Sve o začinima

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Bosiljak Ocimum basilicum L.

Bosiljak Ocimum basilicum L.




Istorijat i rasprostranjenost
Bosiljak potiče iz Indije, već pre 5.500 godina poznavali su ga Egipćani, a u starom Rimu u vreme vladavine Julija Cezara bio je cenjena lekovita i začinska biljka. Na prostor Srednje Evrope preneli su ga monasi u XII veku. Danas je rasprostranjen na širem području Mediterana.

Botaničke i morfološke karakteristike

Bosiljak je jednogodišnja, zeljasta biljka, razgranate stabljike visine 30-80cm. Stabljika je četverougaona, dlakava, sitnoizbrazdana. Listovi su jajoliki i na kraju šiljasti na dugim peteljkama, najčešće zeleni, ali postoji i ljubičasti bosiljak, koji, uglavnom, služi kao ukrasna biljka. Listovi su pokriveni dugim, kovrdžavim dlačicama. U gornjem delu stabljike nalaze se mali, beli dvousnati cvetovi. Višebojni su, beli, ružičasti ili purpurni. Prijatnog je mirisa, a ukusa je gorkog i aromatično ljutog.

Hemijski sastav

Bosiljak sadrži 0,4-0,8% eteričnog ulja, tanine, saponine, gorke materije i dr. Kvantitativno dominantna koponenta eteričnog ulja je metilkavikol (13,5-87,2%), a zatim linalol (1,1-69,0%) i metileugenol (7-13, 2%).

Lekovitost

Bosiljak umiruje, opušta, uspavljuje. Podstiče lučenje stomačnih sokova, pa pospešuje varenje i izaziva apetit. Efektan je u sprečavanju parandetoze. Eterično ulje bosiljka deluje antiseptički, antiinflamatorno. Dobar je karminativ, antispazmolitik, ekspetorans, stimulator sekrecije žuči i pankreasa, karminativ, antidepresiv. Utvrđeno je njegovo pozitivno dejstvo na inhibiciju brojnih mikroorganizama i gljivica kao: Listeria monocytogenes, Staphylococcus aureus, Escherichia coli, Yersinia enterocolitica, Pseudomonas aeruginosa, Botrytis fabae, Candida albicans, Klebisiella pneumoniae.

Upotreba
Bosiljak se upotrebljava u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji i u kulinarstvu. Ovim začinom se začinjavaju čorbe, sosovi, paštete, kobasice jela od jaja, sveži sir i dr.

Narodna imena

Bosiok, bosilje, fasliđan, masliđan, bažilek, baselak, basilje, bašelak, bosilek, vasleđen, đen, mislođin, murtela, pitomi vesligen, faslidžan, fesligen, fesliđan.

Izvor: Dijetalna ishrana




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Celer Apium graveolens L.


Celer Apium graveolens L.




Istorijat i rasprostranjenost
Kao samonikla biljka celer je bio poznat još u pradavna vremena. Pronađen je u grobnicama faraona u Egiptu, spominje se u Homerovoj odiseji. Poznavali su ga i koristili u staroj Grčkoj, Rimu. Hipokrata je preporučivao ljudima, koji su imali slabe nerve. Francuski fizioterapeut Maurice Mességué je u svojim knjigama o lekovitom povrću opisao celer kao izuzetno lekovitu biljku. Od XVI veka počinje njegov uzgoj kao kultivisane biljke.
Rastprostranjen je od Azije do Severne Afrike, preko Sredozemlja do evropskih zemalja.


Botaničke i morfološke karakteristike

Celer je dvogodišnja ili višegodišnja, zeljasta biljka. Koren joj je mesnat i vretenast, a može da bude i gomoljast. Stabljika mu je razgranata, visine 40-80cm. Listovi su veliki i perasto razdeljeni, tamnozeleni i sjajni, dok su listići klinastog oblika, gore urezani i nazubljeni. Beli i sivobeli cvetovi nalaze se u cvetnom štitu, koji je zrakast i na kratkoj peteljci. Plod je kuglast i rebrast. Samonikli celer se malo koristi zbog jakog i neugodnog mirisa. Uglavnom se upotrebljava kultivisana biljka, koja se odlikuje karakterističnim, inzezivnim i prijatnim mirisom, koji se zadržava i nakon sušenja listova i korena.

