Član
- Učlanjen(a)
- 25.12.2012
- Poruka
- 1.901
pripremio sam jedan malo duži tekst iz kojeg se jasno vidi da Bog nema niti ne želi nikakave robove
blago onim koje če pročitati i shvatiti
GLAS PROŠLOSTI
Od najdrevnijih vremena, od praiskona čovječanstva, od davnih epoha skrivenih u maglama legendi, preko mitskih poruka i sjećanja, čovjek je težio uspostavi reda po svojoj mjeri, na svoju “sliku i priliku...” U svijetu nepokornih elementarnih sila, eruptivnih i zastrašujućih moći prirode, čovjek se osjećao malen i nedorastao čudesnoj kompleksnosti tajnovitih zakona svijeta koji ga okružuje, i često puta mu određi*vao sudbinu.
U prividu kaosa sila svijeta, čovjek je naslućivao velike i neumitne zakone prirode i svega života. Poput igre sjenkama, poput odsjaja daleke vatre na tamnome nebu, čovjek je proučavao pojavnosti, redosljed i mjene te čudesne i nedokučive borbe. Izvodeći zaključke u svojoj borbi za opstanak i u svome bitisanju pod zvijezdama. Tako su kroz eone vremena, prije našeg modernoga vremena ljudi počeli povezi*vati duhovne spoznaje o silama i zakonima svijeta, o principima na čijim stubovima počivaju i prasile prirode i njenih zakona.
U svijetu neprekidne borbe, razvijala se i ljudska svijest o potrebi organizacije društva u sustav, radi zaštite i napretka svih ljudi i njihovih dobara. Bio je to mukotrpan put. Često je upravo ta želja za uspostavom sustava, postajala želja za vladanjem nad drugim ljudima. Pretvarala se u tiraniju i nasilje. A to je kao posljedicu imalo borbu, ratove, revolucije, krvoprolića.
Čovjek je ne razumjevajući tajne prirodnih sila bio sklon te sile personificirati i obožavati. Tako je za*stranio u svome shvaćanju u dvije ekstremne krajnosti. Prva krajnost bijaše vjera da su same sile prirode božanstva, koja valja obožavati. A druga krajnost bijaše da je sam čovjek božanstvo (u prvom redu, kralj, vladar, car, imperator) i da čovjek treba uspostavljati zakone reda na zemlji po svojoj volji i shvaćanju.
Tako su formirana velika i moćna zemaljska carstva. Oni su sebe smatrali izabranicima bogova i nji*hovim predstavnicima na zemlji. Ta moćna carstva nastadoše u prvom redu u “dolini naroda”, dakle, u Mezopotamiji, uz obale velikih rijeka Eufrata i Tigrisa. Od tih rijeka, iz plodnih i bogatih ravnica okolo njih, krenuli su mnogi narodi u svoju seobu, prelazeći nepregledne ravnice, moćne rijeke i ogromne pla*ninske lance i naseljavajući druga područja. Ovi narodi donosili su sa sobom svoje običaje, religiju, kul*turu i način življenja. Malo po malo, dolina velikih rijeka - Mezopotamija postade centar ondašnjega svi*jeta. Tu će se, u obilju hrane i blage klime, podići moćna carstva, čiju silu, sjaj i slavu neće više nikada nadmašiti ni jedno zemaljsko carstvo ovoga svijeta.
Tako mezopotamska dolina postade mit i legenda, povijena i zaklonjena oblacima sjećanja, kroz eone vremena povjesnih mijena. Iz ove doline, rasadnika naroda, potekoše dvije struje. Prva bijaše struja, odnosno, pleme, onih ljudi koji su prihvaćali i slušali Božji put. To bijaše izabranik Božji, prijatelj Božji - Abraham. On bijaše iz loze pravednih ljudi koji su slušali Boga, sve tamo od vremena prije velikoga potopa, i do samoga postanka svijeta.
I druga struja, odnosno pleme, onih ljudi koji su odbacili i odbili slušati živoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, te su sebe smatrali bogovima i obožavali prirodu, djela svojih ruku, a kroz to obožavali sami sebe.
Tako kroz stoljeća i tisućljeća iz ove doline mezopotamske odjekuje glas prošlosti koji opominje. Glas koji savjetuje... da čovjek ima izbor između dobra i zla, i da od toga izbora ovisi njegova sudbina, kao i sudbina svijeta na kojem živimo.
Prvi veliki gradovi koji su nastali poslije potopa, bijahu upravo u dolini velikih rijeka, a ta se zemlja zvala još i zemlja ’Šinear’, Prvi grad koji je osnovan u Novome svijetu, poslije potopa, bijaše Babilon. On je bio prijestonica prvog diktatora na zemlji - Nimroda. “Od Kuša se rodio Nimrod, koji je postao prvi velmoža (u originalu, 'diktator’) na zemlji. Voljom Jehove bio je silan lovac. Zato se veli: ’kao Nimrod, silan lovac voljom Jehove’. Glavno uporište njegova kraljevstva bili su: Babilon, Erek, Akad i Kalne, svi u zemlji Šinearu.” (Postanak 10:8-10)
Iz ove doline, također poteče i pravedna loza, to jest oni ljudi koji su odlučili slušati Boga i ići Njegovim putevima. “Kad je Terahu bilo sedamdeset godina, rode mu se: Abram, Nahor i Haran... Terah povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju Kanaansku. Kad stignu do Harana, ondje se nastane... A Jehova reče Abramu: ’ldi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslovit ću one koji budu tebe blagoslivljali, i proklet ću one koji budu tebe proklinjali; u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji.” (Postanak 11:26-31 12:1-3)Nimrod nije bio samo “silan lovac”, nego, postao je i veliki vladar, s ambicijom da postane vladar cijelog ondašnjega svijeta.
Njegova žena, Semiramida, izgrađivala je kult obožavanja Nimroda, kao božanstva. Poslije Nimrodove smrti Semiramida je proglasila da je Nimrod bio utjelovljeni “bog sunce” te je tako razvijan kult obožavanja sunca. A samu sebe je Semiramida, također, proglasila boginjom, njen simbol je bio mjesec. Poslije smrti Nimrodove, Semiramida je tvrdila da je zatrudnjela od samog sunca, to jest od “božanskog duha” i da je njeno dijete koje se treba roditi inkarnacija samog boga sunca, a reinkarnacija Nimroda. To dijete nazvano je “Baal”. Tako će se kroz stoljeća i stoljeća razvijati kult poganstva i obožavanja sunca, to jest Nimroda, ili Baala. A Nimrod je nosio i ime “Tamuz”. Semiramida je sebi u čast dala žrtvovati djecu, da bi narod držala u ropstvu i uvjerenju da je ona “majka božja” - to jest ona koja je rodila “Baala” - boga sunce. Tako se kroz ovo strašno, demonsko krivovjeije i praznovjeije stvarala lažna religija i kao kuga se širila svijetom.
S druge strane, pravi, Živi Bog - Stvoritelj neba i zemlje, uspostavljao je pravu vjeru na zemlji. Ta prava vjera trebala je biti svjetlo narodima, “sol zemlji...” U tom smislu, pravi Bog - Jehova, podigao je Abrahama da bude otac Izabranoga naroda. Preko tog naroda, koji će čuvati i slušati Božje zapovijedi, Bog je želio ljudima otkriti put dobra, put mira i oproštenja grijeha.
