Sergej Jesenjin

Član
Učlanjen(a)
13.03.2010
Poruka
1
Dovidjenja druze(jos jedan prevod)

Dovidjenja druze,dovidjenja.
Cuvaju te mili moje grudi.
Rastanak je znak predodredjenja,
Susret nam se u daljini budi.

Dovidjenja bez stiska,bez glasa.
Ne tuguj mi spustenih obrva.
Nista nije novo mreti pre svog casa,
Al' ni zivot nije novost prva.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Kod nas je bilo dosta prevodilaca Jesenjinove poezije. Pored Pešića, koji je prvi preveo neke Jesenjinove pjesme i koga mnogi smatraju najboljim prevodiocem Jesenjina, tu su još i mnogi drugi, sa mnje-više dobrim prevodima. Zato bi bilo i poučno i interesantno da ovdje postavljamo iste Jesenjinove pjesme sa različitim prevodima čisto radi komparacije tih prevoda.
Ne kaže se uzalud da je poeziju najteže prevoditi, čak i sa srodnih jezika i da loš prevod može unakaziti i najvećeg pjesnika. Evo originala Jesenjinove poslednje pjesme - Doviđenja:

Do svidanья, drug moй, do svidanья.
Milый moй, tы u menя v grudi.
Prednaznačennoe rasstavanьe
Obeщaet vstreču vperedi.
Do svidanья, drug moй, bez ruki, bez slova,
Ne grusti i ne pečalь broveй,-
V эtoй žizni umiratь ne novo,
No i žitь, konečno, ne noveй.

Kao što smo mogli vidjeti i ovdje je postavljeno nekoliko prevoda ove pjesme. Uporedite te prevode sa originalom i neće vam biti previše teško ocijeniti koji prevod najvjernije odslikava oroginal.
 
Poslednja izmena:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Kažeš, znao je Saadi
Kako treba celivati.
Pritrpi se, boga radi,
To ću jednom i ja znati.

Veliš, zapoved korana
Za dušmana mržnju traži.
Ali kad sam iz Rjazana
Kako to da znadem, kaži!

Pevala si: "Lepše ruže
No devojke u Bagdadu."
Da bogatstvo meni pruže,
Lek bih našo tome jadu.

Ja bih ruže te poseko,
Jer bi bolno bilo meni
Lik mile Šagane neko
U lepoti da zaseni.

Zaveta me oslobodi,
Dalek ja sam od zaveta.
Kad se ko poeta rodih,
Voleću te ko poeta.


1924.
 
Član
Učlanjen(a)
15.06.2010
Poruka
3
Jesenjinov dom je u selu Konstantinovu, na rijeci Oki, dvadesetak kilometara od Rjazanja. U njegovom djetinjstvu i mladosti, predio je bio drevni ruski: sve kuće gotovo iste, niske, drvene, pokrivene slamom, a visoko iznad crkve bijeli toranj vidljiv iz daleka. Okolo sela beskraj njiva, livada, lugova s brezama, stepe, rijeka izlivena u rukavce i jezera, s ribljom sitneži i patkama u ševarima.Odrastao je u prirodi zavičaja, nosio je nju u duši cijelog života i o njoj pjevao kao o ljepoti neodvojivoj od osjećanja.
Sudbina Sergeja Jesenjina, i ljudska i pjesnička, teško da ima premca u ruskoj, pa i u svjetskoj književnosti. Zlatokosi seosku ljepotan iz šuma breze i sa sjenokosa pored Oke, brzo je svojim lirskim strofama, blistavim kao proljeće, pridobio otmeni pjesnički Petrograd, đe ga je i zatekao oktobarski udar 1917. To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog“, a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački“. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nijesu mu opraštali što je želio da ostane svoj, pa zato i ne priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nijesu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku.
Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. „Prijatelji su ga napijali vinom, žene mu pile krv“, zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. „Crni ljudi“ ga nijesu ostavljali na miru nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja... U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasavši se bjekstvom u psihijatrijsku bolnicu. Nijesu uspjeli da ga osude: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?

Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta-jednu ženu mu je mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).
Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakav imetak, sem ličnog prtljaga: kofere i šta u njih stane. I onih dana kada je i sam Lenjin aplaudirao njegovim stihovima na fascinantnoj sceni pod zidinama Kremlja, u čast prve godine Oktobra, stanovao je kod prijatelja. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.
Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imetka donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od nemaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka, ali jeste ćutanje i napade dogmatičara. Boljelo ga je njihovo pisanje da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju... Nijesu mu davali mira ni čekisti (ruska tajna policija) i njihovi doušnici i od njih je bježao u bolnice u Moskvi i na Kavkaz.
A prava istina o njegovim danima u haosu Oktobarske revoluvije i poslije nje, otkriva osjećajnog usamljenika koji živi u nemaštini. Sve to snažno je potresalo i rastrzavalo ne samo njegov život nego i život žena uz njega.
Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Maksim Gorki je zapisao:
„Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.
- Ako se nijeste umorili...
- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o keruši?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov ’Raj životinja’ ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati ’Pjesmu o keruši’. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.


Prva objavljena pjesma Sergeja Jesenjina je "Breza". Objavljena je pod pseudonimom Ariston.


BREZA

Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom
Ko srebrna da je.

Na punim granama
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli đerdani.

U tišini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamte pahulje
U ognjenom sjaju.


A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na strane sipa
Srebrni prah novi...



