- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Biblija i mi katolici vjerujemo i ispovjedamo da je Isus Bog, a ti ne. Tko je onda odbacio Bibliju, ja ili ti?
Protestantizam i njegovi plodovi
- Začetnik teme stvarnoslap
- Datum pokretanja
Biblija i mi katolici vjerujemo i ispovjedamo da je Isus Bog, a ti ne. Tko je onda odbacio Bibliju, ja ili ti?
VIP
- Učlanjen(a)
- 14.07.2011
- Poruka
- 19.107
Tu dogmu da je verovanje u Isusa kao Boga uslov spasenja ste izmislili.
Ona nigde ne postoji u bibliji.
Ja verujem da je Isus Bog jednak Ocu po prirodi, ali to nema veze sa spasenjem.
Evo:
„Dakle, u svemu… moramo obožavati [Oca, Sina, Svetoga Duha] njihovo trojstvo u njihovom jedinstvu i njihovo jedinstvo u njihovom trojstvu. Dakle, svako ko želi da se spase trebao bi tako razmišljati o trojstvu. Ali potrebno je za vječno spasenje da se i vjerno vjeruje u inkarnaciju našeg Gospoda Isusa Hrista… Ovo je katolička vjera: ne može se spasiti bez vjerovanja u to čvrsto i vjerno.“[1]
Iako današnje crkve možda ne ponavljaju ovaj dugački kredo, mnoge se pridržavaju njegovih načela. Na primjer, u vezi sa bitnim stvarima spasenja, pastor i pisac Džon Pajper piše: „Morate vjerovati u Isusovo božanstvo.“[2] I evanđelista Kris Mikelson kaže:
„Ali ako ljudi promaše stvarnost da je Isus bio više od proroka – da je zapravo dio Trojstva, a time i Boga – onda oni nisu istinski hrišćani.“[3]
Ali prije nego što su napisana ljudska vjerovanja, kao što su gore spomenuta, rana hrišćanska zajednica nije zahtijevala vjerovanje u Trojstvo za spasenje. Keri Mek Roberts, profesor teologije, prenosi sličnu perspektivu:
„Razmišljajući, može se zapitati da li je potrebno vjerovati u doktrinu o Trojstvu da bismo bili spašeni. Kao odgovor, istorijski i teološki, Crkva obično nije zahtijevala eksplicitnu izjavu vjere u doktrinu o Trojstvu za spasenje.“[4]
Zaista, to je zato što se ta doktrina ni ne nalazi u Svetom pismu.
Prije nekih 30 godina, Karl Rahner je tvrdio da su većina hrišćana „pravi monoteisti“, pa ako se doktrina o Trojstvu pokaže lažnom, većina popularne hrišćanske literature i način razmišljanja koji ona odražava, ne bi morali biti promijenjeni. Zaista?
Definisanje doktrine o Trojstvu ulazi u domen misterije koja se ne može dokučiti ljudskim razumom bez pomoći poziva na stanovište poput Melanhtonovog: „Divimo se misterijama Božanstva. To je bolje nego da ih istražujemo.“
Ali opasnost da pažljivo ne razmišljamo o onome što je otkriveno, kao što je otkriveno, je da ostanemo zaslijepljeni vlastitim lažnim bogovima i idolima, ma kako teološki bili konstruisani.
„Potpuno razvijena hrišćanska doktrina da je Bog tri osobe u jednom božanstvu nigdje se eksplicitno ne navodi u Novom zavjetu.“[5]
Štaviše, baptistički teolog Vilijam N. Klark piše:
„Riječ Trojstvo se nikada ne koristi i nema naznaka da je ideja o Trojstvu uzela neku formu. Dugo je bila uobičajena praksa da se Novi zavjet čita kao da su u njemu bile ideje kasnijeg doba o ovoj temi, ali nisu. U danima apostola doktrina o Trojstvu je tek trebalo da bude stvorena… nakon proteka tri ili četiri vijeka nastala je doktrina o Trojstvu… Ova istorijska doktrina se uveliko razlikovala od jednostavnosti rane vjere.“[6]
Brojni naučnici se slažu sa Klarkom da je Trojstvo post-biblijski razvoj. Teolog A.T. Henson kaže:
„Nijedan odgovorni novozavjetni učenjak ne bi tvrdio da je doktrinu o Trojstvu podučavao Isus, ili da su je propovijedali najraniji hrišćani, ili da je svjesno držao bilo koji pisac Novog zavjeta. To je zapravo polako razrađivano tokom prvih nekoliko vjekova u pokušaju da se da inteligentna doktrina o Bogu.“[7]
Katolički učenjak Džon Mek Kenzi se slaže u svom Rječniku Biblije:
„Trojstvo Božje Crkva definiše kao vjerovanje da su u Bogu tri osobe koje opstaju u jednoj prirodi. Ovako definisano vjerovanje je postignuto tek u 4. i 5. vijeku nove ere i stoga nije eksplicitno i formalno biblijsko vjerovanje.“[8]
U trećem poglavlju Jovanovog jevanđelja, Isus objašnjava Nikodimu da se neko mora roditi odozgo (grčki anôten), ili biti nanovo rođen, kako se to često prevodi, da bi imao vječni život. Isus tri puta kaže da je ovaj život zasnovan na vjerovanju u njega:
Jovan 3:15 „da niko ko vjeruje u njega [Sina Čovječjega] ne pogine, već da ima vječni život.“
Jovan 3:16 „da niko ko vjeruje u njega[Jedinorođenog Sina Božjeg] ne bude uništen, nego da ima vječni život.“
Jovan 3:18 „Koji njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenog Sina Božjeg.“
Apostol zatim bilježi pojašnjenje da ovo vjerovanje u Isusa mora uključivati poslušnost njemu:
Jovan 3:36 „Ko vjeruje Sina, ima vječni život. Ko [svojeglavo] odbija Sina, neće vidjeti život, nego Božji gnjev ostaje na njemu.“
Drugim riječima, intelektualni pristanak na Isusov identitet kao Sina Božjeg nije dovoljan. Istinsko vjerovanje rezultira poslušnošću Isusu kao Čovjeku kojeg je Bog uzdigao na položaj Gospoda.
Ali šta znači vjerovati da je Isus Sin? Isusov susret s Martom nudi potpuniju definiciju. Kada je Marta rekla Isusu da bi njen brat Lazar preživio da je Isus došao u Betaniju kada je pozvan, Isus ju je utješio ovim riječima:
Jovan 11:25-27 „Tada joj Isus reče: ‘Ja sam uskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće. I svako ko živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?’ Ona mu odgovori: ‘Da, Gospode, javjerujem da si ti Hristos, Sin Božji, onaj koji treba da dođe na svijet.’“
Dakle, vjerovati u Isusa znači vjerovanje da je on Hrist, Sin Božji. Trinitarci za potrebe svoje dogme izvrću i pogrešno tumače izraz „Sin Božji“ kao ekvivalent za „Boga Sina“. Međutim, kontekst ovdje i drugdje nam govori da je Sin Božji jedinstvena oznaka za Hrista (Mesiju), odnosno onoga koga je jedinorođeni od Boga koji ga je pomazao da bude Gospod. Ovi naslovi se često koriste u Svetom pismu u književnom načinu poznatom kao sinonimni paralelizam, gdje se riječ ili fraza ponavlja korišćenjem raznih sinonima. Mesija i Sin Božji bili su sinonimi u to vrijeme među Jevrejima. Upravo to vjerovanje – da je Isus obećani Mesija – glavna je premisa za spasenje, a ne vjerovanje da je Isus Bog Mesija ili Bog Sin, nešto što Sveto pismo nikada ne kaže.
Apostol Jovan završava svoj jevanđeljski izvještaj navodeći svrhu zbog koje je napisan i naglašavajući kako zadobijamo vječni život:
Jovan 20:30-31 „Isus je pred učenicima učinio i mnoga druga čuda, koja nisu zapisana u ovom svitku. A ova su zapisana da biste vjerovali da je Isus zaista Hristos, Sin Božji, i da verujući imate život vječni u imenu njegovom.“
Opet, vidimo sinonimnu paralelu između Hrista i Sina Božjeg. Takođe vidimo da se vječni život daje onima koji vjeruju u Isusovo ime. Stoga nije iznenađujuće što je Jovan ponovio ovo uputstvo u svojoj prvoj poslanici:
1. Jovanova 5:1 „Svako ko vjeruje da je Isus zaista Hristos, začet je od Boga, i svako ko voli onog koji je začeo, voli i onog koji je začet od njega.“
Jovan nikada ni u jednom od svojih spisa ne ukazuje da se mora vjerovati u Trojstvo ili da je Isus Bog da bi bili spašeni. Nadahnuti pisac jednostavno i dosledno izražava da se mora vjerovati da je Isus Božji obećani Hrist ili Mesija. Kroz ta „vrata“ se mora ući da bi bili spašeni (vidi: Jovan 10:9; 14:6).
Neki mogu ponuditi Tomino priznanje nakon što su vidjeli uskrslog Isusa kao dokaz da se mora vjerovati u Hrista kao Boga:
Jovan 20:28-29 „Toma mu na to reče: ‘Moj Gospod i moj Bog!’ Isus mu reče: ‘Toma, povjerovao si zato što si me vidio. Srećni su oni koji ne vide, a ipak vjeruju.’“
Prethodni kontekst pokazuje da je Toma odgovarao na Isusovo učenje da „vidjeti“ ili „znati“ Isusa znači „vidjeti“ ili „poznavati“ Oca jer ga je Isus predstavljao (Jovan 14:7-11; 12:44-45). Nadalje, samo tri kratka stiha kasnije, Jovan izjavljuje da je svrha pisanja njegovog jevanđelja bila da vjerujemo da je Isus Hrist, Sin Božji. Koje je veće otkrivenje, da je Isus Bog, kako neki tumače Tominu izjavu, ili da je Isus Hrist? Da je Toma zaista proglašavao Isusa Bogom, onda bi zasigurno, kao veće otkrivenje, Jovan to naveo kao svrhu za pisanje svog jevanđelja. Ali Jovan to ne pominje. Umjesto toga, on jasno kaže da je napisao svoj izvještaj da bismo mogli znati da je Isus Hrist, tj. onaj kojeg je Bog pomazao.
Na dan Pedesetnice došlo je do silnog izlivanja Duha svetoga. Petar je rekao da je ispunjenje Joelovog proročanstva da će Bog izliti svoj Duh na Njegov narod. Petar završava svoje objašnjenje poslednjim citatom Joela:
Djela apostolska 2:21 „A svako ko prizove Gospodnje ime biće spasen.“
Zatim, Petar započinje svoju propovijed poistovjećivanjem: „Ljudi Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka koga je Bog pred vama potvrdio moćnim djelima, znacima i čudima koje je kroz njega učinio među vama, kao što i sami znate… Zato neka sav Izraelov dom pouzdano zna da ga je Bog učinio i Gospodom i Hristom, tog Isusa koga ste vi razapeli.“ (Djela 2:22, 36)
Djela apostolska 2:37-38 „Kad su to čuli, to ih je pogodilo u srce, pa su rekli Petru i ostalim apostolima: ‘Ljudi, braćo, šta treba da činimo?’ A Petar im reče: ‘Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar svetog Duha.’“
Da je ikada došlo vrijeme da se otkrije da je Isus zapravo Bog, rođenje hrišćanske Zajednice bila bi prava prilika za to! Umjesto toga, Petar identifikuje Isusa kao čovjeka kojeg je Bog uzdigao sa svoje desne strane i učinio ga Gospodom i Hristom.
Ali neki će reći da zato što Petar citira Joela u 21. stihu – svako ko prizove ime GOSPODNJE biće spašen – to znači da je Isus Bog jer sada „zazivamo“ Isusa za spasenje. Neki čak idu toliko daleko da tvrde da je Isus Jehova ili da je dio Jehovinog božanskog identiteta jer se oboje nazivaju Gospodom i Spasiteljem. Sličan argument se navodi koristeći Rimljanima 10:8-9, 13 gdje Pavle takođe citira proroka Joela. Odgovor na ovaj stih je isti. Isus se na grčkom zove Gospod ili kirios, što znači gospodar. Isus je Gospod i Spasitelj jer ga je Bog Otac uzvisio na taj položaj (Djela 2.36). Umjesto da uključi Isusa u božanski identitet Boga Oca, Petar ih samo dva poglavlja kasnije jasno razlikuje. Petar, moleći se Bogu Ocu, citira Psalam 2:
Djela apostolska 4:26-27 „Kraljevi se zemaljski podižu i vladari kao jedan ustaju protiv Gospoda i protiv njegovog pomazanika. Tako su se i Herod i Pontije Pilat s ljudima iz drugih naroda i s izraelskim narodom zaista udružili u ovom gradu protiv tvog svetog dječaka Isusa, koga si pomazao.“
Isus nije označen kao Bog ili Jehova, već kao neko ko pripada Bogu (Jehovi). On je Božji Hristos i Njegov jedinorođeni Sin. Šta onda znači da je Petar primijenio Joelov citat iz Djela 2:21 na Isusa – da će svi koji prizovu ime Gospodnje biti spaseni?
Kada ispitujete biblijske tekstove, važno je zapamtiti da je Biblija jevrejska knjiga napisana u hebrejskom referentnom okviru. Ako Petar primijeni citat na Isusa koji se prvobitno odnosio na Boga ne znači, u tradicionalnoj hebrejskoj kulturi, da je Isus Bog. Naprotiv, to ukazuje da je Isus Božji agent.
