Zaboravljene momčadi

[Mihajlo]

ANDREA MODA

Andrea Sassetti, proizvođač cipela iz Italije, osnovao je ovu momčad koja je u F1 nastupila 1992. godine. On je u rujnu 1991. godine kupio propalu momčad Coloni, dogovorio posao sa Simtekom, i dobavljačem motora Judd te krenuo u svijet F1.

Ali ulazak ove momčadi u F1 pokazao se kao veliki neuspjeh. Od samog početka nizali su se problemi - nespremnost bolida za GP vikend, novčane kazne, nemogućnost dobivanja licence za utrku. Bolid je samo jednom nastupio na utrci, uspjelo je to Morenu na utrci u Monte Carlu, no ubrzo nakon početka utrke je odustao zbog otkazivanja motora. Zbog vrlo loših rezultata, pred kraj sezone dobili su uvjet da moraju poboljšati rezultate ukoliko se žele nastaviti utrkivati, a zbog financijskih problema su se na kraju sezone povukli iz svijeta F1.

Roberto Moreno na utrci u Monte Carlu i Alex Caffi na predkvalifikacijama u Kyalamiju


Aktivne godine: 1992.
Prvi GP: VN Južne Afrike 1992.
Zadnji GP: VN Belgije 1992.
Nastupi na utrci: 1
Najbolji rezultat: bez rezultata
Bodovi: 0
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači:

 

[Mihajlo]

AGS (AUTOMOBILES GONFARONNAISES SPORTIVES)

Ovu momčad osnovao je francuski mehaničar Henri Julien u malom selu Gonafron. Potaknut sve boljim rezultatima u nižim kategorijama, Julien je na ljeto 1986. godine odlučio ući u F1 sa svojom momčadi, koja je brojila svega 7 članova, i imala samo jednog vozača - Ivana Capellija.

Te godine Capelli se dva puta uspio kvalificirati na utrku, ali je u obje odustao. Tijekom godina više puta se mijenjala vozačka postava, ali ona nije donijela nikakav napredak. Bolid je bio pouzdan, ali nedovoljno brz, pa su svoj prvi bod osvojili tek na zadnjoj utrci 1987. godine u Australiji s Morenom za volanom. Njihov drugi, a ujedno i zadnji bod donio je Tarquini 1989. godine na VN Mexika, nakon čega je uslijedio veliki pad forme, pa se tako mjesecima nisu uspjeli kvalificirati na utrku. Na početku njihove zadnje sezone (1991.) doživjeli su veliku financijsku krizu zbog čega je momčad prodana talijanskim poduzetnicima Patriziu Cantù i Gabrieleu Raffanelliu. Oni su promijenili vozačku postavu i boje bolida, ali su rezultati i dalje bili poražavajući, te su se povukli nakon zadnje utrke sezone.

Didier Pironi na testiranju 1986. i Fabrizio Barbazza 1991. u Hockenheimu

Aktivne godine: 1986. - 1991.
Prva utrka: VN Italije 1986.
Zadnja utrka: VN Španjolske 1991.
Nastupi na utrci: 47
Najbolji rezultat: 6. mjesto
Bodovi: 2
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači:

 

[Mihajlo]

LARROUSSE

Momčad Larrousse osnovali su Didier Calmels i bivši vozač Gérard Larrousse pod imenom Larrousse & Calmels, sa sjedištem u Antonyju (predgrađe Pariza), a preimenovana je u Larrousse nakon odlaska Calmelsa 1989. godine.

Prvi bolid iz 1987. godine imao je Cosworthov motor i šasiju preuzetu od Lole sa glavnim dizajnerima Ericom Broadleyem i Ralphom Bellamyjem. Utrkivali su se pod nazivom Lola-Ford, a unatoč čestim odustajanjima, završili su kao 9. u prvenstvu konstruktora sa tri šesta mjesta Philippea Alliota. 1989. godine uzeli su Lamborghinijeve motore, te je uslijedila '90. godina koja je ujedno bila njihova najuspješnija godina u F1. Aguri Suzuki je na domaćem terenu došao do prvog i jedinog postolja za ovu momčad, a sezonu su završili na odličnom 6. mjestu u poretku konstruktora. No svi bodovi osvojeni te godine su im oduzeti zbog pogreške pri registraciji sašije - naime registrirali su je kao svoju, a ne kao Lolinu. Na kraju iste godine lošu vijest donio im je Lamborghini, objavivši da je za '91. potpisao ugovor s Ligierom, pa su u Larrousseu ponovo morali preći na Cosworthove motore. Stvari su bivale sve gore, loši rezultati su se nizali te je zbog financijskih problema prekinuta suradnja s Lolom. 1991. godinu obilježila je nesreća njihovog vozača Érica Bernarda na predzadnjoj utrci sezone, na kojoj je slomio nogu.

