Zaboravljene momčadi

[Mihajlo]

ZAKSPEED

Momčad Zakspeed osnovao je Nijemac Erich Zakowski 1968. godine. Njihov ulazak u F1 bio je predviđen za 1984. godinu, no zbog različitih problema on je odgođen na godinu dana.

Prvi put su se na gridu pojavili na VN Portugala 1985. godine, sa vlastitom šasijom i turbo-motorom. Za njih je vozio Jonathan Palmer (i većinu utrka odustao), a nakon njegove ozljede zamijenio ga je Christian Danner na 2 utrke. Loši rezultati su se nastavili i sljedeće sezone kada su zbog premale snage motora i problema s pouzdanošću bolida također ostali bez ijednog boda u prvenstvu, a na kraju sezone i bez vozača.

Jonathan Palmer 1985. i Martin Brundle 1987. godine

Nova vozačka postava iz 1987. godine donijela je najveći uspjeh ovoj momčadi. Martin Brundle je ostvario najbolji rezultat osvojivši 5. mjesto na VN San Marina, a uspjeh je upotpunio Danner svojim rezultatima. No već sljedeće godine ponovno su počeli loši rezultati pa se često nisu uspjeli kvalificirati u utrku. Njihove zadnje sezone koristili su Yamahin motor koji je bio preslab i nepouzdan. Tako se Aguri Suzuki niti jednom nije uspio niti pretkvalificirati u utrku, dok je Berndu Schneideru to uspjelo tek dvaput. Na kraju sezone momčad se povukla iz F1.


Aktivne godine: 1985. – 1989.
Prvi GP: VN Portugala 1985.
Zadnji GP: VN Australije 1989.
Nastupi na utrci: 54
Najbolji rezultat: 5. mjesto
Bodovi: 2
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači:

 

[Mihajlo]

EIFELLAND

Tvrtku Eifelland osnovao je Nijemac Gunther Henerici koji je 70.-ih godina sudjelovao u nižim serijama, a 1972. godine odlučio je ući u F1 sa istoimenom momčadi. Utrkivali su se pod nazivom March-Ford zbog korištenja Marchove šasije i Cosworthovih motora.

Nakon što je kupio šasiju, Henerici je angažirao dizajnera Luigija Colanija da ju redizajnira. Rezultat je bio futuristički izgled bolida koji se isprva činio dobar, no zbog neobičnog dizajna dolazilo je do pregrijavanja motora. Zbog toga je Colani ponovno morao redizajnirati šasiju da bi dobili bolid s kojim su 1972. godine nastupili u utrkama.

Prvotni dizajn bolida sa testiranja koji je napušten


Rolf Stommelen je zabilježio solidne rezultate za ovu debitantsku momčad završivši 5 od ukupno 8 utrka. U sredini sezone Henerici je vidio da od F1 nema financijske dobiti te je momčad prodao Meethu, a niti novi vlasnik nije bio zainteresiran za vođenje momčadi pa ju je jednostavno prepustio Stommelenu. Pod nazivom Team Stommelen nastupio je na zadnje dvije utrke, nakon čega je ostao bez sponzora i momčad prodao Hexagon Racingu. Oni su do kraja sezone nastupali u nekim non-championship utrkama u kojima je, između ostalih, debitirao John Watson.

Rolf Stommelen na VN Španjolske 1972. godine


Aktivne godine: 1972.
Prvi GP: VN Južne Afrike 1972.
Zadnji GP: VN Austrije 1972.
Nastupi na utrci: 8
Najbolji rezultat: 10. mjesto
Bodovi: 0
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozač:

 

[Mihajlo]

EAGLE (ALL AMERICAN RACERS)

Momčad Eagle osnovao je amerikanac Dan Gurney. On je, poput Enza Ferrarija, Jacka Brabhama i Brucea McLarena, želio osnovati vlastitu momčad s kojom će pobjeđivati. Njegova tvrtka „All American Racers“ dizajnirala je i konstruirala bolid u Santa Ani (California) s kojim su se utrkivali u F1.

