LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Rainer Maria Rilke
Rainer Maria, austrijsko-njemački pjesnik;( 4. XII 1875. u Pragu, u. 29. XII 1926. u Val-Montu kod Montreuxa). Nakon djetinjstva provedenog u Pragu otac ga šalje u vojnu školu, koju je napustio. Studira povijest umjetnosti, književnost i filozofiju u Pragu, Munchenu i Berlinu. Luta Evropom i Afrikom, te se tako nalazio u Italiji, Rusiji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, sjev. Africi, Španjolskoj, u Devinu na Jadranu i Švicarskoj. Rilkeova lirika,koja predstavlja završetak evr. dekadencije, a početak poezije biti (njem. Wesenspoesie), ima svoja tri jasna razvojna stupnja, tri razdoblja, od kojih je svako u znaku različite klime i različitih utjecaja. U prvom razdoblju, od 1900. do 1906. njegovim pjesmama posve nedostaju oštri obrisi. Ljudi, krajolici i predmeti kao da tonu u sutonskim ugođajima na pozadini zavičajnog Praga, a onda se to sve više stapa s elementima iz kult. Područja Rusije, Italije, Skandinavije i Pariza (Rane pjesme — Die frtihen Gedichte, 1902; Knjiga slika — Buch der Bilder, 1902; Časoslov — Das Stundenbiich, .1906). I dok se u početku jasno osjećaju tonovi Liliencrona i lirike ugođaja, poslije je sve manje impresionističke razlivenosti, jer mu izraz (pod utjecajem Rodina kojem je bio osobni tajnik), dobiva stanovitu oštrinu i čvrstoću,postaje »jasan, čil i providan« (Soneti Orfeju — Sonette an Orpheus). R. Nastoji riječima ostvariti ono što kipar ostvaruje mramorom — da vanjskoj stvarnosti predmeta doda unutarnju. Drugo razdoblje, od 1906. do 1910 (Pjesan o ljubavi i smrti Korneta Christopha Rilkea — Die Weise von Liebe und Tod des (‘ornets Christoph Rilke, 1907; Nove pjesme — Neue Gedichte, 1907—08; Zapisi Maltea Lquridsa Briggea — Die Aufzeichmmgen des Malte Laurids Brigge, 1910) sadržava u liku M. L. Briggea,njegovu proznu parabolu o izgubljenom sinu koja je primijenjena na novo stanje, s pomoću metamorfoza i tajni djetinjstva, ljubavi i smrti. Treće je razdoblje Devinskih elegija (l)nincser Illegien, 1923), koje obuhvaća desetak godina, koliko je s prekidima trajao njegov rad na tome njegovu posljednjem i najboljem djelu. — Rilkeova lirika, morbidna i sjetna, ugođaja sumračnih i samrtničkih, nameće se jedinstvenim slikama i bogatim glazb. Oblicima. Kako teži obuhvatili i neobuhvatljivo, iskazati i neiskazivo — misli su mu često magične i neuhvatljive. Kompleksna ličnost, povučena u sebe i preosjetljiva, snob koji snuje o svojim imaginarnim plemenitim precima,R. Je izraz jednog doba u prijelomu i svijeta na razmeđu Istoka i Zapada, posebne mješavine slavenskog i germanskog. Prvi između velike trojice novije njem. Lirike (uz Stefana Georgea i l luga von Hofmannsthala), nenadmašeni majstor stiha, on je izvršio snažan utjecaj na modernu evr. Liriku. Prevodio je s francuskog, talijanskog i engleskog (Andre Gide, Paul Valerv, Mallarme, Verlaine, Petrarca, Michelangelo, Hlisabeth Barret-Browning).
Dodirne dušu skoro svaka stvar
Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.
Ko mjeri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih ljeta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?
Da se na nama ravnodušnost grije?
O, dome, travo, o, večernja sjeni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama vije.
Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svjetski prostor. Kroz nas laste
prolijeću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.
Ljubavna pjesma
Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.
Reči i za uspavanku
Hteo bih nekog da uspavam,
kraj nekog da bdijem bih ja.
Tebe bih da mazim, uljuljkavam,
da te pratim u san, iz sna.
Hteo bih u kući da jedini znam:
noć beše hladna i zla.
I hteo bih da se slušanju dam,
slušanje tebe, sveta, tla.
Dožive kroz noć šalje sat,
vreme se providi do dna.
Još: dole po kog neznanca bat,
i lavež neznanog psa.
Zatim-tišina. Oči bih tada
široko prostro vrh tvog sna,
da nežno te drže, i puste kada
u mraku se pokrene šta.
Samoća
Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije nego svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće…
Uspavanka
Kada izgubim te ja,
da li ćeš bez mene moći
da spiš: bez lipe što u noći
šumori vrh tvoga sna?
Bez mojih reči što se roje
gotovo kao trepavice
na tvoje grudi, na tvoje lice,
i na čelo telo tvoje?
Bez mene, da te najzad tu
ostavim sasvim samu,
ko vrt kroz čiju struji tamu
miris plodova koji zru?