Bibličarka Merien Mej Tompson objašnjava taj princip zastupništva:
„U rabinskim spisima se spominje figura salije [ili šalije], što doslovno znači ‘onaj koji je poslat’… Salija je bio surogat poslat na zadatak ili misiju sa specifičnim uputama i ovlašćenjem da ga izvrši. Prema Talmudu, salijah je mogao, između ostalog, obavljati poslovne transakcije, sklapati obavezujuće ugovore i sklapati brakove. Uobičajena izreka kod rabina bila je ‘onaj koji je poslan je kao onaj koji ga je poslao’ ili ‘čovjekov agent je ekvivalentan njemu samom’. Budući da salija može djelovati u ime onoga koji ga je poslao, kada se radi sa salijom, to je kao da se radi s onim koji je tu osobu poslao.“[9]
Enciklopedija jevrejske religije ovako definiše to zastupništvo:
„Glavna poenta jevrejskog zakona o posredovanju izražena je u izreci: ‘zastupnik osobe se smatra kao sama ta osoba.’ Prema tome, svako djelo počinjeno od strane propisno imenovanog agenta smatra se da ga je počinio principal…“[10]
Vidimo primjer posredništva u Izlasku 23:20-21, gdje je Bog ohrabrivao Izraelce da slušaju Njegovog anđela jer je „moje ime u njemu.“ Anđeo je, kao Božiji agent, dobio Jehovino ime, to jest Njegov autoritet, moć, itd. Dakle, od Izraelaca se zahtijevalo da mu se pokoravaju baš kao što su to činili Jehovi. Ako uzmemo u obzir stih iz 1. Korinćanima 10:4 gdje se kaže da je „stijena“ koja je pratila Izraelce bio Hrist, tada možemo razložno pretpostaviti da je „anđeo“ koji se pominje u Izlasku zapravo Sin Božji. Naravno, bio to pravi anđeo ili Hrist, niko ne bi tvrdio da zato što je anđeo nosio ime Jehova, to znači da je on Bog. Slično, Isus, kao Božji agent, dobio je Božje ime:
Jovan 17:11-12 „Ja više nisam u svijetu, ali oni jesu u svijetu, a ja dolazim k tebi.Sveti Oče, čuvaj ih zbog svog imena koje si mi dao, da budu jedno, kao što smo i mi. Kad sam bio s njima na svijetu,ja sam ih čuvao zbog tvog imena koje si mi dao. I sačuvao sam ih i nijedan od njih nije uništen osim sina uništenja, da bi se ispunilo Pismo.“
Dakle, primjena imena GOSPODNJEG na nekoga, bilo da je anđeo ili Isus, ne izjednačava ga time da je Jehova ili Bog Otac, vrhovni Suveren univerzuma. Tako Petar citira Joela – „svako ko prizove ime GOSPODNJE biće spašen“ – u istom kontekstu u kojem izjavljuje da je Isus sredstvo spasenja, što jednostavno znači da prizvati Isusa znači prizvati Boga koji ga je postavio. Vidjećemo da je ova ideja snažno podržana od strane Svetog pisma kada pogledamo Djela 16. glava za koji trenutak.
Djela apostolska 4:10-13 „‘On je kamen koji ste vi graditelji smatrali bezvrednim, a koji je postao ugaoni kamen. I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog među ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.’ Kad su vidjeli Petrovu i Jovanovu odvažnost i kad su uvidjeli da su to ljudi neuki i obični, začudili su se. Shvatili su da su oni bili s Isusom.“
Petar jasno govori da je spasenje dostupno samo kroz Isusa Hrista iz Nazareta, koga je Bog podigao iz mrtvih. Petar nije rekao da je Isus Bog koga je Bog podigao iz mrtvih. Da je Isus zaista bio Bog kao Otac, kako bi uopšte mogao posrednički umrijeti za nas? To što je Isus Božji opunomoćenik, Njegov jedinorođeni Sin kroz koga i za koga je sve stvoreno, čini ga JEDINIM KVALIFIKOVANIM BIĆEM DA IZVRŠI DJELO SPASENJA. Da li vam je sada jasnije zašto neki trinitarci insistiraju na tezi da članovi Trojstva samo „igraju različite uloge“? Jevanđelje sa Trojstvom se neminovno pretvara u glumačku predstavu, a Bog i Hrist prestaju biti ono što sami kažu da jesu. Jevanđelje sa Trojstvom obesmišljava samo sebe. Međutim, istinsko biblijsko jevanđelje jasno uči i razdvaja identitete i funkcije Oca i Sina!
U još jednoj Petrovoj propovijedi, ovoga puta pred prvosveštenikom i njegovim saradnicima, apostol objašnjava da je Isus od Bog uzdignut s Njegove desne strane da bude Vođa i Spasitelj:
Djela apostolska 5:30-32 „Bog naših praočeva uskrsnuo je Isusa, koga ste vi ubili i objesili na drvo. Njega je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i Spasitelja, da dâ pokajanje Izraelu i oproštenje grijehova. Mi smo svjedoci tih događaja, kao i Duh sveti, koji Bog dade onima koji mu se pokoravaju.“
Drugim riječima, Isus nije inherentno bio Gospod, Vođa ili Spasitelj, već ga je Bog uzvisio i dao mu je ovu vlast. Oproštenje grijeha i Duh sveti su dati onima koji to vjeruju i poslušaju.
Jovan 5:24 „Zaista, zaista, kažem vam, ko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“
Jovan 12:44 „A Isus je povikao: ‘Ko vjeruje u mene, ne vjeruje samo u mene nego i u onoga koji me je poslao.’“
Jovan 13:20 „Zaista, zaista, kažem vam, ko prima onoga koga ja šaljem, prima i mene. A ko prima mene, prima i onoga koji je mene poslao.“
Jovan 14:1, 6 „Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte“… Isus mu odgovori: ‘Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene.’“
1. Jovanova 2:23 „Ko god poriče Sina, nema ni Oca. Ko priznaje Sina, ima i Oca.“
Takav je princip zastupništva. Vjerovati u agenta, znači vjerovati u onoga ko ga je poslao.
„Augustin je rekao da svako ko negira Trojstvo gubi svoje spasenje, ali dasvako ko pokuša da ga shvati gubi razum.“[11]
Umjesto da spasenje zavisi od neshvatljive doktrine koja raznosi ljudski um, Bog ga je učinio dovoljno jednostavnim da čak i dijete razumije (Matej 19:13). Nažalost, Augustin je propovijedao post-biblijski pogled na koji su uveliko uticali grčka filozofija i paganske misterije. Pitanje na koje svi moramo odgovoriti je, treba li nešto tako fundamentalno kao što je ono što je potrebno za spasenje čvrsto počivati na Svetom pismu ili na ljudskim vjerovanjima koja su se razvijala stotinama godina kasnije? Da li je Sveto pismo dovoljno ili nedovoljno u svojim poukama?
2. Timoteju 3:13-17 „A zli ljudi i prevaranti će napredovati naviše, varajući i sami budući prevareni. Ali ti ostani u onome što si naučio i u šta si se uvjerio, budući da znaš ko te je svemu tome poučio i da od ranog djetinjstva poznaješ svete spise koji te mogu učiniti mudrim na spasenje kroz vjeru koja je u Hristu Isusu. Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za vaspitavanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen, potpuno opremljen za svako dobro djelo.“
Pavle, koji vjeruje da je Bog Otac, smatra da je Sveto pismo nadahnuto i dovoljno u svojim uputama da spasenje dolazi kroz Isusa koji je Hrist (1. Korinćanima 8:6; Efescima 4:6. Vidi takođe 1. Timoteju 2:5).
Juda je pisao o borbi za „vjeru koja jejednom predata svetima“ (Juda 1:3).
Pavle je pod nadahnućem zapisao da je proklet svako, makar ko to bio, ko poziva na drugačije jevanđelje od onog koje je objavljeno (Galatima 1:6-9)!
Dakle, ako bi doktrina o Trojstvu bila istinita, tada su eksplicitne biblijske tvrdnje o Isusu i spasenju lažne. Ne možete imati oboje.
Ima i trinitaraca koji ne nameću svoje vjerovanje u trodijelno biće drugima. Olson izvještava da čak i neki ortodoksni hrišćanski teolozi vjeruju da ta doktrina nije središnja za „ispravno razumijevanje Boga“. Na primjer, Olson kaže da je Emil Bruner „tvrdio da doktrina o Trojstvu nije jevanđelje i da nije nešto što se propovijeda“ jer je to „sekundarni jezik vjere, a ne primarni“.[12] Olson takođe primjećuje:
„Džon Vesli je snažno vjerovao u doktrinu o Trojstvu, ali nije insistirao na vjerovanju u nju da bi nekoga prepoznao kao hrišćanina.“[13]
O svom stavu Olson piše:
„…Na veliku žalost nekih možda konzervativnijih ljudi, [zajedno] sa Veslijem ne insistiram na afirmaciji doktrine Trojstva za autentično hrišćanstvo.“[14]
U šta, dakle, treba vjerovati da bismo bili spašeni? Prema Svetom pismu, čovjek mora vjerovati da je Isus iz Nazareta Hrist, jedinorođeni Sin Božji, koga je Bog Otac podigao iz mrtvih i uzvisio kao Gospoda i Spasitelja. Pavlov čuveni recept za spasenje to lijepo odražava:
Rimljanima 10:9-10 „Jer ako svojim ustima priznaješ Isusa Gospoda, i ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se priznaje za spasenje.“
Poput Isusa, Jovana i Petra, apostol Pavle nije učio da se mora vjerovati da je Hrist su-jednak ili su-vječan sa Bogom Ocem ili u „trojedinog“ Boga da bi neko bio spašen.
„A ovo je život vječni: da upoznaju tebejedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao.“ (Jovan 17:3)
Moramo paziti da ne dodamo onome što je Bog smatrao neophodnim za spasenje. U protivnom, možemo ga izgubiti insistirajući na tuđim ili sopstvenim jeresima, bez obzira koliko su one stare, ma koliko bile popularne i opšteprihvaćene.
www.google.com
Ona nigde ne postoji u bibliji.
Ja verujem da je Isus Bog jednak Ocu po prirodi, ali to nema veze sa spasenjem.
Evo:
MORATE LI VJEROVATI U TROJSTVO DA BISTE BILI SPAŠENI
Često se može čuti trinitarska tvrdnja da MORAMO vjerovati da je Isus Bog („drugo lice Božanstva“, „Bog Sin“), inače On ne bi mogao biti naš Spasitelj. Ispitaćemo ovu tvrdnju.
U šta moramo vjerovati da bismo bili spašeni? Prema Atanasijevom kredu iz 5. vijeka, moramo vjerovati u doktrinu o Trojstvu i srodnu doktrinu o Isusovom utjelovljenju kao bogočovjeka. To vjerovanje dijelom kaže:„Dakle, u svemu… moramo obožavati [Oca, Sina, Svetoga Duha] njihovo trojstvo u njihovom jedinstvu i njihovo jedinstvo u njihovom trojstvu. Dakle, svako ko želi da se spase trebao bi tako razmišljati o trojstvu. Ali potrebno je za vječno spasenje da se i vjerno vjeruje u inkarnaciju našeg Gospoda Isusa Hrista… Ovo je katolička vjera: ne može se spasiti bez vjerovanja u to čvrsto i vjerno.“[1]
Iako današnje crkve možda ne ponavljaju ovaj dugački kredo, mnoge se pridržavaju njegovih načela. Na primjer, u vezi sa bitnim stvarima spasenja, pastor i pisac Džon Pajper piše: „Morate vjerovati u Isusovo božanstvo.“[2] I evanđelista Kris Mikelson kaže:
„Ali ako ljudi promaše stvarnost da je Isus bio više od proroka – da je zapravo dio Trojstva, a time i Boga – onda oni nisu istinski hrišćani.“[3]
Ali prije nego što su napisana ljudska vjerovanja, kao što su gore spomenuta, rana hrišćanska zajednica nije zahtijevala vjerovanje u Trojstvo za spasenje. Keri Mek Roberts, profesor teologije, prenosi sličnu perspektivu:
„Razmišljajući, može se zapitati da li je potrebno vjerovati u doktrinu o Trojstvu da bismo bili spašeni. Kao odgovor, istorijski i teološki, Crkva obično nije zahtijevala eksplicitnu izjavu vjere u doktrinu o Trojstvu za spasenje.“[4]
Zaista, to je zato što se ta doktrina ni ne nalazi u Svetom pismu.
Prije nekih 30 godina, Karl Rahner je tvrdio da su većina hrišćana „pravi monoteisti“, pa ako se doktrina o Trojstvu pokaže lažnom, većina popularne hrišćanske literature i način razmišljanja koji ona odražava, ne bi morali biti promijenjeni. Zaista?
Definisanje doktrine o Trojstvu ulazi u domen misterije koja se ne može dokučiti ljudskim razumom bez pomoći poziva na stanovište poput Melanhtonovog: „Divimo se misterijama Božanstva. To je bolje nego da ih istražujemo.“
Ali opasnost da pažljivo ne razmišljamo o onome što je otkriveno, kao što je otkriveno, je da ostanemo zaslijepljeni vlastitim lažnim bogovima i idolima, ma kako teološki bili konstruisani.
Da li Biblija podučava doktrinu o Trojstvu?
Pregled novosaveznih tekstova otkriva da se Trojstvo ne podučava u Božjoj Riječi kao što će i neki biblijski učenjaci potvrditi. Na primjer, A.V. Ardžil piše:„Potpuno razvijena hrišćanska doktrina da je Bog tri osobe u jednom božanstvu nigdje se eksplicitno ne navodi u Novom zavjetu.“[5]
Štaviše, baptistički teolog Vilijam N. Klark piše:
„Riječ Trojstvo se nikada ne koristi i nema naznaka da je ideja o Trojstvu uzela neku formu. Dugo je bila uobičajena praksa da se Novi zavjet čita kao da su u njemu bile ideje kasnijeg doba o ovoj temi, ali nisu. U danima apostola doktrina o Trojstvu je tek trebalo da bude stvorena… nakon proteka tri ili četiri vijeka nastala je doktrina o Trojstvu… Ova istorijska doktrina se uveliko razlikovala od jednostavnosti rane vjere.“[6]
Brojni naučnici se slažu sa Klarkom da je Trojstvo post-biblijski razvoj. Teolog A.T. Henson kaže:
„Nijedan odgovorni novozavjetni učenjak ne bi tvrdio da je doktrinu o Trojstvu podučavao Isus, ili da su je propovijedali najraniji hrišćani, ili da je svjesno držao bilo koji pisac Novog zavjeta. To je zapravo polako razrađivano tokom prvih nekoliko vjekova u pokušaju da se da inteligentna doktrina o Bogu.“[7]
Katolički učenjak Džon Mek Kenzi se slaže u svom Rječniku Biblije:
„Trojstvo Božje Crkva definiše kao vjerovanje da su u Bogu tri osobe koje opstaju u jednoj prirodi. Ovako definisano vjerovanje je postignuto tek u 4. i 5. vijeku nove ere i stoga nije eksplicitno i formalno biblijsko vjerovanje.“[8]
Šta kaže Sveto pismo?
