Aleksa Šantić

[Angelus]

CEKANJE

Koliko je srece u casima ovim,
Kad se mjesec radja na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U nasoj rijeci brdo se ogleda;
Dodji, jer mi srce vise mira ne da –
Ja sam zedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom – oltarom,
Sa koga nam Gospod o milosti zbori,

Dodji da zajedno molimo nas dvoje:
Ja cu sve da ljubim, oci, usne tvoje,
A ti strepi, drsci i sa mnom izgori.

 

[Angelus]

VODENICA

Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.

Sve je isto, staro...Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
K'o bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara...

Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi
Niti vidim one oči prostodušne.

Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri ljetne na odmoru bio!
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!

Bog zna gdje je sada?!.. Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara...
I dok zlatno veče pada povrh grmlja
Nakrivljena ćuti vodenica stara...

 

[Angelus]

CEZNJA


Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen celom na staklo... Sve spava...
Noc sjajna, kô da po oknima mojim
Polako susti vasa kosa plava...

U ove case zvijezdâ i snovâ
U vasu bastu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki cempres povijô se ti'o.

U ove case vi ste ruza bili,
Ja leptir bio sto na cvijet pada;
Ah, vase kose, oci, smijeh mili,
I vase tijelo i ljepota mlada

Opise mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke beruci sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je proslo... Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u ceznji stojim...
Noc, sjajna, kô da svila vase kose
Polako susti po oknima mojim.

 

[Angelus]

Blago Tebi


Blago tebi, ako na svijetu
Nađeš srce, u kom vjera sjaji,
U kome se čista ljubav taji
Kao miris u rosnom cvijetu.

Ljepšeg dara od tog' dara nema, -
U toj sreći tek bi sreća bila;
Čisto srce nebeska su krila,
Što ih Gospod s blagoslovom sprema.

Blago tebi, ako vjerno bije
Na tvom srcu jedno srce drugo:
Skrsti ruke i moli se dugo
Onoj Misli, što nad tobom bdije!



Sto te nema

Kad na mlado poljsko cv'jece
Biser niže ponoc nijema,
Kroz grudi mi želja l'jece:
"Što te nema, što te nema?"
Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"
Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"
I u casu bujne srece
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu krece:
"Što te nema, što te nema"...

 

[Angelus]

JOS LJUBITI MOGU...


Usahnuo izvor ushita i srece,
Ne nosi me struja mladalackih snova,
Sa grane zivota rasulo se cv'jece
U beskrajnu pustos pokojnih sv'jetova...

Nit' osmejak slatki milozracne zore
Ne vraca mi pokoj umrlijeh dana,
Nit' pjesmice mile, sto se jutrom hore,
Ne vidaju grudi pod teretom rana.

Izlio sam suze i bez suza sada
Na pepelu nade i pokoja placem,
I vjera mi gine, umire i pada,
K'o nevina zrtva oborena macem...

Ja sam hudi mornar, kom' je sudba dala
S okeanom hladnim da se vjecno bori,
Koji nece stici zoru ideala,
Niti slatku ceznju, sto mu srce gori.

Niti vise nemam ni snova, ni srece,
Samo jedno blago propalo mi nije:
Jos ljubiti mogu, jos se izvor krece,
Koji tvoja slika besmrtnoscu grije!

 

[Angelus]

POD BEHAROM

Jahao sam konje, asikov'o, pio,
Al' nigde nisam vako rahat bio,
Gle, veliko sunce uprlo strijele,
Na zumbule plave i djule bijele,
Na granama smokve pokraj sedrvana,
Na sevlije vite od stoljetnih dana,
I tanke munavre sred ravnog Mostara,
Sto se sav bijeli od rosna behara;
Pa ko da bi jedan golem rubin bio,
U hiljadu boja trepti seher cio
Dok Neretva plava k'o krs se razvija,
I srebrni galeb nad njome se vija.

Pa jos kako ovde mirise meleksa,
I zelena trava od pamuka meksa,
I bijeli cvijet tresnje i jasmina,
Ko mahala kada prolazi Emina!
Ah, Emina! Samo tu da mi se javi,
Da joj mrsim svilu uvojaka plavi',
Da izljubim grlo i pod grlom sto je,
Pa san kada tiho sklopi oci moje,
Da me mase kitom bijela behara,
Bi mi tada bio dzenet bez karara.

 

[Angelus]

Na po puta

Ostale su za mnom bašte jorgovana,
Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vrela...
Studena me jesen na po puta srela
I po meni pada suho lišće s grana.

Ko ranjena tica, što bi nebu htjela,
Otima se duša iz olovnih dana,
Ali kobni vjetar grabi je sa strana
Pa se natrag trgne premrzla i svela.

Moji vrti, više ne čekajte na me,
Vratiti se neću iz studene tame
Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve blize ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide –
I ja čujem samo udar tvrde krasne.