Tako se sve više i žešće zahuktavala velika borba između dobra i zla na zemlji. Nimrod je bio prvi koji je želio uspostaviti NOVI POREDAK STVARI NA ZEMLJI. Želio je prevlast. Izgrađivao je takav sustav vlasti kojim bi mogao podjarmiti sve narode i sve ljude. Sazidavao je NOVI SVJETSKI POREDAK u kojem bi on, Nimrod, bio vrhovni bog na zemlji. A svi ljudi i narodi bili bi robovi. Dakle, želja za uspostavom novog poretka stvari na zemlji, nije ništa novo, nije ništa od danas, niti od jučer. To je kontinuirani pokušaj ljudi da svoju vlast prkosno uspostave nasuprot i iznad vlasti Božje. Po drevnoj predaji Nimroda je ubio Šem, najstariji Noin sin, koji je još tada bio živ. Tako je spriječen Nimrod u svojim strašnim, sotonskim, okrutnim djelima vračanja, magije, okultizma i demonije. Ali njegovo bezbožno djelo nastavila je njegova žena Semiramida. Nimrod je bio onaj koji je zidao Kulu babilonsku. Želio je kroz taj simbol moći prkositi Nebu, i robljem učiniti cijeli svijet. Želio je kroz Kulu babilonsku proglasiti i utvrdi*ti svoje božanstvo za vječna vremena. Bio je to pokušaj da se čovjek obogotvori. A u stvari se samo prometnuo u demona. I tako uvijek biva kad čovjek pokušava postati bogom.
KULA BABILONSKA
Kula babilonska nije bila tek želja čovjeka za veličinom. Nije bila niti samo ohola razmetljivost griješnika, a niti samo simbol svjetske vlasti. Treba znati da je Bog ljudima zapovijedio da se rasele po cijeloj zemlji. Kako bi se pusta zemlja poslije potopa napučila. Međutim, Sotona je drugačije savjetovao ljude, i to preko Nimroda i svih onih ljudi koji su podržavali i slijedili Nimroda. A sam Nimrod je bio potpuno u vlasti demona i bio je glavni sotonin agent tada na zemlji. Mada je znao Božju volju, Nimrod ju je odba*cio i odlučio slijediti svoje srce i ispunjavati svoje želje (iza kojih je u stvari stajao sotona, kao uzročnik svakoga zla i grijeha).
Mada je Bog izričito zapovijedio ljudima da se raseljavaju po zemlji i nasele sve krajeve svijeta, čita*mo što su oni odlučili: “Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s Istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane. Jedan drugome reče: ’Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!’ Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: ’Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!” (Postanak 11:1-4)
Bog je ljudima kazao da se rasprše po svoj zemlji, da ju napuče, a oni kažu “pribavimo sebi ime!” Koja oholost i bogohula nadutost!? “... da se ne rasprišimo po svoj zemlji!” Koja drskost i pobuna na Nebo i Boga nebeskoga!!
Ljudi su odlučili sazidati Kulu do neba, zato da bi ona postala centar nove svjetske vlasti, ili centar vlasti NOVOG SVJETSKOG PORETKA. Da su uspjeli u svome naumu, cijelo čovječanstvo bi bilo ro*blje. Jer Kula nije trebala služiti samo kao simbol sile Novog poretka, nego i kao upravno središte. Na vrhu Kule bi stolovao Nimrod, kao bog, a ispod njega, vojna elita njegova carstva, pa upravitelji i politička elita, u ogromnoj Kuli su trebale biti i njegove vojske i činovnici njegove uprave. Tako bi Kula postala neosvo*jiva, a Nimrodova vlast neoboriva. To je bio plan Zmije, to jest sotone. Jer je sotona vladao kroz Nimroda, i želio je uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji kroz Nimroda. Od tih davnih dana, želja je svakog dikta*tora uspostaviti nedodirljivu i neoborivu vlast. Međutim, Bog ne želi da ljudi budu roblje, Bog daje čo*vjeku slobodu, onu najveću slobodu izbor između dobra i zla, između poslušnosti i neposlušnosti, između života i smrti.
Bog voli različitosti, i mrzi unificiranost. Bog ne voli prisilno jedinstvo. Sam Bog ne prisiljava ljude da mu služe, nego traži dragovoljnu poslušnost od čovjeka; i samo takvu poslušnost prihvaća. Zato je Bog svojim posredovanjem spriječio izgradnju Kule babilonske. U današnje vrijeme ljudi opet zidaju novu, duhovnu Kulu babilonsku, pokušavajući sebe obogotvoriti, i opet će božansko posredovanje ali ovaj put konačno srušiti tu ljudsku drsku oholost.
“Jehova se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jehova reče: ’Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvari*vo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’ Tako ih Jehova rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Bab-el, (zbrka, pomet*nja) jer je ondje Jehove pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jehova raspršio po svoj zemlji.” (Postanak 11:5-9)
“Bab-el” znači i vrata Božja. U drevno vrijeme poslije pada čovjeka u gnjeh, potomci neposlušnog Kaina, bratoubojice, ne htijući štovati Boga po Božjim propisima sami su izmislili svoje krivobožačko što*vanje. Pravili su velike građevine i hramove čiji centralni dio je bio u obliku velikog luka, ili slavoluka. I kad bi izlazeće sunce ujutro bacilo prve zrake ispod tih velikih kamenih vrata prinosile su se životinjske žrtve i vršili svećenički obredi i ceremonije. Tako su neposlušni i nevjerni ljudi odbacili Božji put spase*nja, a sami izmišljali svoj vlastiti put.
Ipak se moralo ostvariti ono što je Bog zapovijedio. I to radi dobrobiti cijelog čovječanstva, a ne radi interesa jedne sebične, zle grupe ljudi koja je željela prigrabiti svu vlast, pa čak i Božje atribute i uvesti tiraniju pod formom dobrobiti i legaliteta. Međutim Jehova je neizmjerno mudar i moćan, te razbija na*mjere zlih.
Kula babilonska bila je već veoma visoka i zaista impresivna, kad ju je Jehova srušio. Bila je to naj*veća, najmasivnija i najviša građevina koju su ikada ljudi sagradili, i koju će ikada sagraditi. Iz daljine, Kula se vidjela kao velika planina koja se uzdiže k nebu a oblaci je povijaju. Bio je to podhvat prema kojem su i piramide i Kineski Zid sitni. Kula je prema zamisli njenih arhitekata, trebala biti viša od svih planina koje su tada bile najviše na ondašnjem nastanjenom i poznatom svijetu. Kulu su projektirali najmoćniji umovi, ne samo ondašnjeg vremena. Bili su to talentirani ljudi, silnog razuma, ogromnog znan*ja, skupljanog generacijama kroz praksu i predaju tajnih zakona arhitekture koji su naslijeđeni od moćne prijepotopne civilizacije.