Ako Sveto pismo ne uči da se mora vjerovati u Trojstvo da bismo bili spaseni, čemu ono uči? Prostor nam neće dopustiti da u ovom članku ispitamo sve biblijske reference na spasenje. Međutim, ispitivanje primarnih odlomaka koji se nalaze u Jovanovim spisima, knjizi Djela apostolskih i Pavlovim čuvenim uputstvima u Rimljanima 10 pružiće nam ubjedljive odgovore koji su nam potrebni.U trećem poglavlju Jovanovog jevanđelja, Isus objašnjava Nikodimu da se neko mora roditi odozgo (grčki anôten), ili biti nanovo rođen, kako se to često prevodi, da bi imao vječni život. Isus tri puta kaže da je ovaj život zasnovan na vjerovanju u njega:
Jovan 3:15 „da niko ko vjeruje u njega [Sina Čovječjega] ne pogine, već da ima vječni život.“
Jovan 3:16 „da niko ko vjeruje u njega[Jedinorođenog Sina Božjeg] ne bude uništen, nego da ima vječni život.“
Jovan 3:18 „Koji njega vjeruje ne sudi mu se, a koji ne vjeruje već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenog Sina Božjeg.“
Apostol zatim bilježi pojašnjenje da ovo vjerovanje u Isusa mora uključivati poslušnost njemu:
Jovan 3:36 „Ko vjeruje Sina, ima vječni život. Ko [svojeglavo] odbija Sina, neće vidjeti život, nego Božji gnjev ostaje na njemu.“
Drugim riječima, intelektualni pristanak na Isusov identitet kao Sina Božjeg nije dovoljan. Istinsko vjerovanje rezultira poslušnošću Isusu kao Čovjeku kojeg je Bog uzdigao na položaj Gospoda.
Ali šta znači vjerovati da je Isus Sin? Isusov susret s Martom nudi potpuniju definiciju. Kada je Marta rekla Isusu da bi njen brat Lazar preživio da je Isus došao u Betaniju kada je pozvan, Isus ju je utješio ovim riječima:
Jovan 11:25-27 „Tada joj Isus reče: ‘Ja sam uskrsenje i život. Ko vjeruje u mene, ako i umre, živjeće. I svako ko živi i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?’ Ona mu odgovori: ‘Da, Gospode, javjerujem da si ti Hristos, Sin Božji, onaj koji treba da dođe na svijet.’“
Dakle, vjerovati u Isusa znači vjerovanje da je on Hrist, Sin Božji. Trinitarci za potrebe svoje dogme izvrću i pogrešno tumače izraz „Sin Božji“ kao ekvivalent za „Boga Sina“. Međutim, kontekst ovdje i drugdje nam govori da je Sin Božji jedinstvena oznaka za Hrista (Mesiju), odnosno onoga koga je jedinorođeni od Boga koji ga je pomazao da bude Gospod. Ovi naslovi se često koriste u Svetom pismu u književnom načinu poznatom kao sinonimni paralelizam, gdje se riječ ili fraza ponavlja korišćenjem raznih sinonima. Mesija i Sin Božji bili su sinonimi u to vrijeme među Jevrejima. Upravo to vjerovanje – da je Isus obećani Mesija – glavna je premisa za spasenje, a ne vjerovanje da je Isus Bog Mesija ili Bog Sin, nešto što Sveto pismo nikada ne kaže.
Apostol Jovan završava svoj jevanđeljski izvještaj navodeći svrhu zbog koje je napisan i naglašavajući kako zadobijamo vječni život:
Jovan 20:30-31 „Isus je pred učenicima učinio i mnoga druga čuda, koja nisu zapisana u ovom svitku. A ova su zapisana da biste vjerovali da je Isus zaista Hristos, Sin Božji, i da verujući imate život vječni u imenu njegovom.“
Opet, vidimo sinonimnu paralelu između Hrista i Sina Božjeg. Takođe vidimo da se vječni život daje onima koji vjeruju u Isusovo ime. Stoga nije iznenađujuće što je Jovan ponovio ovo uputstvo u svojoj prvoj poslanici:
1. Jovanova 5:1 „Svako ko vjeruje da je Isus zaista Hristos, začet je od Boga, i svako ko voli onog koji je začeo, voli i onog koji je začet od njega.“
Jovan nikada ni u jednom od svojih spisa ne ukazuje da se mora vjerovati u Trojstvo ili da je Isus Bog da bi bili spašeni. Nadahnuti pisac jednostavno i dosledno izražava da se mora vjerovati da je Isus Božji obećani Hrist ili Mesija. Kroz ta „vrata“ se mora ući da bi bili spašeni (vidi: Jovan 10:9; 14:6).
Neki mogu ponuditi Tomino priznanje nakon što su vidjeli uskrslog Isusa kao dokaz da se mora vjerovati u Hrista kao Boga:
Jovan 20:28-29 „Toma mu na to reče: ‘Moj Gospod i moj Bog!’ Isus mu reče: ‘Toma, povjerovao si zato što si me vidio. Srećni su oni koji ne vide, a ipak vjeruju.’“
Prethodni kontekst pokazuje da je Toma odgovarao na Isusovo učenje da „vidjeti“ ili „znati“ Isusa znači „vidjeti“ ili „poznavati“ Oca jer ga je Isus predstavljao (Jovan 14:7-11; 12:44-45). Nadalje, samo tri kratka stiha kasnije, Jovan izjavljuje da je svrha pisanja njegovog jevanđelja bila da vjerujemo da je Isus Hrist, Sin Božji. Koje je veće otkrivenje, da je Isus Bog, kako neki tumače Tominu izjavu, ili da je Isus Hrist? Da je Toma zaista proglašavao Isusa Bogom, onda bi zasigurno, kao veće otkrivenje, Jovan to naveo kao svrhu za pisanje svog jevanđelja. Ali Jovan to ne pominje. Umjesto toga, on jasno kaže da je napisao svoj izvještaj da bismo mogli znati da je Isus Hrist, tj. onaj kojeg je Bog pomazao.
Spasenje u knjizi Djela apostolska
Ali šta je sa ranom Zajednicom? Ako je vjera u Trojstvo neophodna za spasenje onda bismo tu pouku zasigurno pronašli u knjizi Djela apostolskih. Ali Lukin istorijski izveštaj o rođenju i širenju hrišćanske zajednice nikada ne spominje, a još manje uči, o trojedinom Bogu u bilo kom kontekstu. Naprotiv, Petar žustro govori ljudima iz Listre da je njihovo vjerovanje u boga koji je postao čovjek uzaludno ili bezvrijedno (Djela 14:11-15). Dakle, šta Djela uče o spasenju?Na dan Pedesetnice došlo je do silnog izlivanja Duha svetoga. Petar je rekao da je ispunjenje Joelovog proročanstva da će Bog izliti svoj Duh na Njegov narod. Petar završava svoje objašnjenje poslednjim citatom Joela:
Djela apostolska 2:21 „A svako ko prizove Gospodnje ime biće spasen.“
Zatim, Petar započinje svoju propovijed poistovjećivanjem: „Ljudi Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka koga je Bog pred vama potvrdio moćnim djelima, znacima i čudima koje je kroz njega učinio među vama, kao što i sami znate… Zato neka sav Izraelov dom pouzdano zna da ga je Bog učinio i Gospodom i Hristom, tog Isusa koga ste vi razapeli.“ (Djela 2:22, 36)
Djela apostolska 2:37-38 „Kad su to čuli, to ih je pogodilo u srce, pa su rekli Petru i ostalim apostolima: ‘Ljudi, braćo, šta treba da činimo?’ A Petar im reče: ‘Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar svetog Duha.’“
Da je ikada došlo vrijeme da se otkrije da je Isus zapravo Bog, rođenje hrišćanske Zajednice bila bi prava prilika za to! Umjesto toga, Petar identifikuje Isusa kao čovjeka kojeg je Bog uzdigao sa svoje desne strane i učinio ga Gospodom i Hristom.
Ali neki će reći da zato što Petar citira Joela u 21. stihu – svako ko prizove ime GOSPODNJE biće spašen – to znači da je Isus Bog jer sada „zazivamo“ Isusa za spasenje. Neki čak idu toliko daleko da tvrde da je Isus Jehova ili da je dio Jehovinog božanskog identiteta jer se oboje nazivaju Gospodom i Spasiteljem. Sličan argument se navodi koristeći Rimljanima 10:8-9, 13 gdje Pavle takođe citira proroka Joela. Odgovor na ovaj stih je isti. Isus se na grčkom zove Gospod ili kirios, što znači gospodar. Isus je Gospod i Spasitelj jer ga je Bog Otac uzvisio na taj položaj (Djela 2.36). Umjesto da uključi Isusa u božanski identitet Boga Oca, Petar ih samo dva poglavlja kasnije jasno razlikuje. Petar, moleći se Bogu Ocu, citira Psalam 2:
Djela apostolska 4:26-27 „Kraljevi se zemaljski podižu i vladari kao jedan ustaju protiv Gospoda i protiv njegovog pomazanika. Tako su se i Herod i Pontije Pilat s ljudima iz drugih naroda i s izraelskim narodom zaista udružili u ovom gradu protiv tvog svetog dječaka Isusa, koga si pomazao.“
Isus nije označen kao Bog ili Jehova, već kao neko ko pripada Bogu (Jehovi). On je Božji Hristos i Njegov jedinorođeni Sin. Šta onda znači da je Petar primijenio Joelov citat iz Djela 2:21 na Isusa – da će svi koji prizovu ime Gospodnje biti spaseni?
Kada ispitujete biblijske tekstove, važno je zapamtiti da je Biblija jevrejska knjiga napisana u hebrejskom referentnom okviru. Ako Petar primijeni citat na Isusa koji se prvobitno odnosio na Boga ne znači, u tradicionalnoj hebrejskoj kulturi, da je Isus Bog. Naprotiv, to ukazuje da je Isus Božji agent.
Bibličarka Merien Mej Tompson objašnjava taj princip zastupništva:
„U rabinskim spisima se spominje figura salije [ili šalije], što doslovno znači ‘onaj koji je poslat’… Salija je bio surogat poslat na zadatak ili misiju sa specifičnim uputama i ovlašćenjem da ga izvrši. Prema Talmudu, salijah je mogao, između ostalog, obavljati poslovne transakcije, sklapati obavezujuće ugovore i sklapati brakove. Uobičajena izreka kod rabina bila je ‘onaj koji je poslan je kao onaj koji ga je poslao’ ili ‘čovjekov agent je ekvivalentan njemu samom’. Budući da salija može djelovati u ime onoga koji ga je poslao, kada se radi sa salijom, to je kao da se radi s onim koji je tu osobu poslao.“[9]
Enciklopedija jevrejske religije ovako definiše to zastupništvo:
„Glavna poenta jevrejskog zakona o posredovanju izražena je u izreci: ‘zastupnik osobe se smatra kao sama ta osoba.’ Prema tome, svako djelo počinjeno od strane propisno imenovanog agenta smatra se da ga je počinio principal…“[10]
Vidimo primjer posredništva u Izlasku 23:20-21, gdje je Bog ohrabrivao Izraelce da slušaju Njegovog anđela jer je „moje ime u njemu.“ Anđeo je, kao Božiji agent, dobio Jehovino ime, to jest Njegov autoritet, moć, itd. Dakle, od Izraelaca se zahtijevalo da mu se pokoravaju baš kao što su to činili Jehovi. Ako uzmemo u obzir stih iz 1. Korinćanima 10:4 gdje se kaže da je „stijena“ koja je pratila Izraelce bio Hrist, tada možemo razložno pretpostaviti da je „anđeo“ koji se pominje u Izlasku zapravo Sin Božji. Naravno, bio to pravi anđeo ili Hrist, niko ne bi tvrdio da zato što je anđeo nosio ime Jehova, to znači da je on Bog. Slično, Isus, kao Božji agent, dobio je Božje ime:
Jovan 17:11-12 „Ja više nisam u svijetu, ali oni jesu u svijetu, a ja dolazim k tebi.Sveti Oče, čuvaj ih zbog svog imena koje si mi dao, da budu jedno, kao što smo i mi. Kad sam bio s njima na svijetu,ja sam ih čuvao zbog tvog imena koje si mi dao. I sačuvao sam ih i nijedan od njih nije uništen osim sina uništenja, da bi se ispunilo Pismo.“
Dakle, primjena imena GOSPODNJEG na nekoga, bilo da je anđeo ili Isus, ne izjednačava ga time da je Jehova ili Bog Otac, vrhovni Suveren univerzuma. Tako Petar citira Joela – „svako ko prizove ime GOSPODNJE biće spašen“ – u istom kontekstu u kojem izjavljuje da je Isus sredstvo spasenja, što jednostavno znači da prizvati Isusa znači prizvati Boga koji ga je postavio. Vidjećemo da je ova ideja snažno podržana od strane Svetog pisma kada pogledamo Djela 16. glava za koji trenutak.
Petrova druga i treća propovijed
U međuvremenu, pogledajmo ukratko drugu Petrovu propovijed, ovoga puta izrečenu jevrejskim vladarima, starješinama i pismoznalcima, i šta nas ona uči o spasenju:Djela apostolska 4:10-13 „‘On je kamen koji ste vi graditelji smatrali bezvrednim, a koji je postao ugaoni kamen. I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog među ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.’ Kad su vidjeli Petrovu i Jovanovu odvažnost i kad su uvidjeli da su to ljudi neuki i obični, začudili su se. Shvatili su da su oni bili s Isusom.“
Petar jasno govori da je spasenje dostupno samo kroz Isusa Hrista iz Nazareta, koga je Bog podigao iz mrtvih. Petar nije rekao da je Isus Bog koga je Bog podigao iz mrtvih. Da je Isus zaista bio Bog kao Otac, kako bi uopšte mogao posrednički umrijeti za nas? To što je Isus Božji opunomoćenik, Njegov jedinorođeni Sin kroz koga i za koga je sve stvoreno, čini ga JEDINIM KVALIFIKOVANIM BIĆEM DA IZVRŠI DJELO SPASENJA. Da li vam je sada jasnije zašto neki trinitarci insistiraju na tezi da članovi Trojstva samo „igraju različite uloge“? Jevanđelje sa Trojstvom se neminovno pretvara u glumačku predstavu, a Bog i Hrist prestaju biti ono što sami kažu da jesu. Jevanđelje sa Trojstvom obesmišljava samo sebe. Međutim, istinsko biblijsko jevanđelje jasno uči i razdvaja identitete i funkcije Oca i Sina!