Na gridu su se prvi puta pojavili 1966. godine na VN Brazila, a bolid je pokretao Coventry Climax motor. Već na drugoj utrci u Reimsu, Gurney je završio kao 5. i osvojio prve bodove za svoju momčad. Od VN Italije prešli su na Weslake V12 motore. Na toj utrci Gurneyu se pridružio Phill Hill vozeći drugi bolid, a od VN SAD-a to mjesto je zauzeo Bob Bondurant. Gurney je na zadnjoj utrci sezone ponovno završio 5. i uzeo još 2 boda, te je u sljedeću sezonu krenuo vrlo optimistično.

Dan Gurney i Bob Bondurant u bolidima iz 1966. godine


Iako je u samim kvalifikacijama bio odličan i često startao iz prva 2, 3 reda, Gurneyjev bolid je bio toliko nepouzdan da je unatoč odličnim vožnjama često morao odustat nekoliko krugova prije kraja utrke. Te sezone je samo dvaput uspio završiti utrku - do svoje prve pobjede stigao je na VN Belgije, a na VN Kanade osvojio je 3. mjesto. 1968. godine nastavila su se nizati odustajanja, a zbog malog budžeta Gurney je nastupio u samo 5 utrka ne osvojivši niti jedan bod. 3 utrke prije kraja sezone momčad je zatvorila vrata svoje tvornice i izašla iz F1.

Dan Gurney na VN Belgije 1967. godine osvojivši prvu i jedinu pobjedu sa svojom momčadi, te na VN Kanade iste godine osvojivši 3. mjesto

Eagleov bolid još se nekoliko puta natjecao u F1: pod imenom Castrol Oils (John Maryon) Al Pease je sudjelovao na VN Kanade 1967.,1968. i 1969. godine.


Aktivne godine: 1966. – 1968.
Prvi GP: VN Brazila 1966.
Zadnji GP: VN Italije 1968.
Nastupi na utrci: 24
Najbolji rezultat: 1. mjesto
Bodovi: 17
Pobjede: 1
Najbrži krugovi: 2
Pole positioni: 0
Vozači:

 

[Mihajlo]

TOKEN RACING

Nakon uspjeha u Europskoj Formuli 2, momčad Rondel Racing (čiji vlasnik je bio Ron Dennis) odlučila se natjecati i u F1. Njihov glavni dizajner Ray Jessop već je napravio dobar dio posla kada im je glavni sponzor Motul Oil otkazao suradnju krajem 1973. godine. No nekoliko Rondelovih zaposlenika nije željelo napustiti projekt. Tony Vlassopulo i Ken Grob otkupili su dizajn i dovršene dijelove bolida, osigurali financijsku pozadinu i Cosworthov motor, te prema slovima svojih imena dali ime momčadi (TOny i KEN).

Tom Price na VN Belgije i David Purley na VN Velike Britanije 1974. godine

U njihovoj skromnoj povijesti sudjelovali su u svega 3 utrke sa 3 različita vozača, i zabilježili jedno odustajanje, jedno nekvalificiranje u utrku te njihov najbolji rezultat – 14. mjesto kojeg je osvojio Ian Ashley na VN Njemačke. Zbog nedostatka sponzora, dizajn je prodan i preimenovan u Safir koji je sudjelovao u nekim non-championship utrkama F1.

Ian Ashley na VN Njemačke 1974. godine


Aktivne godine: 1974.
Prvi GP: VN Belgije 1974.
Zadnji GP: VN Njemačke 1974.
Nastupi na utrci: 3
Najbolji rezultat: 14. mjesto
Bodovi: 0
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači:

 

[Mihajlo]

EMBASSY HILL

Momčad Embassy Hill osnovao je 1972. godine dvostruki svjetski prvak Graham Hill. Nakon odlaska iz Brabhama, Hill se odlučio okušati kao vlasnik momčadi te je za svoju prvu sezonu kupio šasiju od Shadowa, Fordov motor, a za glavnog sponzora doveo je Imperial Tobacco's Embassy (brend cigareta) po čemu je momčad dobila i ime.

