Priviđenja
Zaista, zrak si samo? I to je sjaj u
meni
što se sad, nestajući, rasipa, u
prazninu,
osvetlivši mi put, i bezdan, u isti
mah?
Sve su to bile, dakle, prolazne
samo seni
na koje sam, kroz blagost, i
žalost , i tišinu,
stresao, ustreptao, svoj zvezdan,
zračni, čisti, prah?
Odlazim, dakle, sa tela toplih, i
mladih, srna,
ledu, na vrhu nekom, u bolnom
svom hitanju?
A plač mi samo vraća se, porfiru
jednog zrna,
što visi, o dršćućem, žarkom,
koncu, u svitanju?
Tu, tu bih, u ovom životu, da me
oblije slap
svih divota čulnih, kao pad
mirisnog mleka.
A čini mi se, jedna jedina, takva,
blista kap,
nad peskom pustinja, i tla, nad
zemljom, daleka.
Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj
u meni,
što se sad, nestajući, rasipa, u
prazninu,
osvetlivši mi put, i bezdan, u isti
mah?
Sve su to bile, dakle, prazne samo
seni,
na koje sam, kroz blagost, i
žalost, i tišinu,
stresao, ustreptao, svoj zvezdan,
zračni , čisti, prah?
Ivo Andrić