U još jednoj Petrovoj propovijedi, ovoga puta pred prvosveštenikom i njegovim saradnicima, apostol objašnjava da je Isus od Bog uzdignut s Njegove desne strane da bude Vođa i Spasitelj:
Djela apostolska 5:30-32 „Bog naših praočeva uskrsnuo je Isusa, koga ste vi ubili i objesili na drvo. Njega je Bog uzvisio sebi zdesna kao Vođu i Spasitelja, da dâ pokajanje Izraelu i oproštenje grijehova. Mi smo svjedoci tih događaja, kao i Duh sveti, koji Bog dade onima koji mu se pokoravaju.“
Drugim riječima, Isus nije inherentno bio Gospod, Vođa ili Spasitelj, već ga je Bog uzvisio i dao mu je ovu vlast. Oproštenje grijeha i Duh sveti su dati onima koji to vjeruju i poslušaju.
Tamničar iz Filipe
Neki mogu predstaviti Pavlov susret sa tamničarem iz Filipe kao dokaz da čovjek mora vjerovati da je Isus Bog da bi se spasio. U Djelima 16. saznajemo da su Pavle i Silas bili pretučeni i zatvoreni jer su izbavili jednu djevojku od opsjednutosti demonima. Nakon što su se vrata zatvora čudesno otvorila, zatvorski čuvar je pao pred svojim zarobljenicima i upitao: „Šta moram raditi da bih bio spasen?“ Pavle i Silas su odgovorili: „Vjeruj u Gospoda Isusa Hrista i bićeš spasen, i ti i tvoj dom.“ U tekstu se dalje kaže da su stražar i njegovi ukućani odmah kršteni (vidi Djela 16:29-32). Luka zatim sumira susret rekavši da se stražar „veoma radovao s cijelim svojim domom što je povjerovao u Boga“ (stihovi 33-34). Neki tumače ovaj odlomak tako da zato što su vjerovali u „Gospoda Isusa“ (stih 31) i „vjerovali u Boga“ (stih 34) Isus mora biti Bog. Međutim, može se vjerovati u Isusa, ljudskog Mesiju, i u Boga koji ga je uzvisio, a da to dvoje nije poistovjećeno. Zaista, Isus je rekao da vjerovati u njega znači vjerovati u Boga koji ga je poslao:Jovan 5:24 „Zaista, zaista, kažem vam, ko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima vječni život i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“
Jovan 12:44 „A Isus je povikao: ‘Ko vjeruje u mene, ne vjeruje samo u mene nego i u onoga koji me je poslao.’“
Jovan 13:20 „Zaista, zaista, kažem vam, ko prima onoga koga ja šaljem, prima i mene. A ko prima mene, prima i onoga koji je mene poslao.“
Jovan 14:1, 6 „Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte“… Isus mu odgovori: ‘Ja sam put i istina i život. Niko ne dolazi k Ocu osim kroz mene.’“
1. Jovanova 2:23 „Ko god poriče Sina, nema ni Oca. Ko priznaje Sina, ima i Oca.“
Takav je princip zastupništva. Vjerovati u agenta, znači vjerovati u onoga ko ga je poslao.
Morate li vjerovati u Trojstvo da biste bili spašeni?
Rodžer E. Olson, profesor teologije, citirao je jednog od najuticajnijih crkvenih otaca u pogledu spasenja i vjerovanja u Trojstvo:„Augustin je rekao da svako ko negira Trojstvo gubi svoje spasenje, ali dasvako ko pokuša da ga shvati gubi razum.“[11]
Umjesto da spasenje zavisi od neshvatljive doktrine koja raznosi ljudski um, Bog ga je učinio dovoljno jednostavnim da čak i dijete razumije (Matej 19:13). Nažalost, Augustin je propovijedao post-biblijski pogled na koji su uveliko uticali grčka filozofija i paganske misterije. Pitanje na koje svi moramo odgovoriti je, treba li nešto tako fundamentalno kao što je ono što je potrebno za spasenje čvrsto počivati na Svetom pismu ili na ljudskim vjerovanjima koja su se razvijala stotinama godina kasnije? Da li je Sveto pismo dovoljno ili nedovoljno u svojim poukama?
2. Timoteju 3:13-17 „A zli ljudi i prevaranti će napredovati naviše, varajući i sami budući prevareni. Ali ti ostani u onome što si naučio i u šta si se uvjerio, budući da znaš ko te je svemu tome poučio i da od ranog djetinjstva poznaješ svete spise koji te mogu učiniti mudrim na spasenje kroz vjeru koja je u Hristu Isusu. Sve je Pismo nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za popravljanje, za vaspitavanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen, potpuno opremljen za svako dobro djelo.“
Pavle, koji vjeruje da je Bog Otac, smatra da je Sveto pismo nadahnuto i dovoljno u svojim uputama da spasenje dolazi kroz Isusa koji je Hrist (1. Korinćanima 8:6; Efescima 4:6. Vidi takođe 1. Timoteju 2:5).
Juda je pisao o borbi za „vjeru koja jejednom predata svetima“ (Juda 1:3).
Pavle je pod nadahnućem zapisao da je proklet svako, makar ko to bio, ko poziva na drugačije jevanđelje od onog koje je objavljeno (Galatima 1:6-9)!
Dakle, ako bi doktrina o Trojstvu bila istinita, tada su eksplicitne biblijske tvrdnje o Isusu i spasenju lažne. Ne možete imati oboje.
Ima i trinitaraca koji ne nameću svoje vjerovanje u trodijelno biće drugima. Olson izvještava da čak i neki ortodoksni hrišćanski teolozi vjeruju da ta doktrina nije središnja za „ispravno razumijevanje Boga“. Na primjer, Olson kaže da je Emil Bruner „tvrdio da doktrina o Trojstvu nije jevanđelje i da nije nešto što se propovijeda“ jer je to „sekundarni jezik vjere, a ne primarni“.[12] Olson takođe primjećuje:
„Džon Vesli je snažno vjerovao u doktrinu o Trojstvu, ali nije insistirao na vjerovanju u nju da bi nekoga prepoznao kao hrišćanina.“[13]
O svom stavu Olson piše:
„…Na veliku žalost nekih možda konzervativnijih ljudi, [zajedno] sa Veslijem ne insistiram na afirmaciji doktrine Trojstva za autentično hrišćanstvo.“[14]
U šta, dakle, treba vjerovati da bismo bili spašeni? Prema Svetom pismu, čovjek mora vjerovati da je Isus iz Nazareta Hrist, jedinorođeni Sin Božji, koga je Bog Otac podigao iz mrtvih i uzvisio kao Gospoda i Spasitelja. Pavlov čuveni recept za spasenje to lijepo odražava:
Rimljanima 10:9-10 „Jer ako svojim ustima priznaješ Isusa Gospoda, i ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen. Jer se srcem vjeruje za pravednost, a ustima se priznaje za spasenje.“
Poput Isusa, Jovana i Petra, apostol Pavle nije učio da se mora vjerovati da je Hrist su-jednak ili su-vječan sa Bogom Ocem ili u „trojedinog“ Boga da bi neko bio spašen.
„A ovo je život vječni: da upoznaju tebejedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao.“ (Jovan 17:3)
Moramo paziti da ne dodamo onome što je Bog smatrao neophodnim za spasenje. U protivnom, možemo ga izgubiti insistirajući na tuđim ili sopstvenim jeresima, bez obzira koliko su one stare, ma koliko bile popularne i opšteprihvaćene.
Morate li vjerovati u Trojstvo da biste bili spašeni?
Često se može čuti trinitarska tvrdnja da MORAMO vjerovati da je Isus Bog („drugo lice Božanstva“, „Bog Sin“), inače On ne bi mogao biti naš Spasitelj. Ispitaćemo ovu tvrdnju. U šta moramo vjerovati da bismo bili spašeni? Prema Atanasijevom kredu iz 5. vijeka, moramo vjerovati u doktrinu o...
www.google.com
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Postoji. Upravo piše da će umrijeti u grijesima svojim svi oni koji ne povjeruju da je Isus Bog - ἐγώ εἰμι, Jahve.
Iv 8,24: Stoga vam i rekoh: 'Umrijet ćete u grijesima svojim.' Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, (ἐγώ εἰμι - Jahve) umrijet ćete u grijesima svojim."
Grčki tekst: Iv 8,24: εἶπον οὖν ὑμῖν ὅτι ἀποθανεῖσθε ἐν ταῖς ἁμαρτίαις ὑμῶν· ἐὰν γὰρ μὴ πιστεύσητε ὅτι ἐγώ εἰμι, ἀποθανεῖσθε ἐν ταῖς ἁμαρτίαις ὑμῶν.
VIP
- Učlanjen(a)
- 14.07.2011
- Poruka
- 19.107
Znači ti tvrdiš 'da ako čovek formalno ispoveda da je Isus Bog, da će biti oslobođen od greha i spasen.
Kako je to kvarna filozofija.
Ti si time srušio celu biblijsku teologiju o spasenju.
Nauka o spasenju je mnogo dublja.
Evo šta znači spasenje:
OPRAVDANJE VEROM - KAKO NAS BOG SPASAVA
Spasenje čoveka je jedna od centralnih tema Svetoga pisma i u starom i u novom zavetu.
Kako nas Bog spasava i od čega, šta znači biti spasen, šta mi ljudi lično trebamo da činimo da bi to spasenje osigurali, i šta Sveto pismo kao pisana Božja reč govori o tome?
Početna misao za ovo razmišljanje predstavlja biblijski odgovor na ova pitanja, a ona glasi:
Opravdavši se dakle vjerom, imamo mir s Bogom kroz Gospoda svojega Isusa Hrista" ( Rimljanima poslanica 5. 1 )
Za one koji tek počinju da upoznaju reč Božju, i prvi put se susreću sa njenim istinama može predstavljati problem razumevanja ovog pojma "opravdanje verom" i mogu se javiti pitanja poput "šta predstavlja to opravdanje, od čega čovek treba biti opravdan, i šta je vera koja se u njemu pominje?"
Na osnovu onoga što biblija otkriva - u ovom pojmu sadržan je sveobuhvatni Božji plan spasenja čoveka iz ropstva greha, koji kao vidljiva realnost postoji na ovoj planeti, i kao moćna sila caruje u čovekovom biću, a koji je ušao u svet padom prvih ljudi koje je Bog stvorio Adama i Jeve, i Bog je iz tog razloga načinio jedan plan ili sistem sa ciljem spasenja čoveka iz ovog stanja greha u kome se nalazi.
Ovaj plan ili sistem je u istoriji imao dve etape, a to su "starozavetna etapa" koja obuhvata period istorije pre nove ere, odnosno - pre pojave Hrista, a koja se praktično vršila putem obredne prakse koju je Bog uspostavio, koja je bila "Tipos" ili predslika onoga što će Bog učiniti u budućnosti na spasenju ljudskog roda, što predstavlja "novozavetnu etapu" Božjeg plana spasenja, u periodu nove ere - nakon pojave Hrista.
Ključno pitanje koje se postavlja je - šta je greh u svojoj suštini, kako se ispoljava, i koje su njegove posledice?
Greh kao pojava i njegove posledice su vidljive na svakom koraku na planeti zemlji - kako u prošlosti tako i danas, a to su ratovi i ubistva kao posledice mržnje čoveka prema čoveku, nepoštovanje tuđe imovine putem krađe i kriminala, porast nemorala u društvu na globalnom nivou, i njegovog javnog promovisanja putem medija, interneta, radio i televizije, kao i LGBT ( gej, lezbejskih, biseksualnih, i transeksualnih ) pokreta, nemoralno oblačenje na ulici i javnim mestima i promiskuitetno ponašanje - što dovodi do porasta silovanja u svetu, nepoštovanje bračne zajednice putem preljube i bračnog neverstva, i svi drugi oblici nastranosti, na šta upućuje i reč Božja:
"A poznata su djela tjelesna, koja su preljubočinstvo, kurvarstvo, nečistota, besramnost, Idolopoklonstvo, čaranja, neprijateljstva, svađe, pakosti, srdnje, prkosi, raspre, sablazni, jeresi,
Zavisti, ubistva, pijanstva, žderanja, i ostala ovakova, za koja vam naprijed kazujem, kao što i kazah naprijed, da oni koji takova čine neće naslijediti carstva Božijega" ( Galatima poslanica 5. 21 )
"A napolju su psi i vračari i kurvari i krvnici i idolopoklonici i svaki koji ljubi i čini laž" ( Otkrivenje Jovanovo 22. 15 )
U Božjoj reči greh je okarakterisan kao prekršaj Božanskih principa morala zapisanih u Božjim zapovestima: "Svaki koji čini grijeh i bezakonje čini: i grijeh je bezakonje" ( 1 poslanica Jovanova 3. 4 )
Na drugom mestu Božja reč kaže da je posledica činjenja greha smrt: "Jer je plata za grijeh smrt" ( Rimljanima poslanica 6. 23 )
Greh je po bibliji mnogo više od samih grešnih čovekovih dela koja čini, a koja predstavljaju prekršaj Božanskih moralnih principa uapisanih u njegovim zapovestima.
To je stanje čovekovog bića bez Boga, iz koga prirodno proističu grešna dela suprotna Božanskim principima morala.
Bog je po svojoj prirodi savršeno svet, pravedan, i dobar.
On je izvor života, radosti, ljubavi, i mira, što je i priroda njegovog carstva u kome nema mesta grehu.
Greh je suprotan ovim Božanskim principima, on je sila haosa koja razara, i vodi čoveka i svu tvorevinu u stanje samouništenja i smrti.
Greh ne može da postoji u Božjoj prisutnosti, niti on može da u njemu učestvuje.
Greh, pa time i smrt kao posledica greha su uljez u ljudskoj realnosti, koji su ušli u svet i čoveka posredstvom jednog od najviših anđeoskih bića iz redova anđela, sa titulom "Heruvim - zaklanjač" koji je bio obdaren izrazitom lepotom i sjajem svoje fizičke i duhovne pojave.
