Stihovi koje volim

Učlanjen(a)
30.03.2014
Poruka
968
Ma uredu je, nije ova tema cesto aktivna... Ponekaad stosta objavimo, a nije nam cilj da spamujemo.
 
que te vayas con el viento, como siempre
LEGEND
Učlanjen(a)
30.07.2009
Poruka
5.276
Pa aktiviraj se malo :rolleyes: evo za početak

DUŠU MI POKLONI


Dušu mi pokloni.
Mene rastužuju ti krvi požari
što iza sebe ostavljaju pepelište,
te oluje što nište
ženina snevanja blaga.

Dušu mi pokloni,
u ljubavi ja bih htela
do u večna vremena
da sve ostavlja traga.

Dušu mi pokloni.
Meni je malo taj trnutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje.

Dušu mi, dušu pokloni,
od iskoni u meni spava
čežnja plamena za večnim,
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.

Ja sam žena i ne čeznem samo
za vrelim ljubavničkim bdenjem
posle kojeg duša pada;
htela bih u zagrljaju da doživim
svetle snove
i pijanstvo onog mutnog sklada
što ljubav se zove.

Htela bih da se ne izgubi
nijedan naš trenutak
da svaka naša milošta se stvori
u kakav život, pa ma malen bio
kao grumen večitog zlata,
da mi duša blista posle zagrljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.

Dušu mi pokloni.
Pričaj mi svoje snove u tami,
pričaj mi detinjstva sećanja.

Želi i ti da budeš uza me
do poslednjeg dana.

Dušu mi pokloni i zadnju joj
česticu svaku
i najlakši dašak svaki
njenog bezdana.

O daj mi svojih suza,
noćnih nejasnih muka,
pričaj šta srce ti najčešće sanja.

Drhti od iznenadnog zvuka
moga koraka i glasa.

Želi i ti u mom zagrljaju
da i posle smrti časa
ostanu ti na mene sećanja.
 
Učlanjen(a)
30.03.2014
Poruka
968
SAMOĆA

Od jutra hodam
adom između nabujalih voda.
Nigde nikoga, samo tajna
zamršena granja,
samo ja i samoća
bekrajna, slatka i očajna.

Nigde zverke, deteta, čoveka,
a miris sunca nanosi te
otud odakle nećeš doći nikad,
i nebo ima sjaj tvojih beonjača,
i odjek jednog ponoćnog plača
uza me korača.

I kada god me grana dirne,
čini mi se tvoje rame
ide uza me,
od senke na stazi učini se
da ti čekaš,
a znam da to ne može biti
odsad pa doveka.
 
que te vayas con el viento, como siempre
LEGEND
Učlanjen(a)
30.07.2009
Poruka
5.276
Не тугуј пријатељу :)
Oстаће далеко за мном ови пути,
Нестаће и ове сузе куд и друге,
Ја ћу нове жеље у свом срцу чути,
Као нове ласте. У вечери дуге,

Прах сребрних звезда док лагано пада,
И с цвећа се диже свила, као косе,
Моја нова љубав родиће се тада
Као нови листак и нова кап росе.

И крај друге жене ја ћу да се надам,
И да своје срце расипам и губим:
И опет мислећи да први пут страдам,
И први пут желим, и први пут љубим.

Екстаза - Јован Дучић
**********************************************
"Пренуће се опет моја душа сетна...
Можда зрачак сунца, најмањи шум горе,
Доста ће јој бити па да буде сретна,
И да се разлије звучна, као море.

Прићи ће ми нежно у данима овим,
Као илузија добра, нека жена;
И радосно тада по звездама новим
Тражићу свој усуд за нова времена.

На нову обалу ја ћу ногом стати,
Да у новом руху загазим у цвеће...
Тако јадна душа никад неће знати
Где беше крај бола, где почетак среће..."
Јован Дучић - Песма
 
Učlanjen(a)
30.03.2014
Poruka
968
Volimo se…

Volimo se, dušo, je li?
e, pa šta nas jošte deli?
je l’ se kakva crna sila
il’ sudbina namerila
da se baci među nas?
Crna sila, te nagrnu
na zenicu tvoju crnu
i na tvoju crnu vlas?
Al’ raširI bele ruke,
poleti mi, zagrli me
zagrljajem plamenime,
zagrljajem žestokim;
pa što bude sudbe kivne
da u plamu ne izgori,
to će stisak da umori
zagrljajem, dušo, tim.

