Jedno od protestantskih temeljnih načela je sola Scriptura, koje niti je biblijsko (pogledaj ispod), niti povijesno (nije postojalo do 16. st.), niti je logična (samopobijajuća je) ideja:Biblija ne sadrži cijelo Isusovo učenje, ili kršćansko, kao što mnogi protestanti vjeruju ( Mk 4,33; 6,34; Lk 24,15-16.25-27; Iv 16,12; 20,30; 21,25; Dj 1,2-3).
Sola Sctriptura je zloporaba Biblije, budući da je takvo korištenje Biblije suprotno eksplicitnom i implicitnom svjedočanstvu o njoj samoj i Tradiciji. Objektivno čitanje Biblije pojedinca vodi do Tradicije i rane Crkve, prije nego što drugo. Biblija je, zapravo, neporecivo sama kršćanska Tradicija.
Novi Zavjet iz početka niti je bio napisan niti prihvaćen kao Biblija, nego tek postupno (drugim riječima, rano kršćanstvo nije moglo vjerovati u sola Scriptura kao današnji protestanti, osim ako se to odnosilo isključivo na Stari Zavjet.
Tradicija u Bibliji nije krivi pojam. Grčka riječ paradosis odnosi se na nešto što je predano od jedne osobe nekoj drugoj (dobro ili loše). O dobroj (kršćanskoj) Tradiciji se govori u 1 Kor 11,2; 2 Sol 2,15; 3,6; i Kol 2,8. U posljednjem, u suprotnosti je sa ljudskom tradicijom.
Kršćanska tradicija, prema Bibliji, može biti usmena jednako kao i zapisana (2 Sol 2,15; 2 Tim 1,13-14; 2,2). Sveti Pavao ne radi razliku u kvalitetu između to dvoje.
Fraze «riječ Božja» ili «riječ Gospodnja» u Djelima i poslanicama skoro se uvjek odnosi na usmeno propovijedanje, ne na Bibliju samu. Mnogo toga je u Bibliji usmeno (npr. cjelo Isusovo učenje – jer On nije napisao ništa, zatim propovijed Sv. Petra na Pedesetnicu, itd.).
Protivno onom što mnogi protestanti tvrde, Isus nije osudio sve tradicije (predaje) ništa više od Sv. Pavla. Npr., Mt 15,3.6; Mk 7,8-9.13, gdje On osuđuje samo pokvarene farizejske tradicije. On kaže «vaše predaje.»
Grčka riječ paradidomi, ili «predavanje» kršćanske, apostolske Tradicije očito je u Lk 1,1-2; Rim 6,7, 1 Kor 11,23; 15,3; 2 Pt 2,21; Jd 3. Paralambano, ili «primanje» kršćanske Tradicije očito je u 1 Kor 15,1-2; Gač 1,9.12: 1 Sol 2,13.
Pojmovi «Tradicija,» «evanđelje,» «riječ Božja,» «doktrina,» i «Vjera» u biti su sinonimi, i svi su pretežno usmeni. Npr., samo u poslanicama Solunjanima Sv. Pavao upotrebljava 3 od njih naizmjence (2 Sol 2,15; 3,6; 1 Sol 2,9.13;[usporedi Gal 1,9; Dj 8,14]). Ako je Tradicija (predaja) loš pojam, onda je to i «evanđelje» i «riječ Božja».
Sv. Pavao, u 1 Tim 3,15, tvrdi da je Crkva uporište istine.
Protestantski glavni tekst koji «dokazuje» sola Scriptura, 2 Tim 3,16, pada, pošto kaže da je Biblija korisna, ali ne i dovoljna za odgajanje u pravednosti. Katolicizam i Pravoslavlje se slažu da je izvrsna za te svrhe, ali ne isključivo ona, kao što je to u protestantizmu. Nadalje, kad Sv. Pavao govori o «Pismu» ovdje, Novi zavjet još nije postojao (sasvim sigurno još preko 300 godina), tako da se to odnosi samo na Stari zavjet. Ovo bi značilo da Novi zavjet nije bio neophodan kao pravilo vjere, ako bi sola Scriptura bila istina.
Ako su gore navedeni faktori istiniti, onda je katolicizam uspio održati da je sva njegova Tradicija u skladu sa Biblijom, čak i tamo gdje Biblija šuti ili samo implicitno govori o nečemu. Za katolicizam, svaka doktrina se ne treba najprije naći u Bibliji, jer to je protestantski princip sola Scriptura. Sa druge strane, većina katoličkih teologa tvrdi da se svo katoličko učenje može naći u nekom obliku u Bibliji, u začetku ili prema (obično proširenom) izvođenju, a da je Biblija stvarno dovoljna za spasenje, kad bi ona bila jedino što netko ima (npr. na pustom otoku).
Kao što su promišljeni evangelički učenjaci ukazali, nepromišljanje o sola Scriptura stajalištu (ponekad se upotrebljava solo Scriptura) može se izokrenuti u «bibliolatriju,» skoro do klanjanja Bibliji umjesto Bogu koji je njen autor. Taj mentalitet je sličan muslimanskom pogledu na Otkrivenje, gdje nikakav ljudski element nije uključen. Sola Scriptura, ispravnije shvaćeno od sofisticiranije (npr. Reformirane) protestantske perspektive, znači da je Biblija najveći autoritet u kršćanstvu, a ne zabilješka svega što je Bog rekao i učinio, kao što mnogi evangelici vjeruju.
Kršćanstvo je istinski i neizbježno povijesno. Svi događaji Isusovog života (inkarnacija, raspeće, uskrsnuće, uzašašće itd.) povijesni su, kao što je bilo i propovijedanje apostola. Nadalje, Tradicija je na neki način, neizbježna, protivno brojnim protestantskim kratkovidnim tvrdnjama. To je istina kako za velike stvari (ekleziologija, trinitarizam, opravdanje) kao i za male (crkveni budžeti, tipovi glazbe za obožavanje, duljina propovijedi itd.). Svako odbacivanje određene tradicije uključuje sklonost (prikrivenu ili otvorenu) prema zamjenskoj tradiciji nekog pojedinca (npr. ako je sav Crkveni autoritet prezren, čak je pojedinačna autonomija «tradicija,» koja bi trebala biti čuvana kao kršćansko gledište po nekoj modi).
Sola scriptura doslovno ne može biti istina, praktički govoreći, za većinu kršćana kroz povijest, od kad se prenosivi tip štamparskog stroja pojavio tek sredinom 15. st. Propovijedajuća i usmena tradicija, zajedno sa stvarima kao pobožne prakse, kršćanski blagdani, kršćanska arhitektura i druga sakralna umjetnost, bili su primarni prenosioci evanđelja 1400 godina. U svim ovim stoljećima, sola Scriptura smatrala bi se nemogućom i apsurdnom apstrakcijom.
Upravo zbog ove zablude, Sola Scriptura, na koju se pozivaju svi protestanti je postala njihov kamen spoticanja. Zato su danas protestanti razdjeljeni na stotine i tisuće crkvi, zajednica i sekti, a svi s Biblijom u ruci.