Gledajući sebe i svoju lepotu i sjaj ovaj Anđeo Heruvim se u jednom trenutku poneo u svom srcu i poželeo nešto što pripada samo Bogu kao tvorcu i darodavcu života koga obožavaju i slave sva stvorenja u kosmosu, a to je - da se izjednači sa njim, i da on bude taj koga će druga bića obožavati i klanjati mu se.
Ovaj njegov čin uneo je pometnju među drugim anđelima, i pretio je da ugrozi sreću i blagostanje celog svemira i bića koja u njemu žive.
Iz tog razloga odlučeno je da on bude zbačen sa neba - što je dovelo do rata na nebu, nakon čega je on zbačen na ovu zemlju zajedno sa grupom anđela koji su saučestvovali sa njim u otvorenoj pobuni protiv Boga i njegove vladavine.
Zbacivanjem na ovu planetu ovaj anđeo - od tog trenutka nazvan "Sotona" ( Satanas - protivnik, opadač braće ), je nastavio pobunu koju je odpočeo na nebu, sa ciljem da svojim delovanjem protiv Božjeg poretka - lažima i prevarama navede čovečanstvo da krši Božji zakon ljubavi, navodeći ga na greh, i raspirujući u ljudima svaki oblik strasti, zle misli, i dela.
Božja reč u odnosu na ovaj sotonin pad i njegovo delovanje na zemlji kaže:
"I posta rat na nebu. Mihailo i anđeli njegovi udariše na aždahu, i bi se aždaha i anđeli njezini.
I ne nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta na nebu.
I zbačena bi aždaha velika, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koja vara sav vasioni svijet, i zbačena bi na zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s njom.
I čuh glas veliki na nebu koji govori: sad posta spasenije i sila i carstvo Boga našega, i oblast Hrista njegova; jer se zbaci opadač braće naše, koji ih opadaše pred Bogom našijem dan i noć.
I oni ga pobijediše krvlju jagnjetovom i riječju svjedočanstva svojega, i ne mariše za život svoj do same smrti.
Zato veselite se nebesa i vi koji živite na njima. Teško vama koji živite na zemlji i moru, jer đavo siđe k vama, i vrlo se rasrdio, znajući da vremena malo ima"( Otkrivenje Jovanovo 12. 7 - 10 )
"Budite trijezni i pazite, jer suparnik vaš, đavo, kao lav ričući hodi i traži koga da proždere.
Branite se od njega tvrđom u vjeri, znajući da se takova stradanja događaju vašoj braći po svijetu" ( 1 poslanica Petrova 5. 8 - 9 )
"Vaš je otac đavo; i slasti oca svojega hoćete da činite: on je krvnik ljudski od početka, i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži" ( jevanđelje po Jovanu 8. 44 )
Tako su greh pa time i smrt kao posledica greha - posredstvom sotone, a neposlušnošću prvih ljudi Adama i Jeve koje je on naveo na greh - ušli u svet, i Adam i Jeva su nakon svog pada po prirodi stvari trebali da umru bez mogućnosti da više ikada žive, i da svet koji je Bog stvorio bude osuđen na propast, jer nakon njihovog pada svaki njihov potomak se rađao sa nasleđenom klicom greha i smrti, i urođenom sklonošću ka grehu u svom biću, i takođe je trebao da umre večnom smrću.
Ipak, Bog je iz ljubavi prema čoveku koga je stvorio - pronašao rešenje za problem greha i smrti prvih ljudi, pa i svih njihovih potomaka do danas, on je ponudio zamenu za čovekovu smrt.
Tako je stvorio plan po kome će Gospod Isus Hristos doći na ovaj svet i umreti umesto čoveka, i preuzeti njegove grehe na sebe, pa time i smrt kojom je on trebao umreti, o čemu govori i reč Božja:
"Koji tvori greh od đavola je, jer đavo greši od početka.
Zato se javi Sin Božji da raskopa dela đavolja" ( 1 Jovanova poslanica 3. 7 - 10 )
"Jer Hristos još kad slabi bjesmo umrije u vrijeme svoje za bezbožnike.
Jer jedva ko umre za pravednika; za dobroga može biti da bi se ko usudio umrijeti.
Ali Bog pokazuje svoju ljubav k nama što Hristos još kad bijasmo grješnici umrije za nas" ( Rimljanima poslanica 5. 6 - 8 )
U tom cilju, Bog je u starom zavetu uspostavio obredni sistem prinošenja krvnih žrtava, koje su bile "Tipos" ili predslika Hristove žrtve koju će prineti za ljudske grehe, jer Božja reč kaže: "I gotovo sve se krvlju čisti po zakonu, i bez proljeva krvi ne biva oproštenje" ( Jevrejima poslanica 9. 22 )
Ove žrtve su se prinosile u takozvanoj "zemaljskoj Svetinji" koja je u početku kada je Jevrejski narod nakon oslobođenja iz Egipatskog ropstva prebivao u pustinji - bio jedan šator nazvan "Šator od sastanka" koji se sastojao od dve zasebne prostorije "Svetinje, i Svetinje nad Svetinjama" podeljene jednom zavesom koja ih je delila.
U Svetinji nad Svetinjama se nalazio kovčeg zaveta sa pločama na kojima su bile ispisane deset Božjih zapovesti, koje je on dao ljudima, a koje predstavljaju odraz Božje volje za dobrobit svih ljudi na planeti zemlji.
Kasnije u vreme ulaska Jevrejskog naroda u obećanu zemlju Izrael, to je bio Jerusalimski hram u kome se nalazila Svetinja, i u kome se vršio ovaj obredni sistem.
Ovaj obredni sistem je pored nekih drugih elemenata podrazumevao - da svaki čovek koji bi učinio greh prekršivši neku od Božjih zapovesti - donese jedno čisto jagnje bez mane, koje bi Sveštenik žrtvovao na oltaru, a potom uzimao krv tog jagnjeta i unosio je u Svetinju, i tamo vršio obred očišćenja od greha - tom krvlju prskajući zavesu koja je delila Svetinju od Svetinje nad Svetinjama, time posredujući za čoveka pred kovčegom zaveta u kome su se nalazile ploče sa ispisanih deset zapovesti.
Jednom godišnje na dan očišćenja - Prvosveštenik je prinosio žrtvu za ceo narod, i tada bi ulazio u Svetinju nad Svetinjama iza zavese, i tamo vršio poseban obred očišćenja Svetinje.
Tako je ovaj čovek koji je doneo jagnje na žrtvu bio opravdan od greha krvlju nevinog jagnjeta, a posredništvom Sveštenika, koji su bili "Tipos" ili predslika krvi Isusa Hrista i njegove posredničke službe na nebu, koji će se žrtvovati za ljudske grehe, i nakon svog vaskrsenja i vaznesenja ući u nebesku Svetinju da kao novozavetni Prvosveštenik posreduje za čoveka pred originalnim kovčegom zaveta u kome se nalaze ploče sa ispisanih deset Božjih zapovesti, i svojom krvlju vrši opravdanje od greha svih onih koji ga verom prihvate kao spasitelja, i njegovu žrtvu i posredničku službu kao otkup za svoje grehe, o čemu govori i reč Božja:
"I otvori se hram Božji na nebu i pokaza se kovčeg saveza njegova u hramu njegovom, i nastaše sevanja munje i glasovi i gromovi i tresenje zemlje i grad veliki" ( Otkrivenje Jovanovo 11. 19 )
"A ovo je glava od toga što govorimo: imamo takvog Poglavara svešteničkog koji sedi s desne strane prestola Veličine na nebesima;
Koji je sluga svetinjama i istinitoj skiniji, koju načini Gospod, a ne čovek" ( Jevrejima poslanica 8. 1 - 2 )
"Ali došavši Hristos, poglavar sveštenički dobara koja će doći, kroz bolju i savršeniju skiniju, koja nije rukom građena, to jest, nije ovog stvorenja,
Ni s krvlju jarčijom, niti telećom, nego kroz svoju krv uđe jednom u svetinju, i nađe večni otkup.
Jer ako krv junčija i jarčija, i pepeo juničin, pokropivši njom opoganjene, osvećuje na telesnu čistotu.
A kamoli neće krv Hrista, koji Duhom Svetim sebe prinese bez krivice Bogu, očistiti savest našu od mrtvih dela, da služimo Bogu Živom i Istinitom?" ( Jevrejima poslanica 9. 11 - 14 )
"Imajući dakle velikoga poglavara svešteničkoga, koji je prošao nebesa, Isusa sina Božijega, da se držimo priznanja.
Jer nemamo poglavara svešteničkoga koji ne može postradati s našijem slabostima, nego koji je u svačemu iskušan, kao i mi osim grijeha.
Da pristupimo dakle slobodno k prijestolu blagodati, da primimo milost i nađemo blagodat za vrijeme kad nam zatreba pomoć" ( Jevrejima poslanica 4. 14 - 16 )
Ovo opravdanje verom kao sistem Božjeg spasenja čoveka podeljeno je u dve tačke, koje objašnjavaju "šta mi ljudi treba lično da učinimo, i šta Bog čini u tom planu ili sistemu spasenja"
Da napomenem, da danas postoji teorija koja želi da minimizira čovekovu ulogu u planu spasenja, a koja sa druge strane previđa ovaj sistem po kome nas Bog spasava, i ona glasi: "Hristos je umro na krstu za ljudske grehe, i čovek ne treba više ništa da čini, samo da formalno veruje u Hrista, i sve je u redu, on je spasen".
Sagledavajući biblijsku istinu o spasenju, može se zaključiti da je ovo nebiblijski, i pogrešan stav.
Hristos jeste umro preuzevši ljudske grehe na sebe, ali to ne znači da su svi ljudi u tom trenutku njegove smrti bili automatski spaseni, jer da je tako - onda bi služba apostola u propovedanju jevanđelja nakon Hristovog vaskrsenja i vaznesenja bila besmislena i nepotrebna, jer po toj teoriji - svi ljudi na svetu su Hristovom smrću automatski spaseni i oslobođeni od greha, i posvećeni, što je nebiblijski i pogrešno.
Po bibliji Hristos je umro na krstu, i dao je svakom čoveku pojedinačno mogućnost spasenja, pod uslovom da učini konkretne korake kako bi ta njegova žrtva imala spasonosni efekat na čoveka i njegovo biće i život.
U tom smislu, biblijski pojam vere nije samo jedna formalna misao, ili pak intelektualna spoznaja da je Isus položio svoj život na krstu za ljudske grehe, već biblijska vera podrazumeva korake koje čovek čini na putu svog spasenja, koja se naravno ostvaruje i na nivou misli, i podrazumeva i ovu intelektualnu spoznaju kao bitan faktor, ali je mnogo više od toga.
Ovi koraci se mogu podeliti u tri tačke i podrazumevaju sledeće:
1. Čovekovu intelektualnu spoznaju o spasenju kroz biblijsku edukaciju u reči Božjoj putem ličnog proučavanja ili slušanja propovedi na biblijske teme, i podrazumevaju između ostalih spoznaju da smo po prirodi grešni i da nam je potreban spasitelj, da je Bog ljubav, i da je Hristos umro za nas da bi nas spasio od greha, kao i spoznaju da on traži od nas da učinimo konkretne korake.
2. Veru i iskrenost namera koje nas pokreću da prihvatimo Gospoda Isusa Hrista kao ličnog spasitelja, i njegovu žrtvu kao otkup za naše lične grehe, koje nas sa druge strane pokreću da svojom voljom učinimo konkretne korake koje Bog od nas očekuje, koji podrazumevaju "pokajanje, priznanje i odricanje od greha, i odluku da živimo novim životom u zajednici sa Hristom.
3. Sticanje svesti da nismo u stanju da sami sebe promenimo, što dovodi do poniznosti i ličnog traženja da Bog to učini u nama, da deluje na nas i naše srce i misli Duhom Svetim, i da u nama probudi duh pravog pokajanja i obraćenja, i da nas promeni.
Ovo su tri koraka koja moramo učiniti uz Božju pomoć koji sarađuje sa čovekom u njegovom ličnom spasenju.
Ono što Bog sa druge strane čini gledajući našu veru i iskrenost da krenemo putem spasenja i primenimo ono što smo intelektualno spoznali o spasenju i njemu kao spasitelju, putu spasenja i koracima koje trebamo učiniti u tom cilju - je sledeće:
1. Deluje na nas i naše srce i misli Duhom Svetim i daje nam svest da smo grešni i da nam je potreban spasitelj, i budi u nama duh pravog pokajanja, koje nas vodi ka obraćenju i potpunom predanju Bogu.
2. Vodi nas u Svetinju nad Svetinjama u kojoj Hristos posreduje za ljudske grehe, i putem našeg pokajanja, obraćenja i predanja - posreduje za nas lično zaslugama svoje žrtve i prolivene krvi i opravdava nas od greha, vrši promenu u našem biću, u srcu i umu, što se u bibliji naziva "nanovorođenje Duhom Svetim" skida sa nas prljave haljine greha i oblači nas u haljine svoje "uračunate pravednosti" odnosno - uračunava nam zasluge svog pravednog života.
3. Tako pokajane, obraćene, i predane njemu, i obučene u haljine njegove pravednosti - vodi nas putem posvećenja, dajući nam uvek iznova novu meru sile Duha Svetoga putem "date pravednosti" kako bi se uspešno borili sa grehom, odražavali Hristov lik, i rasli u milosti, u savršenog čoveka, u visinu mere rasta Hristova.
U celom ovom procesu saradnje između Boga i čoveka na ličnom spasenju, najbitnija je pored vere, naša lična volja i odluka da učinimo konkretne korake, da se obratimo i predamo Bogu, i da potom ne kidamo zajednicu sa njim, već da svakodnevno iz trenutka u trenutak sebe predajemo njemu, da predajemo svoju volju u njegove ruke, i da očima vere stalno gledamo u Hrista, a to se postiže neprekidnom molitvom i traženjem Božanskog vodstva, proučavanjem reči Božje putem koje Duh Sveti izgrađuje naše biće, slušanjem Duhovne muzike i slavljenjem Boga u pesmi, odlaskom u prirodu i na mesta gde će mo biti nasamo sa Bogom, straženjem nad svojim mislima, rečima, i delima, sa svešću o potrebi stalne budnosti, radom za Boga u delu objave jevanđelja.