Pierre-Henri Raphanel na VN Australije 1988. godine

Bolid iz 1993. godine: za upravljačem sjedi Érik Comas na stazi u Monzi

Od sljedeće sezone (1992.) započinje kraj F1 avanture za ovu momčad. Postignut je novi dogovor s Lamborghinijem, angažiran je dizajner Robin Herd, te potpisan ugovor s Venturijem koji im je trebao dostaviti šasiju (i koji je postao većinski vlasnik kupivši 65% dionica ove momčadi). No, kako rezultata nije bilo ta je suradnja ubrzo propala, a momčad se okrenula izradi vlastite šasije. S obzirom da '93. godine nisu postigli ništa značajno, Larrousse je za sljedeću sezonu ponovno reorganizirao cijelu momčad te je na sve načine pokušao spasiti svoj tim od propasti - potražio je nove partnere, ponovno uzeo Cosworthove motore, mijenjao je vozače. Međutim, novac se samo sve više i više topio te ništa nije moglo spriječiti odlazak ove momčadi na kraju sezone.



Aktivne godine: 1987. - 1994.
Prvi GP: VN San Marina 1987.
Zadnji GP: VN Australije 1994.
Nastupi na utrci: 127
Najbolji rezultat: 3. mjesto
Bodovi: 23
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači:

 

[Mihajlo]

PENSKE RACING

Penske Racing je dio Penske Corporationa čiji vlasnik je Roger Penske, a predsjednik Tim Cindric. Ova momčad je sudjelovala i još uvijek sudjeluje u mnogim trkaćim serijama kao što su Sprint Cup, Nationwide Series, IndyCar Series, American LeMans, NASCAR, a 3 godine utrkivali su se i u Formuli 1.

Još 1971. godine, Penske je ušao u F1 sponzoriravši McLaren na utrci u Kanadi, i na samom debiju Mark Donahue je zasjeo na postolje osvojivši 3. mjesto. Vratili su se 3 godine kasnije na zadnje dvije utrke sezone, sa svojom vlastitom šasijom i Cosworthovim motorom. Sljedeće godine (1975.) izmjenjivali su se solidni rezultati i odustajanja, a na VN Austrije u Zeltwegu, Donahue je doživio sudar, od čijih posljedica je kasnije i umro. Zbog tog tragičnog događaja momčad je do kraja sezone nastupila na još samo jednoj utrci (VN SAD-a), koju je vozio John Watson.

Bolidi iz 1974. i 1975. godine: Mark Donohue i John Watson


Njihova posljednja godina pod vlasništvom Rogera Penskea (1976.) ujedno je bila i njihova najuspješnija godina. Nakon lošijih rezultata na početku sezone, John Watson je donio dva treća mjesta te prvu i jedinu pobjedu na VN Austrije. Sezonu su završili na odličnom 5. mjestu, no unatoč dobrim rezultatima Penske se odlučio posvetiti Indycaru i izaći iz F1. Tako je na kraju sezone prodao licencu za nastupanje u F1 Güntheru Schmidtu, koji je sljedeće godine predstavio svoju ekipu – ATS (koja je te sezone nastupala pod nazivom Penske zbog korištenja Penskeove šasije). Te godine bolid je osvanuo u novoj žutoj boji i osvojio svega jedan bod u 11 utrka, pa je nakon VN Italije šasija prodana Interscope Racingu. Oni su nastupili na 2 utrke, također bez boljeg rezultata, te se povukli iz F1.

Aktivne godine: 1974. - 1976.
Prvi GP: VN Kanade 1974.
Zadnji GP: VN Japana 1976.
Nastupi na utrci: 31
Najbolji rezultat: 1. mjesto
Bodovi: 22
Pobjede: 1
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači:

 

[Mihajlo]

ATS (Auto Technisches Spezialzubehör)

Ova njemačka momčad bila je smještena u Bad Dürkheimu (blizu Hockenheimringa), a njezin vlasnik je bio Günther Schmidt, koji je sponzorirao brojna događanja prije no što se odlučio okušati u F1.