Pred modelom

Hocu li tebe svojim skromnim kistom,
O divna zeno, naslikati moci?
Ko zedna biljka sto mre u samoci,
Za tobom i ja ginem zedju istom.

Za usne tvoje meni sada treba
Krv zore rane i plamen rubina,
Za lice pjena sa morskih sirina,
Za oci sunca i plavoga neba.

Al`zalud podvig, zalud svaka boja,
Ne zna te ruka naslikati moja,
Ja drscem, evo, pred ljepotam` tvojim...

Drscem i gorim k'o zar sred ognjista,
I bacam kisto, jer ne vidim nista
Ovako blizu kad pred suncem stojim.



Moj zivot

Moj zivot nije proteko zaludu!
Sudba je moja ko sudba ratara:
Plodove svoje teko sam u trudu,
I moje celo mnogo trnje para.

Kao rijeka kroz otpornu silu,
Svojom sam snagom svoje naso pute,
I gordo gledo svih prepona silu
Vjerujuc, Boze, u ljubav i u te.

Je li bijedom moj drug shrvan bio,
S njime sam i ja svoje suze lio –
Ciste, svijetle ko svjetlost oltara.

Moj zivot nije proteko zaludu!
Plodove svoje teko sam u trudu,
I moje celo mnogo trnje para.

 

[Angelus]

POKIDANE STRUNE


I svršeno je bilo... U velu i mekoj svili,
Silazila si mirno niz stepenice hrama,
Pod krunom mirta. Svi su pogledi na tebi bili.

Pred crkvom žagor i tjeska. Kao stijena sama,
Uz onaj stari jablan ja sam odvojen bio
I ćutô. Na moje čelo studena padaše tama...

Uz melodiju čežnje praznički dan je lio
Toplo i blago sunce. Pod grozdovima behara
Mirisale su bašte. Jedan je leptir htio

Na tvoja sletiti njedra, pun zlatnih svijetlih šara...
I kada purpurni šećer prosuše pred tvoje skute,
I skladno svirači vješti, uz ćemaneta stara,

Počeše toplu pjesmu: još jednom pogledah u te,
I vidjeh, vidjeh ti oči, slatke i sunca pune...
U meni sve se sruši, ja smrtne čuh minute,

I u dnu duše moje prsnuše zlatne strune.

 

[Angelus]

Moja ljubav


Sad je ljubav moja jedna vila tmurna,
Osamljena, pusta, paucljiva, bona.
Vise ruze zute ne masu s balkona,
Ni kaktusi rujni iz mramornih urna.

U strehi se krova gnezde misi slepi;
U prozora svijeh, rasklimana, gnjila,
Kô u mrtve tice, vise oba krila,
A po njima pauk svoje mreze lepi.

Gde sedrvan mutni spram kapije prska
Niz pragove krnje ribnjaku se sidje,
No labuda nema... Povrh vode ridje
Leze mrtvi venci lotosa i trska.

Samo noci koje, kad ogrnu ti'o
Struke mesecine baste vile stare,
Sve dvorane sinu, tremovi se zare,
I sa harfa svuda zvuk se dize mio.

Svih prozora snova uzdignu se krila,
Kao da bi negde poleteti htela;
I puna korala poteku sva vrela
Radosti i pesme, gde su groblja bila.

Nove svetle kaplje rasipa fontana -
Iz drobnih dragulja lepa plane boja;
I pri mesecini vedra slika tvoja,
U svodu od ruza javi se altana.

Lotosi zasuste po ribnjaku celom,
Kô sedef sva voda zablista iz rama
Jasika i breza, a ti ozgo, sama,
Na labuda svoga mases ruzom belom

On uskrsne... Krila, kô dva bela jedra,
Podize i kruzi nadomak fontane -
U te gleda... Zlatno, iz brezine grane,
Mesecevo koplje pogadja mu nedra.

No sve mine... Snova cuti vila tmurna,
Ostavljena, sama, paucljiva, bona.
Vise ruze zute ne masu s balkona,
Ni kaktusi rujni iz mramornih urna.

 

[Angelus]

Otvorila si dveri

Otvorila si dveri srca i duše sjajne
I primila me u raj ciste ljubavi tvoje,
Sa mrtvih pustolina bola i tuge tajne
Povratila me k nebu, gdje rajska milja stoje.

Ne lijem suze više, niti me misô bludi
Po nebu prošlosti davne, gdje pale nade stoje.
Snova se život rada, snova mi nebo rudi
I blista svetim žarom carobne slike tvoje.

Kô svježi poljski vjetric, kô bujna gorska vrela,
Sad mi se život krece kroz bokor mirisnih ruža;
Sve što sam željno cekô, sve što mi duša htjela -
U tebi, lijepi cvijete, blaga mi sudba pruža.

Pa neka letne pjesma krilu vjecnosti tajne,
U slavu onog žara u kom nam srca stoje,
Nek cuje srecu moju nebo i zvijezde sjajne,
Srecu što sad me zgrijeva vjerom ljubavi tvoje.