Hill je u vlastitoj momčadi debitirao na VN Španjolske 1973. godine pod imenom Shadow-Ford, no sezona je protekla vrlo loše, bez ijednog boda. Već sljedeće godine (1974.) kupio je Lolinu šasiju te time osigurao i drugi bolid na gridu. Pod imenom Lola-Ford, na VN Švedske osvojio je svoj prvi i jedini bod te sezone.

Graham Hill 1973. godine


1975. godinu su započeli s Lolinom šasijom, no već za VN Španjolske (4.utrku sezone) Andy Smallman je dizajnirao šasiju te je momčad uzela ime Hill-Ford. Upravo na toj utrci Rolf Stommelen (koji je uz Hilla vozio drugi bolid) doživio je nesreću te se vratio tek pred kraj sezone. Nakon što se Hill nije uspio kvalificirati na VN Monaca, njegovo mjesto je preuzeo Tony Brise koji je na VN Švedske osvojio 6. mjesto i prve bodove. Najbolji rezultat ostvario je Alan Jones na VN Njemačke osvojivši 5. mjesto, pa je momčad sezonu završila sa 3 osvojena boda.

Graham Hill i Rolf Stommelen 1975. godine u Hill-Fordu


Nažalost, Hill i još petorica njegovih zaposlenika poginuli su u avionskoj nesreći u studenom 1975. godine, na povratku s testiranja novog bolida za sljedeću sezonu. Time je završila povijest ove momčadi u F1.


Aktivne godine: 1973. – 1975.
Prvi GP: VN Španjolske 1973.
Zadnji GP: VN SAD 1975.
Nastupi na utrci: 40
Najbolji rezultat: 5. mjesto
Bodovi: 3
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači:

 

[Mihajlo]

MATRA (Mecanuique Aviation Traction)

Osnivač Matre bio je Marcel Chassagny. 1967. sezona im je bila prva u Formuli 1, ali ne i uspješna. Prva utrka u Formuli 1 u Monaku startali su sa šasijom MS7, koju je vozio francuski vozač Johnny Servoz-Gavin. Startao je jedanaesti, ali je u četvrtom krugu odustao zbog kvara na pumpi za gorivo. Na kraju 1967. sezone završili su bez bodova (najbolji rezultati u utrci bila su dva sedma mjesta u SAD-u i Meksiku sa vozačem Jean Pierreom-Beltoiseom). U 1968. sezoni momčadi se pridružuje Ken Tyrrell, te on vodi momčad sa vozačima Jackieom Stewartom, J.P. Beltoiesom, J. Servoz-Gavin i Henriem Pescarolom. U toj, te u 1969. sezoni momčad Matra je koristila dva motora, Cosworth-Ford i motor Matra, koji je koristio J.P. Beltoise. Prvu pobjedu od tri, ostvarili su 1968. u Zandvoortu (Nizozemska), Nordschleifeu (Njemačka) i SAD (Watkins Glen) sa vozačem Jackiem Stewartom. Na kraju 1968. sezone završili su na trećem mjestu u poretku sa tri pobjede. U 1969. sezonu, momčad Matra ulazi puno snažnija i moćnija nego u 1968.-u. Prve dvije utrke, J. Stewart je pobjedio na stazama Kyalami (Južnoafrička Republika ) i na Montjuichu (Španjolska).

Jackie Stewart, Matra MS80, 1969. sezona

"Za taj bolid J. Stewart je rekao 2006.-te za jedan Britanski Motorsport časopisa da je Matra MS80 najupravljiviji bolid u Formuli 1 koji je on vozio, te da mu je ujedno i on najdraži bolid."

