Stihovi koje volim

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Ne diraj moje godine

Ne diraj moje godine
ne igraj se mojim rukama
ostavi moje usne...
Najbolje bi bilo za tebe
da odeš
da otvoriš vrata
ostaviš tu kafu koju pijemo
zaklopiš knjigu i
pokupiš tih svojih deset sličica
iz raznih razdoblja tvoga života.
Zasto me gledaš tako bezobrazno
tako toplo i nemirno
tebi ću, evo, samo tebi ću
otkriti tajnu
jer te želim spasiti od sebe i tuge
ja sam rođen u godini
loše berbe
i što možeš od mene dobiti
samo suzu na kraju.
Zato ti kažem
pokupi sve te tvoje nežnosti
skini poljupce sa mojih usana
ne ostavljaj te mirise na jastuku
jer tako te volim
a rođen sam u godini loše berbe
i znam da će sve to
loše završiti...


 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
.................
Žensko, žensko, zver je lepa,
Teško lepa, teško strašna -
Ljuti otrov dana naših,
U najlepšoj zlatnoj čaši.

..................

Petefi
 
Član
Učlanjen(a)
06.10.2011
Poruka
15
STRAMBOTTI

1

Kad nocu disem, ja u polutami
Osecam kako tisina svetluca,
Dok slusam kako pored uzglavlja mi
Na slepom oku tvoje bilo kuca;
I tek u zoru kapke takne san mi,
Kad tvoj se tanji od blizine sunca:
Vec godinama u sinkopi snimo,
A nasa ljubav stari kao vino.

2

Ja usnem pored tebe tek kad zora
Zapara noktom dno neba kroz grane
Pa znam da sanjas, znam i kakav san je,
Da li paslika ili mura.
I tako citam nocno putovanje
Na licu voljenome, jos bez bora:
Da putovanje svede ujutro se
U trag na jastuku i miris kose.

3

Kada te pitam sta si snila nocas,
Kazes da ne znas, ili se nasmesis;
Da l zbilja sniti zaboravis ocas.
Il' zagonetku ne zelis da resis?
Mozda je bila pustos i samoca,
Pa zaboravom namernim se tesis:
Da mi je da ti mesto pesme ove
Napisem citak sinopsis za snove.

4

Vec godinama znam da nestajemo
Zajedno: tako pisah jos u dane
Kada vreme bese val sa slanom penom
Mladosti, svetlom strascu usijane;
Sada sve vise znam da nestacemo
Kao dva pozna ploda s iste grane,
Koje zajedno strese krajem dana
Odlicna, blaga ruka bastovana.

5

Da li osecas ovo ubrzanje:
To prostori se sabiru u nama
K'o med u sace; daljine se tanje
Kao folija: iza nje je tama
I vrv od zvezda neznanih, postanje
Nesaglednog, crno usijanje -
A s ove strane stanjene folije
Pozno prolece. I magnolije.

6

U disanje si moje upevana
K'o molitva u obred. Tobom disem.
U rukopisu mom si upisana
Izmedju svakog slova koje pisem.
Izuzmi sebe iz bilo kog dana,
I ja cu biti neizvesnosti lisen -
A to su dani koje i ne brojim,
Jer ne znam da li u njima postojim.

7

Jednom, kad dugo bila si na putu
Po nekom podneblju sto nije tvoje,
A nisam znao pravac ni marsrutu,
Ni sta ti na tom putu pisano je,
Kada po dan bi stao u minutu,
Kad morao sam da volim za dvoje,
Uvezbao sam vrhovnu vestinu:
Strpljenje. Neki u toj vezbi ginu.

8

Linije sveta vidljivog i inog
Svetlucaju mi u tvojoj auri;
U svetu izvan tebe ja sam inok
U isposnici, leptir u cauri.
U jednacini sveta mi smo binom:
To nije rakao Petrarka Lauri,

No matrica je ista. Isti pokret.
Govor duse s dusom, kako rece Sokrat.

9

Mi smo dve zize u jednoj elipsi
Sto nepoznatom telu je putanja;
Je li to zvezda? Il' svetlost sto misli
Svoju tezinu tokom putovanja?
Mi smo dve zize u jednoj elipsi
Zblizene tacnom merom odstojanja
Koje u svemu odgovara crti
Sto spaja zize ljubavi i smrtnoj

10

Kad nocu dises pored uzglavlja mi
Ja slusam spori pokret zodijaka
Nad ravnim krovom, glasove u tami,
Sto boji prostor izmedju dva znaka;
Najblizi svetu onda kad smo sami,
Kad dusa sveta sapuce iz mraka,
Ucimo mudrost druzenja s tisinom -
I ljubav nasa stari kao vino.

