Jezgričavo voće
Lisne uši se ubrajaju u najvažnije štetnike poljoprivrednih kultura. Poznato je više od 3000 vrsta ušiju i gotovo da ne postoji biljna vrsta koju ne naseljuju. Mali je broj kulturnih vrsta koje napada jedna ili dvije vrsti ušiju, u najboljem slučaju napada ih 5-6 vrsta, a u najgorem više desetaka vrsta.
Lisne uši su kukci veliki nekoliko milimetara. Imaju 2 para opnenastih krila, kod letećih formi. Usni ustroj je prilagođen za bodenje i sisanje. Imaju nepostojane kutikularne boje, te boja nije identifikacijski faktor prilikom determinacije određene vrste. Neke vrste mogu imati 3-4 forme različitih boja. Morfološke karakteristike mogu se mijenjati prema dobu godine ili klimi. Odlikuju se velikom varijabilnošću oblika. Klasični primjer za to su beskrilne i krilne forme. Neke imaju potpuni razvojni ciklus (holocikličke vrste), dok druge imaju nepotpuni razvojni ciklus (anholocikličke vrste).
Holociklički razvoj teče na ovaj način: Uš prezimi kao zimsko jaje na zimskom domaćinu (uglavnom drvenasto bilje). Zimsko jaje je sjajno crne boje, dužine oko pola milimetra i lako se uoči prilikom rezidbe jer često na jednom dužnom metru grane jabuke može biti stotinjak i više jaja (sl. 1) . U proljeće kad zatopli iz jaja izlazi uš osnivačica i stvara prve kolonije beskrilnih uši (partenogenetski). Nakon nekoliko beskrilnih generacija, pojavljuje se prva krilata generacija. Sve do jeseni te se generacije izmjenjuju. U proljeće prevladavaju beskrilne generacije, a prema jeseni sve više krilate. Krilate uši mogu ostati na jednom domaćinu ili se seliti na druge, ljetne domaćine. Pred jesen krilati mužjak sa ljetnog domaćina i beskrilna ženka na zimskom domaćinu kopuliraju i ženka odlaže jedno zimsko jaje i ciklus se zatvara.
Kod anholocikličkog razvoja, tj. vrsta sa nepotpunim razvojnim ciklusom, nedostaje gamogeneza, ne stvaraju se mužjaci i nema kopulacije. Prezimi odrasla ženka i tokom cijele godine je razvoj partenogenetski (nespolni) i viviparan (ženka leže žive ličinke).
Jedna te ista vrsta ovisno o klimatskim uvjetima (npr. Dalmacija i kontinentalna Hrvatska) može biti i holociklička i anholociklička (breskvina zelena uš –
Myzus persicae).
Vezano uz biljke domaćine lisne uši se mogu hraniti i razmnožavati samo na jednoj biljnoj vrsti ili na više biljnih vrsta. U prvom slučaju lisna uš je monoecijska vrsta, no takve su rijetke.
Lisne uši većinom imaju široki krug domaćina na kojima se hrane i razmnožavaju (zimske i ljetne) i u tom slučaju govorimo o heterecijskim vrstama.
[TABLE="align: center"]
[TR]
[TD]
[/TD]
[TD]
[/TD]
[TD]
[/TD]
[/TR]
[TR]
[TD="align: center"] Slika 1
[/TD]
[TD="align: center"]Slika 2
[/TD]
[TD="align: center"] Slika 3
[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Lisne uši mogu imati veliki broj generacija tijekom godine (10 – 25), pa i više, šta prelazi stotine milijuna jedinki na godinu. Stoga, već kratko razdoblje povoljnih ekoloških čimbenika rezultira masovnim razmnožavanjem i jakim napadom na kulturne vrste.
Razvoju lisnih uši posebno pogoduju temperature između 20 i 25 °C i umjerena vlažnost. Temperature više od 35 °C, kao i nagla zahlađenja djeluju negativno na njihov razvoj. Lisne uši imaju dosta prirodnih neprijatelja, a najpoznatiji neprijatelji su im bubamare, grabežljive stjenice, ličinke zlatooka, trčci i osolike muhe. Također ih napadaju i paraziti (osice najeznice) i gljivice.
Štete koje nanose lisne uši su dvojake : direktne i indirektne. Direktne štete se očituju u ishrani uši na biljkama, dakle sisanju biljnih sokova na organima biljke (lišću, korijenu, stabljici, vlati, klasu, metlici, plodu). Rezultat je kovrčanje lišća, vlati ili stabljike, sušenje na mjestu sisanja, nekrotiziranje tkiva, deformacije plodova, uvijanju mladica, te venućem i propadanjem cijele biljke, u najgorem slučaju, naročito za suše.
Indirektne štete nastaju kao posljedica lučenja medne rose i prenošenja virusnih bolesti. Mednu rosu posjećuju mravi, skupljaju kapljice i odnose ih u mravinjake kao hranu za ličinke. Stoga je prisutnost mrava siguran znak da je biljka napadnuta lisnim ušima (sl. 3). Na biljne dijelove onečišćene mednom rosom naseljuju se i gljive čađavice koje uzrokuju potamnjenje tih dijelova i slabiju asimilaciju, što rezultira manjim porastom biljke i prirodom. U sjemenskim i rasadničarskim usjevima najvažniju štetu lisne uši čine prenošenjem virusa. Lisne uši su najčešći prenosioci (vektori biljnih virusa i često štete od virusa gotovo u potpunosti ovise o prisutnosti lisnih ušiju.
[/TD]
[/TD]
[/TD]
