Vesti iz sveta tehnologije

Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Video slagalica s četiri Ajfona







Izvor:
Micro.rs






KO BI REKAO DA SE SA SLIKAMA NA telefonima može napraviti muzička video slagalica? Ispostavilo se da može. U primeru koji vam nudimo na uvid korišćena su četiri Ajfona (iPhone) koji su pomerani i premeštani tako da se slike na njihovim ekranima kombinuju i prate melodiju pesme We Are Young.



16403_slag velika.jpg





Možemo samo zamisliti koliko je planiranja bilo potrebno da ovaj kvartet na ispravan način izvede osmišljenu koreografiju, ali odmah ćemo vam reći da je ovom snimku prethodilo 237 pokušaja u kojima je neki pokret izveden pogrešno. Upornost se isplatila tek u pokušaju broj 238.





 
Poslednja izmena od urednika:
Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Ser Džonatan Ajv proglašen za najvećeg britanskog inovatora








Izvor:
Micro.rs







BRITANSKI ZAVOD ZA INTELEKTUALNU svojinu (Intellectual Property Office) dodelio je titulu Britanskog vizionarskog inovatora Appleovom potpredsedniku za industrijski dizajn ser Džonatanu Ajvu,

Ser Džonatan (Ajv je krajem prošle godine postao “vitez-komandant britanske imperije” – Knight Commander of the British Empire, KBE) je pobedio u jakoj konkurenciji u kojoj su se nalazili izumitelj veba ser Tim Berners-Li, izumitelj tehnologije lične identifikacije (PIN) Džejms Gudfelou, industrijski dizajner ser Džejms Dajson, grafiti umetnik Benksi, izumitelj mrežne kupovine Majkl Oldrič, ser Ijan Vilmut, poznat po tome što je klonirao ovcu Doli, spisateljica Džoana Roling, autor serijala knjiga o Hariju Poteru i TV producent Sajmon Kauel.

Ajv je dobio 46,6% glasova žirija, Berners-Li 18,8%, a Džejms Gudfelou 15,2%.


16404_jonathan-ive,Q-U-210918-13.jpg



U ranijim fazama otpali su vlasnik kompanije Virgin ser Ričard Branson, modna dizajnerka Vivijen Vestvud, preduzetnik Piter Džons, komičar Vik Rivs, izumitelj računara ZX80 ser Klajv Sinkler, komičari iz TV serije Monti Pajton, matematičar Alen Tjuring itd.

Priznanje Britanski vizionarski inovator dodeljuje se istaknutim pojedincima koji su postigli značajan uspeh ili razvili inovativne proizvode, usluge i dizajn.

Ser Džonatan Ajv je nakon završetka studija industrijskog dizajna na Univerzitetu Nortambrija u Njukastlu, zajedno sa nekoliko prijatelja osnovao dizajnersku agenciju Tangerine. Među klijentima agencije bila je i kompanija Apple, a njeni rukovodioci su bili do te mere impresionirani jednim Ajvovim projektom, da su mu ponudili stalni posao u Appleu.

Ajv je u Apple stigao 1992. godine i radio na razvoju mnogih uređaja koji su proslavili ovu kompaniju, uključujući iMac, MacBook, Mac Pro, MacBook Air, iPod, iPhone i iPad. Počeci njegovog rada u Appleu nisu bili baš sjajni, jer je kompanija prolazila kroz težak period, ali se situacija dramatično promenila 1995. godine povratkom Stiva Džobsa u Apple.

Ajv je 2003. proglašen za dizajnera godine od strane londonskog Muzeja dizajna, a časopis Fortune ga je 2010. godine proglasio za “najinventivnijeg svetskog dizajnera”
 
Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Policija budućnosti:
Elektronski sistem za detektovanje pucnjave










Izvor:
Blic.rs







Čim se negde razlegne pucnjava, visokotehnološki elektronski sitem “Šotspotrer” stupa u akciju. Tehnologija se zasniva na nizu kamera i mikrofona, konstruisanih tako da detektuju zvuk pucnjave koja je u toku. Kada mikrofoni “čuju” pucnjavu, “Šotspoterov” sistem detekcije omogućava polciji da metodom trougla utvrdi gde se incident dogodio, sa preciznošću od nekoliko metara.