Hemijski sastav

List celera sadrži eterično i masno ulje. Koren sadrži eterično ulje (1,5-3,0%), šećer (2,7%), apin, apigenin, pentozane i lipide. Sadrži vitamine B kompleksa, vitamine A, C, E, minerale, kalcijum (73,9 mg/100g), kalijum (308 mg/100g), natrijum (33,8 mg/100g) i dr.
Eterično ulje celera sadrži limonen u najvećoj količini (40,5-80,0%), zatim cis-osimen (12,5-18,5%), β-selinen (10-16,3%), β-kariofilen (10,5%), α- i β-pinen, mircen, cis-β-ocimen, γ-terpinen, cis-alo-ocimen, trans-farnesen, humulen, apiol, β-selinen, dihidrokarvon, apigenin.


Lekovitost
Za lek se koristi koren kultivisanog celera. Lekovite materije su najviše sadržane u sirovom, sveže isceđenom soku iz korena. Upotreba celera pospešuje metabolizam. Delotvoran je u lečenju astme, katara pluća, promuklosti, bolesti nervnog sistema, bubrega, mokraćnih kanala, gihta, reumatskih obolenja. Koristi se za stimulisanje apetita, otklanjanje probavnih smetnji i jačanje želuca, gojaznosti, grčeva u grudnom košu, poboljšanje krvne slike i cirkulacije krvi, za snižavanje krvnog pritiska. Celer pomaže stvaranje žuči. Naučnici su dokazali da celer sadrži supstance, koje šire arterije i smanjuju koncentraciju hormona stresa, koji utiče na kontrakciju krvnih sudova. Utvrđeno je da utiče na smanjenje koncentracije «lošeg» holesterola. Fitoelement celera-kumarin uklanja slobodne radikale i sprečava oštećenje ćelija, takođe podstiče stvaranje belih krvnih zrnaca. U fazi ispitivanja je uticaj jednog od sastojaka celera-acetileniksa na zaustavljanje umnožavanja ćelija kancera. Poboljšava reakciju imunog sistema.

Upotreba

Koren celera se najčešće koristi u prehrambenoj industriji i u kulinarstvu za pripremu salata, variva, supa i čorba.

Narodna imena

Ak, cereviz, pitomi celer, celon, selen, selin, zelena kretuš, opih, šelin.

Izvor: Dijetalna ishrana



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Crveni luk, Crni luk Allium cepa L.

Crveni luk, Crni luk Allium cepa L.





Istorijat i rasprostranjenost
Crveni luk je veoma rasprostranjena biljka, najverovatnije poreklom iz Azije. U Evropi je poznat od bronzanog doba. Poznavali su ga i posebno cenili Egipćani i Grci. U Kini je kultivisan pre više od 5.000 godina.

Botaničke i morfološke karakteristike

Crveni luk ima podzemnu, gomoljastu stabljiku, koja se sastoji od sočnih, ljuskavih listova. Može da naraste i do 1,2m. Iz središta izlazi šuplji nadzemni deo stabljike plavozelene boje. Listovi su valjkasti, zelenkastobeli. Cvetovi se nalaze na vrhu stabljike u obliku kuglaste cvasti i zelenkastobele su boje. Miris mu je prodoran, potiče od alkalnih sulfida, a ukus je izrazito ljut, potiče od sumpornih heterozida.