Jesenjin se nalazio pod stalnom prismotrom tajne policije, a nekoliko puta je i krivično gonjen. Smatran je klasnim neprijateljem (nazivao je sebe posljednjim pjesnikom sela, obožavao je selo, borio se protiv njegove industrijalizacije, betona i čelika), a doušnici, koji su ga pratili kroz čitav život, dostavljali su „dokaze“ o njegovim besjedama protiv sovjetske vlasti. Sudeći po dokumentima iz tajnih i specijalnih arhiva policije, za koje se saznalo tek sedamdeset godina poslije njegove smrti, iz knjiga istraživača pjesnikove pogibije – I. Liscova, E. Hlistalova, S. Kunjajeva, V. Kuznjecova, N. Sidorine i drugih, prijave doušnika i čekista protiv pjesnika nijesu prestajele do kraja njegovog života. Istraživači vjeruju da se u još uvijek nepristupačnoj policijskoj arhivi krije prava istina o zagonetnoj smrti Sergeja Jesenjina.
Pjesnik nije ni razumio ni prihvatio ono što se događalo u vrijeme komunizma, niti je bio zadovoljan onim što je revolucija donijela. Uvijek je bio na strani sela, a Rusija je poslije revolucije postala zemlja gladi, oštre vlasti, a pogotovo čekista, i propadanja sela i seljaka. Jesenjin je uvijek srcem bio u onoj Rusiji čiju je dušu opjevao još od rane mladosti i sa sjetom je pamtio: „Tih godina smo svi mi voljeli, ali su, bogme, voljeli i nas“.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Mi se sada spremamo sve više
U blaženstva kraj, u tihi kut.
I meni se, možda, skoro piše
Zemne prnje da skupljam za put.

Mila šumo, brezovo drveće!
Zemljo! Dôle, gde se pesak sja!
Pred tim mnoštvom što odovud kreće
Svoju tugu ne znam skriti ja!

I suviše voleh živovanje
Koje dušu oblači u put.
Mir jasiki što razmiče granje,
Zagledana u vir zlatnožut!

Predavah se mnogom snu i želji,
Mnogu pesmu nadahnu moj plam,
Pa mi na toj, na čemernoj zemlji
Sreću znače dah moj, život sam.

Srećan sam što ljubio sam žene,
Cvet i travu gazio kroz dol,
Životinjâ bratski svet zbog mene
Što nikada ne oseti bol.

Znam da tamo ne zri šumsko cveće
Nit' raž vije svoj labuđi vrat,
I zato me pred mnoštvom što kreće
Uvek hvata užas nepoznat.

Znam da tamo, kada magla bludi,
Kroz nju njivâ ne zlati se splet.
Zato su mi baš i dragi ljudi
Koji sa mnom idu kroz taj svet.


1924.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Ja pamtim tu kosu sa trakom,
Jer tako je bleštava bila.
Zar misliš da lako je bilo
Da tada te napustim, mila?

I pamtim te jesene noći,
A jesen je žubora puna,
Za tren je dan mogao proći
Da svetli nam što duže luna.

I sećam se, glasak ti cvili:
"Ta radost nam neće još dugo,
Ti ćeš me zaboraviti, mili,
Odletećeš zauvek s drugom."

A danas, ta procvala lipa
Svu dušu mi radošću osu,
Jer setih se kako ti sipah
Sve cveće na kudravu kosu.

I srce, još prepuno snage,
Što drugu već voli sa tugom,
Ko voljene priče i drage,
Sad tebe se setilo s drugom.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Hajd', ljubi me, makar kradom,
Sve do krvi, de, da grcam.
Ne slaže se s voljom hladnom
Vreli nemir moga srca.

Prevrnute čaše, redom,
Sred veselih, nisu za nas,
Jer, znaj, drga, samo jednom
Na zemlji se živi danas!

Gledaj mirno, kao u dan,
S maglom sivom pogled združi -
Mesec, kao žuti gavran,
Ponad zemlje sada kruži.

Hajd', ljubi me! Hoću tako.
Trula je sad moja sreća.
Gledaj tog što kruži kako
I smrt moju već oseća.

Malaksava snaga pusta!
Umreti - i korak gubim!
Sve do kraja draga usta
Ja bih hteo, eh, da ljubim.

I san plavi nek me sretne,
Smutnje moje nek prohuje,
U šapatu trešnje cvetne
"Ja sam tvoja" - nek se čuje.

I nek čaša piće sveto
Prospe preko dana sivih...
Pij i pevaj, mila: eto,
Samo jednom sad se živi!

(1925)
 
Poslednja izmena:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
10r8y20.jpg
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Puškinu

Maštajući o moćnome daru
ono što je ruske sudbe plam,
stojim ja na Tverskom bulevaru
i govorim tiho sebi sam.

Plavkast, skoro beo ko bagrenjak
u priči je magla ta...
O, Aleksandre, ti bi obešenjak
kao danas mangupčina ja.

Al` zabava draga, lepršava,
sliku tvoju nikada ne skri.
I u bronzi koju skova slava
gordom glavom treseš opet ti.

A ja stojim kao pred pričešćem.
Odgovor ti govorim ko jad:
-odmah bih od prave umro sreće
kad bih bio tvoje sudbe sad.

No osuđen na gonjenje večno,
još ću dugo tu da pevam ja,
da bi jednom i pevanje stepsko
zazvonilo kao bronza ta.
 
Član
Učlanjen(a)
26.09.2010
Poruka
44
Ili:
Dovidjenja, druze, dovidjenja.
Mili moj, u mom si bicu slucen.
Rastajanje iz predubedjenja
obecava susret ubuduce.

Dovidjenja, druze, bez stiska, bez slova,
ne mmrsti se i ne podaj seti,-
u zivotu nije novo mreti, ali nije novo ni ziveti.

Napisacu vam i originalu, samo dok ukapiram kako da ovde pisem na ruskom.
 
Natrag
Top