Od tih davnih dana, skrivenih u maglama legendi, zasutih pijeskom zaborava, do nas danas, sveta povijest pribilježila je samo najvažnija zbivanja. Kroz sva ta događanja vidimo ljudsku pobunu na svaku pravdu. A pobunu koja je uporno pokušavala zamjeniti teze i sebe prikazati kao “jadnu žrtvu”, kako su to oni nazivali “okrutne Jehovine pravde”. I zidanje kule Babilonske bijaše na toj crti. Ali i Božji odgovor bijaše na crti sačuvanja čovječanstva od nove velike zamke neprijatelja.
Tako vidimo da masoni lažu kad se hvališu Adamom. Masoni znače pobunu na Boga kroz sve nara*štaje i svu dosadašnju povijest. Tzv. “tajna društva”, ili “lože” samo su kamuflaža sotoninog podrivačkog djelovanja protiv mira i sreće čovječanstva. Njihov osnovni cilj jest osporiti i oboriti pravednu i zakonitu Jehovinu vlast nad ovom planetom Zemljom. Zli ljudi i zli anđeli udružuju se u očajnički savez zla, e da bi oborili vlast Svemogućega.
Ovo sve pišem da bi ste razumjeli važnost istine. Ona je najjače oružje protiv zlih ljudi i tzv. “Novog svjetskog poretka”. A upravo istina je predmet najveće mržnje zlih ljudi i “tajnih udruženja”, to jest loža. Jer njihov instrument vladanja nad svijetom je - laž! A svaka laž je od “oca laži... koji je praiskonski ubo*jica ljudi...” (Evanđelje Ivan 8:44)
Rat protiv Boga i pravde, ne vodi se, dakle, od jučer, nego od pada svijeta u grijeh. Borba se zaoštra*va. Pošto ljudi svjesno staju na stranu pobune, “Jehova će s narodima imati parbu (suđenje)”. Od pada u grijeh, čovjek je želio i pokušavao izgraditi svoj poredak, u kojem nema mjesta za Boga i pravdu, nego za silu i zakon jačega. Taj svoj poredak, različito su imenovali kroz povijesne mijene. Danas ga zovu globalizam, ili Novi svjetski poredak.
Poslije potopa ljudi su se množili. A množio se i grijeh. Kad su ljudi odlučili sazidati najveću građe*vinu na svijetu, nije to bilo samo zbog taštine i oholosti. Bio je to plan. Vrlo čvrsto i odlučno sazidan plan o uspostavi jedne svjetske vlasti, odnosno nadvlasti na cijeloj zemlji.
Kula Babilonska nije trebala biti samo simbol, nego i centar Novog poretka. A taj poredak bio je isprojektiran kao sveopća diktatura, izvanjski, za narode, pod parolom “sveopćeg dobra” i “mira za sve”. Ali Božje oko proziralo je kroz tamu namjera i znao je Bog što se krije iza toga.
Rušenjem kule babilonske Bog je ponovno spasio čovječanstvo i dao mu slobodu. Danas se bije sli*čna bitka. Mnoštvo ljudi o tome ne zna ništa. Mi kao pravi kršćani i narod Božji moramo biti svjedoci istine u ovome svijetu. Moramo bližnjima biti svjetlo, obasjavati im put u život. Moramo biti ljudima sol života, koja čuva od kvarenja. Kao duhovni ljudi, muškarci i žene, tumačiti velika i sveta proročanstva. Kroz ta proročanstva izljevaju se slapovi svjetiosti na narode, na mračnu zemlju, to jest na ljude. Bitka je to između svjetla i tame, između kulture i barbarstva, vjere i trgovine, duhovnosti i tjelesnosti, religioznosti i svjetovnosti. Prijepotopni svijet u svetoj povijesti označen je kao svijet koji se potpuno odao tjelesnosti: “A Jehova reče: neće se duh moj do vjeka boriti s ljudima, jer su tijelo...” (Postanak 6:3)
A kao posljedica tjelesnosti nekoliko redaka dalje se kaže: “Jer su sve misli srca njihovih samo zlo...” (Postanak 6:5) a odmah iz toga stoji konačni odgovor zastoje svijet morao biti uništen: “A zemlja se izopači pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja...” (Postanak 6:11)
Poslije uništenja babilonske Kule, masonski centar zavjere protiv Jehove prenešen je u Egipat. Sotona je kroz okultizam egipatske mitologije, religije, razvijao svoje elemente pobune, prikazujući ih kao napredak carstva, kao veličinu i slavu države. Egipatska religija u svojim počecima nije bila iskvarena kao što će se to dogoditi stoljećima kasnije, u vrijeme kad su Abrahamovi potomci - sinovi Izraelovi, boravili u Egiptu. I kad su po opakoj egipatskoj religiji i po sebičnim faraonskim i državnim interesima pretvoreni u robove. Jehova je odlučio pokazati da sva egipatska mudrost, moć, znanje, nije dostatno za uspjeh države niti za napredak naroda. Ono što daje uspjeh i napredak i države i naroda jest pravda i istina. Jehova prezire okultizam, ezoteriju i sve ostale takozvane “tajne nauke”, koje ustvari nisu ništa drugo nego... šaptanje demona onima koji ih hoće slušati. Naravno, na propast onih koji slušaju glas Zmije.
Tako je Egipat kao moćno carstvo dosegnuo svoj zenit moći, slave i snage. Političko, vojno i religij*sko rukovodstvo smatralo je da je Egipat dovoljno moćan uspostaviti konačni Novi poredak u svijetu. Jehova nije smatrao tako. To je značilo samo jedno, netko mora propasti, ili oholi Egipat ili Jehova, razum govori, a povijest potvrđuje - propao je oholi Egipat. Božja riječ jasno opominje čovjeka da ne ratu*je protiv Jehove Boga, jer tko god tako čini neće biti sretan. Ako nije uspio sotona, koji je imao veću pamet, znanje i podršku nego ljudi, onda neka se ljudi zamisle nad tim činjenicama. Kao što su duhovni zidari (masoni) pomagači sotone još od postanka svijeta, tako smo mi Kršćani - pomagači Božji.
Bog cijeni vjernost svoje djece i njihov doprinos konačnoj pobjedi pravde.
Kao što sam već napisao, masoni se vole hvaliti kako oni vuku korijenje od postanka svijeta. Čak od Adama. A ja im kažem: Ne, gospodo, vi ste čak i od prije Adama, štoviše i od prije postanka ovog svije*ta, vi ste od lucifera prvog masona! A i mi, narod Božji, smo stariji od Adama, pa čak i od prije nego je ovog svijeta bilo, jer smo mi od Isusa, prvog Pravednika.
Dragi čitatelju, kad Biblija, bilo kroz Psalme, proroke ili Evanđelje govori o Pravedniku i o Bezbožniku, onda se tu konkretno misli na dva bića, dvije osobe. Misli se na prvog Pravednika među svim pravednicima - Isusa Krista, Sina Jehovina. I na prvog Bezbožnika među svim bezbožnicima lucifera, paloga anđela.
