Suicid- hrabrost ili kukavičluk?

[Jurivaka]

Moglo bi se reći da suicid nema veze ni sa hrabrošću ni sa kukavičlukom - složio bih se sa takvim stavom. Ono sa čime suicid ponajprije ima veze jeste naša psiha i promjene koje se u njoj dese u trenutku nečije odluke da sebi prekrati život. Čovjek je cijelim svojm bićem programiran da živi, svi njegovi nagoni i umni potencijali orjentisani su prema tome cilju - održanju života i stvaranju što boljih uslova za njegovo trajanje. Šta se dešava sa samoubičinom psihom u trenutku kada donese takvu kontraverznu odluku, pitanje je koje je najinteresantnije u traženju odgovora, zašto?
Mislim da su suviše pojednostavljeni odgovori tipa - životne nedaće raznih vrsta, jer suicid čine i oni ljudi koji nemaju nikakvih egzistencijalnih niti drugih problema.

 

[mars68]

Čovjek je cijelim svojm bićem programiran da živi, svi njegovi nagoni i umni potencijali orjentisani su prema tome cilju - održanju života i stvaranju što boljih uslova za njegovo trajanje.

Obožavam način na koji objašnjavaš stvari.yes3 Dakle, kome nije jasno posle ovoga?

Ipak, svako od nas doživi makar jedan, možda i umišljeni trenutak kada pomisli na takav izlaz. Ponekad mnogo boli.
Uvek sam se pitala kakav je to okidač?Poznavala sam nekoga ko je zaista na leđima nosio većinu ovozemaljskih nesreća i ko je pored svih mera zaštite našao način da pobegne ali je iza sebe ostavio porodicu. Zbog toga mislim da nije hrabrost - ubiti se.

Prosto ne razumem - možda zato što sam "cijelim svojm bićem programirana da živim" i idem dalje.

 

[Eric Cantona]

Moglo bi se reći da suicid nema veze ni sa hrabrošću ni sa kukavičlukom - složio bih se sa takvim stavom. Ono sa čime suicid ponajprije ima veze jeste naša psiha i promjene koje se u njoj dese u trenutku nečije odluke da sebi prekrati život. Čovjek je cijelim svojm bićem programiran da živi, svi njegovi nagoni i umni potencijali orjentisani su prema tome cilju - održanju života i stvaranju što boljih uslova za njegovo trajanje. Šta se dešava sa samoubičinom psihom u trenutku kada donese takvu kontraverznu odluku, pitanje je koje je najinteresantnije u traženju odgovora, zašto?
Mislim da su suviše pojednostavljeni odgovori tipa - životne nedaće raznih vrsta, jer suicid čine i oni ljudi koji nemaju nikakvih egzistencijalnih niti drugih problema.

Sve bi bilo ok da si još dopisao jednu riječ. Jedna ti riječ fali. SRETNO. Čovjek je programiran da sretno živi. Jer se inače svodi na "otaljavanje života".
Pa kada netko uvidi da nema šanse za sreću ja mislim da ima pravo da sa svojim životom uradi ono što misli da treba.
Vidim da je za tebe neimanje egzistencijalnih i drugih problema mjerilo za "moraš živjeti".
Nisam ja baš uvjeren da je to dovoljno za sreću.
Mislim da se sretni ljudi ne ubijaju.

 

[Jurivaka]

Sve bi bilo ok da si još dopisao jednu riječ. Jedna ti riječ fali. SRETNO. Čovjek je programiran da sretno živi. Jer se inače svodi na "otaljavanje života".
Pa kada netko uvidi da nema šanse za sreću ja mislim da ima pravo da sa svojim životom uradi ono što misli da treba.
Vidim da je za tebe neimanje egzistencijalnih i drugih problema mjerilo za "moraš živjeti".
Nisam ja baš uvjeren da je to dovoljno za sreću.
Mislim da se sretni ljudi ne ubijaju.

Misliš li da je najmanje polovina čovječanstva sretna? Nije, naravno. Veliko je pitanje da li je i jedna trećina sretna. Po tvojoj logici, svi ti nesretnici bi se trebali poubijati!?
Kada je život u pitanju, podjenako se za njega bore i sretni i nesretni, podjednako je drag i jednima i drugima - prvima da uživaju u svojoj sreći, a drugima zbog vječne nade da će sreću doživjeti. U tome i jeste slatka privlačnost života.