U toj sezoni sa šest pobjeda J. Stewart je osvojio svoj prvi naslov, te je Matra osvojila prvi i jedini konstruktorski naslov u Formuli 1. Prvak je postao na stazi u Monzi u velikoj borbi sa Jochenom Rindtom (pogledaj video). 1970. godine Ken Tyrrell je osnovao svoju momčad, te je J. Stewart prešao u momčad Tyrrell. U Matri su ostali vozači J. P. Beltoise i H. Pescarolo. U toj sezoni nisu imali ni pobjede, tek najbolji plasmani bili su im tri treća mjesta u Monaku, Spa-Francorshampsu (Belgija) i Monzi (Italija). Na kraju 1970.-te završili su tek na šestom mjestu konstruktora. 1971. sezone momčadi Matra pridružuje se vozač Chris Amon. Te sezone Chris Amon nije osvojio niti jedan Grand Prix, ali je u Monzi '71. osvojio pole position te završio šesti. U 1971. sezoni završili su sedmi u poretku konstruktora sa osvojenih slabih devet bodova. 1972. sezona je bila slična kao i prethodna. Te, 1972. sezone sa vozačem C. Amonom (on je bio jedini vozač Matre u toj sezoni) u Clermontu-Ferrandu (Francuska) startali su sa prve pozicije, ali na kraju Amon nije uspio pobijediti nego je završio treći te mu je to bio najbolji rezultat u toj sezoni. 1972. sezone završili su osmi u poretku konstruktora, te im je to bila zadnja sezona u Formuli 1, ali je Matra 1976. – 1978. i 1981.- 1982. sezone, bila dobavljač V12 motora momčadi Ligier.

Modeli momčadi Matra:

Matra MS7, 1967. - 1968.

Matra MS9, 1968.

Matra MS10, 1968. - 1969.

Matra MS11, 1968.

Matra MS80, 1969.

Matra MS84, 1969.

Matra MS120, 1970.

Matra MS120b, 1971.

Matra MS120c, 1972.

Matra MS120d, 1972.

Statistika:
60 Grand Prixa
6 sezona (1967. - 1972.)
2 motora (Cosworth-Ford i Matra)
9 pobjeda (tri 1968. i šest 1969.)
4 pole position
11 najbržih krugova
21 podij
2 dvostruke pobjede
1 vozački naslov(Jackie Stewart 1969. sezona)
1 konstruktorski naslov (1969. sezone)


Monza 1969. Borba Stewarta, Rindta, Beltoisea i McLarena

Rezultat utrke (prva četiri):
1. Jackie Stewart, Matra MS80
2. Jochen Rindt, Lotus 49b, +0.080s
3. Jean Pierre-Beltoise, Matra MS80, +0.170s
4. Bruce McLaren, McLaren M7c, +0.190s

Ovaj video (Monza 1969.) sam stavio da vidite kako je J. Stewart u Matri došao do naslova prvaka!!!


Jacques Laffite, Ligier JS9, Monza 1978.

 

[Mihajlo]

TOLEMAN

Engleski biznismen Ted Toleman, koji je ujedno bio i veliki zaljubljenik u motosport, odlučio se okušati u utrkivanju. 1977. godine je sudjelovao u Formuli Ford, 1978. u Formuli 2, a od 1981. okušao se i u Formuli 1.

Glavni dizajner momčadi bio je Rory Byrne (kojeg je Toleman zaposlio još '78.), a nakon što su propali dogovori s Lanciom u vezi turbo-motora, morali su uzeti slabije Hart motore. To im je onemogućilo dobre rezultate (jer su turbo-motori bili puno jači) pa su se te godine tek dvaput uspjeli kvalificirati u utrku. Sljedeće godine bolid je bio nešto bolji te je Warwick na VN Nizozemske uspio odvoziti najbrži krug utrke.
Dolaskom novog sponzora povećan je budžet za 1983. godinu, a i bolid je bio puno pouzdaniji. Warwick je na VN Nizozemske osvojio prve bodove te je tako nastavio do kraja sezone. S osvojenih 10 bodova, momčad je završila na 9. mjestu u poretku konstruktora.

