Naravno. O tome se ni ne govori. Pobrkao si nešto. Ekumenski pokret je nastao s ciljem ujedninjenja krščanskih zajednica, a ne svih drugih religija. Započeli su ga protestanti, Katolička crkva ga je prihvatila na II Vat. Koncilu, dakle prije 50-ak godina.
Ono što je bilo u Asizu je bio Molitveni skup, ništa drugo. Okupili se predstavnici različitih religija, pomolili Bogu i onda svaki svojoj kući.
Ne razumijem, koja dva proroka? Opet neko proročanstvo? Pa, kako mene nitko da obavijesti...:acute:
NE, ne pripada.
Svetski savet crkava(eng. The World Council of Churches) je međunarodna ekumenskaorganizacija, osnovana 1948. u Amsterdamu, u čiji sastav ulazi 349 hrišćanskih crkava. Sedište organizacije se nalazi u Ženevi, Švajcarska.
Svetski savet crkava obuhvata razne denominacije čijim objedinjavanjem obuhvata oko 590 miliona hrišćana u oko 120 zemalja. U Svetski savez crkava su učlanjene uglavnomprotestantske, pravoslavne i starokatoličke crkve. Ovo savezništvo je zasnovano na protivljenju verskoj dominaciji Vatikana i Rimokatoličke crkve u celokupnom hrišćanstvu.[SUP][1][/SUP]Rimokatolička crkva nije članica Saveta, već ima svojstvo posmatrača.
Naravno da nisam nista pobrkao sestro izabeleta!o ekumenizmu znam sve,evo stavljam ti na hrvackom jeziku da bi ti bilo prijatno da procitas:
Što je ekumenizam?
U osnovi se tog termina nalazi grčka riječ »oikein« = stanovati. Njezin particip pasiva, »oikumene«, upotrebljavao se već u 5. stoljeću prije Krista za »naseljeni« svijet; prema tome, isprva je imao svjetovno značenje. U novozavjetnom razdoblju dijelom je označavao samo Rimsko Carstvo (Lk 2: »Da se provede popis svega svijeta« – ekumene). U službenoj crkvenoj govornoj uporabi ta je riječ dospjela u vezu sa sinodama (koncilima), pri čemu je prvi koncil u Niceji 325. pod time podrazumijevao Crkvu čitavoga Rimskog Carstva, a njegovi »ekumenski« zaključci pretendirali su na sveopću crkvenu valjanost. Kada se raspalo Bizantsko Carstvo, termin je izgubio svoje političko značenje i zadržao samo crkveni smisao. »Ekumena« je sada bila sveopća Crkva. U 6. stoljeću carigradski je patrijarhat uzeo naziv »ekumenski« kao oznaku za primat časti uz onaj rimskoga pape. Starocrkvena vjeroispovijedanja nazivala su se i »ekumenskim simbolima«.
U 19. stoljeću prvi put susrećemo riječ »ekumensko« u krugovima Evanđeoske alijanse i CVJM-a, kao oznaku za usmjerenje koje želi prevladati tradicionalne granice nacija, konfesija, klasa i slično. Na poticaj Nathana Söderbloma (nadbiskupa Uppsale) uvriježio se u 20. stoljeću naziv »ekumenski pokret« za nastojanja crkava oko ujedinjenja.
Imenicu »ekumenizam« uveo je Yves Congar 1937. godine. Njegova knjiga Chrétiens désunis (Razjedinjeni kršćani) imala je podnaslov »Principes d’un ’oecuménisme‘ catholique«. Na Drugom vatikanskom koncilu taj se pojam potvrdio unatoč otporu njemačkih sudionika koji su u uvođenju bilo kojeg »-izma« vidjeli omalovažavanje i trend prema statičnosti umjesto dinamičnog razvoja. Dekret o ekumenizmu definirao je pod br. 4: »Pod ‘ekumenskim pokretom’ shvaćaju se djelatnosti i pothvati koji se u skladu s različitim potrebama Crkve i okolnostima vremena pokreću i usmjeruju prema promicanju jedinstva kršćanâ.«1
U toj katoličkoj definiciji ekumensko je ponešto usko usmjereno na unutarnje crkveno jedinstvo. Svjetsko ili Ekumensko vijeće crkava (ÖRK) ipak je uvijek isticalo da kršćansko jedinstvo nema samo po sebi crkvenu svrhu, nego služi svjedočanstvu i služenju svijetu. Ono je 1951. godine pojasnilo da se izraz ekumensko »ispravno upotrebljava onda kada se odnosi na cjelokupni rad sveopće Crkve u naviještanju evanđelja čitavome svijetu« (izjava iz Toronta).
***
1 Cjeloviti navodi iz dokumenata Drugoga vatikanskog koncila ovdje i dalje preuzeti iz: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, VII izdanje, Popravljeno i dopunjeno, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2008. Nap. ur.