Hemijski sastav

Crveni luk ima najviše ugljikohidrata u svežem i dehidriranom stanju (30,0:71,4%), proteina (1,5-6,5:17,5%) i vrlo malo lipida (0,2:0,6%). Osnovu biološke vrednosti luka čine minerali i vitamini. Pored znatnog prisustva kalijuma (180 mg/100g) i sumpora (70,0 mg/100 g) i niza oligoelemenata, crni luk sadrži vitamine (B1, B2, C, E, K, P) i karotin (provitamin A), glikozide, eterično ulje u neznatnim koncentracijama (0,005-0,015%), biljne hormone, koji su slični insulinu, bakterostatike, baktericidne fitoncide i dr.
Hemijski sastav crvenog luka čine i alin i slične sumporne komponente:
dipropildisufhid, metilpropildisufhid, alilpropildisufhid, etildisulfid, tiol i
vinilsulfid.


Lekovitost

Lekoviti deo biljke je lukovica, koja deluje kao reumatik, antiseptik, antisklerotik, antispasmolitik, antiviral, baktericid, karminativ, depurativ,
digestiv, diuretik, ekspektorans, fungicid, hipoglikemik, hipotensiv, tonik, stomahik, fibrinolitik.

Crveni luk nadražuje kožu, pobuđuje prokrvljenost sluznice i izlučivanje sluznih žlezda te najbrže obustavlja sve procese trulenja i vrenja. Crveni luk jača srce, čisti krv, povećava apetit, pospešuje izlučivanje urina, jača nervni sistem, pospešuje varenje, eliminiše nadutost, rastvara sluz i deluje protiv grčeva. Sok od crvenog luka, zdrobljen kao i pečeni crveni luk imaju višestruku upotrebu u lečenju izvana, na primer, kod uboja, lišajeva, čireva i sl. Dokazano je da je efikasan u lečenju disajnog sistema (bronhitis, astma), hiperglikemije, pa čak preventivno deluje protiv nastanka kancera, a povoljno utiče i na lečenje ove bolesti u debelom crevu. Sprečava sintezu trombova.
Crveni luk inhibira bakterije: Streptococcus mutans, Streptococcus subrinus, Porphyromonas gingivalis i Prevotella intermedia, Klebsiella pneumonia i gljivice: Microsporum canis, Microsporum gypseum, Trichophyton simii, Trichophyton mentagrophytes, Chrysosporium queenslandicum, Aspergillus flavus i Penicillium rubrum.


Upotreba

Crveni luk se upotrebljava u prehrambenoj indutriji i kulinrstvu u pripremi gotovo svih jela sa mesom, povrćem i pečurkama.

Narodna imena

Luk, crni luk, lukac, kromid, kapula, mrki luk, crljenac, čebula, voćak,
kokar, glavata ljutika, kromit.


Izvor: Dijetalna ishrana




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Čili Capsicum frutescens L.

Čili Capsicum frutescens L.





Istorijat i rasprotranjenost
Zemlja porekla čilija je Meksiko gde se uzgajao još pre 9.000 godina. Uspeva u američkim državama Kalifornija, Karolina i Luisiana, a u Evropu ga je preneo Kristofer Kolumbo sa svojih proputovanja po Karibima; smatrao je da je otkrio novu vrstu bibera. Ferdinand Magelan je čili preneo u Afriku i Aziju.

Botaničke i morfološke karakteristike

U porodici Capsicum ima na stotine vrsta čili paprika. Raznolikog su oblika, veličine, boje (najčešće crvene ili zelene), ukusa i ljutine. Ukus čili paprika varira od blagih do izrazito ljutih, zavisno od sorte. Ljutinu čili paprikama daje kapsaicin, koji je najviše zastupljen u središnjem delu sa semenkama i belim pregradama.
Najpopularnije vrste su: kajene, habańero, čipotle, jalapeńo, anaheim, ančo, poblanos i seranosi.