Laza Kostić
 
que te vayas con el viento, como siempre
LEGEND
Učlanjen(a)
30.07.2009
Poruka
5.276
Најзад се руке ухвате за трбух
Да трбух од смеха не пукне
Кад тамо трбуха нема

Једна се рука једва подигне
Да хладан зној с чела обрише
Ни чела нема

Друга се рука маши за срце
Да срце из груди не искочи
Нема ни срца

Руке обе падну
Беспослене падну у крило
Ни крила нема

На један длан сад киша пада
Из другог длана трава расте
Шта да ти причам
Васко Попа: ПОСЛЕ ИГРЕ
 
Učlanjen(a)
30.03.2014
Poruka
968
Početak ljubavi
O, osmeh, prvi osmeh, osmeh naš.
Kako to beše isto:
udisati miris rascvalih lipa,
slušati tišinu parka –
pa tada najednom podići oči,
pogledom se sresti
i čuditi se sve do osmeha.

U tom osmehu
beše uspomena na jednog zeca
što je do malopre skakutao po travi;
to detinjstvo osmeha beše –
već ga ozbiljnije kosnu kretanje labuda,
koga smo videli potom kako na dva dela
večeri neme ribnjak polovi.

A krošnje –
svojim rubovima prema čistom,
slobodnom, već sasvim budućem noćnom nebu,
ocrtaše rub osmehu ovom
prema ushićenoj budućnosti na licu.

Rajner Marija Rilke
 
que te vayas con el viento, como siempre
LEGEND
Učlanjen(a)
30.07.2009
Poruka
5.276
Po čuvenoj priči
Sa dalekog severa
Lovci na vukove
Bodež sa dve oštrice
Umoče u svežu krv
Balčak pobodu u led
I ostave u snežnoj pustinji.

Gladan vuk
Oseti krv nadaleko
Pogotovu na čistom oštrom vazduhu
Pod visokim mraznim zvezdama
I brzo pronađe krvavu udicu.

Oblizujući smrznutu sukrvicu
Poreže jezičinu
I svoju toplu krv
Lapće s hladnog sečiva.

I ne ume da stane
Dok se ne skljoka
Nadut od sopstvene krvi.

Kad su takvi vukovi
Koji se najteže love
Kakvi li su tek ljudi
Pa i čitavi narodi
A pogotovu naš
Koji se vlastite krvi
Ne može nadostiti
I pre će nestati
Nego se opsetiti
Da će krvav bodež
Ostati
Jedini
Spomenik
I krst

Matija Bećković: Bodež
 
Učlanjen(a)
30.03.2014
Poruka
968

Александар Пушкин: ЕЛЕГИЈА

Весеље бујно развејаних лета
Сад ко пијанства чемер души смета;
А туга прошлих дана, слично вину,
Све јача је што дубље дани плину.
И носе пуно умора и жали
Будућности узнемирени вали.
Ал´ није смрт то што ми срце моли,
Већ живот, ради мисли, ради боли.
Ја знам да опет биће наслађења
Да хармонија мој ће садруг бити,
Да ћу над бајком снова сузе лити,
И можда ће на смирај дана тајни
Да пошље љубав осмех опроштајни.
 
que te vayas con el viento, como siempre
LEGEND
Učlanjen(a)
30.07.2009
Poruka
5.276
Uspavanka na domaku svitanja
Kad umrem,
sakri pod pazuh smotuljak moga daha,
bice mi lakse da zaboravim
ako znam da me se neko seca.

Bice mi lakse ako znam
da smo skuplje placeni tamo
gde smo se besplatno delili,
nego tamo gde smo se pogadjali
i prodavali.


Inace, ako mislis da se ova stanica zove sreca,
izvini,
ne zove se sreca.
Ako mislis da se nas dvoje nismo poznavali,
oprosti,
mi smo se divno poznavali.