 

[besherat]

Auuu, baš mi je žao što sam propustila dosta od ove rasprave , jer sam baš osoba kakvu tražite. Uopšte nije bitno da li je kukavičluk ili hrabrost. Stvar je samo u stavu prema suicidu. Ja sam jako depresivna i suicidna osoba. Uopšte ne smatram da su takve osobe nenormalne. Naprotiv, mislim da su jako osjetljive, emotivne, senzibilne,drugačije gledaju na svijet oko sebe od ostalih ljudi. Ovim iskazom sam opisala sebe, jer sebe tako vidim. Ne kažem da je to pametno, ali je jednstavno tako. Druga stvar. Što se tiče depresije, mislim da je u današnjem svijetu normalna osoba depresivna i da takva mora biti,jer su se poremetile sve ljudske vrijednosti, koje su do juče važile kao ispravne, danas su pogrešne. I kako onda da se normalan čovjek odbrani od lošeg okruženja, ako ne deresijom?Primjer: vidiš lopovima i prevarantima sve cvjeta, sve završavaju, meni niko ne brani da krenem njihovim putem, ali nisam takva i ne želim blagostanje dobijeno na taj način. Oni postaju stubovi društva, ljudi za primjer i ja kao treba da budem happy? Ovo je samo jedan banalan primjer, na polju emocija je još teže, ali se ne bih dublje zakopavala u sebe samu. Drago mi je da uvijek imam suicid kao mogućnost izbora. Neka ga, pa makar ga ne izvršila. Rekoh jednoj mojoj prijateljici : svi pametni ljudi su se do sada ubili, veliki knjževnici ,umjetnici, pjesnici, Jesenjin car trostruko, za svaki slučaj.

 

[Jurivaka]

Danas jeste većina ljudi depresivna i iz razloga koje si navela, a i mnogih drugih, ali, biti depresivan nipošto ne znači biti sklon suicidu i imati pozitvno mišljenje o njemu. Ima, naravno, i takvih. Eto, ti si sebe opisala tako, ali tvoj stav i tvoj rezon je pogrešan. Držati suicid kao keca u rukavu, kao uvijek mogući izlaz iz životnih nedaća, otupljuje, ili u naboljem slučaju redukuje čovjekov napor i punu angažovanost u neprestanoj borbi za bolji život i bolje sutra.

 

[Nuala]

Što se tiče depresije, mislim da je u današnjem svijetu normalna osoba depresivna i da takva mora biti,jer su se poremetile sve ljudske vrijednosti, koje su do juče važile kao ispravne, danas su pogrešne.

Ima li danas više slučajeva depresije nego prije? Da.
Je li zato normalno biti depresivan? NE!

 

[besherat]

Jedino su mi odgovori 100Dinarsa realni i nisu" ukalupljeni " u neke opštevažeće norme. Za 100Dinarsa da dodam da će jednog dana biti odličan psiholog, a mislim da sam mu to i rekla u pp-a.Meni nije jasno, zašto se ljudi strogo drže nekih davnoprihvaćenih formi ljudskog ponašanja? Zašto osuđuju suicid i užasnu se prilkom njegovog pomena? Ako čovjek nema pravo da izabere da NEĆE da se rodi, valjda ima pravo da izabere kada će PRESTATI da traje. I ne treba to shvatati ništa teatralno .Zašto ljudi vođeni predrasudama, ne mogu da shvate da neko drugačije od njih razmišlja i jednostavno da kaže : " E, dosta je bilo. Šta će meni sve ovo? " I da ne treba postojati nikakav specijalan, i tragičan razlog za to. I muka mi je kada mi kažu, sebična si, a đeca? Niko ne gleda na tebe nego samo na ostale, koji bi tim činom bili povrijeđeni. Zašto je to tako? Niko ne treba da živi ni zbog koga drugoga nego samo zbog sebe. Ako ne valja sebi,ne valja ni drugima. Onaj drugi će se uvijek snaći, jer eto, ima nagon za životom. Ne znam kako više da objasnim svu realnost mog shvatanja suicida. I da, u psihologiju kao nauku ne vjerujem nikako. Nema sterilnije nauke od nje, a koliko je beskonačno nepoznat ljudski um, da bi se sabio u par frustriranih Frojdovih nebuloza, par fraza i podjela karaktera i tipova ličnosti.

Danas jeste većina ljudi depresivna i iz razloga koje si navela, a i mnogih drugih, ali, biti depresivan nipošto ne znači biti sklon suicidu i imati pozitvno mišljenje o njemu. Ima, naravno, i takvih. Eto, ti si sebe opisala tako, ali tvoj stav i tvoj rezon je pogrešan. Držati suicid kao keca u rukavu, kao uvijek mogući izlaz iz životnih nedaća, otupljuje, ili u naboljem slučaju redukuje čovjekov napor i punu angažovanost u neprestanoj borbi za bolji život i bolje sutra.