Brian Henton nakon odustajanja na Silverstoneu 1981. godine

Derek Warwick na Brands Hatchu iduće godine


1984. godine vozačka se postava potpuno promijenila - u momčad je došao mladi Ayrton Senna te svjetski prvak u motorima Johnny Ceccoto. Senna je odmah impresionirao svijet Formule 1 osvojivši 2. mjesto na kišnoj utrci u Monte Carlu. Nakon utrke mnogi su smatrali da bi i pobijedio da utrka nije bila prekinuta nakon 31 (od 78) kruga zbog vrlo loših uvjeta na stazi. Na treningu za VN Britanije Ceccoto je imao tešku nesreću u kojoj je slomio obje noge pa ga je od VN Italije zamijenio Pierluigi Martini. Pred kraj sezone Senna je potpisao za Lotus za sljedeću sezonu što je razljutio Tolemana koji ga je suspendirao za VN Italije i zamijenio ga Stefanom Johanssonom. Do kraja sezone Senna je skupio još dva 3. mjesta pa je momčad završila 7. sa osvojenih 16 bodova.

Warwick na VN Velike Britanije 1983. godine kada je postavio najbrži krug utrke

Sennino prvo postolje - Monte Carlo 1984. godine


Prije početka njihove zadnje sezone Toleman je imao velikih problema s dobavljačem guma. Naime, nakon VN San Marina 1984. Toleman je odlučio preći s Pirelli guma na Goodyear ili Michelin. Kako je u F2 raskinuo suradnju s Goodyearom da bi prešao na Pirelli, jedini izbor mu je bio Michelin, s kojim se utrkivao do kraja sezone. No na kraju '84. Michelin je objavio da se povlači iz F1, što je onemogućio Tolemanu da počne sezonu na vrijeme. Tek nakon što se Spirit povukao nakon VN San Marina 1985. Toleman se vratio na Pirelli i nastavio utrkivati. Zbog tih problema momčad je izgubila oba vozača predviđena za tu sezonu – Johanssona i Watsona, te su Fabi i Ghinzani uskočili kao zamjene. Sezonu su završili bez osvojenog boda i sa puno odustajanja, pa je nakon završetka sezone Toleman prodao momčad Benettonu.

Piercarlo Ghinzani na Zeltwegu 1985. godine


Aktivne godine: 1981. – 1985.
Prvi GP: VN San Marina 1981.
Zadnji GP: VN Australije 1985.
Nastupi na utrci: 57
Najbolji rezultat: 2. mjesto
Bodovi: 26
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 2
Pole positioni: 1
Vozači:

 

[Mihajlo]

BRM (British Racing Motors)


BRM je odmah nakon Drugog svjetskog rata osnovali Raymond Mays, koji je izradio prvo nekoliko terenaca i trkaćih auta pod ERA brendom, i Peter Berthon, dugogodišnji poslovni partner. Mays-ovi prijeratni uspjesi (i pristup dizajn dokumentima Mercedesa i Auto Uniona) su inspirirali Mays-a da poslije rata osnuje potpuno britanski Grand Prix bolid. To je bio prestižni nacionalni projekt koji je financirala Britanska moto-industrija. Bolide koje je radio, Mays je također te bolide i vozio.
Ovaj način vođenja BRM-a nije funkcionirao dobro, pa se nekoliko poslovnih partnera povuklo iz posla ostavljajući BRM u rukama Alfreda i Rubery-a Owena, koji su imali ulogu proizvodnje i dobavljanja dijelova za bolid. Napslijetku su oni preuzeli i cijeli BRM. Od 1954. do 1970. tvrtka je sudjelovala u Formuli 1 pod imenom Owen Racing Organisation. Berthon i Mays su šezdesetih i dalje vodili momčad na molbu Rubery Owena prije nego se momčad predala u ruke Louisa Stanley-a, supruga sestre od Sir Alfreda Owena.
Prva sezona momčadi BRM bila je 1951. U toj sezoni su startali samo na Silverstoneu za vozačima Reg Parnellom i Peter Walkerom. U utrci u Silverstoneu, BRM-i se nisu uspjeli kvalificirati za utrku, ali im je dopušteno da sudjeluju u njoj sa zadnjih startnih pozicija. Na kraju je Reg Parnell završio peti, a Peter Walker sedmi. Slijedeća sezona bila je tek 1956.-e opet na Silverstoneu, sa vozačima Mike Hawthornom, koji se kvalificirao kao treći, Tony Brooksom i Ronom Flockhartom. Ta utrka nije bila uspješna za BRM, jer su sva tri odustala. 1957. sezona je bila također loša za BRM. Nastupali su na VN Monaka, VN Francuske i na VN Velike Britanije. Od tih tri utrka nisu završili nijednu. 1958. sezona za BRM je bila daleko bolja nego prethodne sezone. Najuspješnija utrka bila im je u Zandvoortu za VN Nizozemske. Harry Schell je završio drugi, a Jean Behra treći. Tu sezonu su završili na četvrtom mjestu konstruktora sa osvojenih 18 bodova. 1959. sezona je bila nešto uspješnija nego prethodna. Sa vozačem Joakimom Bonnierom, momčad BRM je na VN Nizozemske na stazi u Zandvoortu ostvarila svoju prvu pobjedu u Formuli 1, te su na kraju 1959. sezone završili na trećem mjestu konstruktora. U 1960.-oj sezoni, BRM je dovela Grahama Hilla i Dana Gurneya koji su bili timski kolege prijašnjem vozaču Jo Bonnieru. U toj sezoni jedino je Graham Hill uspio osvojiti jedno postolje i to na Zandvoortu za VN Nizozemske, osvojivši treće mjesto, te ostale utrke su obilježene sa puno kvarova i neuspjeha. Na kraju sezone, uspjeli su završiti na četvrtom mjestu u poretku konstruktora sa osvojenih osam bodova.
1961. sezona je bila jako loša za momčad BRM. Najuspješniji rezultat osvojili su sa vozačem Tonyem Brooksom u Watkins Glenu za VN SAD koji je završio treći. Na kraju te sezone završili su na petom mjestu konstruktora osvojivši samo sedam bodova. BRM 1962. sezonu započinje pobjedom u Zandvoortu za VN Nizozemske sa Grahamom Hillom. Te sezone, Graham Hill je uspio sa četiri pobjede ostvariti svoj prvi naslov prvaka i prvi i jedini naslov prvaka za momčad BRM, vozeći šasiju BRM P57, koju je dizajnirao poznati dizajner Tony Rudd.

