Stihovi koje volim

[Freya Zane]

FIESTA


Čaše su bile prazne
i boca razbijena
Postelja raspremljena
a vrata zatvorena
Sve su zvezde od stakla
od sreće i teskobe
treperile u prahu
nepospremljene sobe
Bio sam mrtav pijan
bio sam sretan do bola
ti pijana i živa
u mom naručju gola.



Žak Prever
​

 

[dumspirospero]

Ljubav poezije

Ja volim sreću koja nije srećna,
pesmu koja miri zavađene reči
slobodu koja ima svoje robove
i usnu koja se kupuje za poljubac.

Ja volim reč o koju se otimaju dve slike
i sliku nacrtanu na očnom kapku iznutra,
cvetove koji se prepiru sa vremenom
u ime budućih plodova i prolećne časti.

Ja volim sve što se kreće,
jer sve što se kreće,
kreće se po zakonima mirovanja i smrti.
Volim sve istine koje nisu obavezne.

Ja volim jučerašnje nežnosti,
da kažem svome telu "dosta" i da sanjam bilje,
prste, oči, sluh drugačije raspoređene
u šumi negoli u telu.

Branko Miljković

 

[sendi]

KAD BIH TI MOGAO REĆI

Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja
Vrijeme jedino zna cijenu što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Ako bismo plakali kad klaunovi počinju predstavu svoju,
Ako bismo se poticali kad muzičari sviraju,
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.

Nema proricanja sreće, premda,
Jer te volim više nego što mogu kazat,
Kad bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš.

Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,
Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kada bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš

Možda ruže zaista žele rasti,
Vizija ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.​

 

[nency2]

Biti sretan

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko činimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne činimo sretnima.
Ako čovjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

Herman Hese​

 

[mena7]

TAMNIČAREVA PESMA

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Sačuvaću večno
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih dojki izvajanih ljubavlju.

 

[sendi]

UVELO LIŠĆE

Želela bih da se uvek sećam
Srećnih dana naše ljubavi
Tada je život bio mnogo lepši
I sunce blistavije bilo no danas
Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
Ko naša tuga i uspomene
Hladni vetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš nisam zaboravila
Pesmu koju si mi pevao
Ta pesma je bila slična nama
I tebi koji si me voleo
I meni koja sam te volela
Živeli smo zajedno
Ti koji si me voleo
I ja koja sam te volela
Ali život razdvaja one
One koji su se mnogo voleli
O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pesku
Koraka razišlih se ljubavnika.

 

[macula]

Za blagdan
da kruh sa nama podijeliš,
iz iste zdjele vinom nazdraviš
i radost, sreću jednaku poželiš
jer smo isti, i vazduh koji dises
i život kojim traješ
kao dan jer nam tako pristaješ
da se ne ponavljamo,
ko u pričama i pesmama
uvek ću te u stotinu prepoznati,
isti dragi lik, jednako isti,
kao sreća što joj ne znam početak ni kraj.
I blagu ti osvetliš noć,
dok grijehe s nama sveta dijeliš,
i dane i noći naše jedino blago
i reči ljubavi naše krotko stado
jednako seme poniklo u poljima istoga sela,
da nam se duše bolne prerano ne vesele,
I zabrani da nam se sruše za neprijateljstvo
i osmeh jedan podijelimo isti za čista djela.


Rade Todor

 

[nency2]

Plava zvezda



Iza suma, iza gora,
iza reka, iza mora,
zbunja, trava,
opet nocas tebe ceka
cudna neka zvezda prava.

Cak i ako ne verujes,
probaj toga da se setis.
Kad zazmuris i kad zaspis,
ti pokusaj da je cujes,
da odletis,
da je stignes i uhvatis
i sacuvas kad se vratis.

Ali pazi: ako nije
sasvim plava, sasvim prava,
mora lepse da se spava:
da se sanja do svitanja.

Mora dalje da se luta.
Tristo puta.
Petsto puta.

Mora dugo da se nadje.
Treca.
Peta.

Mora u snu da se zadje
na kraj sveta.

I jos dalje iza kraja:
do beskraja.


Mora biti takve zvezde.
Sto se cudis.
Pazi samo da je negde
ne ispustis dok se budis.

Jednog dana,
jedne noci,
ne znam kada, ali znam tacno,
izgledace nebo bez nje
tako prazno, tako mracno.

I sva sunca,
sve lepote
i sve oci sto se jave,
nikad bez nje nece biti
sasvim tvoje sasvim prave.

Ja ti necu reci sta je
ova zvezda cudna, sjajna.
Kad je nadjes-sam ces znati.
Sad je tajna.

Miroslav Antic​

 

[dumspirospero]

Tvoja duša šuti i govori

Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hocu da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom

Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu

Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

Tražiti te ne znači živjeti
vec slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
vec hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti isčezavaš
Imati te ne znači hraniti se
vec gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
vec bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš.

Josip Pupačić

 

[Freya Zane]

6.


U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
i usnama, žedan, podigoh njen šapat:
možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
zvono razbijeno i srce presječeno.

Nešto iz daljine što mi se činilo
tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
krik prigušen beskrajnim jesenima,
odškrinutom i vlažnom tminom lišća.

Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
i njen se bludeći miris verao po mom mjerilu,

kao da me odjednom potražilo korjenje
koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
i zaustavih se ranjen skitničkim mirisom.



Pablo Neruda, Sto soneta o ljubavi​