MODERATOR
- Učlanjen(a)
- 02.05.2009
- Poruka
- 30.955
O BANAĆANIMA KAO LALAMA I O NJIHOVOM HUMORU
Miloš Crnjanski: Apoteoza
Banaćani su poznati po nadimku - Lale. Često, pogrešno, sve Vojvođane smatraju Lalama. A kao što svi Vojvođani nisu Lale, nego samo Banaćani, tako ni svi stanovnici mnogonacionalnog Banata nisu Lale, već samo Srbi - starosedeoci. Poznate su, i rado slušane, šale o junacima banatskog humora - Lali i Sosi. A zašto uz banatske Srbe ide nadimak Lala, manje je poznato. Da li po cvetu istog imena? Nekoliko starih legendi, teorija i tumačenja nude odgovore na postavljeno pitanje.
Carica i Banaćani
Posle pobede nacionalno šarenih trupa Marije Terezije protiv Turaka, upriličena je, negde u Bačkoj, velika vojnička smotra. Postrojeni po regimentama, vojnici su ošekivali početak ceremonije. U stroju su bili prekaljeni borci - graničari iz Srema i Bačke. Nedostajali su samo Banaćani. Do tada niko od carskih oficira nije mogao sa sigurnošću da kaže: da li će uopšte oni stići. Ali, neposredno pred Caričin dolazak, uspelo je i banatskoj regimenti, posle više neuspelih pokušaja, da pređe nabujalu Tisu. Postrojili su se, brže-bolje, na levom krilu vojničke smotre. A onda se, sa svitom, pojavila Marija Terezija. Primivši raport, pošla je u obilazak ešelona vojnika pozdravljajući ih i deleći im odlikovanja. Među visokim oficirima i carskim dostojanstvenicima nastala je primetna zbunjenost i komešanje kada su saznali da su baš tog trenutka stigli i Banaćani. Jer, prethodnog dana bile su potvrđene informacije da Banaćanima visoke vode Tise ne dozvoljavaju prelazak. Zašto nisu predvideli odlikovanja za čuvenu banatsku regimentu. Podelivši Sremcima i Bačvanima odlikovanja, Carica je na kraju stigla do Banaćana. Videvši da za njih nema gvozdene kolajne nije se zbunila. Skinula je svoj skupoceni, zlatni carski lanac na kome je u obliku priveska bila prekrasna lala, cvet koji je u to vreme bio simbol lepote, harmonije i bogatstva. Sa osmehom i zadovoljstvom prišla je banatskom oficiru i stavila mu ga oko vrata. Sa svih strana, kažu, odjekivalo je vojničko: uraaa...uraaa... Tako se, eto, na ovoj smotri, među mnogim gvozdenim krstovima, našla i zlatna lala -orden. Za vreme ručka, ljubomorni na Banaćane, vojnici i oficiri ostalih regimenti ismevali su banatske vojnike nazivajući ih - Lalama. Od tada, pa do danas, Banaćani ostadoše - Lale. Po drugoj legendi, Marija Terezija nije bila samo zaslužna za nadimak, već je Banaćanima bila i kuma.
Posle mnogih junački odbijenih napada turske vojske na granicama Austrougarske, u kojima su visoko junaštvo pokazali graničarski pukovi sastavljeni od Srba, Marija Terezija je odlučila da krene na put i vidi te, tada već slavne junake. Putovala je, kao i uvek, diližansom i sa velikom pratnjom. Put do Petrovaradina vodio je preko Slovenije, Slavonije i Srema, gde se zaustavila da se odmori. Pošto nije želela da prelazi Dunav, koji je te godine valjao velike vode, znajući i da putevi do banatskih i bačkih karaula nisu u dobrom stanju, odlučila je da smotru graničarskih pukova izvrši u Sremu. Komandantima pukova iz Banata i Bačke naređeno je da odaberu najbolje vojnike i da ih odmah prevezu na sremsku stranu i pripreme za smotru. Za mesto parade izabrana je udoljica, koja vijuga od padina Fruške Gore do Dunava. Tu udolicu
danas preseca stari put Novi Sad - Beograd u blizini Gladnoša. Bio je, legenda kaže, divan, sunčan, prolećni dan. Pukovi su rano pre podne postrojeni a Marija Terezija se, posle mise, dovezla na smotru. Dočekali su je uparađeni graničari postrojeni u tri ešalona: banatski, bački i sremski. Komandant je, kao i uvek u ovakvim prilikama, podneo raport predavši carici veliki buket lala, tada veoma skupocenog cveća, jer su ga imali samo bogati ljudi s obzirom da je lukovica dovožena čak iz Holandije. Primivši raport i cveće Marija je pošla u obilazak graničara. U prvom ešalonu čekali su je, u stavu mirno, Banaćani. Stigavši do njih, impresionirana njihovim izgledom i vojničkim držanjem, spontano je počela da baca lale na graničare govoreći: Šta će meni ove lale? Ovo su - moje lale (pokazujuci na Banaćane), ovi junaci brane moju carevinu. Posle smotre, najboljim graničarima su, na improvizovanom prijemu, uručena mnoga odlikovanja i nagrade.Tako je ostala priča o lalama kao cveću, carici i Banaćanima kao lalama, a na mesto smotre kasnije je postavljen spomen-kamen.