Molitva, kao i proučavanje Božje reči su jedni od najbitnijih faktora, jer putem molitve i kroz svoju reč - Bog čini da stalno primamo novu meru sile Duha Svetoga, i da budemo ispunjeni tom silom koja čisti naše srce i misli, ispunjava nas radošću, ljubavlju, i mirom, i ostalim rodovima posvećenja. i putem poslušnosti Božjim zapovestima izgrađuje nas karakterno u cilju spremnosti za Hristov drugi dolazak u slavi, i ulazak u carstvo nebesko, na šta upućuje i reč Božja:
"Stražite i molite se Bogu da ne padnete u napast; jer je duh srčan ali je tijelo slabo" ( Jevanđelje po Marku 14. 38 )
"A vi, ljubazni, naziđujte se svojom svetom verom, i molite se Bogu Duhom Svetim.
I sami sebe držite u ljubavi Božijoj, čekajući milosti Gospoda našeg Isusa Hrista za život večni" ( Judina poslanica 1. 20 - 21 )
"Stražite dakle jednako i molite se Bogu da biste se udostojili uteći od svega ovog što će se zbiti, i stati pred Sinom čovečijim" ( Jevanđelje po Luki 21. 36 )
"Osveti ih istinom svojom: riječ je tvoja istina" ( jevanđelje po Jovanu 17. 17 )
"Ali ti stoj u tome što si naučio i što ti je povjereno, znajući od koga si se naučio,
I budući da iz malena umiješ sveta pisma, koja te mogu umudriti na spasenije u Hrista Isusa. Sve je pismo od Boga dano, i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za poučavanje u pravdi, Da bude savršen čovjek Božij, za svako dobro djelo pripravljen" ( 2 poslanica Timotijeva 3. 16 - 17 )
"A rod je duhovni ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vjera,
Krotost, uzdržanje" ( Galatima poslanica 5. 22 )
"Ovde je trpljenje svetih, koji drže zapovesti Božije i veru Isusovu" ( Otkrivenje Jovanovo 14. 12 )
"Blago onima koji tvore zapovijesti njegove, da im bude vlast na drvo života, i da uđu na vrata u grad" ( Otkrivenje Jovanovo 22. 14 )
Ovde vidimo još jednu pojedinost kao bitan faktor spasenja putem opravdanja verom, a to je "poslušnost Božjim zapovestima"
Postoje oni koji tvrde "da se u novozavetnom periodu ne spasavamo držanjem Božjih zapovesti - već samo verom u Hrista, i da je on svojom žrtvom na krstu ispunio ili ukinuo zapovesti, jer čovek navodno u starom zavetu nije mogao da ih održi - pa ih je Hristos iz tog razloga uklonio"
Po ovoj tvrdnji to bi značilo - da je Bog legalizovao prestup, i dopustio čoveku da u novom zavetu čini greh kršeći moralne principe zapisane u njegovim zapovestima, jer čovek navodno nije mogao da ih održi u starom zavetu, pa to ne može ni u novom.
Ako je tako - onda je Hristova žrtva na krstu bila nepotrebna, jer Bog je jednostavno mogao samo da ukloni zapovesti radi čijeg kršenja je Hristos i umro, i čovek navodno više ne bi bio grešan jer ne bi bilo merila koje bi to određivalo, a potom bi nastavio da živi kao grešnik kršeći Božje zapovesti kroz čitav život, bez merila koje bi ukazivalo da je grešan, što su teorije kontradiktorne same po sebi, kao i biblijskom otkrivenju.
Ovakve tvrdnje su posledica nepoznavanja Božjeg plana spasenja, i toga - zašto je Hristos u suštini umro na krstu.
Kao što je objašnjeno, greh je u bibliji okarakterisan kao prekršaj Božanskih principa morala zapisanih u Božjim zapovestima, i da je posledica činjenja greha smrt.
Bog je iz tog razloga stvorio plan spasenja putem opravdanja verom, i u starom zavetu uspostavio obredni sistem prinošenja krvnih žrtava, koji je podrazumevao - da svaki čovek koji bi učinio greh prekršivši neku od Božjih zapovesti - donese jedno čisto jagnje bez mane, koje bi Sveštenik žrtvovao na oltaru, a potom uzimao krv tog jagnjeta i unosio je u Svetinju, i tamo vršio obred očišćenja od greha - tom krvlju prskajući zavesu koja je delila Svetinju od Svetinje nad Svetinjama, time posredujući za čoveka pred kovčegom zaveta u kome su se nalazile ploče sa ispisanih deset zapovesti.
Kada je Hristos došao - on je postao zamena za ove starozavetne žrtve, odnosno - on je postao žrtva kao sredstvo opravdanja od greha kršenja Božjih zapovesti.
Po tom principu - ako neko u novozavetnom periodu prekrši bilo koju zapovest, on ne donosi jagnje, već dolazi verom Hristu, i on opravdava čoveka od greha pred kovčegom zaveta u nebeskoj Svetinji nad Svetinjama, zaslugama svoje žrtve i prolivene krvi na krstu.
Ono što je promenjeno sa Hristovom žrtvom je princip opravdanja, i to u pojedinim biblijskim tekstovima znači "ispunjenje zakona"
Starozavetni obredni sistem u bibliji je predstavljen kao "obredni zakon" sa pravilima i propisima u koja su uključena i pravila o prinošenju krvnih žrtava, i ovaj obredni zakon je ukazivao na dolazak Isusa Hrista koji će se žrtvovati za ljudske grehe.
Kada je Hristos došao, ovaj obredni sistem koji je ukazivao na njega je našao ispunjenje u njemu.
To znači, da nisu promenjene ili ukinute Božje zapovesti - već starozavetni obredni sistem, jer Božja reč na to i upućuje kada kaže govoreći o Hristu o njegovoj smrti na krstu:
"I utvrdiće zavjet s mnogima za nedjelju dana,a u polovinu nedjelje ukinuće žrtvu i prinos" ( knjiga Proroka Danila 9. 27 )
Po bibliji vera u Hrista ne isključuje poslušnost Božjim zapovestima, jer vera podrazumeva opisane korake koje čovek čini na putu svog spasenja, nakon čega Bog stvara od čoveka jedno posvećeno moralno biće, koje živi praktičnim životom u skladu sa Božjom voljom zapisanom u Božjim zapovestima.
Kršenje ovih zapovesti je greh i u starom i u novom zavetu, i Hristos nas svojom posredničkom službom čisti od greha, i čini da se svaka zapovest prirodno ostvari u nama pomoću Duha Svetoga.
Bog je ove zapovesti kao odraz njegove volje - u starom zavetu napisao svojim prstom na dve kamene ploče koje su bile stavljene u kovčeg zaveta u zemaljskoj Svetinji nad Svetinjama.
U novom zavetu on te zapovesti putem vere i opisanih koraka koje čovek čini - upisuje u njegovo srce i misli, i promenom u čoveku čini da se on prirodno ponaša po svakoj zapisanoj zapovesti - po moralnoj savesti koju je upisivanjem svojih zapovesti usadio u njegovo biće.
Iz opisanog vidimo da je Bog u svoj plan spasenja usadio elemente kao bitne faktore putem kojih se to spasenje ostvaruje u čoveku - što je sveobuhvatna biblijska istina koju je Bog otkrio o spasenju čoveka.
Pored intelektualne spoznaje o spasenju, to je na prvom mestu gore pomenuta vera.
Božja reč o tome kaže:
"A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu; jer onaj koji hoće da dođe k Bogu, valja da vjeruje da ima Bog i da plaća onima koji ga traže" ( Jevrejima poslanica 11. 6 )
"Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.
Jer Bog ne posla sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroza nj" ( Jevanđelje po Jovanu 3. 16 - 17 )
Sledeći bitan faktor je volja, koja predstavlja odlučnost da se krene putem spasenja, i ona predstavlja pokretačku silu.
Božja reč o tome kaže sledeće:
"Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što Mu je ugodno" ( Filibljanima poslanica 2. 13 )
Car David u proročkim rečima koje se odnose na Hrista kaže:
"Hoću činiti volju Tvoju, Bože moj, i zakon je Tvoj meni u srcu" ( Psalam 40. 8 )
Hristos jednom prilikom kaže okupljenim ljudima:
"I nećete da dođete k meni da imate život" ( Jevanđelje po Jovanu 5. 40 )
A na drugom mestu u vidu poziva kaže:
"Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti" ( Jevanđelje po Mateju 11. 28 )
Treći odlučujući faktor je molitva i traženje da nam se Bog objavi i da deluje svojim Duhom, kako bi se spasenje ostvarilo u nama po njegovoj volji i Božanskom planu.
Božja reč po ovom pitanju kaže sledeće:
"Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle, da vam dam pošljedak kakav čekate. Tada ćete me prizivati i ići ćete i molićete mi se, i uslišiću vas.
I tražićete me, i naći ćete me, kad me potražite svijem srcem svojim.
I daću vam se da me nađete, govori Gospod" ( knjiga proroka Jeremije 29. 11 - 14 )
"Tražite Gospoda, dok se može naći; prizivajte ga, dokle je blizu.
Neka bezbožnik ostavi svoj put i nepravednik misli svoje; i neka se vrati ka Gospodu, i smilovaću se na nj, i k Bogu našemu, jer prašta mnogo" ( knjiga proroka Isaije 55. 6 - 7 )
Sve drugo gore opisano koje predstavlja korake u obostranoj saradnji Boga i čoveka na ličnom spasenju, a to su "pokajanje, odricanje od greha, predanje Bogu i obraćenje, koje prati nanovo rođenje Duhom Svetim, ili promenu koju Bog čini u nama, u našem srcu i umu" ostvaruje se putem ova tri početna faktora.
U skladu sa ovim što je izneseno u vezi ove biblijske istine o spasenju putem opravdanja verom, bitno je naglasiti - da pokajanje o kome biblija govori nije samo jedan formalni čin ispovedanja greha svojim usnama, nakon čega čovek nastavlja da živi po starom, do sledeće prilike u kojoj će se ponovo formalno pokajati.
Biblijsko pokajanje predstavlja čovekovo potpuno okretanje i odricanje od greha i grešnih dela i misli, promenu pravca kretanja u suprotnom smeru od onoga kojim je do tada išao, prestanak činjenja greha putem promene koju Bog kroz čovekov čin pokajanja, predanja Bogu, i obraćenja vrši u njegovom biću, u srcu i umu, dajući mu silu da više ne greši, već da živi u skladu sa Božjom voljom.
Na pitanje okupljenih ljudi u Jerusalimu u pogledu svog spasenja "šta će mo činiti ljudi braćo?" Apostol Petar odgovara:
"A Petar im reče: pokajte se, i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grijeha; i primićete dar svetoga Duha;
Jer je za vas obećanje i za djecu vašu, i za sve daljne koje će god dozvati Gospod Bog naš" ( Dela apostolska 2. 37 - 39 )
Na drugom mestu kaže:
"Pokajte se dakle, i obratite se da se očistite od greha svojih, da dođu vremena odmaranja od lica Gospodnjeg" ( Dela apostolska 3. 19 )
U drugoj prilici, u razgovoru sa jednim Jevrejskim rabinom po imenu Nikodim, Isus ovom čoveku upućuje sledeće reči:
"Odgovori Isus i reče mu: zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Božijega" ( Jevanđelje po Jovanu 3. 3 )
Misleći da govori o fizičkom rođenju ovaj čovek pita Isusa "Reče Nikodim njemu: kako se može čovjek roditi kad je star? eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?" ( Jevanđelje po Jovanu 3. 4 ).
Isus ovom čoveku potom objašnjava da on ne govori o fizičkom - već o duhovnom rođenju, koje predstavlja promenu koju Duh Sveti čini u čoveku, koja je presudna za njegovo spasenje:
"Odgovori Isus: zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije.
Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od Duha, duh je.
Ne čudi se što ti rekoh: valja vam se nanovo roditi.
Duh diše gdje hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide; tako je svaki čovjek koji je rođen od Duha" ( Jevanđelje po Jovanu 5. 3 - 8 ).
Novorođenje Duhom Svetim, ili promena koju Duh Sveti čini u čoveku - je proizvod koraka koje čovek preduzima u cilju svog spasenja, a to su "pokajanje, predanje, i obraćenje" i ono je praćeno čovekovom odlukom da obavi obred krštenja, što je samo vidljivi čin te promene koja se u njemu dogodila, i odluke da od tog trenutka živi po načelima Svete Božje reči, i u neprekidnoj zajednici sa Bogom.
Na kraju - ovaj opisani proces spasenja putem opravdanja verom ima svoj konačni cilj, a on podrazumeva - da čovek u saradnji sa Bogom na svom ličnom spasenju dovede sebe u stanje spremnosti za Hristov drugi dolazak u slavi, o kome Božja reč govori kao o prekretnici u ljudskoj istoriji, nakon koga će on ukinuti sadašnji poredak greha i smrti, i stvoriti na ovoj planeti nov savršen svet, na kome će večno živeti spaseni iz svih vekova od Adama do danas, koji su živeli verom u Boga i njegovu reč, i iskustveno primenili Božji plan spasenja u ličnom životu.
Reč Božja u odnosu na Hristov drugi dolazak u slavi, i kraj sadašnjeg poretka greha i smrti - kaže sledeće:
"Da se ne plaši srce vaše, vjerujte Boga, i mene vjerujte.
Mnogi su stanovi u kući oca mojega. A da nije tako, kazao bih vam; idem da vam pripravim mjesto.
I kad otidem i pripravim vam mjesto, opet ću doći, i uzeću vas k sebi da i vi budete gdje sam ja" ( Jevanđelje po Jovanu 14. 1 - 3 )
"Jer se pokaza blagodat Božija koja spasava sve ljude,
Učeći nas da se odrečemo bezbožnosti i želja ovoga svijeta, i da pošteno i pravedno i pobožno poživimo na ovome svijetu,
Čekajući blažena nada i javljanja slave velikoga Boga i spasa našega Isusa Hrista" ( Titu poslanica 2. 11 - 14 )
"Neću vam pak zatajiti, braćo, za one koji su umrli, da ne žalite kao i ostali koji nemaju nada;
Jer ako vjerujemo da Isus umrije i vaskrse, tako će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim.
Jer vam ovo kazujemo riječju Gospodnjom da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, nećemo preteći onijeh koji su pomrli.
Jer će sam Gospod sa zapoviješću, sa glasom arhanđelovijem, i s trubom Božijom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najprije;
A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti.