Svijest Pracrkve o jedinstvu
Govori li se na taj način o normativnosti podrijetla i razlikuje li se između konstitutivnih i konzekutivnih elemenata Crkve – to već upućuje na konfesionalni problem. Jer dok protestanti spoznaju tu razliku u izvornome novozavjetnom svjedočanstvu, katolici i pravoslavci ubrajaju i strukturalna pitanja, osobito hijerarhijsku podjelu službi, u »konstitutivne« elemente Crkve, koje je neopozivo uspostavio Bog, odnosno Isus Krist. Oni za to u Novom zavjetu vide barem naznake, koje su se dalje razvijale pod vodstvom Duha Svetoga, dok protestanti govore o »ranom katoličanstvu«, koje je donijelo nešto novo. Tu se susrećemo s metodološkim problemom koji do danas određuje ekumenski pokret: različite egzegeze Novoga zavjeta obilježavaju konfesionalnu sliku povijesti i crkava, kao i obrnuto: današnji konfesionalni identitet određuje tumačenje Svetoga pisma.
Jedinstvo Crkve opisuje se u Novom zavjetu kao »zajedništvo«: »koinonia«, dok se imenica »jedinstvo« ondje uopće ne pojavljuje. To je »zajedništvo Duha Svetoga«, koje se pokazuje u ispovijedanju Isusa kao Krista. A s vjerovanjem u Isusa Krista neposredno je povezan i poziv na međusobnu slogu i ljubav.
Svijest o jedinstvu izražena je u različitim formulacijama vjeroispovijedanja, od kratke formule »Isus je Kyrios« (= Gospodin; Rim 10,9; 1 Kor 12,3) do dužih krsnih vjerovanja, na primjer u predoblicima našega takozvanog Apostolskog vjerovanja. Kršćansko zajedništvo unutar mjesnih zajednica vjernika iskazivalo se i u zajedničkom bogoslužju, uključujući sakramente krštenja i euharistije. Međusobno zajedništvo mjesnih vjerničkih zajednica izražavalo se pak u uzajamnom priznavanju vjeroispovijedanja, krštenja i euharistije. Zbirka novozavjetnih spisa,
UVOD 17
kao »kanon«, postala je u 2. stoljeću određenom pravnom normom za zajedništvo kršćana. U tim je spisima zabilježeno apostolsko prasvjedočanstvo i Crkva vjeruje da je ondje neopozivo sadržano evanđelje, Božja riječ. Kao i svaka ljudska zajednica, i Pracrkva je od početka imala predstavnike koji su joj služili na osobit način: službenike, koji su bili nadležni za naviještanje Božje riječi, podjeljivanje sakramenata, vodstvo zajednice i đakonat. Do danas se konfesije spore oko toga može li se iz mnogostrukosti struktura tih službi izvesti neka »bitna« razlika između službenika i drugih pripadnika Božjeg naroda (= »laika«).
Za sveopće jedinstvo Pracrkve važno je da je prvi veliki sukob bio riješen na takozvanom koncilu: »crkva, apostoli i starješine« (Dj 15,6), koji su kao »stupovi« uživali velik ugled (Gal 2,9), sastali su se u Jeruzalemu, u apostolskom izvorištu Crkve, i donijeli zaključke »u Duhu Svetom« (Dj 15,28: »Zaključismo Duh Sveti i mi«). Takvo koncilijarno zajedništvo postalo je važnom strukturom u kršćanstvu, budući da su se otada zajednička pitanja rješavala na raznim geografskim razinama putem »sinoda« (grčki) ili »koncila« (latinski), pri čemu su se tijekom stoljeća razvile znatne razlike s obzirom na njihov oblik i autoritet.
Raskoli u Staroj Crkvi
Napetosti i raskoli postojali su u kršćanstvu od samoga početka. Pritom razlikujemo između »shizme« i »hereze«. Shizma je raskol unutar Crkve zbog razlika u pogledu crkvene stege i crkvenoga reda. Hereza (krivovjerje) jest zabluda u pitanjima vjere, koja dovodi do isključenja iz crkvene zajednice. (Pojam »hereza« izvorno je bio vrijednosno neutralan i dolazi od grčke riječi »hairesis« = izbor. Njemačka riječ »Ketzer« vjerojatno je potekla iz naziva za heretičke »katare« u 13. stoljeću.)
Nakon odvajanja krivovjeraca koji se spominju u Novom zavjetu, osobito gnostika, dolazilo je od 2. stoljeća nadalje, između zapadnog i istočnog kršćanstva, do takvih neslaganja u pogledu određivanja datuma Uskrsa da je crkveno zajedništvo privremeno ukinuto. Raskid između Rima (Viktor I.) i maloazijskih crkava uspio se ipak izgladiti zahvaljujući višestrukim pokušajima posredovanja.