Graham Hill, BRM P57, 1962. - 1965.

U 1963.-oj sezoni, BRM sa osvojenih 36 bodova osvaja drugo mjesto u poretku konstruktora kao Graham Hill sa osvojenih 29 bodova osvaja drugo mjesto u poretku vozača. 1964. sezona za BRM je bila slična ko i prethodna, što se tiče vozača i momčadi, samo što je Hillu izmaklo prvenstvo za samo jedan bod zaostatka za Johnom Surteesom u Ferrariju. BRM je 1965.-e sezone doveo Jackie Stewarta, kojemu je momčadski kolega bio Graham Hill. Te sezone nisu osvojili naslov prvaka, ali sa vozačima su osvojili drugo i treće mjesto u poretku vozača i drugi u poretku konstruktora. 1966.-a sezona za BRM nije bila uspješna kao 1964. i 1965., tek jedna pobjeda Jackiea Stewarta u Monte Carlu. Na kraju su uspjeli osvojiti četvrto mjesto u poretku konstruktora.

Jackie Stewart, BRM P261, 1964. - 1968.

1967. sezona je bila jako loša za BRM. Osvojili su sa dva postolja Jackiea Stewarta, samo 17 bodova i tek šesto mjesto u poretku konstruktora. Nakon što su Jackie Stewart i Graham Hill otišli iz momčadi BRM, u momčad su došli Pedro Rodriguez i Piers Courage. U 1968. sezoni bez pobjede, momčad BRM je osvojila tek peto mjesto u poretku konstruktora sa osvojenih 28 bodova. 1969. sezona, već treća sezona da BRM nema pobjede. U momčad su došli John Surtees i Jackie Oliver. U toj sezoni su osvojili tek 7 bodova, te su bili u poretku konstruktora na petom mjestu. Nakon što je glavni dizajner BRM-a Tony Rudd otišao 1969. u Lotus, u BRM je došao Tony Southgate i dizajnirao šasiju BRM P153. U toj 1970.-oj sezoni, BRM je nakon 44 utrka uspio pobijediti u Spa-Francorchampsu sa vozačem Pedro Rodriguezom. Na kraju su završili šesti u poretku konstruktora osvojivši 23 bodova. U 1971.-oj sezoni su uspjeli ostvariti dvije pobjede. U Austriji sa vozačem Jo Siffertom i u Monzi sa vozačem Peterom Gethinom, te na kraju poretka momčad BRM je osvojila drugo mjesto u poretku konstruktora sa osvojenih 36 bodova.