Zato i hocu da nocas podelimo
ovu poslednju krisku cutanja
i sazvacemo je
svako nad svojim krilom alapljivo i gladno.

Zar ne nalazis da je dirljivo smesna
ova mala cekaonica izmedju lutanja
i lutanja?

U redu,
presedecemo jos koji nestrpljivi sat,
a onda
prvim jutarnjim vozom otputovati iznenadno.

Ostani tako i cuti.
Pogledaj: pod oknom trg,
mala drolja - subota u krznu od inja.
Sasvim mala, mala zabludela subota
sa zhiponom od taftanog praskozorja
i brosem ulicnog fenjera od prekoputa.

Voleo bih da shvatis
zasto sam ponekad sav tako vreo kao jug
kad se lisce i novine kovitlaju u krug
i vetar plocnicima rominja
i luta.

Voleo bih da shvatis
zasto sam ponekad odjednom tako sam,
a svuda pruzene ruke, ovakve kao tvoje,
ili, svejedno,
malo crnje i belje.


Ja uvek vise ponesem
iako suvise dam
i uvek nekako ostanem nerazdeljen.

Moj zivot je veliki bezazleni brod
sto o kamenje krvavi bokove
i muče po ostrvima
zarivajući rogove jarbola suncu ispod struka.

Kapetana sam bacio u more
i sad na svoju ruku napustam dokove
siguran da ima bezbroj neznanih strana sveta
i dobrih dalekih luka.

A tako je vazno sto nisam otputovao,
naprimer,
fijakerom niz drum stari,
ili se dosadno lupao u vozovima
zevajuci u jednolike stanice uz prugu.

Jedan brodolom vise ili manje,
za mene ionako ne menja stvari
i nema uticaja na moju dugu.


Nisu me udavile kreolke juga
u bedrima i svili,
ni bele mumije severa
u krznu svojih dlanova.

Nikome nisam kupio srce od kolacha
i nikom oči pozlatio.

I veruj,
da sam bar jednom
u tisini nekakvih oblaka ili stanova
bio za cas plavlji nego svi aprili,
ja bih ostao plav
i ne bih se ovamo vratio.

Moj zivot je veliki bezazleni brod,
a ja,
zagrcnut od vazduha i pica,
kuvam rucak u kompasu
i nikad nisam prenocio u istim lukama.

I sav sam divalj od srece sto sam izneo glavu
i proslih
i buducih krvoprolica,
preobracen u primitivca koji sve docekuje čelom
i sve oseca rukama.

Oprosti sto ne umem nista bolje da ti kazem
sad kad se voli.

Oprosti sto te gazim poljupcima
i psovkama milovanja budim iz sna.


Ali ako smo se vec u ovoj cekaonici zivota
poskidali goli,
onda bar budimo kako treba goli
od zvezdanih visina do dna.


Sedi tako i cuti.
Pogledaj: pod oknom ladje.
Svaka u oku po jedno uzglavlje ima.

Odlaze u svoje meblirane zalive
da sruse jarbole butina i skinu jedra vesa,
da se posteno odmore od plovidbe medju gadovima.

Spustaju kapke na srcu
jeftine prodavacice sarenila
sa patent-čarapama i prstenjem od lima.

Pozdravljaju se nasminkane fabrike mleka
koje su nadojile deset hiljada prolaznika
u ovim gradovima.

Pogledaj:
pod oknom nebo izvrnulo dlan,
lete trotoarima papirici sunca
kao pregrsti rumenih makova.

Tako bih zeleo
da svi usne jedan veliki i topli san.

I ovi prolaznici
sto se mrste i odvlace sa nocne smene
u trecerazredne hotelske sobe brakova,

gde su pretplaceni na sigurnost,
na isti ukus neznosti i topline,
gde se istim lazima
iz dana u dan ispisuje ista bespomocna hronika,

gde kad se probude
ostavljaju samo oblike svoga tela
u vrelom zadahu posteljine
i pljuju na pod,
i peruci se prskaju na tavanicu i zidove,
i mokre u vedro ispod umivaonika.