238406_shotspotter-03_f.jpg



- Sa "Šotspoterom" policija se alarmira odmah - kaže potpukovnik Džef Ragel iz Policije Mineapolisa, u američkoj saveznoj državi Minesoti.

- Svoje odrede možemo da pošaljemo mnogo brže i da im kažemo kuda tačno da idu. To vrlo uspešno funkcioniše.

Novu tehnologiju, međutim, ne prihvataju svi. Gradsko veće Trenton Sitija je, npr, odbilo da podrži širenje ‘Šotspotera’, nakon kritika da ovaj sistem nije uspeo da detektuje pucnjavu na Božić, koja je imala fatalan ishod.

- Osoba je pogođena u glavu, a telo je pet sati ostalo da leži tamo gde je palo, mada je ‘Šotspoter’ bio udaljen samonekoliko blokova - kaže Džordž Mašal, jedan od gradskih većnika sistemTrenton Sitija i bivši policajac.

- Taj proizvod ne funkcioniše, bar kada je reč o Trentonu.

Sumnje u novi sistem izrazila je i Američka unija za građanske slobode, zabrinuta da bi “Šotspoter”, ako se pokaže kao nepouzdan, mogao dovesti do toga da policija upada u stanove u gradskim četvrtima sledeći lažnu uzbunu.


 
Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Google Translate dobija konkurenciju











Izvor:
B92.net








Ako su vam dosadili online revodioci zasnovani na mašinama, poput Babelfisha ili Google Translatea, Ackuna nudi rešenje.Ackunahttp://www.ackuna.com/
je prevodilački projekat Translation Services USA koji povezuje pojedince širom sveta sa ljudskim prevodiocima koji mogu da vam ponude pravu frazu ili reč.


6889942654f9badaa7e014705097945_330x206.jpg



„Gradimo zajednicu prevodilaca i ljudi kojima trebaju prevodi, u kojoj ćemo razbiti jezičke barijere”, kaže Nik Smit, veb producent Ackune.

„Naravno da će u sferi poslovne komunikacije i izdavaštva uvek biti potrebni profesionalni prveodioci, ali kod nas je reč o svakodnevnim, prakitčnim prevodima”.

Smit kaže da je Ackuna savršena za nekoga ko putuje ili se sprema za put. Postoji opcija korekture gramatike i prevoda, a možete i da glasate za tačnost nekog prevoda.

Sajt je još uvek nov i za sada ima 15 jezika u opticaju ali se Smit nada da će privući još pojedinaca zainteresovanih da se uključe i samim tim prošire listu.

„Naša prednost nad Googleom je ta što živi ljudi prevode. Google Translate je kompjuter koji radi po algorimu, što ne mora uvek da vam dâ ispravan prevod”.

Google Translate svakoga meseca poseti 200 miliona korisnika.
 
Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Mala braća u digitalnom dobu














Izvor:
B92.net









Sloboda interneta i deljenje provejavali su kao glavne teme mnogih predavanja i trećeg dana Share konferencije.
O deljenju u digitalnom društvu govorio je Henrik Berggren koji je predstavio svoj projekat, readmill.com, koji mnogi nazivaju Last.fm za knjige.


16239987284f9c5f6a59ca5649033462_orig.jpg



Readmill okuplja zajednicu ljudi koji vole čitanje. I iako možda, kaže on, nekome izgleda kao da se projekat zalaže za to da čitanje bude društveno, to nije tako. Ne želite da komunicirate sa drugima kada čitate, rekao je on, želite da se fokusirate na knjigu.

A prilikom ili nakon čitanja možete obeležiti citate, zapisivati beleške, koje ćete kasnije podeliti sa drugima.

Imati digitalne knjige nema smisla, ako one nisu deljive, smatra Berggren. A to je ono što on i njegovi saradnici žele da urade ovim projektom, da čitanje učine "deljivim iskustvom".