Hemijski sastav

Sveža crvena čili paprika je bogata β-karotenom (534 μg), luteinom i zeaksantinom (709 μg) i vitaminom C (143,7 mg%). Sadrži relativno niske količine ugljikohidrata u svežem stanju u odnosu na čili papriku u prahu (8,8:55,0%), proteina (1,9:12,0%), celuloze (1,5:34,0%) i lipida (0,4:17,0%). Koncentracija eteričnog ulja je 0,76% u čijem se sastavu nalaze, između ostalih komponenti, cineol, linalol i limonen.

Lekovitost

Lekovitost čili paprika leži u sastojku kapsaicin. Kapsaicin pomaže kod upalnih procesa, jer je moćan inhibitor neuropeptida, koji ih uzrokuje. Podstiče izlučivanje sekreta iz nosa i pluća. Delotvoran je pri lečenju nervnih poremećaja, bolova povezanih sa migrenom, psorijazom i dijabetičkim neuropatijama, a otkriveno je i da značajno usporava pojavu artritisa. Crvena čili paprika pokazala je svojstvo redukovanja holesterola i triglicerida, sprečavanja nakupljanja krvnih pločica, povećavanja sposobnosti organizma da razgradi fibrinogen, koji učetvuje u formiranju krvnih ugrušaka. Čili sprečava pojave srčanog, moždanog udara, plućne embolije, ateroskleroze i drugih kardiovaskulanih bolesti. Novija istraživanja su pokazala da postoji mogućnost da kapsaicin iz čilija može da spreči širenje tumornih stanica prostate, a neke studije upućuju i na sprečavanje širenja kancera jetre. Čili uništava štetne bakterije u želucu kao što je Helicobacter pylori i potiče lučenje zaštitnih želudačnih sokova. Kapsaicin povećava termogenezu (povećava metabolitičku aktivnost) i upotrebu kiseonika, što može pomoći pri regulisanju telesne mase. Čili utiče na smanjenje rizika od hiperinzulinemije, poremećaja povezanog s dijabetesom tipa 2. Kada se jelu doda čili, količina insulina, potrebnog za smanjenje šećera, je manja, a značajnije se smanji kada se čili redovito konzumira. Vanjska primena kapsaicina u obliku krema ublažava bol na koži, koji uzrokuju herpes zooster, neuralgija ili postoperativne traume vezane uz amputacije.

Upotreba

Čili ima primenu u prehrambenoj industriji i u kulinartvu. Koristi se kao hrana, začin, a cenjen je i zbog svog lekovitog delovanja. Svež ili u prahu, koristi se prvenstveno kao začin u pripremi slanih jela, mesa, ribe, pikantnih sosova, ali i deserata i napitaka. Na tržište dolazi u svežem, osušenom (celi plodovi, mleveni, drobljeni) i u konzerviranom obliku.

Narodna imena

Kajenski papar, papričica, paper, bel paprika.


Izvor: Dijetalna ishrana




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Cimet Cinnamomum ceylonicum Blume i Cinnamomum cassia

Cimet Cinnamomum ceylonicum Blume i Cinnamomum cassia



Istorijat i rasprostranjenost
Cimet je jedan od najstarijih začina. Pominje se 2.800. godine pre n.e. u kineskoj botanici. Bio je izuzetno cenjen i u starom Egiptu, gde je upotrebljavan i za balzamovanje. Bio je vredniji od zlata i veoma popularan u srednjem veku.
Poreklom je iz Šri Lanke, Mijanmara i Indije. Droga se uzgaja na Cejlonu, u Indoneziji, Kini, Japanu, Vijetnamu, Javi i Južnoj Americi.


Botaničke i morfološke karakteristike
Cimet je osušena kora žbunastog, zimzelenog drveta cimetovca. Cimetovac u divljini naraste i do 7m, a kultivisani do 3m. Lišće i kora su sa karakterističnom aromom. Listovi su ovalni sa izraženim nervima. Plodovi su bobice purpurne boje.
Razlikuju se cejlonski i kasija cimet. Cejlonski cimet, koji se prodaje u obliku štapića, žutobraon boje, ima nežniju i pikantniju aromu i kvalitetniji je od kasija cimeta. Kasija cimet je crvenkaste boje, lošijeg kvaliteta, oštrijeg ukusa, lagano pecka jezik.