Pedro Rodriguez, BRM P160, 1971.
U 1972.-oj sezoni, momčad BRM je ostvarila samo jednu i to posljednju svoju pobjedu u Formuli 1 sa francuskim vozačem J. P. Beltoiseom na VN Monaka. Na kraju su sveukupno osvojili 14 bodova te im je to bilo za tek sedmo mjesto u poretku konstruktora. 1973. sezone sa vozačim Regazzonijem, Laudom i Beltoiseom, momčad BRM je osvojila šesto mjesto u poretku konstruktora osvojivši samo 12 bodova. 1974. je bila također loša kao i prethodna. Regazzoni i Lauda su otišli voziti za Ferrari. BRM je završio na sedmom mjestu u poretku konstruktora osvojivši 10 bodova. Od 1975. pa do 1977. sezone, u te tri sezone momčad BRM nije uspjela osvojiti niti jedan bod. 1977. sezona je ujedno bila i posljednja sezona za momčad BRM.

Neki modeli momčadi BRM:


BRM P15, 1951.


BRM P25, 1956. - 1960.


BRM P48, 1960.


BRM P48/57, 1961. - 1962.


BRM P57, 1962. - 1965.


BRM P261, 1964. - 1968.


BRM P83, 1966. - 1967.


BRM P115, 1967. - 1968.


BRM P138, 1968. - 1969.


BRM P160, 1971.


BRM P160B, 1972.

Statistika:
197 Grand Prixa
23 sezone (1951., 1956., 1957. - 1977.)
17 pobjeda
11 pole positiona
15 najbržih krugova
5 dvostrukih pobjeda
1 vozački naslov 1962. Graham Hill
1 konstruktorski naslov 1962. BRM P57

 

[Mihajlo]

STEWART GRAND PRIX

Momčad Stewart osnovali su 1996. godine trostruki svjetski prvak Jackie Stewart i njegov sin Paul. Zahvaljujući njegovom iskustvu i uspjehu u F1, Jackie je u siječnju 1996. godine potpisao 5-godišnji ugovor s Fordom i tako ušao u svijet F1 kao konstruktor.

U svoju prvu sezonu - 1997. momčad je ušla s Barrichellom i Magnussenom koji su na većini utrka odustali. Jedini uspjeh te sezone bilo je 2. mjesto Barrichella u kišnom Monte Carlu, dok je Magnussen na istoj utrci završio kao 7. Cijelu sezonu proveli su u sredini poretka (što je bilo impresivno za jednu potpuno novu momčad) i na kraju završili 9. u poretku konstruktora. Sljedeća sezona nije bila ništa bolja te su vozači teškom mukom dolazili do bodova. Nakon polovice sezone Magnussena je zamijenio Verstappen no rezultata i dalje nije bilo. S ukupno 5 osvojenih bodova momčad je završila na 8. mjestu.

Rubens Barrichello u Monte Carlu 1997. godine kada je osvojio 2. mjesto


Za 1999. godinu Ford je napravio novi motor koji je bio puno bolji od prijašnjeg pa su i rezultati bili bolji. Barrichello je na VN Brazila osvojio jedini pole position za ovu momčad, a jedinu pobjedu ostvario je Herbert na VN Europe kada su zbog kiše odustali svi vozači ispred njega. Te sezone Barrichello se čak tri puta popeo na postolje osvojivši 3. mjesto, pa su sezonu završili 4. (sa osvojenih 36 bodova) ispred Williamsa i Benettona.

Barrichello na VN Brazila i Herbert na VN Njemačke 1999. godine

Na kraju sezone Ford je kupio momčad Stewart i dao joj ime Jaguar Racing, a nakon 2004. godine prodana je Red Bullu i danas je poznata kao Red Bull Racing.