Kao što sam napisao, većina ljudi živi u velikim gradovima ovoga svijeta i mogu dobro vidjeti što znači odbacivanje duhovnosti. A naravno i tko stoji iza ovih silnih napora da se čovjeka učini što tjelesnijim. Da ga se doslovno, duhovno i mentalno učini životinjom “gojimom”. Čovjek bez duhovnosti postaje ništa! Čak niže od životinje. Jer životinjama duhovnost nikad i nije bila dana. Duhovnost (ispra*vna, naravno) znači sličnost Bogu. To znači rastenje iz nižeg oblika egzistencije u viši. Uzrastanje od ne*svjesnog k svjetlosti Božanske svijesti. Od sujevemih magli neznanja, k suncu vječne svete spoznaje.
Kao veličanstvena planina koja se uzdiže iz močvara neznanja, magli strahova i sujeveija, stremeći svojim vrhuncima k beskraju nebesa. Vjera u Boga, ali samo vjera u Jedinoga Pravoga Boga Jehovu, kroz Njegova Sina Isusa Krista, otvara nebeska vrata duhovnosti o kojima većina ljudi ništa ne zna. Kroz ta vječna vrata ulazi se u sve veće i sve čudesnije poznavanje Boga kao najduhovnijeg bića u svemiru, najgenijalnijeg, najljepšeg i najdostojnijeg svakog oponašanja i obožavanja. Gledajući u Jehovu, preobraža*vamo se, oponašajući ga, iznutra se mijenjamo i postajemo mu slični po karakteru, duhovnom ustroju i mentalnom polju. Duhovnost je ono što nas visoko uzdiže iznad svijeta svih ostalih stvorova na zemlji. A upravo duhovnost zli ljudi žele na prijevaru oteti od cijeloga čovječanstva, tako da čovječanstvo postane njihovi gojimi, njihove životinje njihovi robovi. Duhovnost je Jehovin dar svim svojim razumom obdarenim stvorenjima. Nitko vam taj dar ne može uzeti osim ako ga vi sami odbacujete i predajete u ruke neprijatelju.
Svijet duha proteže se i seže daleko tamo iza svakog zamislivog obzorja. To je svijet neslućenih mogućnosti, neopisivih zakonitosti koje se ne mogu siromašnim, nemuštim, izvanjskim jezikom izreći. Izvanjski govor i izvanjski svemir ne mogu obuhvatiti, apstrahirati, niti izreći unutarnji bezgranični svemir.
Svijet vidljive materije u kauzalnom lancu uzroka i posljedice ne može dočarati napojmljivi toatlitet bitka duha i unutarnjeg svijeta. Onog svijeta koji ostaje skriven od očiju površnih, tijelesnih oholih materijalistički nastrojenih “mudraca” ovoga svijeta. Ma koliko oni bili obrazovani, to jest izobraženi, ma koliko si umišljali nedostižne intelektualne visine, ma koliko pisali knjige, kitili se titualama i patili za ugledom, za njih će vrata unutarnjeg svijeta zauvijek ostati čvrsto zatvorena sedmerim bravama i sedmorim ključevima; a sam unutarnji svjet za njih zauvijek ostaje terra incognita. Ta “zemlja nepoznata” povijena surim oblacima, skrivena od pogleda površnih i oholih, mitskim maglama eona vremena, koje biješe i jest, prije svakoga vremena; ta dakle zemlja, nepoznata je onima koji vjeruju da sve znaju, da su sve božanske tajne dokučili, da su sav nektar svete mudrosti ispili. Ali ova zemlja, tamnim, olujnim, mit*skim oblacima prekrivena nije nepoznata za one koji tragaju, za one koji rastući u izvanjskom znanju bolno spoznaju da u stvari ništa ne znaju; da su iznutra pusti, prazni, siromašni, slijepi, goli i bespomoćni. Ova “zemlja nepoznata”, skriva svoje blago i svoju silnu praiskonsku moć. Skriva je od nepozvanih, od onih koji bi je zlorabili na vlastitu slavu i na žudnju da budu bogovi. Ali ovo beskrajno, tajnovito carstvo otkriva svoje putove onima koji spoznaju da su svi izvanjski putovi ma kako bili naizgled uzvišeni - prazni, neistiniti i porazni. Onaj tko se penje uz svetu planinu, spoznaje dubine bezdana koji se stere ispod njega. Tko gleda u sunce čistog svetog znanja, spoznaje svoju tamu neznanja u kojoj je živio uvjeravajući sebe da hoda na putu pobjede. Onaj tko doista pobjeđuje, s gorčinom i olakšanjem spoznaje da su sve nje*gove pobjede u stvari bili porazi, ali... porazi koji su svjetionici na beskrajnom oceanu života, put na velikim vodama, koji vodi do konačne luke, gdje sunce dotičući se horizonta, ne zalazi nikad. Gdje su dan i noć nebitni, porazi i pobjede nevažni. Odričući se svega, sve postaje tvoje. “Terra incognita” prostire se s onu stranu planina privida, tamo... preko rijeke iluzija. Čuvaju je strašni zmajevi izvanjskog uspjeha. Nad njom bdiju strašne zmije pobjeda, njen je dan zasljepljujući sjaj što nepozvanima spaljuje oči, a pozvani*ma, tragaocima, svetim ratnicima, njena noć vraća vid. Te vide bez svjetla, čuju bez zvuka, govore bez riječi.
Ova skrivena zemlja puna je svakoga blaga, njene dimenzije nisu formatirane, njene granice nemaju međa, a ipak... ona sve ispunjava, potvrđuje sve granice, ograničava sve totalitete, briše sve međe. Njeni slapovi se preljevaju kroz sve svijetove, njene rijeke teku kroz sve eone.
Oni koji putuju u ovu zemlju iza sebe brišu sve tragove. Oni koji znaju njene tajne staze, izgledaju beznačajni. Oni koji plove njenim zlatnim rijekama, čine se neupućeni, oni koji jašu na njenim moćnim nebeskim zmajevima, izgledaju bespomoćni. Onaj tko se kupa u njenin srebrenim slapovima, čini se kao neznalica.
Od pradavnih vremena mnogi su pokušavali pronaći ovu zemlju, njima, nepoznatu. Pokušavali su savladati planine privida, ali ih je zatrpala oluja, ledenim prahom razočarenja. Tražili su, ali... ne brišući sve tragove iza sebe. Njihovi tragovi postadoše oluja, koja ih odnese vjetrovima zaborava.
Mnogi su željeli znati gdje je ulaz u zemlju ovu. Gdje su njene strašne kapije i njeni mitski, moćni, užasni čuvari. Njih nije moguće poraziti, neuništivi su i vječni. Silni su to ratnici, koji znaju nespoznatlji*vo, pobjeđuju bez borbe, odlučuju bez žurbe.
Oni koji ulaze u borbu protiv ovih čuvara, spoznaju, da u času kad vjeruju da su pobjedili, sve su izgu*bili. Poraženi su kad su povjerovali u svoju pobjedu. Poraz je to teži, što je žudnja za pobjedom bila veća
Želite znati kako se onda uopće može ući u ovu zemlju neizrecivu? Kako proći čuvare? Kraj čuvara strašnih prolaze samo oni koji nemaju svoje sjenke, koji nemaju očiju, koji nemaju ušiju, koji nemaju trag; iza sebe.
