Stihovi koje volim

Učlanjen(a)
05.02.2010
Poruka
33
Iskrena pesma


O, sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.

Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicanstvom prirode; a potom,

Kad prodje sve i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,

Ja cu ti, draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
Ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.

I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices Bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.

I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva,
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima.

Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, ne volim te, draga!

I zato cu ti uvek nesto reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvetu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.


- Milan Rakić
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Ne tuguj, draga, zbog minulih dana
Što želje i nade odniješe naše.
Sreća je kao nježna pjena razigrana.
Što se stalno lomi o rubove čaše.

U životu našem ništa vječno nije,
Ni sreća nije beskrajna nota.
Svako jutro, na kraju, tama prekrije,
To je surova istina života.


Neka, ipak, tuga ne ovlada tobom
I gorčina srce otruje toliko,
Ako smo našoj sreći rekli zbogom,
Uspomene nam ne može uzeti niko.

Nije baš istina što neki kažu -
Da se ne živi od uspomena.
Samo nas uspomene vječito vežu
I sjećaju na sretna vremena.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Osmeh

Ponekad osetim kako mi nedostaje tvoj glas
Tvoj smeh koji me prati misteriozno sa okolnih brda i planina
Poput dimnog signala koji najavljuje topot Indijanaca
Putujem...
Provlačim se izmedju redova svojih najgorih pesama
Kao usamljeni jahač izmedju stena i klanaca
Pravda se vuče za mnom kao dobro organizovana potera
Jutro se javlja u glasovima pospanih putnika
Voz još spava izmedju dve šine kao izmedju dve ljubavnice
Dva paralelna sveta koja samo slučaj može sastaviti
Dovoljno je, medjutim, da se setim boje tvojih cipela
I dosadno jednoličnog broja tvoga telefona
Pa da zamislim ptice kako napuštaju žice
I sleću na suncem osvetljenu stranu tvog balkona.
Brodovi isplovljavaju bez obzira na miris obale i prošlost stare luke
Reke se ponekad istinski dvoume izmedju širine mora i slave ponornice
A ja se budim na pola puta do neke nežne ruke
Čijih pokreta kasnije ne mogu da se setim
I počinjem da letim.

Radoman Kanjevac
 
Član
Učlanjen(a)
07.12.2009
Poruka
1.053
SENKA

1.
Zbog svega što smo potajno hteli
hoću uz mene niz dan da kreneš.

Ma bili svetovi crni il’ beli,
ma bili putevi hladni il’ vreli,
pokušaj da se ne okreneš.

Znaš li koliko život traje?
Zar ne razumeš,
lepa glavo?

Samo toliko, koliko umeš
da gledaš i da žmuriš pravo.

Hoću da držiš moju ruku.
Da se ne bojiš vetra i mraka.
Uspravna i kad kiše tuku.

Koliko slaba – isto i jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
da se ne zagrcneš kad zvezde piješ
i da ne želiš da se vratiš.


Vraća se samo ko nema kuda.

Naše je kuda od bezbroj čuda.
Znaš ko te tamo zeljno čeka?

Ti sebe čekaš izdaleka.

2.
Rašnjiraj svoju senku i sljušti.
Igraj se,
čak i kad se brineš.
Dok jesen po nama šiba i pljušti
hoću da magle sa sveta skineš.

Ja nemam staze koje se maze.
Ja nemam čak ni putokaze.
Hoću da sa mnom večito plamtiš.

U toj budućnosti dalekoj nekoj
mi smo već bili.
Zar ne pamtiš?

Znaš li koliko život traje?
Zar ne razumeš,
lepa glavo?
Samo toliko koliko umeš
da gledaš i da žmuriš pravo.

(M. A.)
 
Član
Učlanjen(a)
05.09.2009
Poruka
7.315
Vilijam Blejk


Čovečja bit

Ne bi bilo Samilosti
bez nečije Ubogosti;
sažaljenja biti neće
Kad svi budu naše sreće
Iz straha se mir razvija,
Dok sebična ljubav klija:
tad Okrutnost omču spleće,
pomno svoje mamce meće.
U svetome sedi strahu,
Lije suze po svem prahu:
Poniznost se ukorijeni
Ispod samih nogu njeni’
Troma sjena tajne tada
Po glavi joj brzo pada;
Gusjenica, Muha stane
Tajnu jesti poput hrane.
Plodom Himbe ona rodi,
Rumenim, da jest, da godi;
Gavran gnijezdo onda zdjene
Sred najdublje njene sjene.
Bozi zemlje i iz vode
Traze Drvo sred Prirode.
Zaludu im sve to bit ce,
Jer u Mozgu Drvo niče.