Tako utješavajte jedan drugoga ovijem riječima" ( 1 Solunjanima poslanica 4. 13 - 18 )
"Uništiće smrt zauvijek, i utrće Gospod Gospod suze sa svakoga lica, i sramotu naroda svojega ukinuće sa sve zemlje; jer Gospod reče.
I reći će se u ono vrijeme: gle, ovo je Bog naš, njega čekasmo, i spašće nas; ovo je Gospod, njega čekasmo; radovaćemo se i veselićemo se za spasenje njegovo" ( knjiga proroka Isaije 25. 8 - 9 )
Neka nam Bog pomogne da pravilno shvatimo i primenimo ove istine, jer su one od presudne važnosti za naš sadašnji, i budući život.
Amin!
Kako je to kvarna filozofija.
Ti si time srušio celu biblijsku teologiju o spasenju.
Nauka o spasenju je mnogo dublja.
Evo šta znači spasenje:
OPRAVDANJE VEROM - KAKO NAS BOG SPASAVA
Spasenje čoveka je jedna od centralnih tema Svetoga pisma i u starom i u novom zavetu.
Kako nas Bog spasava i od čega, šta znači biti spasen, šta mi ljudi lično trebamo da činimo da bi to spasenje osigurali, i šta Sveto pismo kao pisana Božja reč govori o tome?
Početna misao za ovo razmišljanje predstavlja biblijski odgovor na ova pitanja, a ona glasi:
Opravdavši se dakle vjerom, imamo mir s Bogom kroz Gospoda svojega Isusa Hrista" ( Rimljanima poslanica 5. 1 )
Za one koji tek počinju da upoznaju reč Božju, i prvi put se susreću sa njenim istinama može predstavljati problem razumevanja ovog pojma "opravdanje verom" i mogu se javiti pitanja poput "šta predstavlja to opravdanje, od čega čovek treba biti opravdan, i šta je vera koja se u njemu pominje?"
Na osnovu onoga što biblija otkriva - u ovom pojmu sadržan je sveobuhvatni Božji plan spasenja čoveka iz ropstva greha, koji kao vidljiva realnost postoji na ovoj planeti, i kao moćna sila caruje u čovekovom biću, a koji je ušao u svet padom prvih ljudi koje je Bog stvorio Adama i Jeve, i Bog je iz tog razloga načinio jedan plan ili sistem sa ciljem spasenja čoveka iz ovog stanja greha u kome se nalazi.
Ovaj plan ili sistem je u istoriji imao dve etape, a to su "starozavetna etapa" koja obuhvata period istorije pre nove ere, odnosno - pre pojave Hrista, a koja se praktično vršila putem obredne prakse koju je Bog uspostavio, koja je bila "Tipos" ili predslika onoga što će Bog učiniti u budućnosti na spasenju ljudskog roda, što predstavlja "novozavetnu etapu" Božjeg plana spasenja, u periodu nove ere - nakon pojave Hrista.
Ključno pitanje koje se postavlja je - šta je greh u svojoj suštini, kako se ispoljava, i koje su njegove posledice?
Greh kao pojava i njegove posledice su vidljive na svakom koraku na planeti zemlji - kako u prošlosti tako i danas, a to su ratovi i ubistva kao posledice mržnje čoveka prema čoveku, nepoštovanje tuđe imovine putem krađe i kriminala, porast nemorala u društvu na globalnom nivou, i njegovog javnog promovisanja putem medija, interneta, radio i televizije, kao i LGBT ( gej, lezbejskih, biseksualnih, i transeksualnih ) pokreta, nemoralno oblačenje na ulici i javnim mestima i promiskuitetno ponašanje - što dovodi do porasta silovanja u svetu, nepoštovanje bračne zajednice putem preljube i bračnog neverstva, i svi drugi oblici nastranosti, na šta upućuje i reč Božja:
"A poznata su djela tjelesna, koja su preljubočinstvo, kurvarstvo, nečistota, besramnost, Idolopoklonstvo, čaranja, neprijateljstva, svađe, pakosti, srdnje, prkosi, raspre, sablazni, jeresi,
Zavisti, ubistva, pijanstva, žderanja, i ostala ovakova, za koja vam naprijed kazujem, kao što i kazah naprijed, da oni koji takova čine neće naslijediti carstva Božijega" ( Galatima poslanica 5. 21 )
"A napolju su psi i vračari i kurvari i krvnici i idolopoklonici i svaki koji ljubi i čini laž" ( Otkrivenje Jovanovo 22. 15 )
U Božjoj reči greh je okarakterisan kao prekršaj Božanskih principa morala zapisanih u Božjim zapovestima: "Svaki koji čini grijeh i bezakonje čini: i grijeh je bezakonje" ( 1 poslanica Jovanova 3. 4 )
Na drugom mestu Božja reč kaže da je posledica činjenja greha smrt: "Jer je plata za grijeh smrt" ( Rimljanima poslanica 6. 23 )
Greh je po bibliji mnogo više od samih grešnih čovekovih dela koja čini, a koja predstavljaju prekršaj Božanskih moralnih principa uapisanih u njegovim zapovestima.
To je stanje čovekovog bića bez Boga, iz koga prirodno proističu grešna dela suprotna Božanskim principima morala.
Bog je po svojoj prirodi savršeno svet, pravedan, i dobar.
On je izvor života, radosti, ljubavi, i mira, što je i priroda njegovog carstva u kome nema mesta grehu.
Greh je suprotan ovim Božanskim principima, on je sila haosa koja razara, i vodi čoveka i svu tvorevinu u stanje samouništenja i smrti.
Greh ne može da postoji u Božjoj prisutnosti, niti on može da u njemu učestvuje.
Greh, pa time i smrt kao posledica greha su uljez u ljudskoj realnosti, koji su ušli u svet i čoveka posredstvom jednog od najviših anđeoskih bića iz redova anđela, sa titulom "Heruvim - zaklanjač" koji je bio obdaren izrazitom lepotom i sjajem svoje fizičke i duhovne pojave.
Gledajući sebe i svoju lepotu i sjaj ovaj Anđeo Heruvim se u jednom trenutku poneo u svom srcu i poželeo nešto što pripada samo Bogu kao tvorcu i darodavcu života koga obožavaju i slave sva stvorenja u kosmosu, a to je - da se izjednači sa njim, i da on bude taj koga će druga bića obožavati i klanjati mu se.
Ovaj njegov čin uneo je pometnju među drugim anđelima, i pretio je da ugrozi sreću i blagostanje celog svemira i bića koja u njemu žive.
Iz tog razloga odlučeno je da on bude zbačen sa neba - što je dovelo do rata na nebu, nakon čega je on zbačen na ovu zemlju zajedno sa grupom anđela koji su saučestvovali sa njim u otvorenoj pobuni protiv Boga i njegove vladavine.
Zbacivanjem na ovu planetu ovaj anđeo - od tog trenutka nazvan "Sotona" ( Satanas - protivnik, opadač braće ), je nastavio pobunu koju je odpočeo na nebu, sa ciljem da svojim delovanjem protiv Božjeg poretka - lažima i prevarama navede čovečanstvo da krši Božji zakon ljubavi, navodeći ga na greh, i raspirujući u ljudima svaki oblik strasti, zle misli, i dela.
Božja reč u odnosu na ovaj sotonin pad i njegovo delovanje na zemlji kaže:
"I posta rat na nebu. Mihailo i anđeli njegovi udariše na aždahu, i bi se aždaha i anđeli njezini.
I ne nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta na nebu.
I zbačena bi aždaha velika, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koja vara sav vasioni svijet, i zbačena bi na zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s njom.
I čuh glas veliki na nebu koji govori: sad posta spasenije i sila i carstvo Boga našega, i oblast Hrista njegova; jer se zbaci opadač braće naše, koji ih opadaše pred Bogom našijem dan i noć.
I oni ga pobijediše krvlju jagnjetovom i riječju svjedočanstva svojega, i ne mariše za život svoj do same smrti.
Zato veselite se nebesa i vi koji živite na njima. Teško vama koji živite na zemlji i moru, jer đavo siđe k vama, i vrlo se rasrdio, znajući da vremena malo ima"( Otkrivenje Jovanovo 12. 7 - 10 )
"Budite trijezni i pazite, jer suparnik vaš, đavo, kao lav ričući hodi i traži koga da proždere.
Branite se od njega tvrđom u vjeri, znajući da se takova stradanja događaju vašoj braći po svijetu" ( 1 poslanica Petrova 5. 8 - 9 )
"Vaš je otac đavo; i slasti oca svojega hoćete da činite: on je krvnik ljudski od početka, i ne stoji na istini; jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori: jer je laža i otac laži" ( jevanđelje po Jovanu 8. 44 )
Tako su greh pa time i smrt kao posledica greha - posredstvom sotone, a neposlušnošću prvih ljudi Adama i Jeve koje je on naveo na greh - ušli u svet, i Adam i Jeva su nakon svog pada po prirodi stvari trebali da umru bez mogućnosti da više ikada žive, i da svet koji je Bog stvorio bude osuđen na propast, jer nakon njihovog pada svaki njihov potomak se rađao sa nasleđenom klicom greha i smrti, i urođenom sklonošću ka grehu u svom biću, i takođe je trebao da umre večnom smrću.
Ipak, Bog je iz ljubavi prema čoveku koga je stvorio - pronašao rešenje za problem greha i smrti prvih ljudi, pa i svih njihovih potomaka do danas, on je ponudio zamenu za čovekovu smrt.
Tako je stvorio plan po kome će Gospod Isus Hristos doći na ovaj svet i umreti umesto čoveka, i preuzeti njegove grehe na sebe, pa time i smrt kojom je on trebao umreti, o čemu govori i reč Božja:
"Koji tvori greh od đavola je, jer đavo greši od početka.
Zato se javi Sin Božji da raskopa dela đavolja" ( 1 Jovanova poslanica 3. 7 - 10 )
"Jer Hristos još kad slabi bjesmo umrije u vrijeme svoje za bezbožnike.
Jer jedva ko umre za pravednika; za dobroga može biti da bi se ko usudio umrijeti.
Ali Bog pokazuje svoju ljubav k nama što Hristos još kad bijasmo grješnici umrije za nas" ( Rimljanima poslanica 5. 6 - 8 )
U tom cilju, Bog je u starom zavetu uspostavio obredni sistem prinošenja krvnih žrtava, koje su bile "Tipos" ili predslika Hristove žrtve koju će prineti za ljudske grehe, jer Božja reč kaže: "I gotovo sve se krvlju čisti po zakonu, i bez proljeva krvi ne biva oproštenje" ( Jevrejima poslanica 9. 22 )
Ove žrtve su se prinosile u takozvanoj "zemaljskoj Svetinji" koja je u početku kada je Jevrejski narod nakon oslobođenja iz Egipatskog ropstva prebivao u pustinji - bio jedan šator nazvan "Šator od sastanka" koji se sastojao od dve zasebne prostorije "Svetinje, i Svetinje nad Svetinjama" podeljene jednom zavesom koja ih je delila.
U Svetinji nad Svetinjama se nalazio kovčeg zaveta sa pločama na kojima su bile ispisane deset Božjih zapovesti, koje je on dao ljudima, a koje predstavljaju odraz Božje volje za dobrobit svih ljudi na planeti zemlji.
Kasnije u vreme ulaska Jevrejskog naroda u obećanu zemlju Izrael, to je bio Jerusalimski hram u kome se nalazila Svetinja, i u kome se vršio ovaj obredni sistem.
Ovaj obredni sistem je pored nekih drugih elemenata podrazumevao - da svaki čovek koji bi učinio greh prekršivši neku od Božjih zapovesti - donese jedno čisto jagnje bez mane, koje bi Sveštenik žrtvovao na oltaru, a potom uzimao krv tog jagnjeta i unosio je u Svetinju, i tamo vršio obred očišćenja od greha - tom krvlju prskajući zavesu koja je delila Svetinju od Svetinje nad Svetinjama, time posredujući za čoveka pred kovčegom zaveta u kome su se nalazile ploče sa ispisanih deset zapovesti.
Jednom godišnje na dan očišćenja - Prvosveštenik je prinosio žrtvu za ceo narod, i tada bi ulazio u Svetinju nad Svetinjama iza zavese, i tamo vršio poseban obred očišćenja Svetinje.
Tako je ovaj čovek koji je doneo jagnje na žrtvu bio opravdan od greha krvlju nevinog jagnjeta, a posredništvom Sveštenika, koji su bili "Tipos" ili predslika krvi Isusa Hrista i njegove posredničke službe na nebu, koji će se žrtvovati za ljudske grehe, i nakon svog vaskrsenja i vaznesenja ući u nebesku Svetinju da kao novozavetni Prvosveštenik posreduje za čoveka pred originalnim kovčegom zaveta u kome se nalaze ploče sa ispisanih deset Božjih zapovesti, i svojom krvlju vrši opravdanje od greha svih onih koji ga verom prihvate kao spasitelja, i njegovu žrtvu i posredničku službu kao otkup za svoje grehe, o čemu govori i reč Božja:
"I otvori se hram Božji na nebu i pokaza se kovčeg saveza njegova u hramu njegovom, i nastaše sevanja munje i glasovi i gromovi i tresenje zemlje i grad veliki" ( Otkrivenje Jovanovo 11. 19 )
"A ovo je glava od toga što govorimo: imamo takvog Poglavara svešteničkog koji sedi s desne strane prestola Veličine na nebesima;
Koji je sluga svetinjama i istinitoj skiniji, koju načini Gospod, a ne čovek" ( Jevrejima poslanica 8. 1 - 2 )
"Ali došavši Hristos, poglavar sveštenički dobara koja će doći, kroz bolju i savršeniju skiniju, koja nije rukom građena, to jest, nije ovog stvorenja,
Ni s krvlju jarčijom, niti telećom, nego kroz svoju krv uđe jednom u svetinju, i nađe večni otkup.
Jer ako krv junčija i jarčija, i pepeo juničin, pokropivši njom opoganjene, osvećuje na telesnu čistotu.
A kamoli neće krv Hrista, koji Duhom Svetim sebe prinese bez krivice Bogu, očistiti savest našu od mrtvih dela, da služimo Bogu Živom i Istinitom?" ( Jevrejima poslanica 9. 11 - 14 )
"Imajući dakle velikoga poglavara svešteničkoga, koji je prošao nebesa, Isusa sina Božijega, da se držimo priznanja.