Oni koji prijeđu svete, vječne, mitske kapije, ozdrave, progledaju, dobiju sluh, tragovi njihovih stop; ostaju u zlatnom pijesku, a njihova sijenka postaje bijeli oblaci što plove iznad vječnih planina i nedoglednih dolina.
blago onim koje če pročitati i shvatiti
GLAS PROŠLOSTI
Od najdrevnijih vremena, od praiskona čovječanstva, od davnih epoha skrivenih u maglama legendi, preko mitskih poruka i sjećanja, čovjek je težio uspostavi reda po svojoj mjeri, na svoju “sliku i priliku...” U svijetu nepokornih elementarnih sila, eruptivnih i zastrašujućih moći prirode, čovjek se osjećao malen i nedorastao čudesnoj kompleksnosti tajnovitih zakona svijeta koji ga okružuje, i često puta mu određi*vao sudbinu.
U prividu kaosa sila svijeta, čovjek je naslućivao velike i neumitne zakone prirode i svega života. Poput igre sjenkama, poput odsjaja daleke vatre na tamnome nebu, čovjek je proučavao pojavnosti, redosljed i mjene te čudesne i nedokučive borbe. Izvodeći zaključke u svojoj borbi za opstanak i u svome bitisanju pod zvijezdama. Tako su kroz eone vremena, prije našeg modernoga vremena ljudi počeli povezi*vati duhovne spoznaje o silama i zakonima svijeta, o principima na čijim stubovima počivaju i prasile prirode i njenih zakona.
U svijetu neprekidne borbe, razvijala se i ljudska svijest o potrebi organizacije društva u sustav, radi zaštite i napretka svih ljudi i njihovih dobara. Bio je to mukotrpan put. Često je upravo ta želja za uspostavom sustava, postajala želja za vladanjem nad drugim ljudima. Pretvarala se u tiraniju i nasilje. A to je kao posljedicu imalo borbu, ratove, revolucije, krvoprolića.
Čovjek je ne razumjevajući tajne prirodnih sila bio sklon te sile personificirati i obožavati. Tako je za*stranio u svome shvaćanju u dvije ekstremne krajnosti. Prva krajnost bijaše vjera da su same sile prirode božanstva, koja valja obožavati. A druga krajnost bijaše da je sam čovjek božanstvo (u prvom redu, kralj, vladar, car, imperator) i da čovjek treba uspostavljati zakone reda na zemlji po svojoj volji i shvaćanju.
Tako su formirana velika i moćna zemaljska carstva. Oni su sebe smatrali izabranicima bogova i nji*hovim predstavnicima na zemlji. Ta moćna carstva nastadoše u prvom redu u “dolini naroda”, dakle, u Mezopotamiji, uz obale velikih rijeka Eufrata i Tigrisa. Od tih rijeka, iz plodnih i bogatih ravnica okolo njih, krenuli su mnogi narodi u svoju seobu, prelazeći nepregledne ravnice, moćne rijeke i ogromne pla*ninske lance i naseljavajući druga područja. Ovi narodi donosili su sa sobom svoje običaje, religiju, kul*turu i način življenja. Malo po malo, dolina velikih rijeka - Mezopotamija postade centar ondašnjega svi*jeta. Tu će se, u obilju hrane i blage klime, podići moćna carstva, čiju silu, sjaj i slavu neće više nikada nadmašiti ni jedno zemaljsko carstvo ovoga svijeta.
Tako mezopotamska dolina postade mit i legenda, povijena i zaklonjena oblacima sjećanja, kroz eone vremena povjesnih mijena. Iz ove doline, rasadnika naroda, potekoše dvije struje. Prva bijaše struja, odnosno, pleme, onih ljudi koji su prihvaćali i slušali Božji put. To bijaše izabranik Božji, prijatelj Božji - Abraham. On bijaše iz loze pravednih ljudi koji su slušali Boga, sve tamo od vremena prije velikoga potopa, i do samoga postanka svijeta.
I druga struja, odnosno pleme, onih ljudi koji su odbacili i odbili slušati živoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, te su sebe smatrali bogovima i obožavali prirodu, djela svojih ruku, a kroz to obožavali sami sebe.
Tako kroz stoljeća i tisućljeća iz ove doline mezopotamske odjekuje glas prošlosti koji opominje. Glas koji savjetuje... da čovjek ima izbor između dobra i zla, i da od toga izbora ovisi njegova sudbina, kao i sudbina svijeta na kojem živimo.
Prvi veliki gradovi koji su nastali poslije potopa, bijahu upravo u dolini velikih rijeka, a ta se zemlja zvala još i zemlja ’Šinear’, Prvi grad koji je osnovan u Novome svijetu, poslije potopa, bijaše Babilon. On je bio prijestonica prvog diktatora na zemlji - Nimroda. “Od Kuša se rodio Nimrod, koji je postao prvi velmoža (u originalu, 'diktator’) na zemlji. Voljom Jehove bio je silan lovac. Zato se veli: ’kao Nimrod, silan lovac voljom Jehove’. Glavno uporište njegova kraljevstva bili su: Babilon, Erek, Akad i Kalne, svi u zemlji Šinearu.” (Postanak 10:8-10)
Iz ove doline, također poteče i pravedna loza, to jest oni ljudi koji su odlučili slušati Boga i ići Njegovim putevima. “Kad je Terahu bilo sedamdeset godina, rode mu se: Abram, Nahor i Haran... Terah povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju Kanaansku. Kad stignu do Harana, ondje se nastane... A Jehova reče Abramu: ’ldi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslovit ću one koji budu tebe blagoslivljali, i proklet ću one koji budu tebe proklinjali; u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji.” (Postanak 11:26-31 12:1-3)Nimrod nije bio samo “silan lovac”, nego, postao je i veliki vladar, s ambicijom da postane vladar cijelog ondašnjega svijeta.
Njegova žena, Semiramida, izgrađivala je kult obožavanja Nimroda, kao božanstva. Poslije Nimrodove smrti Semiramida je proglasila da je Nimrod bio utjelovljeni “bog sunce” te je tako razvijan kult obožavanja sunca. A samu sebe je Semiramida, također, proglasila boginjom, njen simbol je bio mjesec. Poslije smrti Nimrodove, Semiramida je tvrdila da je zatrudnjela od samog sunca, to jest od “božanskog duha” i da je njeno dijete koje se treba roditi inkarnacija samog boga sunca, a reinkarnacija Nimroda. To dijete nazvano je “Baal”. Tako će se kroz stoljeća i stoljeća razvijati kult poganstva i obožavanja sunca, to jest Nimroda, ili Baala. A Nimrod je nosio i ime “Tamuz”. Semiramida je sebi u čast dala žrtvovati djecu, da bi narod držala u ropstvu i uvjerenju da je ona “majka božja” - to jest ona koja je rodila “Baala” - boga sunce. Tako se kroz ovo strašno, demonsko krivovjeije i praznovjeije stvarala lažna religija i kao kuga se širila svijetom.
S druge strane, pravi, Živi Bog - Stvoritelj neba i zemlje, uspostavljao je pravu vjeru na zemlji. Ta prava vjera trebala je biti svjetlo narodima, “sol zemlji...” U tom smislu, pravi Bog - Jehova, podigao je Abrahama da bude otac Izabranoga naroda. Preko tog naroda, koji će čuvati i slušati Božje zapovijedi, Bog je želio ljudima otkriti put dobra, put mira i oproštenja grijeha.