Hemijski sastav

Cimet sadrži eterično ulje (0,4-8,0%), celulozu, ugljikohidrate, tanin, manitol, kumarine i dr. Jedan je od najaromatičnijih začina. Slatkastog je, veoma prijatnog mirisa. Ukus mu je ljutkast, opor i topal.
Eterično ulje je svetložuta tečnost izrazito aromatičnog mirisa, slatkastog okusa, koji blago peče. Osnovne komponente eteričnog ulja su: cimetaldehid (65-75%), α-bergamoten (27,4%), α-copaen (23,0%), transcimetna kiselina (10%), cimetni alkohol, (8,0%), eugenol (5,0%) i dr.

Lekovitost

Cimet je prirodni astrigens, antifungal, antibakterik, aromatik, dispeptik, antidijabetik, diuretik, dezifecijens, hemostatik, korigens, nerving, stomahik, karminativ, spazmolitik i stimulans. Jača srce i želudac, a pomaže i kod dijabetesa tipa 2. Pozitivno deluje na uravnoteženje odnosa holesterola. U kombinaciji sa drugim lekovitim biljkama povoljno utiče na eliminaciju celulita, sanira bronhitis.

Upotreba

Cimet se koristi u prehrambenoj, kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji.
U prodaji se nalazi u obliku tankih savinutih komada, dugih 10-20 cm, debljine 1-2 mm, kojima je uklonjen veći deo primarne kore. Kora se odmah zavija i to jedna oko druge, belkaste je boje, spajanjem postaje crvenosmeđa zbog flobafena.
Cejlonski cimet se koristi za oplemenjivanje kompota, slatkih jela, variva, vrućih napitaka. Kasija cimet se više upotrebljava za posebna jela i umake i najčešće se nalazi u mlevenom obliku.


Narodna imena

Kaulin, cimit.

Izvor: Dijetalna ishrana



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Čubar Satureja hortensis L.

Čubar Satureja hortensis L.

cubar.jpg

Primorski Vrisak Satureja montana, L.



Istorijat i rasprostranjenost
Čubar je poreklom iz Istočnog Sredozemlja i Srednjeg Istoka. Najveći uzgajivači čubra su Francuska, Španija, Nemačka, Kanada i SAD.

Botaničke i morfološke karakteristike

Čubar je jednogodišnja, zeljasta, vrlo razgranata biljka. Visoka je do 40cm. Listovi su uski, dugi do 3cm, po obodu celi i naspramni. Ima sitne cvetove bele ili ružičaste boje. Miris mu je aromatičan, a ukus ljutkast, sličan biberu.
Zanimljivo je da čubar cveta dva puta u jednoj sezoni.


Hemijski sastav

Čubar sadrži 2% eteričnog ulja, ugljikohidrate (54,6%),celulozu (15,3%), mineralne materije (8,7%), proteine (7,1%) i vitamine A (865 mg/100g).
Količinski dominantna komponenta eteričnog ulja čubra je timol (29-62,6%), a po koncentraciji su značajni i karvakol (6,6-42,7%) i p-cimen (4,5-30,0%).


Lekovitost

Čubar ima svojstva antispazmolitika, afrodizijaka, astringensa, baktericida, karminativa, ekspektoransa, fungicida, stimulansa. Pojačava lučenje stomačnih sokova, ublažava nadimanje, pročišćava organizam, ublažava tegobe organa za varenje i disanje. Zbog fenolnih materija u eteričnom ulju za čubar je karakteristično jako antiseptičko delovanje. Utvrđeno je njegovo pozitivno antivirusno delovanje u lečenju herpes simplexa tipa 1 i HIV 1.

Upotreba

Čubar ima primenu u prehrambenoj industriji i u kulinarstvu kao dodatak salatama, sosovima i jelima od mahunarki.