Ja znam sva svratista i zavetrine,
i garsonjere - shiparice
ciji poljupci imaju ukus maminih saveta
i ostavljaju na kozhi stidljive tragove,

i budoare - udovice
gde vas teraju da se skidate
pred slikama pokojnika,
pred ogledalima i psima,

i cumeze - matore frajle
gde vam skruseno prostiru pred noge pragove
i cuvaju u patosu cvrcke kad dodje zima.

Moja ljubav je stanice.
Bunovna cekaonica
u kojoj nema vremena da dosadi i zaboli.

Jedva cu stici pre odlaska
da se umijem u tvojoj kosi i osmehnem loman.

Hteo bih toliko toga da ti kazem,
a ne umem,
ne umem nista bolje sad kad se voli,

poslednji put uoci brodoloma.

Kad umrem,
skotrljace se sa trepavica dve kapi lepljive tame
na dno mog prozracnog vida.

Sletece najbliza sijalica kao gladna muva
da mi posise usecerene zenice
radosna sto se iskrala od svoji lakomih rojeva.

Mozda je dobro da znas:

ja nista nisam umeo da zidam,
ali sam uvek zeleo da od ovog grada cudo sazidam
sa bezbroj zvezda zakovanih na dovratke
umesto kucnih brojeva.

Ovde nicega nema,
samo nekoliko grama moje majke
kad jesen na trgovima uzre.
Ovde nicega nema,
samo nekoliko kapi moje sestre
u parkovima starim.

Svi se polako prodaju u bescenje,
a nebo su,
verovatno,
izmislili tek onako uzgred
nekakvi pitomi i licemerni besposlicari.

Odavde,
pa do u nedogled:
sazvezdje zuba.

Cak i ptice polako porucuju vestacke vilice.

Mislis da nisam video
cime male trave ujedaju svoje uvele matere
za pozutele evenke grudi?
I mislis da se nisam pravio da ne primecujem
i da su mi sva neba bela?

Ovde su suze od domaceg likera
i krv od kamilice.

I ista odela za rodjendane.
I ista odela za opela.

Udesno:
sve sami trgovci i spomenici.

Ulevo:
ruke se prodaju na metar,
po izboru,
obojene i luksuzno pakovane.

Ostalo je sve jednostavno do podlosti:

travama prskaju kicme
i iz asfalta se cuju prodorni zeleni krici,
a sijalice su rumene kao obrazi seoske decurlije
i vrlo pazljivo lakovane.

Posle svega:
jos malo odnegovanog poverenja
u kravlje oci pretrpanih izloga,
pred kojima se nadahnjujemo za male podvige
kad se u rezervoarima vilica
gorivo smeha isprazni.

I trpimo se
zadovoljni beznacajnim kupovinama
i umiremo kraj toga i zbog toga,
nemilice troseci razmenjen u sitnis
onaj svoj najveci praznik.

Kad umrem,
nek se skotrlja mesec na belu skazaljku druma
i otkuca limenom glavom
dobodoslicu mesecaru.

Ko bi se drugi,
uostalom,
ko bi se drugi setio da sam sit
malih crnih bogomolja sa napuklim vilicama
i zelenom svecom od zvezde
u kaljugama oblaka na zvonicima.

Odnesi me bolje onamo
gde se veche talozi u obrvama suma
i reka brsti plicake u sevaru.

Tako zelim da se rastocim svim zilicama
i utolim krezubu zedj vidicima.

Nema smisla da me na prevaru spustas
u cetvorougaonu celjust ovih profanih raka.

Na ovom groblju,
zamisli,
na ovom groblju predvece zakljucavaju kapiju
kao da je to internat
u kojem se vaspitavaju bubuljicave shiparice.

Mozda mi neces verovati,
ali ima razlike izmedju mraka i mraka.

Odnesi me bolje daleko nekud,
daleko,
gde je jesen vec zalutala neprimetno i meko
do clanaka u prozeble barice.

Ovo je grad bez hramova.
Tu se sve resava do brutalnosti jednostavno
u frizerskim salonima zivljenja i niko ne
niko ne
oseca koliko je ponekad vazno
pomoliti se mojim i tvojim obesenim sakama.
Ogledala su
odavno
jedine ikone
istaknute kao transparenti nad kolevkama i rakama.