Tako je za 1977. godinu kupio Penskeovu šasiju (nakon odlaska Penskea iz F1) i Cosworthov motor, a njihov vozač Jean-Pierre Jarier je već na prvoj utrci osvojio prvi i jedini bod te sezone. Za sljedeću sezonu odlučio je napraviti vlastiti bolid te je angažiran dizajner Robin Herd iz March Engineeringa. Umjesto dobrih rezultata, godinu su obilježile stalne svađe Schmidta (koji je bio poznat kao čovjek teškog karaktera) sa svojim vozačima pa ih je promijenjeno čak 6. Nezadovoljan postignutim, Schmidt je 1979. godine u momčad doveo novog dizajnera, a napravljen je samo jedan bolid za novog vozača Hans-Joachima Stucka. On je uspio osvojiti tek jedan bod (na VN SAD-a) te time zaradio otkaz. Dva bolida napravljena su za '80.-u godinu, no nakon što se Surer ozlijedio na VN SAD West, opet su spali na samo jedan. Sljedeća sezona nije bila ništa bolja po rezultatima, a zapamćena je po tome što je njihov vozač Slim Borgudd bio i bubnjar grupe ABBA koja ih je te godine sponzorirala. Najbolji rezultat momčad je postigla 1982. godine sa dva 5. mjesta, a trenutak sezone dogodio se na VN Njemačke kada se Eliseo Salazar sudario s tada vodećim Piquetom koji ga je, izašavši iz bolida, fizički napao.

Bolid iz 1977. godine

VN Velike Britanije: Marc Surer 1980. i Manfred Winkelhock 1983. godine


Upotrijebivši svoj utjecaj u njemačkoj auto-industriji, Schmidt je za 1983. godinu osigurao BMW-ove motore i zaposlio novog dizajnera Gustava Brunnera. Jedini bolid te sezone vozio je Manfred Winkelhock, no stalne promjene mehaničara dovele su do velikih problema s pouzdanošću bolida te spriječile bolje rezultate. Za njihovu zadnju sezonu (1984.) napravljena je nova šasija, no problemi nisu riješeni te je (zbog još jedne svađe sa Schmidtom) Brunner otišao. Od VN Austrije momčadi se pridružio i Gerhard Berger koji je sjeo je u drugi ATS-ov bolid. Zbog mnogobrojnih kvarova na bolidu, nakon VN Italije momčad je napustio Winkelhock. Na toj utrci Berger je osvojio 6. mjesto, no bod nije dobio jer na početku godine nije bio prijavljen kao vozač. On je odvozio još 3 posljednje utrke, a na kraju godine Schmidt je obznanio da se momčad povlači iz F1.

Ipak, to nije bilo sve što je Schmidt imao za reći, te se 1988. godine vratio sa novom momčadi Rial.


Aktivne godine: 1977. – 1984.
Prvi GP: VN SAD West 1977.
Zadnji GP: VN Portugala 1984.
Nastupi na utrci: 101
Najbolji rezultat: 5. mjesto
Bodovi: 8
Pobjede: 0
Najbrži krug: 0
Pole positioni: 0
Vozači:

 

[Mihajlo]

AMON

Novozelanđanin Chris Amon pred kraj svoje karijere osnovao je momčad koja je nosila njegovo prezime. Time je postao jedan od rijetkih vozača/konstruktora koji su nastupili barem na jednoj utrci Formule 1. Međutim spadao je u kategoriju onih koji nisu uspjeli a tako je nekako izgledala njegova kompletna karijera. Razlozi osnivanja momčadi su bile frustracije, nakon mnoštva odvezenih utrka u lošim bolidima.
U momčad je doveo Gordona Fowella, koji je bio zadužen za konstrukciju bolida, te Johna Daltona koji sveskup financijski potpomogao. Jedini model nazvan AF101 imao je ovijes od titana, spremnik goriva između vozača i motora, a pokretao ga je Cosworthov DFV motor. Uz Amona u momčadi je vozio i Australac Larry Perkins. Sveskup pojavili su se na pet utrka od toga Perkins samo u Njemačkoj i nije se uspio kvalificirati. Amonu je to dva puta pošlo za rukom u Monaku i Španjolskoj. Zbog kvara na glavčini kotača neposredno prije utrke nije startao u Monaku, a u Španjolskoj je odustao u 22 krugu, nakon šta su mu otkazale kočnice. I to je bilo to! kraj priče!