Narodna imena

Bresina, šetraj, vrisak, morski, čuberica, čubrika, čubrica, čumborak, čupar,
bažulek, vrijesak


Izvor: DIjetalna ishrana



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Djumbir Zingiber officinalis Rosc.

Djumbir Zingiber officinalis Rosc.




Istorijat i rasprostranjenost
Đumbir je divlja biljka, koja potiče iz tropskih predela Jugoistočne Azije. Uzgajaju ga već veoma dugo u Indiji i Kini. Spominjao ga je kineski filozof Konfucije oko 500 god. pr.n.e, a spominje se i u Kuranu, što znači da je bio poznat i u arapskim zemljama. Đumbir je jedan od prvih egzotičnih začina koga su upoznali Evropljani.
Njegov najveći proizvođač je Indija, kolevka egzotičnih začina. Đumbir se danas uzgaja u mnogim zemljama kao što su Kina, Nigerija, Jamajka, Haiti, Tajvan, Japan, Egipat, Grčka, Meksiko i dr. Najcenjeniji je đumbir s Jamajke koga, iako sadrži samo 1% eteričnog ulja, cene zbog njegove prefinjene arome.


Botaničke i morfološke karakteristike

Đumbir je trajnica s puzavom podzemnom stabljikom iz čijih gomoljastih zadebljanja-rizoma izrasta uspravna stabljika visine 30–120 cm, s naizmjenično raspoređenim, uskim, duguljastim, sjajnim listovima. Svojim izgledom je sličan trski. Cvate malim žutozelenim cvetovima, koji su sakupljeni u stožaste, grozdaste cvasti. Kvalitetan, svež koren đumbira je glatke površine, svetlo braonkaste boje, čvrst, na preseku žućkastobeo bez prisutnosti sivih delova i sa mirisom limuna.

Hemijski sastav

Đumbir sarži eterično ulje u koncentraciji od 0,25-3%, 5-8%, smole, skrob, gingerol i dr. Glavni sastojak eteričnog ulja je seskviterpen zingiberen. Seskviterpenov alkohol daje karakterističan, blagi miris đumbiru. Ljutina đumbira potiče od neisparljivih smolastih sastojaka zingerona, gingerola, shogaola i dr. Ovaj začin sadrži preko četrdeset antioksidativnih komponenti. Aroma đumbira potiče od seskviterpena, cineola, citrala i dr.


Lekovitost

Đumbir je dobar antioksidans, antiseptik, antispazmolitik, aperitiv, tonik, afrodizijak, baktericid, karminativ, stimulans, laksativ, rubefaciens, stomahik, ekspektorans. Ublažava reumatske i bubrežne bolove, snižava arterijski pritisak, leči jetru, diareju, poremećaje funkcije probavnog i nervnog sistema. Delotvoran je u lečenju žutice, jača fizičke i umne funkcije organizma, posebno u pedijatriji u slučajevima usporenog psihomotornog razvoja i poremećaja govora, poboljšava kvalitet sna, eliminiše šumove u ušima, smanjuje toksično dejstvo hemoterapeutskih sredstava. Koristi se u lečenju disajnih puteva; kašalj, bronhijalna astma, pneumonija. Povećava aktivnost štitne žlezde. Intenzivira proces razlaganja masnoća u organizmu i deluje inhibitorno na sintezu negativnog holesterola. Nije dozvoljena njegova primena jedino kod pacijenata, koji boluju od čira na želucu i dvanaestopalačnom crevu. Pokazao se efektan u saniranju gljivičnih obolenja i dijabetesa.


Upotreba

Đumbir ima primenu u prehrambenoj industriji i kulinarstvu. Koristi se svež, osušen i isitnjen, kao začin za pečurke, meso i ribu, pirinač i jela od povrća, ali i za pripremu kolača.