Od svanuca do veceri
i neprestano tako: od veceri do svanuca,
svi se tu uzalud igraju velikih sarenih igara
u svom predelu paucine.

I nasminkani,
odeveni u nakaradne uniforme banalnosti,
sa prikacenim medaljama osmeha
i opasacima gradjanskog reda,
dele okolo svoje ohladnele poljupce
i ljujaju se na konopcima prolaznosti
od vrtoglavice zvezda
do vrtoglavice trava.

I sasvim im je dosta,
kad pogureni i sitni,
zauzeti svojim beznacajnim vaznostima,
plove niz ove ubudjavele pucine
kraj smesnih mrtvackih sanduka kucca,
tegleci povrce nerazumljivog laskanja
i lishce malih nastranosti i dobrocudnosti
sa velike pijace svakidasnjice
u zacesljanim korpama
i obrijanim zembiljima glava.

Od svanuca do veceri
i neprestano tako: od veceri do svanuca,
zavuceni u sigurnost zavetrina i streha,
pravdaju se pred sobom
i licemerno tese
posle neuspelih parada prosecnosti i tisine.

I samo ponekad,
ponekad,
kad se poskidaju
do golotinje obeshrabrene iskrenosti,
skripe zubima od smeha,
i ujedaju se od smeha,
i guse se od smeha kasljuci i psujuci
sto nisu razumeli fatamorgane mogucnosti
i bespomocno ostali da rezhe do smrti
sa velikim prosedim glavama
zadimljenim od snova i prasine.

A kad su dosli na svet,
izgledalo je kao da se nesto vazno dogadja
medju ljudima.

Oteceni topovi matera
Ispalili su niz butine salve njihovog vriska,
pa su jedini izletali glavom i sanjarili
a drugi izletali nogama i trgovali u letu.

Kad su dosli na svet,
izgledalo je kao da se nesto vazno dogadja,
a ustvari,
samo je neko
negde
izdahnuo srebrn smotuljak vazduha
a oni su ga udahnuli i zadrzali u grudima
do onog sledeceg koji treba da primi stafetu.

Sad od svanuca do veceri
i neprestano tako: od veceri do svanuca,
odgonetaju smisao zavezanih cvorova ptica
i nikako da prokljuve
sta to ostaje na nebu posle njihovog leta.

I gube vreme
gledajuci kako se ribari posle velikog lova
pred zoru vracaju kucama
i ramenima se guraju sa drvecem,
i zavide im u sebi
zbog kose od granja i trepavica od trava.

I vecito tako:

niz prazne ulice
porazbijane kao napukli snovi,
niz kasapnice
u kojima se prodaju mlevene ljubavi,
niz krchme
u kojima se muze crveno mleko utehe,
kraj javnih nuznika,
kasarni
i katedrala celog sveta,
tegle za jednolike ruckove isto lishce i povrce
u zacesljanim korpama
i obrijanim zembiljima glava.

Dole postovane shlemove!
Pomolimo se suncu i kisi.
Otvorite nam ovaj zakovani prozor.
Daljina se presijava kao krvoprolice.

Hajde da razdrljimo revere i nateramo vetrove
da se postide dok reze.

I prilozimo suzu i novcic
za spomenike onima
koji su sirili ruke i padali
usijani kao horizonti kad svice
i do zuba pijani od ravnoteze.

Sefe,
ako boga znate sefe,
kad polazi poslednji voz u nase slepoocnice?

Ako ima vremena,
pustite nas da se ljubakamo
ovako medju prtljagom.

Otvorite sirom sve skretnice
i blombirajte kocnice.

Ima nekad,
pa nam je neko vece zivotinjski drago,
a ni sami ne znamo zasto je drago.

Ima nekad,
pa se poneka stara noc dugo seca
nasih prljavih prstiju u krvi
i poljubaca koje smo u pola cene prodavali.


Mozda smo iskreno mislili da je to
stanica: sreca.
Pa sta ako nije sreca?

Mozda se mi nikada i nismo poznavali,
a sve vreme nam se cinilo
da smo se divno poznavali.

Miroslav Antić
 
Natrag
Top