Pošto ne mogu da objasnim pojam " tužnih duša ", moram da stavim taj svoj tekst da bi se bolje razumjelo o čemu pričam.
“ADAGIO” SVIH TUŽNIH DUŠA
Albinoni „ Adagio“. Nijedna melodija ne može tako opisati smrtnost moje duše. I neko će da kaže da duša ne može da umre. Moja duša umire jednom, sto puta, sto hiljada puta, umire do zadnjeg daha . Umire svakog dana od prvog do zadnjeg.Umire od tuđih riječi, od tuđih misli, neosjeta, nečovjeka. Sklanja se na svjetlo od tuđih tama, onako ranjena i bolna, traži zaklon od bezdani loših misli, nemoćna, zaustavlja dah ,da se ne otkrije gruboj riječi, koja je iza ugla vreba. Davi se u sopstvenim nadama, zatvara oči pred nemarom besmisla svuda oko sebe. Upija tuđe boli, vapi za istinom, a svuda laži. Lete kao prašina, nemoguće ih je i sagledati. Ima li neke druge stvarnost ,ili je ovo što je sada, ono jedino ponuđeno i jedino moguće? I živim malograđanskim životom, sve po pravilima i po obzirima, a duša ćuti i trpi. Nerazumijevanje je obostrano. Ono što su težnje drugih, meni su sitne varke, ono što drugima čini zadovoljstvo- meni je samo prolazan tren, nesposoban da me zasiti. Želja za sticanjem materijalnog bogatstva je njima prioritet, meni smiješna rabota, ja sam njima nedostatak ambicija, oni meni nedostatak osjećaja. Njima su moje misli – ludilo, moja osjećanja ništavna, lucidan način na koji ja gledam svijet oko sebe,kod njih stvara grčenje mišića lica u nevjerovanju, u nerazumijevanju . Meni pogled na neko lijepo umjetničko, slikarsko djelo izaziva ushit, koji traje danima, dobro izvedeno djelo klasične muzike izmami suze na koncertu , dobra knjiga me može nositi godinama . Njima sam ja odbojna i čudna. U takvom polusvijetu moram da živim, a duša se buni, s vremena na vrijeme se oglasi bolom, oglasi bezglasnim krikom. Govorim o tugama koje grče misli, koje stiskaju grlo i ne daju kriku da izađe van. Krik bi bio strašan, neljudski, grozan, zato je u meni i ne dam mu van. I znam da sam u klopci, naizgled život odbrojavam, i sve je naizgled i sve je privid i zato opet i opet slušam „ Adagio“, jer samo ta melodija može opisati svakodnevnu smrtnost moje duše. I nije mi ništa, samo sam tužna. Anonymous: „ Romance“. I zašto ponekad želim da uništim svoje tijelo? Nisu li to misli potencijalnog samoubice? Nekada mi se čini da mi je tijelo premalo da savlada jačinu duše, koja želi da se pusti slobodno. Teži beskraju. Ne znam da li je neko pisao o tužnim dušama ? Govorim o ljudima sputanog uma i sputanih osjećanja. Govorim o dušama koje su rođene tužne. Gabriel Faure: „ Pavane“. I ima nas dosta takvih duša. Nismo depresivni i nismo pesimisti i nismo patetični, samo smo rođeni tužni. Jer smo nekada davno u dalekom Svemiru upili sve tuge ovoga svijeta, jer smo tada naslutili sve ljepote ovoga svijeta i svijeta iznad nas i znamo da smo ovdje samo za trenutak, onaj lošiji momenat, koji moramo da ostvarimo u tuđim zagrljajima, u naizgled ljubavima, koje to nikada ne mogu biti, u naizgled životu. I nemojte pomisliti da mi nismo sposobni za ljubav. Naprotiv, od tužnih duša ćete primiti najveću moguću količinu ljubavi, za koju niste ni slutili da postoji. O njima govori Joaquin Rodrigo: „ Concerto De Aranjuez“. Ali, naša ljubav traje do onog trenutka kada shvatimo da onaj kojeg volimo ( ili koju volimo ), ne razumije ni djelić naše tužne duše. Ako imaju tu sreću ili nesreću da nas upoznaju- vole nas zauvijek, mi njih – ne . Neispunivši naša očekivanja u ljubavi, ljubav usahnjava, gubi svoj sjaj i nestaje. Ne našom voljom, nego zbog ukusa bljutavosti, koji počinje da se javlja. O našim mrtvim ljubavima govori Augustin Barrios: „ Una Limosna Por El Amor De Dios“. I tražimo nove ljubavi, unaprijed znajući da je nećemo naći, onakvu kakvu tražimo i kakvu jedino možemo prihvatiti. Blijede pokušaje ostvarivanja te ljubavi, ostavljamo za sobom, žaleći što smo samo gubili vrijeme i uzaludno davali sebe onima koji to ne zaslužuju.I zbog toga , u našim očima , uvijek možete vidjeti tugu, iako se lice smije. U našim očima možete vidjeti sjetu, u pogledu sagledati žalost, iako se veselimo. U nama možete osjetiti mir u burnom nemiru, koji samo za sebe čuvamo. Bure opisuje Isaac Albeniz : „ Asturias From Suite Espatildeola ,Op.47.“ Mir nam je dat, jer znamo da je ovo samo jedno poglavlje Vječne Knjige , koju ćemo nekada imati čast da pročitamo. I kako mogu da govorim o tužnim dušama? Našla sam neke svoje spise, koje sam napisala davnih osamdesetih godina, kada je moja misao iskrila najjače. Opisivala sam velikane tužnih duša :Njegoša , Disa, Dostojevskog . Sad shvatam da sam ih i onda razumjela svojom tužnom dušom, jer duša dušu prepoznaje. Govorila sam ovako:
„Prerano sazrijevanje ličnosti, poznato u svim vremenima, zastupljeno je i u ovoj pjesmi. Zbog njegovih težnji, možda za nečim apsolutnim, razdvajala se i kidala njegova ličnost, na mahove uspostavljajući ponovni kontakt sa svijetom i vraćajući se iz „ tamnih obrisa noći“, nalazio se ponovo sa svijetlom i ljudima.“
„Postoje sjene u psihi čovjeka, koje su tu, nadohvat svijesti, ali pored kojih se prolazi, ne zapažajući ih.“
„ On je u svojim pjesmama čuvao sjeme vječnosti i trag vjere ,kao jedini način da se zaboravi smrt.“
„ Svi dođu do određene granice, iza koje čovječiji pogled i svijest ne mogu dosegnuti i sada se samo postavlja pitanje, kakav će utisak ostaviti ta granica na nas.“
„ Vraća se stihovima, da kroz njih nestane, jer će oni ostati.“
„ Tinja u njemu bol za svim onim što je prošlo, za vremenom koje bez trunke sažaljenja ostavlja svoju djecu, da u plaču grcaju za njim.“
„ Svijest živi od priviđenja, ona nekada postanu java, a istina tek tren, u mnoštvu iluzija.“
„ Kad brod našeg života, bude daleko od pristaništa naše mladosti, svratimo u zaliv sjećanja, gdje ćemo naići na uspomene nezaboravne prošlosti.“
Dokle je stigao moj brod? Volim da budem sama. Tada misao nalazi neke svoje pute i vodi me daleko, vodi me do mojih tuga. I ovo će proći.