Tako se sve više i žešće zahuktavala velika borba između dobra i zla na zemlji. Nimrod je bio prvi koji je želio uspostaviti NOVI POREDAK STVARI NA ZEMLJI. Želio je prevlast. Izgrađivao je takav sustav vlasti kojim bi mogao podjarmiti sve narode i sve ljude. Sazidavao je NOVI SVJETSKI POREDAK u kojem bi on, Nimrod, bio vrhovni bog na zemlji. A svi ljudi i narodi bili bi robovi. Dakle, želja za uspostavom novog poretka stvari na zemlji, nije ništa novo, nije ništa od danas, niti od jučer. To je kontinuirani pokušaj ljudi da svoju vlast prkosno uspostave nasuprot i iznad vlasti Božje. Po drevnoj predaji Nimroda je ubio Šem, najstariji Noin sin, koji je još tada bio živ. Tako je spriječen Nimrod u svojim strašnim, sotonskim, okrutnim djelima vračanja, magije, okultizma i demonije. Ali njegovo bezbožno djelo nastavila je njegova žena Semiramida. Nimrod je bio onaj koji je zidao Kulu babilonsku. Želio je kroz taj simbol moći prkositi Nebu, i robljem učiniti cijeli svijet. Želio je kroz Kulu babilonsku proglasiti i utvrdi*ti svoje božanstvo za vječna vremena. Bio je to pokušaj da se čovjek obogotvori. A u stvari se samo prometnuo u demona. I tako uvijek biva kad čovjek pokušava postati bogom.
KULA BABILONSKA
Kula babilonska nije bila tek želja čovjeka za veličinom. Nije bila niti samo ohola razmetljivost griješnika, a niti samo simbol svjetske vlasti. Treba znati da je Bog ljudima zapovijedio da se rasele po cijeloj zemlji. Kako bi se pusta zemlja poslije potopa napučila. Međutim, Sotona je drugačije savjetovao ljude, i to preko Nimroda i svih onih ljudi koji su podržavali i slijedili Nimroda. A sam Nimrod je bio potpuno u vlasti demona i bio je glavni sotonin agent tada na zemlji. Mada je znao Božju volju, Nimrod ju je odba*cio i odlučio slijediti svoje srce i ispunjavati svoje želje (iza kojih je u stvari stajao sotona, kao uzročnik svakoga zla i grijeha).
Mada je Bog izričito zapovijedio ljudima da se raseljavaju po zemlji i nasele sve krajeve svijeta, čita*mo što su oni odlučili: “Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s Istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane. Jedan drugome reče: ’Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!’ Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: ’Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!” (Postanak 11:1-4)
Bog je ljudima kazao da se rasprše po svoj zemlji, da ju napuče, a oni kažu “pribavimo sebi ime!” Koja oholost i bogohula nadutost!? “... da se ne rasprišimo po svoj zemlji!” Koja drskost i pobuna na Nebo i Boga nebeskoga!!
Ljudi su odlučili sazidati Kulu do neba, zato da bi ona postala centar nove svjetske vlasti, ili centar vlasti NOVOG SVJETSKOG PORETKA. Da su uspjeli u svome naumu, cijelo čovječanstvo bi bilo ro*blje. Jer Kula nije trebala služiti samo kao simbol sile Novog poretka, nego i kao upravno središte. Na vrhu Kule bi stolovao Nimrod, kao bog, a ispod njega, vojna elita njegova carstva, pa upravitelji i politička elita, u ogromnoj Kuli su trebale biti i njegove vojske i činovnici njegove uprave. Tako bi Kula postala neosvo*jiva, a Nimrodova vlast neoboriva. To je bio plan Zmije, to jest sotone. Jer je sotona vladao kroz Nimroda, i želio je uspostaviti svoje kraljevstvo na zemlji kroz Nimroda. Od tih davnih dana, želja je svakog dikta*tora uspostaviti nedodirljivu i neoborivu vlast. Međutim, Bog ne želi da ljudi budu roblje, Bog daje čo*vjeku slobodu, onu najveću slobodu izbor između dobra i zla, između poslušnosti i neposlušnosti, između života i smrti.
Bog voli različitosti, i mrzi unificiranost. Bog ne voli prisilno jedinstvo. Sam Bog ne prisiljava ljude da mu služe, nego traži dragovoljnu poslušnost od čovjeka; i samo takvu poslušnost prihvaća. Zato je Bog svojim posredovanjem spriječio izgradnju Kule babilonske. U današnje vrijeme ljudi opet zidaju novu, duhovnu Kulu babilonsku, pokušavajući sebe obogotvoriti, i opet će božansko posredovanje ali ovaj put konačno srušiti tu ljudsku drsku oholost.
“Jehova se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jehova reče: ’Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvari*vo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’ Tako ih Jehova rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Bab-el, (zbrka, pomet*nja) jer je ondje Jehove pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jehova raspršio po svoj zemlji.” (Postanak 11:5-9)
“Bab-el” znači i vrata Božja. U drevno vrijeme poslije pada čovjeka u gnjeh, potomci neposlušnog Kaina, bratoubojice, ne htijući štovati Boga po Božjim propisima sami su izmislili svoje krivobožačko što*vanje. Pravili su velike građevine i hramove čiji centralni dio je bio u obliku velikog luka, ili slavoluka. I kad bi izlazeće sunce ujutro bacilo prve zrake ispod tih velikih kamenih vrata prinosile su se životinjske žrtve i vršili svećenički obredi i ceremonije. Tako su neposlušni i nevjerni ljudi odbacili Božji put spase*nja, a sami izmišljali svoj vlastiti put.
Ipak se moralo ostvariti ono što je Bog zapovijedio. I to radi dobrobiti cijelog čovječanstva, a ne radi interesa jedne sebične, zle grupe ljudi koja je željela prigrabiti svu vlast, pa čak i Božje atribute i uvesti tiraniju pod formom dobrobiti i legaliteta. Međutim Jehova je neizmjerno mudar i moćan, te razbija na*mjere zlih.
Kula babilonska bila je već veoma visoka i zaista impresivna, kad ju je Jehova srušio. Bila je to naj*veća, najmasivnija i najviša građevina koju su ikada ljudi sagradili, i koju će ikada sagraditi. Iz daljine, Kula se vidjela kao velika planina koja se uzdiže k nebu a oblaci je povijaju. Bio je to podhvat prema kojem su i piramide i Kineski Zid sitni. Kula je prema zamisli njenih arhitekata, trebala biti viša od svih planina koje su tada bile najviše na ondašnjem nastanjenom i poznatom svijetu. Kulu su projektirali najmoćniji umovi, ne samo ondašnjeg vremena. Bili su to talentirani ljudi, silnog razuma, ogromnog znan*ja, skupljanog generacijama kroz praksu i predaju tajnih zakona arhitekture koji su naslijeđeni od moćne prijepotopne civilizacije.