Narodna imena

Vruća trava, gingibar, đinđibar, đumber, žumbir, mrki ingver, isiot, isjet, pravi ingver, zenzer, zendžefil, zinđefil, imbor, cencer, crni ingver

Izvor: Dijetalna ishrana



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Estragon Artemisia dracunculus L.

Estragon Artemisia dracunculus L.

estragon.jpg

Istorijat i rasprostranjenost
Pradomovina estragona su Rusija i Mongolija odakle je prenet na ostala područja; danas raste samoniklo ili kultivisan u svim evropskim zemljama. Iako je poznato da su stari Grci koristili listove estragona kao lek protiv zubobolje, nema drugih tragova da se koristio u Evropi pre XVI veka.

Botaničke i morfološke karakteristike

Estragon je višegodišnja biljka. Stabiljka je bogato razgranata, svetlozelena, grmolikog izgleda, visine 60-120cm. Koren je zmijolike forme. Listovi su uski i lancetasti, zelene boje i ispuštaju ulje na donjoj strani. Cvetne glavice su skoro okrugle, a jezičasti cvetovi su žute boje. Biljka ima svojstven, prodoran miris i ljutkast ukus sa malom primesom gorčine.
Francuski ili nemački estragon je kvalitetniji od ruskog.


Hemijski sastav

Dehidrirani estragon sadrži 0,1-3,0% eteričnog ulja, ugljikohidrate (44,7%), proteine (24,2%), mineralne materije (12,3%), lipide (7,3%), vitamine i dr.
Eterično ulje estragona sadrži veliki broj komponenti, a po koncentraciji su značajni terpinolen (25,4%), cis-ocimen (22,2%), β- felandren (13,1%), 5-fenil-1,3-pentadin (11,7%) i dr.


Lekovitost

Cela biljka se odlikuje lekovitim svojstvima. Estragon pospešuje apetit, podstiče metabolizam. Deluje na saniranje skorbuta. Efikasan je antidepresiv, stomahik, hipnotik, antianemik, antifungal.

Upotreba

Estragon ima primenu u prehrambenoj industriji i u proizvodnji kozmetičkih preparata kao i u kulinarstvu. Upotrebljava se svež i osušen za salate, za pripremu živinskog mesa, tunjevine, pikantnih sosova, supa i variva, uz divljač, ovčetinu i govedinu. Stavlja se i u marinirano povrće. Senf i sirće od estragona odlikuju se tipičnim ukusom i mirisom.

Narodna imena

Zmijska trava, kozlac, betram

Izvor: Dijetalna ishrana



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Idjirot Acorus calamus L.

Idjirot Acorus calamus L.



Istorijat i rasprostranjenost
Iđirot je poznat hiljadama godina na Istoku, u Indiji, Japanu, Kini, a u srednjem veku je uvezen u Evropu iz Kine, a kasnije i u Severnu Ameriku. Uzgaja se u Šri Lanki, Burmi i drugim zemljama.

Botaničke i morfološke karakteristike

Iđirot je dugogodišnja biljka. Ima jako razgranat koren. Iz gornjeg, prednjeg kraja korena izbijaju mnogobrojni ravni, sabljasti listovi visine do 1m. Stabljika je trobridna ili četverobridna. U sredini je cvetni klip, čunjastog oblika, žućkastozelene boje, dužine 4-8cm. Plodovi su crvene boje. U podneblju Srednje Evrope otežano dozrevaju pa se biljka razmnožava vegetativnim putem.

Hemijski sastav

Iđirot sadrži eterično ulje 1,15-5%, čije su komponente: b-asaron (66,1-83,2%), α-asaron (6,3-9,7%), kalamenol (5,0%), metilizoeugenol (1-4,9%), linalol (4,7%), γ –asaron, kalamen i dr.