Ljubavna tajna


Nikad ne otkrij Ijubav svoju,
Za nju znat’ nitko ne bi smio;
Jer i blag vjetar dira hvoju
Tih i nevidljiv cio.
Ja otkrih, otkrih svoju Ijubav,
Otkrih joj srce sve;
Drhteći, hladna, u strahu ona,
Ah, ode, nesta nje!
Čim sam joj Ijubav otkrio bio,
Putnik se pojavi tu,
Tih i nevidljiv cio:
S uzdahom uze nju.​
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Mesečevo srebro


Ne priznajem rastanke
i nikad necu
Suviše boli kada se grubo
otkine cvet
koji tek nice
Kada na samom pocetku price
vreme zatreperi i stane
baš kada bleda
još prazna zora
mesecevo srebro ucuti
i kada zamre let povetarca
što dahom sluti
uzdahe nove, nasmejane
Ja želim da još s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora
da s tobom dišem i da te volim
i vatrom noci i zore sjajem
I zato ne dam, i zato necu
i zato rastanke ne priznajem
Želim da živim tvojim dahom
i da se smejem osmehom tvojim
želim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima
dok postojim
Želim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje reke
ponovo osetim prste u kosi
da razvejano seme maslacka
tvoj vetar nosi
i sipa u šarene misli neke
u žute duge na modrom tlu
Zato ne dam i zato necu
Zato moj odraz još vešto krije
istih osmeha tajne daleke
Zato cu uvek biti sa tobom
u dašku misli ili u snu
Još uvek naš cvet negde nice
još uvek naše tajne snije
i ustreptalom lepotom traje
dok mu na lati leptiri slecu
Svi su rastanci tužne price
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad necu.
 
Član
Učlanjen(a)
10.05.2010
Poruka
2.064
Sreca

Tek zavoleli mi smo
ludovanja
mastanja
davanja i prastanja.
Kao deca
trcimo po oblacima
masemo suncevim zracima,
pticama u kljun stavljamo
maslinove grancice
mira.
Uzdrhtali
od naseg zara,
nemira,
mi pevamo
njihovim glasom
smejemo se
nasim smehom
okupani naseg voljenja
grehom.
Jesmo li smesni ili gresni
sto volimo se
bezumno
smelo
sto prija mi tvoje,
tebi moje telo.
Da li je greh
grleni smeh
na vrhuncu,
u inat svima
mi dlanove okrecemo
suncu
i zivimo.
Krivce ne trazimo,
nikog ne krivimo
za zivot koji zivimo.
Pruzi mi ruku
strcimo niz stepeniste
bivsih batrganja,
losih dana
praznih nadanja.
Izadjimo
na ulicu cvetnu
toplu
proletnu,
poklonimo stopala
kamencicima bez broja
baricama najlepsih
boja
potrcimo
u susret sreci
ljubavi moja.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Zora

Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčo majci raširenih ruka


I pado joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku... Sav treptim ko prutke
Jasike, i hodim putanjom uz reku,
I gledam na njene srebrne svijutke.


Jutros, kao i ti, lepa reko čista,
I moja sva duša žuvori i blista,
Razleva se, raste, i hučno koleba...


Gle, vrelo joj biva sve šire i veće
I u njezinijem dubinama sreće
Ogleda se zora i plav šator neba.


Aleksa Šantić
 
Član
Učlanjen(a)
05.04.2010
Poruka
59
RADOSNI MRTVAC
Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.
Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.
Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,
Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje

Charles Baudelaire


Jeste dođu meni



Jeste dođu meni moje lude bubice
jeste salete me neke crne ulice
al
zato ćeš ti kao stara kučka
skapati jednom posle dobrog ručka

Jeste pošašave katkad moji damari
jeste spopanu me užasi i darmari
al
ti si za mene pročitana knjiga
i ko te čita baš je mene briga

Jeste mnogi pamte moje pijane zore
jeste o meni se priča sve najgore
al
tebe više do jutra ne čeka
pesnik koji te za noć voleo dva veka

Jeste mene će anđeli od prakse
po nalogu zvezda zauvek da uhapse
al
tvoje srce biva sve lihtije
i život ti se menja u pihtije

Jeste jesam širio laži kao gubu
jesu mene mrtvog videli u klubu
al
kao i uvek kad sam to hteo
čim je svanulo ja sam oživeo

Sad u šumskoj kući zbratimljen sa šumom
poručujem trista čajeva sa rumom
al to je samo slučajno (onako)
jeste
to je zato da ne bih zaplako

I moram ti reći već šenulim umom
dobra stvar ti čajevi sa rumom
još
da si ti tu
zveri
moja
davna
bila bi to čajanka
nepojmljiva
slavna!



Branislav Petrušić
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
NE, JA TE TAKO VATRENO NE LJUBIM


Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
u tebi svoje prošle dane ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

U casu, kad te zadivljeno gledam,
S ocima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom, vec sa srcem svojim.

Ja s dragom zborim, koje više nema,
U tvom liku tražim crte njene,
U živim ustima - usta davno nijema.
U ocima ti - sjaj ugasle zjene.
 
Natrag
Top