Amon AF101

Aktivne godine: 1974.
Prvi GP: VN Španjolske 1974.
Zadnji GP: VN Španjolske 1974.
Nastupi na utrci: 1
Najbolji rezultat: Bez rezultata
Bodovi: 0
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači:
Chris Amon

Larry Perkins

 

[Mihajlo]

BMS Scuderia Italia

Vlasnik tima Giuseppe Lucchini je odlučio da 1988. uđu u F1 ali pošto nisu mogli da sami proizvedu bolid sklopili su ugovor sa Dallarom.
Tim je koristio Coswortov Ford motor, a Alex Caffi je bio vozač.Te sezone nisu osvojili ni boda.

Bolid iz 1988. - Dallara BMS-188

1989. tim je imao i drugog vozača iskusnog Andreu de Cesarisa.
Te 1989. osvojeni su i prvi bodovi, a na VN Kanade de Cesaris je završio 3. a Caffi je bio 6.
Na kraju sezone tim je imao 8 bodova.

Bolid iz 1989. - Dallara BMS-189

1990. Caffija je zamijenio Emanuele Pirro, a sezona je prošla bez osvojenog boda.

Bolid iz 1990. - Dallara BMS-190

Razočarani katastrofalnom 1990. uprava tima pravi promjene.Fordov motor je zamjenjen sa Juddovim V10, de Cesaris je zamijenjen sa Fincem JJ Lehtom koji na VN San Marina osvaja prve bodove za tim nakon dve godine tako što završava 3. i osvaja još jedno postolje za tim.
I Pirro osvaja bod na VN Monaka, nakon toga nisu osvojili nijedan bod i sezonu završavaju sa 5 osvojenih bodova.

Bolid iz 1991. - Dallara BMS-191

1992. tim odbacuje Juddove motore i počinju koristiti stare Ferrarijeve V12 motore.
Pierluigi Martini je došao kao zamjena za Emanuela Pirra.Martini je osvojio jedine bodove za tim, na VN Španije i VN San Marina osvaja po jedan bod.

Bolid iz 1992. - Dallara BMS-192

Tim je napustio saradnju sa Dallarom i 1993. počeo sa britanskim konstruktorom Lola, Ferrari je i dalje ostao snabdjevač motora.
Promijenjena je i vozačka postava, novi vozači su bili veteran Michele Alboreto i početnik Luca Badoer.
1993. je prošla bez osvojenog boda, a na kraju sezone tim se neslavno povukao iz F1 zbog problema sa finansijama.

Bolid iz 1993.- Lola T93/30

Početak 1988.

Aktivne godine:1988.-1993.
Prva trka:VN Brazila 1988.
Broj pobjeda:0
Broj pol positiona:0
Nastupi na trkama:96
Broj bodova:15
Najbolji rezultat:3. mjesto dva puta
Zadnja trka:VN Portugala 1993.

Bolidi BMSa su često ličili na Ferrijeve bolide, bili su crvene boje, sponzor im je bio Marlboro, koristili su italijansko ulje Agip.

 

[Mihajlo]

Life

Jedna od momčadi koja zaista zaslužuje trenutak pažnje u ovom sportu je zasigurno Life! poznata i kao "kasnim 25 sekunda po krugu" i da stvar bude gora ne za vodećim nego za predposljednjim