Sa potrebom da se takve stvari dele ne bi se složio Andrew Keen, autor knjige Digital Vertigo, koja će biti globalno objavljena u maju, koji je pre toga nekoliko godina objavio knjigu na temu kako internet ubija našu kulturu.

Keen, takođe jedan od predavača ovogodišnjeg Sharea, rekao je da nije nužno protiv deljenja, ali da jeste protiv tog “društvenog segmenta”. Silicijumska dolina je, kaže Keen, više uticala na svet nego išta drugo u poslednjih trideset godina. Uz to, ideja da internet ujedinjuje, da živimo na internetu čini da više nam razlike imeđu virtuelnog i realnog.

Više ne postoji “second life” kaže on.

Ono što svi u silicijumskoj dolini žele je da eliminišu usamljenost, sve postaje društveno. Delimo šta jedemo, kada jedemo, kuda idemo i šta radimo, a svi oni koji nam servise za to pretvaraju zapravo nas u proizvod.

Web 3.0 Keen naziva “Trumanovom pričom na steroidima”.

Problem kulta društvenosti je, kaže on, da što smo društveniji to smo usamljeniji. I ne treba, ističe, gledati na one koji koji te proizvode prave kao na zle ljude. Zakerberg nije zao, kaže Keen, on samo gleda svoj interes. Nikada ništa nije potpuno besplatno, podseća, ono što u ovoj sferi koristimo besplatno, nas pretvara u proizvod.

U web 3.0 dobu javlja se i problem digitalnog narcizma, a svi mi smo zamenili Orvelovog velikog brata. Mi smo mala braća u digitalnom dobu.

I tim advokata koji se bori za prava interneta, Electronic Frontier Foundation, učestvovao je na ovogodišnjoj konferenciji putem svoje predstavnice Katitze Rodriguez. Ona je govorila o potrebi očuvanja slobode interneta, ali i problemu hakera koji otkrivaju ranjivosti velikih sistema, a iako je ukazivanje na te ranjivosti u javnom interesu, oni često budu tuženi od strane kompanija.

Rodriguez je pozvala pristune i da se pridruže projektu
http://jailbreakingisnotacrime.org/jailbreakingisnotacrime.orghttp://jailbreakingisnotacrime.org/
, ističući da moramo imati pravo da radimo sa uređajem šta god želimo onda kada ih kupimo i kada postanu naše vlasništvo.

Jedan od tvoraca igre eRepublik, George Lemnaru, takođe je bio jedan od predavača poslednjeg dana Sharea, a govorio je na temu kako posao pretvoriti u igru, ali i pomenuo kako su rešena sporna pitanja eRepublika kao što je pitanje naziva Makedonije ili (ne)zavisnosti Kosova u ovoj igri.

Ipak, ukoliko bismo birali “zvezdu dana”, a opet po kriterijumu posećenosti predavanja, titula bi pripala Isaku Gersonu, osnivaču Kopimističke crkve.

Gerson je govoreći o ideji kopimizma rekao da je nije on stvorio i da misliti da takav koncept može nego da stvori značiti promašiti njegovu suštinu.

Pri osnivanju same crkve, koja je ovog januara i zvanično priznata u Švedskoj, kopirali su organizaciju drugih crkvi, kaže Gerson, kako bi bili sigurni da će ih odobriti. Ipak, ističe da biti prepoznat i priznat kao kongrekacija nije isto što i biti religija.

Ideja na kojoj ova crkva počiva je da je kopiranje sveto. Sve na svetu percipiramo kroz kopiranje, kaže on, pri čemu je fokus na kopiranju, ne entitetu, odnosno informaciji, ili subjektu, onome ko kopira.

Pojašnjavajući strukturu crkve, Gerson kaže da to nije teistična crkva, te da zato postoje i hrišćani kopimisti i jevreji kopimisti.

Ideja koja postoji iza celog pokreta je pokazati da copyright nije urezan u kamenu, da se stvari mogu promeniti i tu je povukao paralelu između katoličke crkve i copyrighta, koji su zatvoreni po pitanju promena.