Ivan V. Lalić
 
Član
Učlanjen(a)
26.10.2011
Poruka
50
Reči mogu da povrede,
ali i da oproste.

Postoje reči koje jauču i
reči koje plaču,
reči koje nas do neba dižu
i one koje nas u more bacaju,
reči koje u čitavoj utrobi
oluju stvaraju
i one koje nas u smiraj vraćaju.

Da li su reči mostovi
koji nas spajaju,
ili su reči zidovi
koji nas razdvajaju?

Teško je rečima mostove graditi,
a vrlo lako sa malo reči
tvrđave rušiti.

O kako bih ti
toliko toga želela reći,
ali mi nedostaju reči
koje nisam štedela.
Previše sam ih rasipala,
ponajviše one dve reči
kojima sam želela
da ti kažem sve,
a ti ništa shvatio nisi!

Ali samo dve reči
oživele bi moje već mrtvo ja!?

A ti... ćutiš!
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Ne dozivam, ne zalim, ne placem,
Sve ce proci ko behara kad,
Suvim zlatom venjenja oznacen,
Nikad vise necu biti mlad.

Neces vise treptati ko ptica,
Srce ludo, oprljeno mrazom.
Ni zemlja me brezinoga cica
Bosog nece namamiti stazom.

Duse skitnje! Sve je manje mena,
Sve mi redje plamen usta rudi,
O svezino moja izgubljena,
Oci bujne, preplavljene grudi.

Zelje stedim, ko tvrdica zlato.
Moj zivote, bese li tek san?
Ko na rujnom da projurih atu
U prolece, kada svice dan.

Lisca bakar tiho kaplje s klena,
Sve je trosno, plot u prah nam gre...
Navek nek' je tvar blagoslovena
Koja dodje da cvate i mre.


* * *

Zivot vam je - varka s toplom camom,
Zato ce nas uvek opciniti snova,
Jer nam svojom grubom rukom samo
Pise kobno sudbonosna slova.

I ja uvek kad zazmurim sada
Kazem: "Samo srce da oseti draz,
Zivot vara, no i on nekada
Radostima ukrasava laz.

Lice svoje pred nebom obnazi,
Pa, dok citas sudbu s nocnog neba.
Ti se smiri, smrtni, i ne trazi
Tu istinu koja ti ne treba."

Dobro je u snegu tih cremusa
Da se misli da je zivot lug.
Nek' obmane koja laka dusa,
Neka izda i neverni drug.

Nek' me maze neznom recju milom,
Nek' je ko noz ostar jezik zao -
Ja sam davno spreman na sve zivo,
Ja sam na sve, vec grub, navikao.

Hladi dusu nebo polutavno,
Bez topline oganj zvezda plamti.
Voljeni me ostavise davno.
I najblizi vise me ne pamti.

Ali, ipak, progonjen i gazen,
Sa osmehom sto ga zora dala,
Ja na zemlji voljenoj, sav blazen,
Tom zivotu za sve kazem hvala.

 
Dum
Član
Učlanjen(a)
24.02.2010
Poruka
2.775
Dušu mi pokloni

Dušu mi pokloni.
Mene rastužuju ti krvi požari
što iza sebe ostavljaju pepelište,
te oluje što nište
ženina snevanja blaga.
Dušu mi pokloni,
u ljubavi ja bih htela
do u večna vremena
da sve ostavlja traga.

Dušu mi pokloni.
Meni je malo taj trenutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje.
Dušu mi, dušu pokloni,
od iskona u meni spava
čežnja plamena za večnim,
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.

Ja sam žena i ne čeznem samo
za vrelim ljubavničkim bdenjem
posle kojeg duša pada;
htela bih u zagrljaju da doživim
svetle snove
i pijanstvo onog mutnog sklada
što ljubav se zove.

Htela bih da se ne izgubi
nijedan naš trenutak
da svaka naša milošta se stvori
u kakav život, pa ma malen bio
kao grumen večitog zlata,
da mi duša blista posle zagrljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.

Dušu mi pokloni.
Pričaj mi svoje snove u tami,
pričaj mi detinjstva sećanja.
Želi i ti da budeš uza me
do poslednjeg dana.
Dušu mi pokloni i zadnju joj
česticu svaku
i najlakši dašak svaki
njenog bezdana.