Lekovitost

Iđirot je delotvoran kao antiseptik, baktericid, karminativ, diaforetik, ekspektorans, hipotenziv, insekticid, spazmolitik, stimulans, stomahik, tonik.
Lekoviti deo iđirota je koren, koji je najkvalitetniji posle cvetanja kada se lišće počinje sušiti. Čaj od iđirota izvrstan je lek protiv groznice, za jačanje želuca i nervnog sistema. Koristi se kao lek protiv nadimanja, slabe probave, bolesti bubrega, gihta, lupanja srca, prehlade, kašlja, upale sluzokože, podrigivanja, žutice, čireva i reume. U kombinaciji s drugim lekovitim biljem čisti krv, odstranjuje suvišnu tečnost iz organizma. Poznat je i kao afrodizijak.
U novije vreme je potvrđeno potencijalno mutageno i kancerogeno delovanje b-asarona i zbog toga su potrebne mere opreza prilikom primene preparata na bazi iđirota.

Upotreba

Ovaj je začin našao primenu u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji.

Narodna imena
Baban, inđirot, igirot, kalamus, mirisava trska, mirisni koren, babat, babji štapi, balad, vodena sabljica, vodeni božur, vodeni kmin, vodeni mačić, vodeni min, vodeni cmin, žuti ljiljan, kalmus, kolmež, komuš, mirisava trska, mirisavi šaš, sabljar, tatrsko zelje, temišvarka, šaša, široki loček.


Izvor: Dijetalna ishrana



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kapar Capparis spinosa L.

Kapar Capparis spinosa L.

capp_04.jpg

Istorijat i rasprostranjenost
Kapar verovatno potiče iz predela Srednje i Zapadne Azije. Postoji jaka veza između kapara i okeana i mora. Kaže se da je Capparis spinosa L. domaća biljka Mediterana iako je njegov areal raširen od Atlantske obale preko Kanarskih ostrva i Maroka do Crnog mora, Krima i dalje istočno do Kaspijskog mora i Irana. Kapar verovatno potiče iz sušnih regiona u Zapadnoj i Centralnoj Aziji. Pominjao ga je još i Dioskorid kao tržišni proizvod starih Grka. Pominjali su ga i rimski naučnici, Plinije i Eldera.

Botaničke i morfološke karakteristike

Kapar je dugogodišnja biljka i raste u obliku bodljikavog grma. Stabljika mu je drvena sa mnogobrojnim prutićima. Naraste do 2m. Listovi su mu okrugli, mesnati. Cvet je dvopolan sa četiri bele do svetloljubičaste latice, veličine 5-6cm. Plod je bobica zelene boje. Kapar se odlikuje blagim, prijatnim mirisom i aromatičnim, blago oporim ukusom.


Hemijski sastav

Kapar sadrži 32% lipida, 15% celuloze, 3-5,8% proteina, 7,2% ukupnih mineralnih materija sa značajnom koncentracijom kalijuma (875 mg/100g) i fosfora (170 mg/100g). Ulje semenki kapra sastoji se od masnih kiselina, tokoferola i sterola. Koncentracija oleinske kiseline i njenog izomera u ulju semenki je 10-30%. U ovom ulju je sledeći sadržaj tokoferola: 124,3-1944,9 mg/100 g γ-tokoferola; 2,7-269,5 mg/100g
kapar_clip_image001_0002.gif
-tokoferola i 0,6-13,8 mg/100g α-tokoferola, a ukupnih sterola 10009,1 mg/kg.


Lekovitost

Kapar olakšava varenje i podstiče apetit. Dobar je antireumatik, diuretik, tonik, karminativ, antidijabetik. Delotvoran je u lečenju arterioskleroze. Efikasan je antioksidans.


Upotreba

Kapar ima primenu u prehrambenoj industriji.Cvetni pupoljci se koriste kao začin. Koristi se za garniranje predjela, šunke, sira, kobasica i salama, za sosove, mesna i riblja jela. S njim se začinjvaju jela sa pirinčem i povrćem.

Narodna imena
Kaparune, kaparis, kapra, kapri, kaprica, kapers, kapern, kapres.

Izvor: Dijetalna ishrana



 
Natrag
Top