Gerson je istakao i da su zvanično priznati, a da se, zapravo, zalažu za ilegalne stvari i rekao da već postoje ogranci crkve u nekoliko zemalja, a nada se da će ih biti još više.

A onda je kasnije usledilo venčanje, dvoje Italijana je pred posetiocima Sharea ozvaničilo prvi kopimistički brak, pred sveštenikom, svedocima i izgovorivši sledeći zavet:

“Pristajem da delim svoju ljubav, znanje i osećanja dok informacije postoje”.
 
Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Skype: emotikoni sa ljudskim likom












Izvor:
B92.net








Kao deo svoje najnovije marketinške kampanje, Skype je pokrenuo Facebook aplikaciju koja našu virtuelnu interakciju čini humanijom: Skype Humoticons.


15281879904f9be26d4b577045941605_orig.jpg



Aplikacija
nam omogućuje da klasične ikonice sa emocijama - tužno lice, srećno lice ili lice sa isplaženim jezikom - zamenimo našim stvarnim izrazima.

Svoje fotografije možete da postavite u Humoticon galeriju ili da, pomoću aplikacije, na licu mesta uslikate svoju grimasu. Rezultate potom možete da postavite na Facebook Wall, da ih snimite na svoj kompjuter, pretvorite u URL ii podelite preko Instant Messangera.


It's Time to Skype
kampanja je pokrenuta početkom meseca i zasniva se na ideji da društvene mreže poput Twittera i Facebooka „degradiraju čovečanstvo”.

A koji je motiv iza Skype Humoticons? „Jer ništa ne može da zameni izraz na vašem licu”, piše na zvaničnom blogu kompanije.

U kampanji se može osetiti i tračak ironije. U isto vreme dok kritikuje Twitter i Facebook, Skype ne preza od korišćenja obe mreže za promvisanje svojih usluga.

Da li su nam zaista potrebni emotikoni sa ljudskim licem da bismo vratili humanost u online komunikaciju?
 
Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Odakle dolazi slika











Izvor:
PCPres.rs







Ubedljivo najlakše i najjeftinije ćete proći ako sadržaji stižu od vašeg kablovskog ili IPTV provajdera. Pre svega, tu je "beskonačan" spisak TV programa, uz odgovarajući nivo pretplate emisije možete da snimate na hard-disk set-top box-a i da ih gledate kad god vam to odgovara, uz zaustavljanje programa i ponovni pregled zanimljivih scena. Ako vam domaći i strani programi, filmski i sportski kanali nisu dovoljni, tu je virtuelni video-klub sa solidnom zalihom novih filmova - izaberete šta ćete gledati i uživate, plaćajući fiksnu pretplatu ili cenu "iznajmljenog" filma. Kvalitet slike i zvuka je visok (izaberite HD varijantu), filmovi su titlovani, ne treba vam posebna oprema, troškovi su umereni i sve je potpuno legalno.


36_1topbox.jpg



Zašto bi ikome bilo potrebno nešto više? U domaćim virtuelnim video-klubovima svakim danom je sve više filmova, ali je čak i kompletna lista tek kap u moru globalne produkcije. Izbor iole starijih filmova je sasvim ograničen, baš kao i izbor sadržaja koji ne pripadaju mainstream-u; operatori kupuju ono što smatraju da će zanimati većinu, ali zašto biste vi voleli ono što većina voli? Teško je odoleti izazovu Interneta na kome možete da nađete sve: ne uvek legalno, ne uvek kompletno, ne uvek kvalitetno kodirano, ne uvek titlovano ali... sve. Osim toga, snimljeni TV programi i filmovi koje iznajmite iz virtuelnog video-kluba su "zarobljeni" u set-top box-u - ne možete da ih snimite na disk ili DVD, ni da se "igrate" sa njima. Svi smo mi pomalo kolekcionari i volimo da čuvamo zanimljive stvari u ličnoj kolekciji. A tu kolekciju negde treba smestiti.
Čak i ako niste previše zainteresovani za čuvanje holivudskih hitova, mnogo je podataka koji se u kući svakodnevno generišu i koje treba čuvati: fotografije, kućni video, muzika, elektronske knjige i časopisi, softver... Ukoliko ne želite da stalno nešto gubite i da se pitate zašto stalno pronalazite ono što vam je juče bilo potrebno umesto onoga što vam treba sada, vredi uložiti trud u formiranje kućnog skladišta podataka. A to je server ili network storage.
 
Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Kućno skladište












Izvor:
PCPress.rs









Polako prolaze vremena kada je svaki računar imao (po mogućnosti što veći) hard-disk - za brži rad, portabilnije uređaje i veću pouzdanost koriste se SSD (Solid State Drive) diskovi. Njihov kapacitet je i dalje bitno manji od kapaciteta hard-diskova približne (pa i znatno niže) cene, ali im je svejedno teško odoleti - samo pogledajte koliko se brzo podiže Windows računar sa SSD diskom i poželećete taj dodatak u svom PC-ju. Na SSD disku će biti dovoljno prostora za softver koji koristite i podatke sa kojima radite, ali velike kolekcije fotografija, muzike i filmova zahtevaju terabajte... a od njih su SSD-ovi još daleko. Korisnici se u prvo vreme snalaze sa eksternim diskovima, ali oni su samo dobar način da nikada ne znate gde vam je šta - koji je disk u kom računaru, kako je mapiran, da li je share-ovan i pod kojim imenom, da li je taj računar uopšte uključen... o povremenim gubicima podataka da i ne pričamo. Zato će posle nekog vremena svako poželeti neko efikasnije rešenje.


36_3server.jpg



Reč server zvuči zabrinjavajuće skupo za kućne uslove, ali ne mora uopšte biti tako. Server koji čuva podatke može biti računar prethodne generacije ili se može sklepati od komponenti preostalih nakon upgrade-a. Savršeno će funkcionisati i procesor/ploča Pentium 4 generacije, grafički adapter može biti integrisan, monitor nije neophodan... jedina bitna komponenta su diskovi. Na njima ne treba štedeti, jer će se na tim diskovima čuvati vaši podaci, svakako dragoceniji od upotrebljenog hardvera. Napajanje bi takođe trebalo da bude kvalitetno, pošto će server raditi 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji.

Pri dimenzionisanju diskova treba gledati u budućnost - koliko god prostora da obezbedite, multimedija će ga vremenom "pojesti", pa je dobro da to prepunjavanje makar odložite. Mora se, ipak, živeti u realnosti - trenutno su hard diskovi neprijatno skupi, a u toku je svojevrsna smena generacija, pa mnoge ploče direktno ne podržavaju diskove veće od 2 TB. To znači da je 2 TB disk logičan i optimalan izbor, a pri kupovini uporedite cene raznih serija diskova. Recimo, kod nas veoma popularni WD nudi crni (akcenat na performansama, uz veću buku i veću potrošnju energije), plavi (opšta primena, uz ravnotežu performansi, potrošnje i buke) i zeleni (manja potrošnja i buka, ali slabije performanse) Caviar; za servere se obično bira crni.
 
Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Server ili storage












Izvor:
PCPress.rs








Pod kojim će operativnim sistemom raditi vaše kućno skladište podataka? Najprirodnije je da to bude neki besplatni operativni sistem, a kandidat je FreeNAS, distribucija Linux-a prilagođena Network Storage sistemima. Treba se opredeliti za verziju 7 ili verziju 8 FreeNAS-a; mada nas godinama sticane navike usmeravaju prema novijoj verziji, u ovom slučaju je bolje rešenje FreeNAS 7; verzija 8 je zahtevnija i nije usmerena prema kućnim primenama.


36_5storage.jpg



Umesto da se sami bavite sklapanjem računara i instalacijom FreeNAS-a, možete kupiti gotov uređaj, sa ili bez hard diskova koje kasnije sami dodajete. Fabrički NAS uređaj lepo izgleda, kompaktniji je, manje je bučan i potpuno prilagođen svojoj nameni. Raspon cena je širok, pošto u kategoriji NAS uređaja ima vrlo jeftinih naprava za kuću, ali i moćnih, preskupih sistema prilagođenih korporativnom okruženju. Neobično je što cene naoko slično konfigurisanih NAS-ova mogu biti različite za red veličine. Stvar je u tome što slanje podatke po mreži solidnom brzinom zahteva snažan hardver.
To što se povezali vaš NAS na gigabitni switch i što je on prijavio gigabitnu konekciju ne znači da je realna brzina takva. Kada budete počeli da kopirate fajlove, i to samo sa jednog računara, videćete da brzina dostiže jedva 60-70 Mbps, a kad sličan test istovremeno pokrenete sa nekoliko umreženih računara, NAS će se verovatno sasvim zagušiti. Za veće brzine potreban je sistem sa brzim procesorom, dosta memorije, kvalitetnom mrežnom karticom a verovatno i namenskim RAID kontrolerom. A takav sistem košta.
Pošto u kućnom okruženju ne očekujete intenzivne zahteve za podacima sa više strana, naša preporuka ide u prilog jeftinijim NAS uređajima; pobrinite se samo da u njemu ima mesta za četiri (ili, u krajnjem slučaju dva) diska, i da je podržan mirroring (ili, još bolje, RAID 5) koji obavezno treba uključiti radi zaštite podataka. Ako su vam potrebne ozbiljnije performanse, jeftinije ćete proći ako sklopite dovoljno snažan računar i sami instalirate na njega NAS... ili nešto više.

Kako mrežni storage prerasta u server, zahtevi rastu. Server će biti skladište podataka (ako ima dve mrežne kartice, formirajte dve veze do switch-a; prenos podataka će biti brži), ali će preuzeti još neke funkcije, od kojih je posebno značajna mogućnost kreiranja virtuelnih mašina. Živimo u vremenu virtuelizacije, pa zašto je ne bismo primenili i kod kuće? Preuzimanje fajlova sa P2P mreža je dobro poveriti virtuelnoj mašini koja će biti stalno aktivna - virtuelna mašina je samo jedan fajl, pa ako stignu neki virusi ili drugi nepoželjni sadržaji, lako ćete oporaviti virtuelni računar vraćajući kopiju fajla iz zdravih dana. Druga virtuelna mašina može kontrolisati kamere za nadzor i snimati događaje na disk, treća mašina može biti zadužena za upravljanje backup-om ostalih kućnih PC-ja...
Sve te servise može da obezbedi Windows Server 2008 R2, ali je on previše moćan (tj. skup) za kućne uslove. Ako na poslu imate MSDN pretplatu pa prema tome i dovoljan broj Windows Server licenci, možete krenuti i u tu avanturu, ne zato što vam je aktivni direktorijum potreban, nego zato što želite da ga proučavate bez previše stresa da će neki eksperiment poremetiti funkcionisanje firme. Obezbedićete da se svi ukućani loguju preko domena koristeći isto ime i lozinku, podesiti prava, možda probati da dizajnirate Web strane i aktivne sadržaje... U startu jedno upozorenje: jedan server nije dovoljan da bi se korektno konfigurisao aktivni direktorijum, što znači da ćete morati da pravite i dodatne računare, po mogućnosti virtuelne, kako ne biste ostavu pretvorili u farmu servera.

 
Učlanjen(a)
07.02.2010
Poruka
14.864
Sa diska na ekran












Izvor:
PCPress.rs










Kako će film upisan na hard-disk vašeg servera stići na ekran televizora, monitora, tableta ili telefona? Na prvi pogled prirodna ideja, da fajl prekopiramo u memoriju računara koji će ga reprodukovati, zapravo nije mnogo atraktivna - 5 i 10 GB, koliko zauzima solidno kodiran HD film, obično predstavlja ozbiljan zalogaj za memoriju mobilnog uređaja. Što je još gore, kopiranje tih gigabajta, čak i preko dobro realizovane žičane mreže, trajaće nekoliko minuta, pa omiljena zanimacija "šetanja kroz kanale" (u ovom slučaju kroz biblioteku filmova) gubi na atraktivnosti. Zato je pravi način strimovanje filmova (streaming) - sadržaj paralelno kopiramo i gledamo, što znači da reprodukcija počinje odmah, a podaci se baferuju u memoriju uređaja sve dok gledamo film, tako da uvek postoji rezerva u slučaju da mrežni saobraćaj nakratko uspori; bitno je da podaci brže stižu nego što se "troše". Za približne proračune uzmite da film u HD-u zahteva između 20 i 30 megabita u sekundi, što se uz kvalitetno H.265 kodiranje može svesti na oko 8 Mbps.


36_6slika.jpg



Streaming sadržaja u kućnoj mreži obavlja se na dva načina, od kojih ćemo jedan takođe nazvati streaming (u užem smislu te reči) a drugi sharing. Počnimo od sharing-a, kao primerenijeg onome na šta smo navikli u PC svetu. Sadržaji se nalaze na disku servera koji je share-ovan. Multimedijalni klijent pristupa tom disku, prikazuje sadržaj u njegovim folderima, korisnik "šeta" kroz foldere i, kada pronađe željeni film ili muziku, klikne na njega. Media Player softver na klijentu prikazuje film kao što bi ga prikazivao da se sadržaj nalazi na lokalnom disku. Zvuči jednostavno, dobro funkcioniše i ne zahteva nikakav poseban softver na serveru, ili makar tako izgleda gledano spolja - odgovarajući softver zapravo postoji, kao deo operativnog sistema zadužen za sharing podataka. Posebno je zgodno što Media Player može po potrebi pristupati i drugim fajlovima sa servera - ako film ima titl u .SRT fajlu, Media Player će ga pročitati i prikazati.
Mana sharing-a je u tome što klijent mora podržavati protokole za pristup diskovima na računarima pod Windows-om, Mac OS-om, raznim Unix-ima... Osim toga, mora da se autorizuje na serveru, dakle mora postojati način da se upišu i zapamte (a onda po potrebi i promene, obrišu...) korisničko ime i lozinka, da se browse-uje po stablu direktorijuma i obave sitni administrativni poslovi. To zahteva dosta softvera i dosta testiranja, a podešavanje nije privlačno za manje iskusne korisnike - često se desi da u konkretnom okruženju sharing jednostavno ne funkcioniše, a korisnik ne zna šta bi preduzeo.

Streaming je dobra alternativa: na serveru je program koji je prilagođen operativnom sistemu na kome se izvršava i koji pristupa podacima na diskovima. Taj program prima zahteve od klijenata na drugim uređajima i šalje im sadržaj koji treba reprodukovati, bilo da se radi o filmu ili muzici. Klijentski softver je jednostavniji, ume da nađe svoj server bez posebnih podešavanja, a i rad je efikasniji.
A na minus strani? Pre svega, klijent ima pristupa samo onome što mu server šalje. Ako je to MKV fajl u kome su i titlovi, oni će biti raspoloživi; ako su titlovi u SRT fajlu, neće ih biti na ekranu ukoliko ih server ne podržava. Doskora ih server programi nisu podržavali, a sada se pojavljuju pokušaji, ali oni tek treba da preleže dečje bolesti: nema naših slova u titlovima, ime titla mora da bude jednako imenu filma, slova su premala, jedan prazan red se protumači kao kraj titla... Serverski programi, osim toga, obično zahtevaju da, nakon što dodate neki film ili pesmu, reindeksirate internu bazu, što traje i nervira; sednete ispred televizora spremni da gledate film, a filma nema u folderu, iako znate da ste ga tamo stavili. Uzdahnete, prošetate do servera, zatražite indeksiranje i čekate...
Čak i kada se, kroz nekoliko generacija softvera, nedostaci "ispeglaju", ostaće principijelna mana: potreban je softver koji se izvršava na serveru. Univerzalnih programa te vrste nema, pa ćete, ako vam je kućno okruženje heterogeno, možda koristiti Plex za streaming na iPad, Samsung PC Studio za streaming na Samsung televizore, neki treći softver za streaming na Android telefon... Svaki od tih programa angažuje procesor, zauzima memoriju, indeksira foldere, može da otkaže i ugrozi integritet servera... Zato će se iskusniji korisnik radije opredeliti za sharing.

 
Natrag
Top