Rainer Maria Rilke

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Rainer Maria Rilke


rilkerainer1.jpg


Rainer Maria, austrijsko-njemački pjesnik;( 4. XII 1875. u Pragu, u. 29. XII 1926. u Val-Montu kod Montreuxa). Nakon djetinjstva provedenog u Pragu otac ga šalje u vojnu školu, koju je napustio. Studira povijest umjetnosti, književnost i filozofiju u Pragu, Munchenu i Berlinu. Luta Evropom i Afrikom, te se tako nalazio u Italiji, Rusiji, Francuskoj, Danskoj, Švedskoj, Belgiji, Njemačkoj, Austriji, sjev. Africi, Španjolskoj, u Devinu na Jadranu i Švicarskoj. Rilkeova lirika,koja predstavlja završetak evr. dekadencije, a početak poezije biti (njem. Wesenspoesie), ima svoja tri jasna razvojna stupnja, tri razdoblja, od kojih je svako u znaku različite klime i različitih utjecaja. U prvom razdoblju, od 1900. do 1906. njegovim pjesmama posve nedostaju oštri obrisi. Ljudi, krajolici i predmeti kao da tonu u sutonskim ugođajima na pozadini zavičajnog Praga, a onda se to sve više stapa s elementima iz kult. Područja Rusije, Italije, Skandinavije i Pariza (Rane pjesme — Die frtihen Gedichte, 1902; Knjiga slika — Buch der Bilder, 1902; Časoslov — Das Stundenbiich, .1906). I dok se u početku jasno osjećaju tonovi Liliencrona i lirike ugođaja, poslije je sve manje impresionističke razlivenosti, jer mu izraz (pod utjecajem Rodina kojem je bio osobni tajnik), dobiva stanovitu oštrinu i čvrstoću,postaje »jasan, čil i providan« (Soneti Orfeju — Sonette an Orpheus). R. Nastoji riječima ostvariti ono što kipar ostvaruje mramorom — da vanjskoj stvarnosti predmeta doda unutarnju. Drugo razdoblje, od 1906. do 1910 (Pjesan o ljubavi i smrti Korneta Christopha Rilkea — Die Weise von Liebe und Tod des (‘ornets Christoph Rilke, 1907; Nove pjesme — Neue Gedichte, 1907—08; Zapisi Maltea Lquridsa Briggea — Die Aufzeichmmgen des Malte Laurids Brigge, 1910) sadržava u liku M. L. Briggea,njegovu proznu parabolu o izgubljenom sinu koja je primijenjena na novo stanje, s pomoću metamorfoza i tajni djetinjstva, ljubavi i smrti. Treće je razdoblje Devinskih elegija (l)nincser Illegien, 1923), koje obuhvaća desetak godina, koliko je s prekidima trajao njegov rad na tome njegovu posljednjem i najboljem djelu. — Rilkeova lirika, morbidna i sjetna, ugođaja sumračnih i samrtničkih, nameće se jedinstvenim slikama i bogatim glazb. Oblicima. Kako teži obuhvatili i neobuhvatljivo, iskazati i neiskazivo — misli su mu često magične i neuhvatljive. Kompleksna ličnost, povučena u sebe i preosjetljiva, snob koji snuje o svojim imaginarnim plemenitim precima,R. Je izraz jednog doba u prijelomu i svijeta na razmeđu Istoka i Zapada, posebne mješavine slavenskog i germanskog. Prvi između velike trojice novije njem. Lirike (uz Stefana Georgea i l luga von Hofmannsthala), nenadmašeni majstor stiha, on je izvršio snažan utjecaj na modernu evr. Liriku. Prevodio je s francuskog, talijanskog i engleskog (Andre Gide, Paul Valerv, Mallarme, Verlaine, Petrarca, Michelangelo, Hlisabeth Barret-Browning).



Dodirne dušu skoro svaka stvar

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.


Ko mjeri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih ljeta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?


Da se na nama ravnodušnost grije?
O, dome, travo, o, večernja sjeni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama vije.


Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svjetski prostor. Kroz nas laste
prolijeću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.



Ljubavna pjesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.


Reči i za uspavanku

Hteo bih nekog da uspavam,
kraj nekog da bdijem bih ja.
Tebe bih da mazim, uljuljkavam,
da te pratim u san, iz sna.
Hteo bih u kući da jedini znam:
noć beše hladna i zla.
I hteo bih da se slušanju dam,
slušanje tebe, sveta, tla.
Dožive kroz noć šalje sat,
vreme se providi do dna.
Još: dole po kog neznanca bat,
i lavež neznanog psa.
Zatim-tišina. Oči bih tada
široko prostro vrh tvog sna,
da nežno te drže, i puste kada
u mraku se pokrene šta.


Samoća

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.


Pada prije nego svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.


Tad dolaze valovi samoće…

Uspavanka

Kada izgubim te ja,
da li ćeš bez mene moći
da spiš: bez lipe što u noći
šumori vrh tvoga sna?


Bez mojih reči što se roje
gotovo kao trepavice
na tvoje grudi, na tvoje lice,
i na čelo telo tvoje?


Bez mene, da te najzad tu
ostavim sasvim samu,
ko vrt kroz čiju struji tamu
miris plodova koji zru?


“Mudre izreke se, nažalost, pišu za druge, a veoma rijetko za sebe.” (Rainer Maria Rilke)
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Ozbiljan čas

Tko sada plače negdje u svijetu,
bez razloga plače negdje u svijetu,
nada mnom plače.