Od tih davnih dana, skrivenih u maglama legendi, zasutih pijeskom zaborava, do nas danas, sveta povijest pribilježila je samo najvažnija zbivanja. Kroz sva ta događanja vidimo ljudsku pobunu na svaku pravdu. A pobunu koja je uporno pokušavala zamjeniti teze i sebe prikazati kao “jadnu žrtvu”, kako su to oni nazivali “okrutne Jehovine pravde”. I zidanje kule Babilonske bijaše na toj crti. Ali i Božji odgovor bijaše na crti sačuvanja čovječanstva od nove velike zamke neprijatelja.
Tako vidimo da masoni lažu kad se hvališu Adamom. Masoni znače pobunu na Boga kroz sve nara*štaje i svu dosadašnju povijest. Tzv. “tajna društva”, ili “lože” samo su kamuflaža sotoninog podrivačkog djelovanja protiv mira i sreće čovječanstva. Njihov osnovni cilj jest osporiti i oboriti pravednu i zakonitu Jehovinu vlast nad ovom planetom Zemljom. Zli ljudi i zli anđeli udružuju se u očajnički savez zla, e da bi oborili vlast Svemogućega.
Ovo sve pišem da bi ste razumjeli važnost istine. Ona je najjače oružje protiv zlih ljudi i tzv. “Novog svjetskog poretka”. A upravo istina je predmet najveće mržnje zlih ljudi i “tajnih udruženja”, to jest loža. Jer njihov instrument vladanja nad svijetom je - laž! A svaka laž je od “oca laži... koji je praiskonski ubo*jica ljudi...” (Evanđelje Ivan 8:44)
Rat protiv Boga i pravde, ne vodi se, dakle, od jučer, nego od pada svijeta u grijeh. Borba se zaoštra*va. Pošto ljudi svjesno staju na stranu pobune, “Jehova će s narodima imati parbu (suđenje)”. Od pada u grijeh, čovjek je želio i pokušavao izgraditi svoj poredak, u kojem nema mjesta za Boga i pravdu, nego za silu i zakon jačega. Taj svoj poredak, različito su imenovali kroz povijesne mijene. Danas ga zovu globalizam, ili Novi svjetski poredak.
Poslije potopa ljudi su se množili. A množio se i grijeh. Kad su ljudi odlučili sazidati najveću građe*vinu na svijetu, nije to bilo samo zbog taštine i oholosti. Bio je to plan. Vrlo čvrsto i odlučno sazidan plan o uspostavi jedne svjetske vlasti, odnosno nadvlasti na cijeloj zemlji.
Kula Babilonska nije trebala biti samo simbol, nego i centar Novog poretka. A taj poredak bio je isprojektiran kao sveopća diktatura, izvanjski, za narode, pod parolom “sveopćeg dobra” i “mira za sve”. Ali Božje oko proziralo je kroz tamu namjera i znao je Bog što se krije iza toga.
Rušenjem kule babilonske Bog je ponovno spasio čovječanstvo i dao mu slobodu. Danas se bije sli*čna bitka. Mnoštvo ljudi o tome ne zna ništa. Mi kao pravi kršćani i narod Božji moramo biti svjedoci istine u ovome svijetu. Moramo bližnjima biti svjetlo, obasjavati im put u život. Moramo biti ljudima sol života, koja čuva od kvarenja. Kao duhovni ljudi, muškarci i žene, tumačiti velika i sveta proročanstva. Kroz ta proročanstva izljevaju se slapovi svjetiosti na narode, na mračnu zemlju, to jest na ljude. Bitka je to između svjetla i tame, između kulture i barbarstva, vjere i trgovine, duhovnosti i tjelesnosti, religioznosti i svjetovnosti. Prijepotopni svijet u svetoj povijesti označen je kao svijet koji se potpuno odao tjelesnosti: “A Jehova reče: neće se duh moj do vjeka boriti s ljudima, jer su tijelo...” (Postanak 6:3)
A kao posljedica tjelesnosti nekoliko redaka dalje se kaže: “Jer su sve misli srca njihovih samo zlo...” (Postanak 6:5) a odmah iz toga stoji konačni odgovor zastoje svijet morao biti uništen: “A zemlja se izopači pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja...” (Postanak 6:11)
Poslije uništenja babilonske Kule, masonski centar zavjere protiv Jehove prenešen je u Egipat. Sotona je kroz okultizam egipatske mitologije, religije, razvijao svoje elemente pobune, prikazujući ih kao napredak carstva, kao veličinu i slavu države. Egipatska religija u svojim počecima nije bila iskvarena kao što će se to dogoditi stoljećima kasnije, u vrijeme kad su Abrahamovi potomci - sinovi Izraelovi, boravili u Egiptu. I kad su po opakoj egipatskoj religiji i po sebičnim faraonskim i državnim interesima pretvoreni u robove. Jehova je odlučio pokazati da sva egipatska mudrost, moć, znanje, nije dostatno za uspjeh države niti za napredak naroda. Ono što daje uspjeh i napredak i države i naroda jest pravda i istina. Jehova prezire okultizam, ezoteriju i sve ostale takozvane “tajne nauke”, koje ustvari nisu ništa drugo nego... šaptanje demona onima koji ih hoće slušati. Naravno, na propast onih koji slušaju glas Zmije.
Tako je Egipat kao moćno carstvo dosegnuo svoj zenit moći, slave i snage. Političko, vojno i religij*sko rukovodstvo smatralo je da je Egipat dovoljno moćan uspostaviti konačni Novi poredak u svijetu. Jehova nije smatrao tako. To je značilo samo jedno, netko mora propasti, ili oholi Egipat ili Jehova, razum govori, a povijest potvrđuje - propao je oholi Egipat. Božja riječ jasno opominje čovjeka da ne ratu*je protiv Jehove Boga, jer tko god tako čini neće biti sretan. Ako nije uspio sotona, koji je imao veću pamet, znanje i podršku nego ljudi, onda neka se ljudi zamisle nad tim činjenicama. Kao što su duhovni zidari (masoni) pomagači sotone još od postanka svijeta, tako smo mi Kršćani - pomagači Božji.
Bog cijeni vjernost svoje djece i njihov doprinos konačnoj pobjedi pravde.
Kao što sam već napisao, masoni se vole hvaliti kako oni vuku korijenje od postanka svijeta. Čak od Adama. A ja im kažem: Ne, gospodo, vi ste čak i od prije Adama, štoviše i od prije postanka ovog svije*ta, vi ste od lucifera prvog masona! A i mi, narod Božji, smo stariji od Adama, pa čak i od prije nego je ovog svijeta bilo, jer smo mi od Isusa, prvog Pravednika.
Dragi čitatelju, kad Biblija, bilo kroz Psalme, proroke ili Evanđelje govori o Pravedniku i o Bezbožniku, onda se tu konkretno misli na dva bića, dvije osobe. Misli se na prvog Pravednika među svim pravednicima - Isusa Krista, Sina Jehovina. I na prvog Bezbožnika među svim bezbožnicima lucifera, paloga anđela.
Kao što sam napisao, većina ljudi živi u velikim gradovima ovoga svijeta i mogu dobro vidjeti što znači odbacivanje duhovnosti. A naravno i tko stoji iza ovih silnih napora da se čovjeka učini što tjelesnijim. Da ga se doslovno, duhovno i mentalno učini životinjom “gojimom”. Čovjek bez duhovnosti postaje ništa! Čak niže od životinje. Jer životinjama duhovnost nikad i nije bila dana. Duhovnost (ispra*vna, naravno) znači sličnost Bogu. To znači rastenje iz nižeg oblika egzistencije u viši. Uzrastanje od ne*svjesnog k svjetlosti Božanske svijesti. Od sujevemih magli neznanja, k suncu vječne svete spoznaje.