Aktivne godine: 1997. – 1999.
Prvi GP: VN Australije 1997.
Zadnji GP: VN Japana 1999.
Nastupi na utrci: 49
Najbolji rezultat: 1. mjesto
Bodovi: 47
Pobjede: 1
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 1
Vozači:

 

[Mihajlo]

SURTEES RACING ORGANISATION

Momčad Surtees osnovao je John Surtees, sedmerostruki svjetski prvak u klasama 350cc i 500cc prvenstva motora, te svjetski prvak Formule 1 iz 1964. godine. Surtees je momčad osnovao 1966. godine za natjecanje u CanAm seriji koju je te godine i osvojio, a 1969. je sudjelovao u Formuli5000 i također ostvario dobre rezultate. Nakon teške sezone u BRM-u, odlučio se natjecati u F1 kao vozač i konstruktor.

Prve četiri utrke 1970. godine nastupao je sa starom McLarenovom šasijom (zbog kašnjenja konstrukcije vlastite šasije) i Fordovim motorom. Vlastita šasija došla je tek na VN Velike Britanije, a prvi bodovi u njoj osvojeni su na VN Kanade. U drugom Surtees-Fordu Derek Bell je te godine osvojio bod na VN Amerike, a momčad je s 4 boda zauzela 8. mjesto u poretku konstruktora.

John Surtees na VN Velike Britanije 1970. godine (svojoj prvoj utrci sa vlastitom šasijom) i Rolf Stommelen godinu dana kasnije

Rolf Stommelen je zajedno sa Surteesom vozio sljedeće godine, a na pojedinim utrkama su imali i treći bolid. Po tri boda su u sezoni osvojili Surtees, Stommelen i Hailwood te su sa 9 bodova ponovno bili 8. Na kraju sezone Surtees se povukao iz utrkivanja, a vozači za 1972. godinu su bili Hailwood, Schenken i de Adamich. Hailwood je na VN Italije donio prvo postolje za Surtees (2. mjesto), a kako su sva tri vozača osvajala bodove sezonu su završili kao 5. sa osvojenih 18 bodova.

John Surtees u svojoj zadnjoj utrci u F1 (VN Italije 1972. god)

Carlos Pace 1973., i Jochen Mass 1974. godine

Schenkena je 1973. zamijenio brazilac Pace, koji je završio treći na VN Austrije i četvrti na VN Njemačke. To su bili jedini bodove te sezone, pa je momčad bila 7. sa 9 osvojenih bodova. 1974. je umjesto Hailwooda vozio Mass, a nakon što je Pace otišao na polovici sezone, Bell se ponovno vratio u momčad. Pace je četvrtim mjestom u Brazilu osvojio jedina 3 boda te sezone. S lošijim rezultatima započeli su i financijski problemi. Tako je 1975. godine jedini bolid vozio John Watson koji nije uspio osvojiti ni boda. 1976. je za volan sjeo Alan Jones koji je 3 puta uspio osvojiti bodove, dok se njegov momčadski kolega Brett Lunger trudio da se kvalificira u utrku.

John Watson na VN Švedske 1975. i Alan Jones na VN Japana godinu dana kasnije

Vittorio Brambilla bio je jedini stalni vozač u 1977. godini. Tri puta je osvajao bodove pa je momčad na kraju sezone bila 11. sa 6 bodova. Brambilli se sljedeće godine pridružio Keegan, no zbog nedostatka dobrih rezultala momčad je zapadala u sve veće financijske probleme. Zato se Surtees odlučio povući na kraju 1978. godine, iako je bolid za 1979. već bio spreman.

Vittorio Brambilla u bolidu iz 1977. i 1978. godine

Nakon sudjelovanja u britanskoj Aurora seriji 1979. godine, Surtees Racing Organisation je zatvorila svoja vrata zauvijek.


Aktivne godine: 1970. – 1978.
Prvi GP: VN Velike Britanije 1970.
Zadnji GP: VN Kanade 1978.
Nastupi na utrci: 119
Najbolji rezultat: 2. mjesto
Bodovi: 57
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 3
Pole positioni: 0
Vozači: