bokora. Prah vreo,
Što drum kô neko sivo platno krije,

Tvoj bi skut, katkad, dodirnô i meo.
I više ništa nisam gledô drugo -
Vas gledah samo kroz večernji veo,

Sve dokle niste svrnuli za ugô...
Kô iz gnijezda gdje sve studen davi,
Tad iz mog srca jedno jato dugo

Ranjenih tica s cvrkutom se javi,
I vama prhnu... Noć slaziti stade...
Mrak... U moj prozor, sa visine plavi',

Jedan crni leptir doplovi i pade

 

[Angelus]

JESENI MOJA...

Jeseni moja, pozdravljam te!... Hodi,
I pođi sa mnom preko rodnih strana,
Po lijepijem mjestima me vodi,
Gdje šume čežnje mojih davnih dana.

Onamo ima ruža zavičajnih,
Što nisu svele od studena inja,
I vrela živih i putanja sjajnih,
Gdje duša ljuta još rudi i tinja.

Milo cvijeće otuda mi maše,
Njegove čiste i svilene čaše
Slatkim napitkom prepunjene stoje.

Jedan vijenac od njega ću sviti,
I s molitvom ga na grob položiti
Svog mrtvog ljeta i mladosti svoje.

 

[Angelus]

LJUBIM...

Ljubim kad blago pod purpurnim velom
Zasija milje zoričinih grudi,
Jer tad mi trepti po obzorju cijelom
Osmejak što ga tvoje lice budi.

Ljubim kad tajno lahorova krila
Pod nebo dižu pjesmu tica mali',
Jer tad mi zvoni tvoja riječca mila
Što sveti oganj na duši mi pali.

Ljubim kad milo svijetla jata čista
Zvjezdica drobnih po beskraju plove,
Jer tad mi sunce tvoga oka blista
I dušu diže u zlaćane snove.

 

[Angelus]

MLADOST

Na vrhu gore tek je zora bila
Kô dalek oganj svijetla i žarka;
U krupnoj rosi, u vrhu šumarka,
Svileni leptir kupao je krila.

Noseći blaga i plodove zrele,
Veselo ljeto javljalo se nama
Na uskoj stazi pod omorikama,
I šaptalo nam slast ljubavi vrele.

Mi smo mu slali pozdrav duše svoje,
Idući žudno u plamenoj struji
Daleko tamo gdje vodopad huji,
Gdje crna stabla nad ponorom stoje.

Preplašen jelen, kô vjetar u letu,
Bježô je gorom kroz jutarnju tamu,
A bezbroj duša u slobodnom hramu
Pjevahu himnu nevinu i svetu.

U našem srcu gorele su slasti
I silni zanos mladosti i sreće,
I jedno more sve veće i veće
Pljuskaše duše valovima strasti.

I dok je pauk tanku mrežu pleo,
Širio svilu od grane do grane,
Ja rasuh tvoje sićane đerdane,
Pa ljubljah grlo i tvoj obraz vreo.

Dišući silno, goreli smo tamo
Kô dva grijeha, kao vatre dvije;
Nijedno od nas više znalo nije
Za dan i javu... Mi ljubljasmo samo...

Dok hladna voda padaše s visine
I modre jele šaputahu ti'o,
I jutro, žarko kô tvoj obraz mio,
Stajaše tamo na vrhu planine.

I sada, kad sam u sumornu javu
Utonô, hladan kao kamen groba,
Ja na te mislim i na zlatno doba,
Na miris jela i na gustu travu...

U svojoj duši ja te gledam jasno
Kô onog jutra kad sam ti se kleo,
Sanjam i grizem tvoj podvoljak vreo
I ćutim tijela drhtanje ti strasno.

 

[Angelus]

MOJA STAZA

Gle, ja opet stojim na toj stazi dragoj
Sa koje sam nekad, razdragan i čio,
Pozdravljao nebo u večeri blagoj,
Što je na me sjala kô njen prizrak mio.

I ja snova čujem one slatke zvuke
Što ih žarka sreća u samoći budi;
Ah, ja opet vidim one bijele ruke
Kako mene grle na prebujne grudi!

Ja osjećam plamen kako slatko gori
Kada njeni poljub moje usne krene...
Ona moje ime šapuće i zbori,
A ja žudno gledam u očice njene...

Oj, varljivi snovi!... Moja stazo pusta,
Ja po tebi više neću cvijeće brati,
Nit' ću ikad više ljubit usta slatka,
Nit' ću svoje blago svojim blagom zvati...

 

[Angelus]

MOLIŠ SE...

Moliš se...
Skrušenim, krotkim glasom prizivlješ ljubav oca,
Njegovoj vječnoj slavi visoko dižeš lavre
I njegovijem likom ukrasio si oltar;
Pred njime klečiš, padaš i u prah čelom roniš, -
Moliš se, hvališ, vjeruješ...
No da l' si dušom svojom pojmio slovo blago?
Jesi li krvlju svetom oprô grijehe duge?
Je li te vjera tvoja vječnoj dobroti digla?
I da l' si srcem viđô istinu otkrovenja?
Jesi li bratu svome donio mehlem rana
I pružio mu srce u času stradanja teških?
Da li si zemlju ovu osveštô mirom svetim,
Prelio potoke krvi suzama pokajanja
I grohot krvave borbe dokončo sa prezrenjem?
Jesi li čuo jauk mnogih plemena zemnih,
Sudbom poniženih, čije se kukavne nade
Mrznu i ginu vječno pod jarmom surovosti?
Jesi li bio sjeme opštih plodova dobra?
Stradanjem, smrću svojom, dajući život drugim,
Jesi li čuo boga!...
Penješ se: umom hvataš vječnost i atom svaki;
Pokorio si sebi silu nadzemnih vlasti -
Obuzdao si snagom volju gromova sinjih;
Prebrodio si čamcem pučinu okeana,
U ponorima morskim našô si blago sebi,
I svu si kuglu ovu željeznim lancem svezô.
No možeš li se hvalit višom vlašću kojom,
Vrlošću misli one rad' koje bogočovjek
Iskapi čašu do dna s praštanjem i s blagoslovom?
Jesi li dušom svojom prezreo prošlost gnusnu?
I je li s tobom gospod, ljubiš li oca vječnog?...
Ne, ti si dželat stari. Ti nisi srcem viđô
Istinu otkrovenja, ti nisi čuo boga,
Porugano je tobom njegovo slovo sveto, -
Kajine, s tvojih ruka još kaplje krv bratovlja...
Pokaj se! Jadni crve, što vjekovima grizeš
Misao spasitelja i samog sebe, pokaj se!
Lukava vjera tvoja nije te k nebu digla -
Osjećô nisi mraka i nisi viđô svjetlost,
Okovan zlom i paklom u ponoru si ostô
Nemoćan, slab i ništavan...
O, puzi, gmiži tako, i čekaj u prahu gnusnom -
Dok sveto otkrovenje ne podari ti krila
Da se uzneseš nebu i budeš božji sin...