i tako 14 predkvalifikacija za GP vikend 1990. godine.
Momčad je osnovao Ernesto Vita, pod punim imenom Life Engines Racing. 1989. godine započele su pripreme za Formulu 1. Vita je u momčad povukao Francisca Rocchia (bivšeg Ferrarijevog stručnjaka za motore) koji se bavio konstruiranjem W12 motora za novu sezonu. Motor konstrukcije W12 imao je 3 reda sa po 4 cilindra, međusobno pomaknutih za 60°. I naravno ovakvo šta nikada nije dobro prošlo šta se tiće Formule 1, pa nije ni sada. Šasija pod imenom F190 dizajnera Giannija Marellija bila je gotovo jednako loša kao sam motor. Bolid je na stazi djelovao tromo i užasno sporo, te je sve više predstavljao opasnost za vozače iza njega.
Vozač za prva dva GP vikenda je bio F1 debitant Gary Brabham (sin trostrukog svjetskog prvaka Jacka Brabhama) kojemu su ovo bili i jedini koraci u Formuli 1. Na predkvalifikacijama u Phoenix-u Brabhamov Life zaostajao je punih 38 sekunda za najboljim vremenom koje je postavio Gerhard Berger a ništa bolje nije bilo ni u Interlagosu.
Nakon punih šest godina izbivanja s utrka formule 1 vraća se Bruno Giacomelli, koji će se imati čast boriti s bolidom sljedćih 10 utrka! Međutim momčadi spasa nije bilo od samog početka, ali ipak na posljednje dvije utrke pojavljuju se s Juddovim V8 motorima, što također nije moglo smanjiti zaostatak barem ispod 20 sekunda. Nakon V.N. Španjolske momčad zauvijek odlazi iz formule 1



Gary Brabham - Phoenix 1990.

Life F35
Bruno Giacomelli - Monte Carlo 1990.

Aktivne godine: 1990.
Prvi GP vikend: V.N. SAD-a 1990.
Zadnji GP vikend: V.N. Španjolske 1990.
Nastupi na utrci: 0
Najbolji rezultat: nema rezultata
Bodovi: 0
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači:
Bruno Giacomelli

Gary Brabham

 

[Mihajlo]

RIAL

Nakon odlaska iz F1 1984. godine, Günther Schmidt se 1988. vratio sa novom momčadi Rial.

Koristili su Cosworthove motore a za konstrukciju bolida bio je zadužen Gustav Brunner. Njihova skromna povijest započela je na VN Brazila, a jedini vozač te sezone bio je Andrea de Cesaris. On se uspio kvalificirati na sve utrke sezone, ali je samo jednom uspio osvojiti bodove - na VN SAD-a gdje je osvojio 4. mjesto.

Andrea de Cesaris u bolidu iz 1988. godine

Christian Danner u bolidu iz 1989. godine


Sljedeća sezona bila je puno lošija, prvenstveno zbog stalnih promjena vozačke postave. Angažiran je i novi dizajner Stefan Fober. Uspjeli su se kvalificirati na svega 4 utrke, a Christian Danner je na VN SAD-a osvojio 4. mjesto i jedine bodove te sezone. Na kraju godine su se povukli zbog izrazito loših rezultata.


Aktivne godine: 1988. – 1989.
Prvi GP: VN Brazila 1988.
Zadnji GP: VN Kanade 1989.
Nastupi na utrci: 20
Najbolji rezultat: 4. mjesto
Bodovi: 6
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači:

 

[Mihajlo]

EUROBRUN

EuroBrun je švicarsko-talijanska momčad osnovana 1988. godine. Te godine dogovorena je suradnja između švicarca Waltera Bruna, čovjeka s izrazitim organizacijskim vještinama i financijskom pozadinom, i talijana Giampaola Pavanella, vlasnika bivše momčadi Euroracing.

Za 1988. godinu, Mario Tolentino dizajnirao je bolid kojeg je pokretao Cosworthov motor. Oscar Larrauri i Stefano Modena bili su vozači te sezone, no rezultati su bili vrlo loši. Često se nisu uspjeli kvalificirati u utrku, a njihov najbolji rezultat bilo je 11. mjesto. Za sljedeću godinu uzeli su Juddov motor i angažirali novog vozača - Gregora Foiteka. On se niti jednom nije uspio kvalificirati u utrku, pa je otišao nakon VN Belgije. Zamijenio ga je Larrauri, koji nije bio nimalo uspješniji, pa su sezonu završili bez starta u utrci.

Bolidi iz 1988., 1989. i 1990. godine

1990. godine Pavanello je napustio momčad, no unatoč tome napravljena su dva bolida. Roberto Moreno se dvaput uspio kvalificirati u utrku, no niti jednom nije uspio završiti u bodovima. Brun je počeo gubiti interes za F1 te se momčad povukla dvije utrke prije kraja sezone.

Aktivne godine: 1988. – 1990.
Prvi GP: VN Brazila 1988.
Zadnji GP: VN San Marina 1990.
Nastupi na utrci: 14
Najbolji rezultat: 11. mjesto
Bodovi: 0
Pobjede: 0
Najbrži krugovi: 0
Pole positioni: 0
Vozači: