Sergej Jesenjin

[Jurivaka]

Očito je, u sudbini piše -
u tridesetoj vješala predstoje.
Ko sakati mi smo sve to više
za živote privezani svoje...

Pjevao je tako čudesni pjesnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin, pretskazujući stihovima svoj skori kraj. Samoubistvom u lenjingradskom hotelu u noći od 27. na 28. decembra 1925. završen je buran život pjesnika i čovjeka koji će naraštajima biti utjelovljenjem romantičarskog zamišljaja pjesnika i životnog stila, nazvanog jesenjinština. Rođen je 3. oktobra 1895. u selu Konstatinovu, u Rjazanskoj guberniji, seljačkoj porodici.
Završio je učiteljsku školu, ali se njegov nemirni duh nije mogao skrasiti u učiteljskom zvanju. Rano se zaposlio u moskovskoj tiskari u kojoj je upoznao više pisaca. Godine 1913. upisuje kao izvanredan student Moskovsko gradsko narodno sveučilište, a u to vrijeme objavljuje i prve pjesme u uglednim časopisima.
Godine 1915. odlazi u središte kulturnoga i književnoga života - Petrograd. Upoznaje Bloka i kaže da mu je pritom susretu kapao znoj, jer prvi put vidi živa pjesnika.
Godine 1916. Jesenjin je objavio prvu zbirku Radunica. Njegovi stihovi, posvećeni selu i prirodi: Posljednji sam pjesnik sela, reći će, unijeli su u rusko pjesništvo melodioznost, spontanost i metaforičnost seoskih običaja i vjerovanja. Mnoge su Jesenjinove pjesme ne samo nadahnute prirodom već i napisane u izravnom obraćanju njoj: Zelena frizura, (posvećena brezama), Krava, Kačalovljevu psu.
Od 1919. do 1924. Jesenjin je bio član imažinističke skupine, najpopularniji i najnadareniji među njima. Razlikovao se utoliko što je njegova poezija građena na tradiciji narodnoga stvaralaštva.
No u životu slijedio je imažinistički stil; boemski život, stvaranje i razgovor o stvaralaštvu po kavanama, izazivanje skandala. Svemu tome Jesenjin je davao osobit osobni prinos. Od njegovih brojnih, burnih ljubavnih i bračnih veza, legendarnom je postala ona s Isadorom Duncan, slavnom američkom plesačicom, sedamnaest godina starijom. S njom je putovao Europom i Amerikom, propagirajući meijansku ulogu seljaštva u društvenom preobražaju te osjećaj bratstva među ljudima.
U ciklusima postoktobarskih pjesama, obožavatelj stare Rusije s tugom spoznaje nestanak tog svijeta. Iz toga bolnog priznanja izrastaju pjesmeMolitva za umrle, Sovjetska Rusija, Krčmarska Moskva, Ispovijest mangupa i potkraj života poeme Crni čovjek i Ana Snjegina.
Bez obzira na nesavršenost stihova i ponekad pretjerani sentimentalizam, čitatelj i danas rado posegne za Jesenjinovom poezijom, barem onda kada mu godi pjesnička bliskost i pristupačnost.

(Izvor: "Znanje org")

 

[Jurivaka]

Opada lišće, opada lišće...
Zavija vetar, tužno otegnuto.
Ko će, prijatelju, nemir da mi zbriše,
Ko da ublaži očajanje ljuto?

Ka mesecu, dugo, bez treptaja,
Zure moje otežale zene. -
Čuješ kako petli kukuriču
Kroz prostore tihe sjesenjene.

Praskozorje sviće plavo, rano...
Let zvezdani divnu milost nudi...
Ja bih neku želju izrekao,
Ali želju ništa mi ne budi.

Šta da želim dok me život gazi
I ja kunem svoj udes i dom?
Volio bih da jednom opazim,
Lik devojke na prozoru mom;

Da joj oči, ko različak plave,
Samo zame, samo meni sinu,
Osećanja nova da zapale
I sa duše tešku moru skinu.

Pa da pod tom mesečinom belom,
Nad knjigama ne venem i mrem,
Već da i ja srćan biti smem.
Združen s tuđom mladošću veselom,
Nad sopstvenom da ne tugujem.

 

[Korina]

Ti ne voliš i ne žališ mene

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
'Dobro veče', tiho ćeš mi reći.
'Dobro veče, miss', i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

 

[Korina]

Moj život

Kao da je moj život osuđen na stradanja
zlo zajedno s tugom mene vječno kuša
kao da mi je život lišen svih nadanja,
od tuge i rana skapava mi duša.

Ja uvijek dajem patnjama svoj udio
mene je dopao udes nezavidan
oduvijek sam puno trpio, žudio
od tuge mi katkad duša zaplače.

Tmurna daljina, radost, sreću obećava,
a priđem li, uzdasi i suze teške,
odjednom se smrkne, počinje mećava
i ruši čudesne, divne slike mašte.

Shvatio sam nužnost životnih obmana,
ne gunđam protiv kobnog svog udesa,
ne pati mi duša od tuge, od rana
u stradanju nema pomoći, ni čudesa.

 

[Korina]

ISPOVIJEST MANGUPA

Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.

 

[Korina]

ODGOVOR

Starice mila,
živi ko i prije.
Nježno me dira
tvoja ljubav živa.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega živim
i o čemu to snivam!

U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.

O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti želiš leći,
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.

Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva --
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.

Najdraže od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.

No proljeće ovo --
moju ljubav sada --
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.

No, ova rugoba --
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
tražio sam kavge
i pio svako veče.

 

[Korina]

Do viđenja,dragi,do viđenja

Do viđenja,dragi,do viđenja:
ti mi,prijatelju jednom bijese sve.
Urecen rastanak,bez naseg htijenja
obecava i sastanak,zar ne?

Do viđenja,dragi,bez ruke,bez slova...
nemoj da ti bol obrve povije-
umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,
a ni zivjeti nije bas novije.

 

[Jurivaka]

Doviđenja (drukčiji prevod)

Doviđenja, druže, doviđenja!
Dragi moj u mojim si grudima.
Urečeni rastanak obećava viđenja,
Obećava novi susret ljudima.

Doviđenja, druže, bez stiska, reči kletih,
Ne tuži i bolno ne mršti povije -
U ovom životu nije novo mreti,
Al' ni život, bogme, nije najnovije.

 

[Jurivaka]

Žalosti moje kad te gledam!
O, kakav bol, o, kakva tuga!
Kao da s tobom jesen bleda
Pruža nam samo bakar luga.

Tuđe su usne svu raznele
Toplinu tvoju, trepet tela.
Kao da nam je duše svele
Kiša ledena obuzela.

Pa šta! zar da se i nje plašim!
Drugu znam radost ovog puta.
Sve nestade pod nebom našim
Sem vlaga ta i trulež žuta.

Pa ni za sebe ja ne sazdah
Tih život, predan osmesima.
Koliko samo pređoh staza
Koliko greših ja na njima!

Živote, smešno nesuglasje!
Tako je bilo i ostaće.
Kostima golim breze krase
Baštu, to groblje, ko krstače.

A kao gosti bašte, i mi
Uvenućemo, pasti nemo.
Kad nema cveća već u zimi
Zašto da za njim tugujemo?

 

[Jurivaka]

Da! Gotovo. Ko dete nesreće
Rodna polja ostavih bez traga.
Više nikad ni u snu mi neće
Zašumeti ta topola draga.

Ni moj niski dom više ne živi,
Pa i starog psa mi nesta davno.
Na moskovskim ulicama krivim
Suđeno mi da umrem neslavno.

Volim taj grad, divim mu se i ja,
Al' ga snaga izdaje. Pred nama
Drema stara pospana Azija
Na njegovim zlatnim kupolama.

A taj mesec noću, ponad mene,
Kad zasija... vrag će znati kako!
Opuštene glave tada krenem
U kafanu poznatim sokakom.

Dim i buka u toj groznoj jami,
Ali svu noć - šta mi je noć kriva! -
Pesme čitam ja propaloj dami,
Rakijom se s banditom nalivam.

Srce bije sve jače i jače,
Pijan vičem bitangi što drema:
"Ko i ti sam propao, ludače,
I povratka natrag više nema."

Ni moj niski dom više ne živi,
Pa i psa mi starog nesta davno.
Na moskovskim ulicama krivim
Suđeno mi da umrem neslavno.