Kao veličanstvena planina koja se uzdiže iz močvara neznanja, magli strahova i sujeveija, stremeći svojim vrhuncima k beskraju nebesa. Vjera u Boga, ali samo vjera u Jedinoga Pravoga Boga Jehovu, kroz Njegova Sina Isusa Krista, otvara nebeska vrata duhovnosti o kojima većina ljudi ništa ne zna. Kroz ta vječna vrata ulazi se u sve veće i sve čudesnije poznavanje Boga kao najduhovnijeg bića u svemiru, najgenijalnijeg, najljepšeg i najdostojnijeg svakog oponašanja i obožavanja. Gledajući u Jehovu, preobraža*vamo se, oponašajući ga, iznutra se mijenjamo i postajemo mu slični po karakteru, duhovnom ustroju i mentalnom polju. Duhovnost je ono što nas visoko uzdiže iznad svijeta svih ostalih stvorova na zemlji. A upravo duhovnost zli ljudi žele na prijevaru oteti od cijeloga čovječanstva, tako da čovječanstvo postane njihovi gojimi, njihove životinje njihovi robovi. Duhovnost je Jehovin dar svim svojim razumom obdarenim stvorenjima. Nitko vam taj dar ne može uzeti osim ako ga vi sami odbacujete i predajete u ruke neprijatelju.
Svijet duha proteže se i seže daleko tamo iza svakog zamislivog obzorja. To je svijet neslućenih mogućnosti, neopisivih zakonitosti koje se ne mogu siromašnim, nemuštim, izvanjskim jezikom izreći. Izvanjski govor i izvanjski svemir ne mogu obuhvatiti, apstrahirati, niti izreći unutarnji bezgranični svemir.
Svijet vidljive materije u kauzalnom lancu uzroka i posljedice ne može dočarati napojmljivi toatlitet bitka duha i unutarnjeg svijeta. Onog svijeta koji ostaje skriven od očiju površnih, tijelesnih oholih materijalistički nastrojenih “mudraca” ovoga svijeta. Ma koliko oni bili obrazovani, to jest izobraženi, ma koliko si umišljali nedostižne intelektualne visine, ma koliko pisali knjige, kitili se titualama i patili za ugledom, za njih će vrata unutarnjeg svijeta zauvijek ostati čvrsto zatvorena sedmerim bravama i sedmorim ključevima; a sam unutarnji svjet za njih zauvijek ostaje terra incognita. Ta “zemlja nepoznata” povijena surim oblacima, skrivena od pogleda površnih i oholih, mitskim maglama eona vremena, koje biješe i jest, prije svakoga vremena; ta dakle zemlja, nepoznata je onima koji vjeruju da sve znaju, da su sve božanske tajne dokučili, da su sav nektar svete mudrosti ispili. Ali ova zemlja, tamnim, olujnim, mit*skim oblacima prekrivena nije nepoznata za one koji tragaju, za one koji rastući u izvanjskom znanju bolno spoznaju da u stvari ništa ne znaju; da su iznutra pusti, prazni, siromašni, slijepi, goli i bespomoćni. Ova “zemlja nepoznata”, skriva svoje blago i svoju silnu praiskonsku moć. Skriva je od nepozvanih, od onih koji bi je zlorabili na vlastitu slavu i na žudnju da budu bogovi. Ali ovo beskrajno, tajnovito carstvo otkriva svoje putove onima koji spoznaju da su svi izvanjski putovi ma kako bili naizgled uzvišeni - prazni, neistiniti i porazni. Onaj tko se penje uz svetu planinu, spoznaje dubine bezdana koji se stere ispod njega. Tko gleda u sunce čistog svetog znanja, spoznaje svoju tamu neznanja u kojoj je živio uvjeravajući sebe da hoda na putu pobjede. Onaj tko doista pobjeđuje, s gorčinom i olakšanjem spoznaje da su sve nje*gove pobjede u stvari bili porazi, ali... porazi koji su svjetionici na beskrajnom oceanu života, put na velikim vodama, koji vodi do konačne luke, gdje sunce dotičući se horizonta, ne zalazi nikad. Gdje su dan i noć nebitni, porazi i pobjede nevažni. Odričući se svega, sve postaje tvoje. “Terra incognita” prostire se s onu stranu planina privida, tamo... preko rijeke iluzija. Čuvaju je strašni zmajevi izvanjskog uspjeha. Nad njom bdiju strašne zmije pobjeda, njen je dan zasljepljujući sjaj što nepozvanima spaljuje oči, a pozvani*ma, tragaocima, svetim ratnicima, njena noć vraća vid. Te vide bez svjetla, čuju bez zvuka, govore bez riječi.
Ova skrivena zemlja puna je svakoga blaga, njene dimenzije nisu formatirane, njene granice nemaju međa, a ipak... ona sve ispunjava, potvrđuje sve granice, ograničava sve totalitete, briše sve međe. Njeni slapovi se preljevaju kroz sve svijetove, njene rijeke teku kroz sve eone.
Oni koji putuju u ovu zemlju iza sebe brišu sve tragove. Oni koji znaju njene tajne staze, izgledaju beznačajni. Oni koji plove njenim zlatnim rijekama, čine se neupućeni, oni koji jašu na njenim moćnim nebeskim zmajevima, izgledaju bespomoćni. Onaj tko se kupa u njenin srebrenim slapovima, čini se kao neznalica.
Od pradavnih vremena mnogi su pokušavali pronaći ovu zemlju, njima, nepoznatu. Pokušavali su savladati planine privida, ali ih je zatrpala oluja, ledenim prahom razočarenja. Tražili su, ali... ne brišući sve tragove iza sebe. Njihovi tragovi postadoše oluja, koja ih odnese vjetrovima zaborava.
Mnogi su željeli znati gdje je ulaz u zemlju ovu. Gdje su njene strašne kapije i njeni mitski, moćni, užasni čuvari. Njih nije moguće poraziti, neuništivi su i vječni. Silni su to ratnici, koji znaju nespoznatlji*vo, pobjeđuju bez borbe, odlučuju bez žurbe.
Oni koji ulaze u borbu protiv ovih čuvara, spoznaju, da u času kad vjeruju da su pobjedili, sve su izgu*bili. Poraženi su kad su povjerovali u svoju pobjedu. Poraz je to teži, što je žudnja za pobjedom bila veća
Želite znati kako se onda uopće može ući u ovu zemlju neizrecivu? Kako proći čuvare? Kraj čuvara strašnih prolaze samo oni koji nemaju svoje sjenke, koji nemaju očiju, koji nemaju ušiju, koji nemaju trag; iza sebe.
Oni koji prijeđu svete, vječne, mitske kapije, ozdrave, progledaju, dobiju sluh, tragovi njihovih stop; ostaju u zlatnom pijesku, a njihova sijenka postaje bijeli oblaci što plove iznad vječnih planina i nedoglednih dolina.