O daj mi svojih suza,
noćnih nejasnih muka,
pričaj šta srce ti najčešće sanja.
Drhti od iznenadnog zvuka
moga koraka i glasa.
Želi i ti u mom zagrljaju
da i posle smrti časa
ostanu ti na mene sećanja.

Desanka Maksimović
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
"Ako bilo kad osetis..."



Ako bilo kad osetis da mrtve stvari koje drzis
odjednom menjaju boju i pocinju da disu,
moras ih sam zavrsiti; niko ne moze da te zameni.

Jer, niko izvan tebe nema tu britku preciznost
sto izdvaja iz prolaznog oklop od zelenog vetra,
u kojem neotporno i pihtijasto podrhtava
meko i vlazno klatno tvoje uobrazilje.

Svako moze da postavi tvoj osecajni skelet
i oko njega ovije tvoje najdivnije namere
i utisne u koru nemire tvoga uma ľ kao bore.

Ali, to je jos uvek tebi dalek i neprirodan
nacin kroŠenja vecnosti.

Niko na svetu nije ti,
i zato niko ne moze ni zavrsiti tvoje delo.

Nikog nemoj da pitas sta znaci neko delo.
Otkud on zna, kad nije: delo?

Uzmi u ruke materijal i na sebi to proveri.

Nikog nemoj da pitas sta znaci neka izlozba.
Izlozba nije ono sto ti je pokazano.

Ti se pokazujes njoj.
Duznost je izlozbe da te vidi.

Stani pred delo i zahtevaj
da ti objasni sta ti znacis.

Ako vec odlucis da gledas,
svaki put istu stvar vidi sasvim drukcije.
Ista je linija drugi put ľ nova linija."

Ne veruj onima koji ti uporno tvrde
da imas samo jedno culo vida.

Koliko tvojih ociju nikada nije progledalo?
Koliko tvojih ociju, dok obuhvata ovo,
vidi i nesto ono, cega uopste nisi svestan?

Koliko tvojih ociju nikada nece saznati
da su bile i ľ oci?

Ako se usudis da stvaras, moras imati dokaza
da istu stvar jos jednom dotices prvi put.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464







sctxp.jpg


U svitanje, u pojati niskoj,
Gde se zlati rogoza gomila
Sedmero je štenadi riđaste,
Sedmero je kučka oštenila.

Lizala ih jezikom crvenim,
Milovala štenad sve do mraka,
I kopneo sneg je zagrijani
Ispod njenog toploga stomaka.

Kad je jato kokošaka lenih
Zadremalo na motki sedeći,
Pošao je seljak natmureni,
Svih sedmero noseći u vreći.


Mučeći se da im priđe malo,
Trčala je kroz nanose meke...
I dugo je, dugo je drhtalo
Nezamrzlo ogledalo reke.


Kad se nazad vukla po prtini,
Ližuć svoje telo oznojeno,
Njoj se mesec nad selom učini
Kao jedno riđe štene njeno.


Gledala je u vedrinu modru,
Žalosni se urlik dugo čuo,
Tanki mesec klizio po svodu
I u polja za breg utonuo.


Nemo ko od milostinje bedne,
Kada kamen bace joj iz šale,
U sneg su se pseće oči njene
Kao zlatne zvezde skotrljale.

Jesenjin
Prevod: Dušan Malović

 
Poslednja izmena:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
O glupo srce

O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!

Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.

Možda će i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.

 
Član
Učlanjen(a)
29.08.2009
Poruka
133
Jos i danas zamirise tresnja
U proljece kao davno prije
Jedna tresnja danima daleka
Tamo gdje me vec odavno nije

Rekao sam kad poci sam morao
Spalite mi i kucu i njivu
Samo tresnju ostavite staru
Kad navratim da je vidim zivu


Sto to ima u ljudima tuzno
Da ulaze u tude zivote
Tko to zivi u proslosti mojoj
A jos nije umro od sramote


Rekao sam u vjetar sam pricao
Nikog nije bilo da me cuje
Lijepu pjesmu ne voli bas svako
Neko baca kamen na slavuje


Nije nebo ono sto vam nude
nije sunce od zlata i moci
kad bi mogli prodali bi boga
njima niko nemoze pomoci


Sto to ima u ljudima tuzno
Da ulaze u tude zivote
Tko to zivi u proslosti mojoj
A jos nije umro od sramote


Jos i danas zamirise tresnja
U proljece kao davno prije
Jedna tresnja danima daleka
posjecena za mene se smije
 
Natrag
Top