“Mudre izreke se, nažalost, pišu za druge, a veoma rijetko za sebe.” (Rainer Maria Rilke)
Rainer Maria, austrijsko-njemački pjesnik;( 4. XII 1875. u Pragu, u. 29. XII 1926. u Val-Montu kod Montreuxa). Nakon djetinjstva provedenog u Pragu otac ga šalje u vojnu školu, koju je napustio. Studira povijest umjetnosti, književnost i filozofiju u Pragu, Munchenu i Berlinu. Luta Evropom i Afrikom, te se tako nalazio u Italiji, Rusiji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, sjev. Africi, Španjolskoj, u Devinu na Jadranu i Švicarskoj. Rilkeova lirika,koja predstavlja završetak evr. dekadencije, a početak poezije biti (njem. Wesenspoesie), ima svoja tri jasna razvojna stupnja, tri razdoblja, od kojih je svako u znaku različite klime i različitih utjecaja. U prvom razdoblju, od 1900. do 1906. njegovim pjesmama posve nedostaju oštri obrisi. Ljudi, krajolici i predmeti kao da tonu u sutonskim ugođajima na pozadini zavičajnog Praga, a onda se to sve više stapa s elementima iz kult. Područja Rusije, Italije, Skandinavije i Pariza (Rane pjesme — Die frtihen Gedichte, 1902; Knjiga slika — Buch der Bilder, 1902; Časoslov — Das Stundenbiich, .1906). I dok se u početku jasno osjećaju tonovi Liliencrona i lirike ugođaja, poslije je sve manje impresionističke razlivenosti, jer mu izraz (pod utjecajem Rodina kojem je bio osobni tajnik), dobiva stanovitu oštrinu i čvrstoću,postaje »jasan, čil i providan« (Soneti Orfeju — Sonette an Orpheus). R. Nastoji riječima ostvariti ono što kipar ostvaruje mramorom — da vanjskoj stvarnosti predmeta doda unutarnju. Drugo razdoblje, od 1906. do 1910 (Pjesan o ljubavi i smrti Korneta Christopha Rilkea — Die Weise von Liebe und Tod des (‘ornets Christoph Rilke, 1907; Nove pjesme — Neue Gedichte, 1907—08; Zapisi Maltea Lquridsa Briggea — Die Aufzeichmmgen des Malte Laurids Brigge, 1910) sadržava u liku M. L. Briggea,njegovu proznu parabolu o izgubljenom sinu koja je primijenjena na novo stanje, s pomoću metamorfoza i tajni djetinjstva, ljubavi i smrti. Treće je razdoblje Devinskih elegija (l)nincser Illegien, 1923), koje obuhvaća desetak godina, koliko je s prekidima trajao njegov rad na tome njegovu posljednjem i najboljem djelu. — Rilkeova lirika, morbidna i sjetna, ugođaja sumračnih i samrtničkih, nameće se jedinstvenim slikama i bogatim glazb. Oblicima. Kako teži obuhvatili i neobuhvatljivo, iskazati i neiskazivo — misli su mu često magične i neuhvatljive. Kompleksna ličnost, povučena u sebe i preosjetljiva, snob koji snuje o svojim imaginarnim plemenitim precima,R. Je izraz jednog doba u prijelomu i svijeta na razmeđu Istoka i Zapada, posebne mješavine slavenskog i germanskog. Prvi između velike trojice novije njem. Lirike (uz Stefana Georgea i l luga von Hofmannsthala), nenadmašeni majstor stiha, on je izvršio snažan utjecaj na modernu evr. Liriku. Prevodio je s francuskog, talijanskog i engleskog (Andre Gide, Paul Valerv, Mallarme, Verlaine, Petrarca, Michelangelo, Hlisabeth Barret-Browning).
Dodirne dušu skoro svaka stvar
Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.
Ko mjeri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih ljeta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?
Da se na nama ravnodušnost grije?
O, dome, travo, o, večernja sjeni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama vije.
Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svjetski prostor. Kroz nas laste
prolijeću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.
Ljubavna pjesma
Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.
Reči i za uspavanku
Hteo bih nekog da uspavam,
kraj nekog da bdijem bih ja.
Tebe bih da mazim, uljuljkavam,
da te pratim u san, iz sna.
Hteo bih u kući da jedini znam:
noć beše hladna i zla.
I hteo bih da se slušanju dam,
slušanje tebe, sveta, tla.
Dožive kroz noć šalje sat,
vreme se providi do dna.
Još: dole po kog neznanca bat,
i lavež neznanog psa.
Zatim-tišina. Oči bih tada
široko prostro vrh tvog sna,
da nežno te drže, i puste kada
u mraku se pokrene šta.
Samoća
Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije nego svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće…
Uspavanka
Kada izgubim te ja,
da li ćeš bez mene moći
da spiš: bez lipe što u noći
šumori vrh tvoga sna?
Bez mojih reči što se roje
gotovo kao trepavice
na tvoje grudi, na tvoje lice,
i na čelo telo tvoje?
Bez mene, da te najzad tu
ostavim sasvim samu,
ko vrt kroz čiju struji tamu
miris plodova koji zru?
“Mudre izreke se, nažalost, pišu za druge, a veoma rijetko za sebe.” (Rainer Maria Rilke)
