Stihovi koje volim

[dumspirospero]

Ko sam ? Šta sam ?


Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let.
I svoj život uzgred, tužna lica,
ja proživeh uz ostali svet.

I s tobom se ljubim po navici -
mnogo puta već se ljubih s drugom,
k'o da krešem vatru po šibici,
nežne reči šapućem ti dugo.

"Draga moja", "mila", "znaj, doveka" -
duša hladna ostaje u svemu,
kad se darnu strasti kod čoveka,
nema više istine u njemu.

Zato moja duša i ne preza
od ljubavi ledom zalivene,
ti si moja lutalica breza
sazdana za druge i za mene.

Ali uvek, tražeć' srodnu sebi,
mučeći se bez nežnosti pune,
nimalo se ne ljutim na tebe,
nimalo te i nikad ne kunem.

Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica
kojoj oko ispi magle let,
i voleh te uzgred, tužna lica,
isto tako k'o ostali svet.


Sergej Jesenjin

 

[macula]

Ne volim te vise da znas

ali uvijek mi tako ponekad
u vremenu dodjes
pa pomislim da si mi sve na svijetu
i ne mogu ni zamisliti
kako lezis u nekom drugom krevetu

a ista si i kad kisa pada
i kad hlace obuces
i kad suknju skidas
a ne places nikad

jednog cu te dana ubiti zbog svega
jer si tako slatka
bezobrazna i kratka
ako ne racunam noge
jer si fina djevojcica
i najhrabrija kurva
jer si mi u oci usla
bez kucanja i srama

ubit cu te prije spavanja
da se probudis kao dama
da imas pune sobe ljubavi
kao zimnicu spremne

i ne volim te vise da znas

i sve ce novine pisati o tome
u restorane vise neces uci
ludo moja mala
neugledna plava
predivno stvorenje bozje i moje
raspitaj se kod prijatelja
sto je jos tvoje
a sto meni pripada
raspitaj se jer ne dam ti vise
ni da mislis

ubit cu te sto se skitas svijetom

policija ce te traziti
sto bludnicis s ljetom na javnom mjestu
pa ces onda opet k meni
dovoditi ljude
da me ubijaju dugo i da se cude
sto volis na meni

i ne volim te vise da znas

ali te trazim
jer si tako prosta i slatka kao sirup
jer si tako divlja
kad ti vrat zagrizem
a bas nikakva nisi kad te zubi bole

necu vise ni da mislim o tebi
dok si od mene daleko
sto ja znam ljubi li te netko
jer ti je toplo u sobi
bezobraznice mala
igraj se jos malo
dok mi mrak ne padne u krevet

ludo

cekam te i sutra
kao uvijek u devet

Zeljko Krznaric

 

[sendi]

Ja sad odlazim
a u meni tisucugodisnje kise placu
ali nemoj i ti oci ovlaziti
suzom jutarnjom
nemoj ruke pomaci
jer pocet cemo razmisljati
sve ono lijepo istjerati
iz sigurnih zaklona


Ti samo zatvori oci
i pobjegni u zaborav
ne slusaj i ne misli


Pa to je samo jedan dio tog dugog puta
to samo ja odlazim sa suncane strane


Vjeruj mi
bit ce mi lakse ako znam
da te ostavljam tako
kao neku neznanku ili slucajnu zenu

 

[dumspirospero]

Senka

Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
nemoj da žalis ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne boljiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želis da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronađeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba,
zbog svega sto šmo najlepše hteli.

Mika Antić

 

[sendi]

Izmirenje

I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stardanja i mena:
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno -
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!

 

[dumspirospero]

KROJ

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

Miroslav Antić

 

[Andjela 7]

SJAJ U TRAVI



Sada, kada ništa na svijetu
ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo
i s tim živjeti
zaboravimo,
ne radi nas,
ne radi zaborava
već zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i da smo bili krivi.
Požurimo s danima
danima što će doći
požurimo sa shvatanjima,
sa svim što me odvaja od tebe
jednom ćeš se vratiti i ubrati cvijetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali tvoje ruke biće prekratke,
a noge premorene da se vratiš
biće kasno.
Možda ćemo se naći jedanput
na malom vrhu života
i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo,
al’ proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled biće sve
što ćemo jedno drugome moći dati.
Zaboraviću oči
i neću gledati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju
ne boj se, jednom ćeš se zaljubiti
ali voljećeš zato što će te nešto
na toj ženi podsjećati na mene.
Ne otkrivaj svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba – nastoj pobijediti
ali ako izgubiš – ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav,
a ona traži žrtve.
Bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati.
Osjećaću tugu jer sam te voljela
biće to ironija tuge.
nestaće sjaja u travi
nestaće veličanstvenosti svijeta
ostaće samo blijeda slika onoga što je prošlo…

Vilijem Vordsvort

 

[death row]

A lišće oluji

Teško je dijelit pjesmu I pjevače:
suza pripada oku koje plače,
bol pripada usni, rijeka moru nekom,
I lišće oluji. Ona je daleko.
Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
I prazna je ruka, ako nije njena.
Nož pripada rani, uže svome vratu,
Raširene ruke – kazaljke na satu.
Izgubljena ptica,
pripada li jatu?


Dvoje

Stavi ruku na moja usta,
na njima već je tvoja ruka.
Nasloni obraz na moj obraz.
Naslonit ćes ga
na svoje lice.
Na mome ramenu
budeš li me ljubila
već su tvoje usne.
Ako si moja
već si bila moja.
Poljubi me.
Već si me poljubila.
Zatvori oči,vidjet ćeš
kako ih zatvaram
kako se zatvaraju.
Ispod sive krošnje usnula
naći ćeš sebe kako spavaš.




Zvonimir Golob

 

[sendi]

na kraju grada
u kraju dana
opet me bole tvoji topli pogledi
i nista ne znaci
nista ne vrijedi
ono sto govoris
jer samo je vazno ono
sto se u nasim rukama krije

i pamtis li nas od prije
od stoljeca u kojima smo
i bolje godine znali
od dana u kojima smo
tako puno jedno drugom dali
i ovo na kraju grada
u kraju dana
okupanog kisom i ogrnutog zimom
ja te ljubim svom njeznoscu svijeta
i s tobom maglim prozore
i sanjam zore
u kojima se budimo plavi i ljubavni
jer mi smo ipak neki ljubavnici davni
kojima se sudi ovom najtezom kaznom
koja nas boli jace
kad i tvoje kao i moje srce
umjesto da ljubi
u ponoc place

 

[Freya Zane]

Adrijen


Adrijene, nemoj da se duris!
Vrati se!
Adrijene, nemoj da se duris!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prosle zime,
sačuvala sam je.
Eno je u kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke,
koju je ubio
moj pokojni otac,
što je giljotiran
jednog tužnog zimskog jutra,
ili proletnjeg...
Grešila sam, priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru.
Grešila sam, priznajem
često sam tukla psa,
ali sam te volela.
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

I vrbova grana,
Tvoj mali foksterijer
koji je crk’o prošle nedelje,
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru,
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo,
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak sam ja to uradila
jedno veče da skratim vreme
dok sam te čekala...
Adrijene, nemoj da se duriš!
Vrati se!

Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče,
zbog tebe sam se ubila.
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe.
I večeras sam se vratila
u sobu
u kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te.
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!

U redu, grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući,
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Grešila sam, priznajem,
često sam tukla psa,
ali sam te volela!

Adrijene, nemoj da se duriš!
Vrati se!


Žak Prever