Legenda govori da je car Franja Josif imao običaj da za svoju telesnu gardu uzima u službu odabrane Banaćane. To su morali da budu zdravi, hrabri momci, vični sablji i pištolju, dobri jahači, sposobni da izvrše svaki zadatak. Po nacionalnosti nisu bili samo Srbi, već i pripadnici drugih, u carevini, nacija. Sve gardiste spajale su visoke sposobnosti vojnika i specifične oznake na reveru uniforme - cvet lale. Zbog takvih oznaka i kitnjastih uniformi gardisti su bili rado viđeni na balovima i zabavama. A na ulicama, videvši ih u prolazu, mnoge su dame uzdisale izgovarajući: Eno naših Lala!... Legende su uvek zanimljive, mada nedovoljno pouzdane da se prihvate kao odgovor na postavljeno pitanje: kako su Banaćani postali Lale? O tome smo pitali mnoge naučne radnike. Svi su izjavili da nauka nema precizan odgovor, već da postoje hipoteze. Ukazivali su na dva puta koji vode ka odgovoru: lingvisticki i etnološki.
Miloš Crnjanski: Apoteoza
Banaćani su poznati po nadimku - Lale. Često, pogrešno, sve Vojvođane smatraju Lalama. A kao što svi Vojvođani nisu Lale, nego samo Banaćani, tako ni svi stanovnici mnogonacionalnog Banata nisu Lale, već samo Srbi - starosedeoci. Poznate su, i rado slušane, šale o junacima banatskog humora - Lali i Sosi. A zašto uz banatske Srbe ide nadimak Lala, manje je poznato. Da li po cvetu istog imena? Nekoliko starih legendi, teorija i tumačenja nude odgovore na postavljeno pitanje.
Carica i Banaćani
Posle pobede nacionalno šarenih trupa Marije Terezije protiv Turaka, upriličena je, negde u Bačkoj, velika vojnička smotra. Postrojeni po regimentama, vojnici su ošekivali početak ceremonije. U stroju su bili prekaljeni borci - graničari iz Srema i Bačke. Nedostajali su samo Banaćani. Do tada niko od carskih oficira nije mogao sa sigurnošću da kaže: da li će uopšte oni stići. Ali, neposredno pred Caričin dolazak, uspelo je i banatskoj regimenti, posle više neuspelih pokušaja, da pređe nabujalu Tisu. Postrojili su se, brže-bolje, na levom krilu vojničke smotre. A onda se, sa svitom, pojavila Marija Terezija. Primivši raport, pošla je u obilazak ešelona vojnika pozdravljajući ih i deleći im odlikovanja. Među visokim oficirima i carskim dostojanstvenicima nastala je primetna zbunjenost i komešanje kada su saznali da su baš tog trenutka stigli i Banaćani. Jer, prethodnog dana bile su potvrđene informacije da Banaćanima visoke vode Tise ne dozvoljavaju prelazak. Zašto nisu predvideli odlikovanja za čuvenu banatsku regimentu. Podelivši Sremcima i Bačvanima odlikovanja, Carica je na kraju stigla do Banaćana. Videvši da za njih nema gvozdene kolajne nije se zbunila. Skinula je svoj skupoceni, zlatni carski lanac na kome je u obliku priveska bila prekrasna lala, cvet koji je u to vreme bio simbol lepote, harmonije i bogatstva. Sa osmehom i zadovoljstvom prišla je banatskom oficiru i stavila mu ga oko vrata. Sa svih strana, kažu, odjekivalo je vojničko: uraaa...uraaa... Tako se, eto, na ovoj smotri, među mnogim gvozdenim krstovima, našla i zlatna lala -orden. Za vreme ručka, ljubomorni na Banaćane, vojnici i oficiri ostalih regimenti ismevali su banatske vojnike nazivajući ih - Lalama. Od tada, pa do danas, Banaćani ostadoše - Lale. Po drugoj legendi, Marija Terezija nije bila samo zaslužna za nadimak, već je Banaćanima bila i kuma.