Jeste baš ovako, suicid mi je kec u rukavu, ali mi nije nešto što me otupljuje, nego naprotiv , nešto što mi daje snagu da nastavim ovaj usrani život. Sve sam viđela, sve sam čula, ništa mi više nije interesantno, niti me zanima, znam da sutra može biti samo gore, nikada bolje. Ja mogu sebi trenutke učiniti lijepim, božanstvenim, uživati u muzici,književnosti, plivanju u moru, kada mi talasi miluju tijelo, namjerno sam napisala ovu glupost, jer znam da cijenim sitnice koje život znače , ali u globalu gledano, ne interesuje me sve to, iskreno rečeno. Sad u februaru sam imala užasnu krizu , osjećala sam se tako suvišno i nepotrebno. Osjećala sam se kao da sam svima " na put ", da smetam, đeca me maltretiraju, muž pogrešnim načinom pokušava da spriječi suicid, uvredama i baš verbalnim stvarima, koje su za mene najbitnije, pogoršava situaciju. Nije mi niko kriv, ja sam jednostavno takva. Kakav je to život ako znam da sam sad potrebna jednoj ćerki zbog operacije, drugu neću da sekiram jer je trudna, dvoje đece je malo i kao to su razlozi moga življenja. Jebem ti takve razloge. Izvinjavam se ovima kulturnima, ali je psovka jedini način kojim se mogu opisati osjećanja u svom pravom obliku. Đe sam ja u svoj ovoj priči?

 

[besherat]

Evo imam još jedan primjer iz života. Kada mi je poginula pastorka , najmlađa ćerka je imala 8 mjeseci, a ja sam bila u 3-em mjesecu trudnoće sa četvrtim đetetom. Muž je jednu noć bio na granici suicida, ja sam mu trudna otela pištolj iz usta , i dalje sam ga lobirala pričom kako je potreban đeci i meni, kako ne mogu sama kroz život, u gradu u kojem nemam nikoga svoga, kako će svi pišati i srati po nama ko stigne, jer i to znam, jer sam bila udovica sa dvoje đece. Znači, ja sam bila sebična , otkud sam ja mogla da znam kolika je njegova bol, jer je izgubio dvije mlade sestre, još i ćerku i moje je bilo sebično da ga zadržavam. Da sam imala prave ljubavi rekla bih: oslobodi sebe bola, ja ću se snaći. Danas smo o tome razgovarali, jer smo išli na saučešće, umro je mlad momak od raka kostiju i neminovno nam se svakog dana nameću pitanja života i smrti. On kaže da sam ga ja pametno lobirala, jer je zbog nas ostao u životu. Ja više ne znam. Sve u životu ima nož sa dvije oštrice. Da li se iko zapita, koliko to čovjek može da izdrži i da trpi ili polako postajemo kamenje?

 

[Nuala]

I muka mi je kada mi kažu, sebična si, a đeca? Niko ne gleda na tebe nego samo na ostale, koji bi tim činom bili povrijeđeni. Zašto je to tako? Niko ne treba da živi ni zbog koga drugoga nego samo zbog sebe. Ako ne valja sebi,ne valja ni drugima. Onaj drugi će se uvijek snaći, jer eto, ima nagon za životom.

Slažem se s ovim i kao što sam ranije već rekla:

Ne živimo zbog drugih kao što i ne umiremo zbog drugih. Ili barem ne bismo trebali.

No, i sama si primijetila da stvari nisu baš crno-bijele. Pokušaj suicida je krizna situacija gdje ljudi nemaju vremena uvjeravati osobu koja se želi ubiti da postoji nekakav izlaz iz tog stanja koji oni ne vide. Najvažniji cilj je odgoditi ili spriječiti suicid. Budući da je to vrlo nezavidna i stresna situacija ljudi znaju pribjegavati nečemu lakšem nego mijenjati "mentalni sklop" osobe koja stoji na rubu provalije ili drži oružje na sljepoočnici- a to je onda spominjanje "svih onih koje ostavljaš, a koji te trebaju". Tako se nadaju da će ti osjećaj krivnje promijeniti, ako me mišljenje, onda barem trenutne postupke. Uz to, nemojmo zaboraviti, ti ljudi koje ostavljaš će zaista patiti ako odeš na takav način.
Dakle, to nije najbolji način sprječavanja suicida, ali je možda jedini za koji ljudi znaju i mogu ga provesti jer imaju DOBRE namjere. Istina, i put do pakla popločan je dobrim namjerama, zato se tako i osjećaš.

I da, u psihologiju kao nauku ne vjerujem nikako. Nema sterilnije nauke od nje, a koliko je beskonačno nepoznat ljudski um, da bi se sabio u par frustriranih Frojdovih nebuloza, par fraza i podjela karaktera i tipova ličnosti

Hoćemo o predrasudama koje si i sama spomenula? :dtyste:
Ima li savršene znanosti? Nema. Ima li znanosti koja sve zna i sve može riješiti? Nema.
Izjednačiti psihologiju i Freuda je čisto neznanje (koje se, hvala Bogu, uz malo motivacije može smanjiti yes3). Očekivati da će netko drugi, pa i psiholog, donijeti čarobni štapić i riješiti naše probleme je iluzija.
Hoćemo li ikada do kraja shvatiti ljudski um? Možda nećemo. No to nije nikakav razlog da psiholozi odustanu pomagati i podučavati druge kako da si pomognu na najbolji mogući način na koji zasad ZNAJU i MOGU dok se ta misterija ne riješi.