Daljnji je raskol kršćanstvo doživjelo kada su u 2. stoljeću montanisti, u 3. sto-ljeću novacijanci, a u 4. i 5. stoljeću melitijanci i donatisti izgradili zasebne crkve. Te pokrete karakterizirao je prije svega etički rigorizam, jer oni su osuđivali mlaku pokorničku stegu u Crkvi. Željeli su Crkvu »čistih«, ispovjedatelja i mučenika, što u velikoj kršćanskoj Crkvi, koja je postupno jačala, više nije bilo zajamčeno. Te skupine shizmatika nestale su tijekom povijesti.
Od velikoga su značaja bili i sporovi oko kristoloških i trinitarnih pitanja u 4. i 5. stoljeću. Arije je naučavao podređenost Sina Božjega, Isusa Krista, Bogu Ocu i govorio je samo o sličnosti između Oca i Sina. Ekumenski koncil u Niceji 325.
18 UVOD
formulirao je, međutim, u svome vjerovanju da je Sin »Bog od Boga, svjetlo od svjetla ... iste biti s Ocem«. Arijevci su osuđeni kao heretici, ali su se održali sve do kraja 5. stoljeća te su, između ostaloga, odigrali ulogu u germanskoj misiji.
Crkveni raskol koji do danas ima odjeka donijeli su nestorijanci i monofiziti u 5. stoljeću, kada je koncil u Kalcedonu 451., suprot njima, dogmatizirao nauk o »dvjema Kristovim naravima« (božanskoj i ljudskoj), koje se nepomiješano i nepodijeljeno spajaju u hipostazu. Nestorijanci i monofiziti održali su se do danas kao »predkalcedonske« ili »staroistočne« pravoslavne crkve (na primjer Kopti). Oni pripadaju Svjetskom vijeću crkava, a 1990. godine došlo je nakon petnaest stoljeća do zajedničkih kristoloških iskaza bizantsko-pravoslavnih i predkalcedonskih crkava, koji bi trebali dovesti do potpunoga uzajamnog priznavanja.
Konstantinovski obrat: Crkva i država
Svijest o jedinstvu kršćanstva dobila je od 4. stoljeća sasvim novu dimenziju, kada je kršćanstvo postalo državnom religijom Rimskoga Carstva. Postojale su, doduše, kršćanske crkve i izvan Carstva, na primjer u Perziji, Gruziji, Armeniji i Etiopiji, ali ekumenski koncili državne crkve prisvajali su univerzalnu valjanost u definiranju vjere. Rimsko-bizantska državna crkva stekla je vrhunsku važnost kada je car Konstantin upregnuo Crkvu u svoju carsku politiku. Budući da je trebao jednodušnu Crkvu, sazvao je Prvi ekumenski koncil 325. godine u Niceji. Zatim je oko 326. objavio prvi kršćanski zakon protiv heretika, koji čitav niz kršćanskih skupina proglašava sektama, uslijed čega im se oduzimaju mjesta okupljanja i predaju u ruke »katoličkoj« Crkvi. Crkveno jedinstvo na taj je način nametnuto državnim sredstvima – trajni i tragični element ekumenske misli u idućim stoljećima!
Na univerzalnom putu Crkve došlo je do značajnoga razlikovanja između njezine »unutarnjosti« i »izvanjskosti«. Za ono »izvanjsko« trebao je biti nadležan car: za strukturu, organizaciju, red i zaštitu Crkve. Ono »unutarnje«, dakle nauk, bogoštovlje i slično, Crkva je trebala regulirati sama putem svojih predstavnika.
Kada je 380. godine car Teodozije proglasio kršćanstvo »državnom religijom«, pitanje jedinstva Crkve bilo je pravno utvrđeno za iduća stoljeća, jer heretici, prema carskom zakonu, nisu imali pravo na postojanje.
1. Car Teodozije, 380.: »Svi narodi nad kojima blago i umjereno vladamo trebaju, jer to je naša volja, ustrajati u religiji koju je božanski apostol Petar predao Rimljanima [tu slijedi vjeroispovijedanje u Trojedinoga Boga]. Samo oni koji slijede taj zakon mogu se nazivati katoličkim kršćanima, jer
UVOD 19
tako mi nalažemo; ostali, koje smatramo ludima i be-zumnima, neka na sebi nose kletvu heretičkoga nauka. Također se njihova mjesta okupljanja ne smiju nazivati crkvama. Naposljetku neka ih snađe božanska kazna, ali i naša kaznena pravda, koja je na nas prenesena božanskim sudom.«
(Iz: Codex Theodosianus XVI., 1, 2.)
Tako da se nadam da si sad razumela neke stvari o (Ekumenizmu)
Pozdrav od Gere.
P.S
Ako zelis nastaviti prdjimo na temu ekumenizam.
A dva proroka koja cese pojaviti pred sudnjim danom,poslednja dva proroka (ILIJA,ENOH)koje ce odmah posle 1260 dana prorocanstva ubiti ujedinjena vavilonska crkva,a potom ce na treci dan da vaskrsnu.