Tko se sad smije negdje u noći,
bez razloga smije negdje u noći,
meni se smije.


Tko sada ide negdje u svijetu,
bez razloga ide negdje u svijetu,
polazi k meni.


Tko umire sada negdje u svijetu,
bez razloga umire negdje u svijetu,
pogleda mene.
 
Član
Učlanjen(a)
14.04.2011
Poruka
128

ULAZAK


Tko god ti bio: uvečer, iziđi van
iz svoje sobe, gdje doznao sve si;
ono zadnje pred daljinom tvoj je stan:
pa tko god da jesi.
Očima koje umorne se preko
trošna praga netom slobodi vinu
polako dižeš crno stablo neko,
samo, tanko, i nebu u visinu.
I stvorio si svijet. Velike moći,
poput riječi što i u šutnji zrije.
I dok ti volja njegov smiso štije,
nježno ga oslobađaju tvoje oči...




 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
* * *

Ovo je čežnja:sred talasa biti
i nemati u vremenu svoj stan.
I to su želje: pritajene niti
koje za večnost vezuju naš dan.

I to je život. Dok ne dođe jedan
čas drevni, najsamotniji od svih,
drukčiji od svih ostalih, i čedan
presretne večnost uz osmejak tih.
 
Član
Učlanjen(a)
14.04.2011
Poruka
128
DUGO se nisam od anđela rastao,
i on je siromašio meni pod rukom
pa se smanjivao, a ja sam rastao:
i bih odjednom sažalnošću pukom,
on pak drhtavom molbom bje nastao.

Pa sam mu njegovo nebo izručio, -
on meni blizinu, iz koje se mako;
on se lebdenju, ja životu naučio,
uzajamno, prepoznali smo se polako...
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Vrteška


S krovom i senkom njegovom se vrti
čopor šarenih konja što se gone
trenutak jedan, svi iz zemlje one
koja toliko okleva pre smrti.
Nekih u kola upregnutih ima,
al' je u sviju izraz srčan sav.
Jedan je crven namrgođen lav
i katkad jedan beli slon sa njima.

Čak i jelena jednog eno - pravom
jelenu šumskom sličan je po svemu,
samo što nosi sedlo, i na njemu
jednu malenu devojku u plavom.

Za njom, odeven u belo odelo,
jaše na lavu dečačić, u stravi,
dok zube lav pokazuje i ždrelo.

I katkad se beli slon pojavi.

Promiču vedre devojke nekamo,
već nepristale skoro igri toj;
usred ludoga leta one svoj
podižu pogled, nekuda, ovamo -

I katkad se beli slon pojavi.

I sve to ide, okončanju žuri
vrti se, kruži, a bez cilja svog.
Poneki pramen, crven, zelen, suri,
jedva započet profil lica kog.
I katkad osmeh, ovamo obraćen,
blažen i bleštav i uludo straćen
sred zadihanog slepog kola tog.
 
Član
Učlanjen(a)
14.04.2011
Poruka
128

JA živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već hiljade ljeta,
i ne znam još, jesam li soko il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

...

JA ljubim svoga bića tamne sate,
kad ćutila istražuju dubinu;
ko stara pisma, oni tada plinu
i moj mi život već proživljen vrate,
u legendarnu potisnut daljinu.

U njima spoznam da preda mnom stoje
prostori za jedan drugi život, dug i vječan.
I kadšto budem kao drvo koje
nad grobom šumi ozbiljenje svoje
onih snova što ih bivši dječak
(koga njegov topli korijen obuzima)
izgubi u tugama i pjevanjima.


Časoslov



 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Iz soneta posvećenih Orfeju
devetnaesti sonet prvog dela


Mada je nestalan svet
ko oblak stada,
sve dokrajčeno u klet
prastaru pada.

U toku, u meni toj,
smelije, šire,
pranapev traje još tvoj,
o,bože lire.

Niti shvatismo jad,
nit` ljubav, niti šta
tako nas udalji, kad

smrt na nas žig svoj stavi.
Jedino pesma vrh tla
hvali i slavi.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Ostavljen na planinama srca

Ostavljen na planinama srca
Gle, u daljini sićušno, gle:
poslednje naselje reči, a još više,
ali i on majušan, poslednji
zaselak osećanja. Prepoznaješ li ga?
Ostavljen na planinama srca. Kamen
pod rukama. Jest, tu cveta ponešto;
iz neme litice cveta raspevan korov
koji ni o čem ne zna. Ali onaj ko zna?
Ah, onaj što poče da zna, pa sad ćuti,
ostavljen na planinama srca.
Jest, tu se kreće ponešto, nenačete svesti,
kreće poneka bezbedna životinja s planine,
ide, zastaje. I velika zaštićena ptica
kruži oko čistog protivljenja vrhova.
Ali ne zaštićen, ovde na planini srca.
 
Član
Učlanjen(a)
28.06.2010
Poruka
1.095
Jesenji dan

Gospode, čas je. Natraja se leto.
Zasenči sunčanike, razobruči,
vetar, da poljem jesenjim zahuči.

Poslednjem plodu zrenje zapovedi;
još dva-tri dana južnija mu daj,
usavršenju nagnaj ga, nacedi
poslednju slast u teškog vina sjaj.

Ko dom sad nema, taj ga steći neće.
Ko sam je sad, dugo sam će biti,
čitaće, pisma pisati i bditi,
i nemirno će gledati drveće
kada se lišće stane zrakom viti.
 
Natrag
Top