Posle mnogih junački odbijenih napada turske vojske na granicama Austrougarske, u kojima su visoko junaštvo pokazali graničarski pukovi sastavljeni od Srba, Marija Terezija je odlučila da krene na put i vidi te, tada već slavne junake. Putovala je, kao i uvek, diližansom i sa velikom pratnjom. Put do Petrovaradina vodio je preko Slovenije, Slavonije i Srema, gde se zaustavila da se odmori. Pošto nije želela da prelazi Dunav, koji je te godine valjao velike vode, znajući i da putevi do banatskih i bačkih karaula nisu u dobrom stanju, odlučila je da smotru graničarskih pukova izvrši u Sremu. Komandantima pukova iz Banata i Bačke naređeno je da odaberu najbolje vojnike i da ih odmah prevezu na sremsku stranu i pripreme za smotru. Za mesto parade izabrana je udoljica, koja vijuga od padina Fruške Gore do Dunava. Tu udolicu
danas preseca stari put Novi Sad - Beograd u blizini Gladnoša. Bio je, legenda kaže, divan, sunčan, prolećni dan. Pukovi su rano pre podne postrojeni a Marija Terezija se, posle mise, dovezla na smotru. Dočekali su je uparađeni graničari postrojeni u tri ešalona: banatski, bački i sremski. Komandant je, kao i uvek u ovakvim prilikama, podneo raport predavši carici veliki buket lala, tada veoma skupocenog cveća, jer su ga imali samo bogati ljudi s obzirom da je lukovica dovožena čak iz Holandije. Primivši raport i cveće Marija je pošla u obilazak graničara. U prvom ešalonu čekali su je, u stavu mirno, Banaćani. Stigavši do njih, impresionirana njihovim izgledom i vojničkim držanjem, spontano je počela da baca lale na graničare govoreći: Šta će meni ove lale? Ovo su - moje lale (pokazujuci na Banaćane), ovi junaci brane moju carevinu. Posle smotre, najboljim graničarima su, na improvizovanom prijemu, uručena mnoga odlikovanja i nagrade.Tako je ostala priča o lalama kao cveću, carici i Banaćanima kao lalama, a na mesto smotre kasnije je postavljen spomen-kamen.
Legenda govori da je car Franja Josif imao običaj da za svoju telesnu gardu uzima u službu odabrane Banaćane. To su morali da budu zdravi, hrabri momci, vični sablji i pištolju, dobri jahači, sposobni da izvrše svaki zadatak. Po nacionalnosti nisu bili samo Srbi, već i pripadnici drugih, u carevini, nacija. Sve gardiste spajale su visoke sposobnosti vojnika i specifične oznake na reveru uniforme - cvet lale. Zbog takvih oznaka i kitnjastih uniformi gardisti su bili rado viđeni na balovima i zabavama. A na ulicama, videvši ih u prolazu, mnoge su dame uzdisale izgovarajući: Eno naših Lala!... Legende su uvek zanimljive, mada nedovoljno pouzdane da se prihvate kao odgovor na postavljeno pitanje: kako su Banaćani postali Lale? O tome smo pitali mnoge naučne radnike. Svi su izjavili da nauka nema precizan odgovor, već da postoje hipoteze. Ukazivali su na dva puta koji vode ka odgovoru: lingvisticki i etnološki.
Poslednja izmena: