Kažem da treba da se ponizimo kao narod. Umesto nacionalne gordosti i ponositosti i
A kad su njegove protestantske 'prokletinje' u pitanju, onda tvrdi ovako:
Moj Mire, sve je do pojedinaca. Kada se stvori veliki broj pojedinaca(kao što se događalo u istoriji Evrope u doba reformacije i prosvete) koji su počeli da žive po savesti, tada se uspostavljao red i poredak.
U psihijatriji se ovaj poremećaj naziva
oikofobija.
OIKOFOBIJA (SAMOMRŽNJA)
Oikofobija - Samomržnja (nekada se zove i
samogađenje) odnosi se na krajnju nesklonost ili mržnju samog sebe, ili biti ljut ili čak nanositi štetu samom sebi. Ovaj pojam se također koristi za
objašnjavanje mržnje ili nesklonosti prema: skupini, obitelji, socijalnoj klasi, mentalnoj bolesti, nacionalnosti, vjeri, ili stereotipu kojemu neka osoba pripada. Na primjer,
etnička ili narodna samomržnja je krajnja nenaklonost prema
svojoj etničkoj skupini ili kulturi. Samomržnja je povezana s gledištima aurofobije.
Pojam "samomržnja" ne koristi se često u radu psihologa i psihijatara, gdje se obično koristi pojam "osobe s niskim samopoštovanjem". Samomržnja i
sramota važni su čimbenici u nekim ili mnogim mentalnim poremećajima, posebno kod poremećaja koji uključuju nečiju samopredožbu. (npr. tjelesne dismorfije). Samomržnja je također i simptom mnogih poremećaja osobnosti, koje uključuju granični poremećaj osobnosti, te depresije.
Nacionalna samomržnja
Ova samomržnja kod ljudi proizlazi iz pripadnosti nekoj socijalnoj ili etničkoj skupini, i ona je usko povezana s nacionalnim kompleksom niže vrijednosti, odnosno
niskim vrjednovanjem svoje nacije u odnosu na drugu. Ovaj kompleks je jako raširen kod naroda koji su dugo živjeli ili još žive u podređenom položaju prema nekom drugom narodu (kolonijalizam), ili su na nižem ekonomskom, kulturnom ili tehnološkom razvojnom stupnju nego što bi željeli biti.
Ovu pojavu u Hrvata obradio je Slaven Letica, i nazvao ju
domomrzjem, prema pojmu
oikofobija. Za domomrzje ili oikofobiju rekao je da ga možemo definirati kao "
strah, fobiju, ali i prijezir i mržnju prema vlastitom domu, domovini i državi. Taj se strah, dakako, katkad pretvara u ravnodušje i depresiju, a katkad u samouništavajući prijezir, pa i gorljivu mržnju. Britanski konzervativni mislitelj i „propovjednik” tradicionalnog konzervativizma Scruton dokazuje da je domomrzje (oikofobija) bolest od koje je oboljela cijela politički „superkorektna” liberalna akademska, politička i medijska elita, koja je svu svoju umnu energija uložila u vojevanje za prava manjina i „drugih”. Istodobno zanemarujući i ismijavajući prava i slobode većine, ali i raskoš i skriveni moralni i razvojni potencijal koji skriva – tradicionalna i konzervativna misao i kultura." Istakao je da, iako toga nismo svjesni, sebe same i svoje bližnje (društveno, ne obiteljski) često
mrzimo i preziremo više i strastvenije nego tuđe, drugo i drukčije. Ta mržnja i prijezir žive svoje
mračne, intimne i podzemne živote, nagrizajući ono što neki sociolozi nazivaju „nacionalnim karakterom”, drugi „običajima (nacionalnog) srca”, a treći duševnim zdravljem nacije.