Jer nemamo poglavara svešteničkoga koji ne može postradati s našijem slabostima, nego koji je u svačemu iskušan, kao i mi osim grijeha.
Da pristupimo dakle slobodno k prijestolu blagodati, da primimo milost i nađemo blagodat za vrijeme kad nam zatreba pomoć" ( Jevrejima poslanica 4. 14 - 16 )
Ovo opravdanje verom kao sistem Božjeg spasenja čoveka podeljeno je u dve tačke, koje objašnjavaju "šta mi ljudi treba lično da učinimo, i šta Bog čini u tom planu ili sistemu spasenja"
Da napomenem, da danas postoji teorija koja želi da minimizira čovekovu ulogu u planu spasenja, a koja sa druge strane previđa ovaj sistem po kome nas Bog spasava, i ona glasi: "Hristos je umro na krstu za ljudske grehe, i čovek ne treba više ništa da čini, samo da formalno veruje u Hrista, i sve je u redu, on je spasen".
Sagledavajući biblijsku istinu o spasenju, može se zaključiti da je ovo nebiblijski, i pogrešan stav.
Hristos jeste umro preuzevši ljudske grehe na sebe, ali to ne znači da su svi ljudi u tom trenutku njegove smrti bili automatski spaseni, jer da je tako - onda bi služba apostola u propovedanju jevanđelja nakon Hristovog vaskrsenja i vaznesenja bila besmislena i nepotrebna, jer po toj teoriji - svi ljudi na svetu su Hristovom smrću automatski spaseni i oslobođeni od greha, i posvećeni, što je nebiblijski i pogrešno.
Po bibliji Hristos je umro na krstu, i dao je svakom čoveku pojedinačno mogućnost spasenja, pod uslovom da učini konkretne korake kako bi ta njegova žrtva imala spasonosni efekat na čoveka i njegovo biće i život.
U tom smislu, biblijski pojam vere nije samo jedna formalna misao, ili pak intelektualna spoznaja da je Isus položio svoj život na krstu za ljudske grehe, već biblijska vera podrazumeva korake koje čovek čini na putu svog spasenja, koja se naravno ostvaruje i na nivou misli, i podrazumeva i ovu intelektualnu spoznaju kao bitan faktor, ali je mnogo više od toga.
Ovi koraci se mogu podeliti u tri tačke i podrazumevaju sledeće:
1. Čovekovu intelektualnu spoznaju o spasenju kroz biblijsku edukaciju u reči Božjoj putem ličnog proučavanja ili slušanja propovedi na biblijske teme, i podrazumevaju između ostalih spoznaju da smo po prirodi grešni i da nam je potreban spasitelj, da je Bog ljubav, i da je Hristos umro za nas da bi nas spasio od greha, kao i spoznaju da on traži od nas da učinimo konkretne korake.
2. Veru i iskrenost namera koje nas pokreću da prihvatimo Gospoda Isusa Hrista kao ličnog spasitelja, i njegovu žrtvu kao otkup za naše lične grehe, koje nas sa druge strane pokreću da svojom voljom učinimo konkretne korake koje Bog od nas očekuje, koji podrazumevaju "pokajanje, priznanje i odricanje od greha, i odluku da živimo novim životom u zajednici sa Hristom.
3. Sticanje svesti da nismo u stanju da sami sebe promenimo, što dovodi do poniznosti i ličnog traženja da Bog to učini u nama, da deluje na nas i naše srce i misli Duhom Svetim, i da u nama probudi duh pravog pokajanja i obraćenja, i da nas promeni.
Ovo su tri koraka koja moramo učiniti uz Božju pomoć koji sarađuje sa čovekom u njegovom ličnom spasenju.
Ono što Bog sa druge strane čini gledajući našu veru i iskrenost da krenemo putem spasenja i primenimo ono što smo intelektualno spoznali o spasenju i njemu kao spasitelju, putu spasenja i koracima koje trebamo učiniti u tom cilju - je sledeće:
1. Deluje na nas i naše srce i misli Duhom Svetim i daje nam svest da smo grešni i da nam je potreban spasitelj, i budi u nama duh pravog pokajanja, koje nas vodi ka obraćenju i potpunom predanju Bogu.
2. Vodi nas u Svetinju nad Svetinjama u kojoj Hristos posreduje za ljudske grehe, i putem našeg pokajanja, obraćenja i predanja - posreduje za nas lično zaslugama svoje žrtve i prolivene krvi i opravdava nas od greha, vrši promenu u našem biću, u srcu i umu, što se u bibliji naziva "nanovorođenje Duhom Svetim" skida sa nas prljave haljine greha i oblači nas u haljine svoje "uračunate pravednosti" odnosno - uračunava nam zasluge svog pravednog života.
3. Tako pokajane, obraćene, i predane njemu, i obučene u haljine njegove pravednosti - vodi nas putem posvećenja, dajući nam uvek iznova novu meru sile Duha Svetoga putem "date pravednosti" kako bi se uspešno borili sa grehom, odražavali Hristov lik, i rasli u milosti, u savršenog čoveka, u visinu mere rasta Hristova.
U celom ovom procesu saradnje između Boga i čoveka na ličnom spasenju, najbitnija je pored vere, naša lična volja i odluka da učinimo konkretne korake, da se obratimo i predamo Bogu, i da potom ne kidamo zajednicu sa njim, već da svakodnevno iz trenutka u trenutak sebe predajemo njemu, da predajemo svoju volju u njegove ruke, i da očima vere stalno gledamo u Hrista, a to se postiže neprekidnom molitvom i traženjem Božanskog vodstva, proučavanjem reči Božje putem koje Duh Sveti izgrađuje naše biće, slušanjem Duhovne muzike i slavljenjem Boga u pesmi, odlaskom u prirodu i na mesta gde će mo biti nasamo sa Bogom, straženjem nad svojim mislima, rečima, i delima, sa svešću o potrebi stalne budnosti, radom za Boga u delu objave jevanđelja.
Molitva, kao i proučavanje Božje reči su jedni od najbitnijih faktora, jer putem molitve i kroz svoju reč - Bog čini da stalno primamo novu meru sile Duha Svetoga, i da budemo ispunjeni tom silom koja čisti naše srce i misli, ispunjava nas radošću, ljubavlju, i mirom, i ostalim rodovima posvećenja. i putem poslušnosti Božjim zapovestima izgrađuje nas karakterno u cilju spremnosti za Hristov drugi dolazak u slavi, i ulazak u carstvo nebesko, na šta upućuje i reč Božja:
"Stražite i molite se Bogu da ne padnete u napast; jer je duh srčan ali je tijelo slabo" ( Jevanđelje po Marku 14. 38 )
"A vi, ljubazni, naziđujte se svojom svetom verom, i molite se Bogu Duhom Svetim.
I sami sebe držite u ljubavi Božijoj, čekajući milosti Gospoda našeg Isusa Hrista za život večni" ( Judina poslanica 1. 20 - 21 )
"Stražite dakle jednako i molite se Bogu da biste se udostojili uteći od svega ovog što će se zbiti, i stati pred Sinom čovečijim" ( Jevanđelje po Luki 21. 36 )
"Osveti ih istinom svojom: riječ je tvoja istina" ( jevanđelje po Jovanu 17. 17 )
"Ali ti stoj u tome što si naučio i što ti je povjereno, znajući od koga si se naučio,
I budući da iz malena umiješ sveta pisma, koja te mogu umudriti na spasenije u Hrista Isusa. Sve je pismo od Boga dano, i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za poučavanje u pravdi, Da bude savršen čovjek Božij, za svako dobro djelo pripravljen" ( 2 poslanica Timotijeva 3. 16 - 17 )
"A rod je duhovni ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vjera,
Krotost, uzdržanje" ( Galatima poslanica 5. 22 )
"Ovde je trpljenje svetih, koji drže zapovesti Božije i veru Isusovu" ( Otkrivenje Jovanovo 14. 12 )
"Blago onima koji tvore zapovijesti njegove, da im bude vlast na drvo života, i da uđu na vrata u grad" ( Otkrivenje Jovanovo 22. 14 )
Ovde vidimo još jednu pojedinost kao bitan faktor spasenja putem opravdanja verom, a to je "poslušnost Božjim zapovestima"
Postoje oni koji tvrde "da se u novozavetnom periodu ne spasavamo držanjem Božjih zapovesti - već samo verom u Hrista, i da je on svojom žrtvom na krstu ispunio ili ukinuo zapovesti, jer čovek navodno u starom zavetu nije mogao da ih održi - pa ih je Hristos iz tog razloga uklonio"
Po ovoj tvrdnji to bi značilo - da je Bog legalizovao prestup, i dopustio čoveku da u novom zavetu čini greh kršeći moralne principe zapisane u njegovim zapovestima, jer čovek navodno nije mogao da ih održi u starom zavetu, pa to ne može ni u novom.
Ako je tako - onda je Hristova žrtva na krstu bila nepotrebna, jer Bog je jednostavno mogao samo da ukloni zapovesti radi čijeg kršenja je Hristos i umro, i čovek navodno više ne bi bio grešan jer ne bi bilo merila koje bi to određivalo, a potom bi nastavio da živi kao grešnik kršeći Božje zapovesti kroz čitav život, bez merila koje bi ukazivalo da je grešan, što su teorije kontradiktorne same po sebi, kao i biblijskom otkrivenju.
Ovakve tvrdnje su posledica nepoznavanja Božjeg plana spasenja, i toga - zašto je Hristos u suštini umro na krstu.
Kao što je objašnjeno, greh je u bibliji okarakterisan kao prekršaj Božanskih principa morala zapisanih u Božjim zapovestima, i da je posledica činjenja greha smrt.
Bog je iz tog razloga stvorio plan spasenja putem opravdanja verom, i u starom zavetu uspostavio obredni sistem prinošenja krvnih žrtava, koji je podrazumevao - da svaki čovek koji bi učinio greh prekršivši neku od Božjih zapovesti - donese jedno čisto jagnje bez mane, koje bi Sveštenik žrtvovao na oltaru, a potom uzimao krv tog jagnjeta i unosio je u Svetinju, i tamo vršio obred očišćenja od greha - tom krvlju prskajući zavesu koja je delila Svetinju od Svetinje nad Svetinjama, time posredujući za čoveka pred kovčegom zaveta u kome su se nalazile ploče sa ispisanih deset zapovesti.
Kada je Hristos došao - on je postao zamena za ove starozavetne žrtve, odnosno - on je postao žrtva kao sredstvo opravdanja od greha kršenja Božjih zapovesti.
Po tom principu - ako neko u novozavetnom periodu prekrši bilo koju zapovest, on ne donosi jagnje, već dolazi verom Hristu, i on opravdava čoveka od greha pred kovčegom zaveta u nebeskoj Svetinji nad Svetinjama, zaslugama svoje žrtve i prolivene krvi na krstu.
Ono što je promenjeno sa Hristovom žrtvom je princip opravdanja, i to u pojedinim biblijskim tekstovima znači "ispunjenje zakona"
Starozavetni obredni sistem u bibliji je predstavljen kao "obredni zakon" sa pravilima i propisima u koja su uključena i pravila o prinošenju krvnih žrtava, i ovaj obredni zakon je ukazivao na dolazak Isusa Hrista koji će se žrtvovati za ljudske grehe.
Kada je Hristos došao, ovaj obredni sistem koji je ukazivao na njega je našao ispunjenje u njemu.
To znači, da nisu promenjene ili ukinute Božje zapovesti - već starozavetni obredni sistem, jer Božja reč na to i upućuje kada kaže govoreći o Hristu o njegovoj smrti na krstu:
"I utvrdiće zavjet s mnogima za nedjelju dana,a u polovinu nedjelje ukinuće žrtvu i prinos" ( knjiga Proroka Danila 9. 27 )
Po bibliji vera u Hrista ne isključuje poslušnost Božjim zapovestima, jer vera podrazumeva opisane korake koje čovek čini na putu svog spasenja, nakon čega Bog stvara od čoveka jedno posvećeno moralno biće, koje živi praktičnim životom u skladu sa Božjom voljom zapisanom u Božjim zapovestima.
Kršenje ovih zapovesti je greh i u starom i u novom zavetu, i Hristos nas svojom posredničkom službom čisti od greha, i čini da se svaka zapovest prirodno ostvari u nama pomoću Duha Svetoga.
Bog je ove zapovesti kao odraz njegove volje - u starom zavetu napisao svojim prstom na dve kamene ploče koje su bile stavljene u kovčeg zaveta u zemaljskoj Svetinji nad Svetinjama.
U novom zavetu on te zapovesti putem vere i opisanih koraka koje čovek čini - upisuje u njegovo srce i misli, i promenom u čoveku čini da se on prirodno ponaša po svakoj zapisanoj zapovesti - po moralnoj savesti koju je upisivanjem svojih zapovesti usadio u njegovo biće.
Iz opisanog vidimo da je Bog u svoj plan spasenja usadio elemente kao bitne faktore putem kojih se to spasenje ostvaruje u čoveku - što je sveobuhvatna biblijska istina koju je Bog otkrio o spasenju čoveka.
Pored intelektualne spoznaje o spasenju, to je na prvom mestu gore pomenuta vera.
Božja reč o tome kaže:
"A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu; jer onaj koji hoće da dođe k Bogu, valja da vjeruje da ima Bog i da plaća onima koji ga traže" ( Jevrejima poslanica 11. 6 )
"Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni.
Jer Bog ne posla sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spase kroza nj" ( Jevanđelje po Jovanu 3. 16 - 17 )
Sledeći bitan faktor je volja, koja predstavlja odlučnost da se krene putem spasenja, i ona predstavlja pokretačku silu.
Božja reč o tome kaže sledeće:
"Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što Mu je ugodno" ( Filibljanima poslanica 2. 13 )
Car David u proročkim rečima koje se odnose na Hrista kaže:
"Hoću činiti volju Tvoju, Bože moj, i zakon je Tvoj meni u srcu" ( Psalam 40. 8 )
Hristos jednom prilikom kaže okupljenim ljudima:
"I nećete da dođete k meni da imate život" ( Jevanđelje po Jovanu 5. 40 )
A na drugom mestu u vidu poziva kaže:
"Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti" ( Jevanđelje po Mateju 11. 28 )
Treći odlučujući faktor je molitva i traženje da nam se Bog objavi i da deluje svojim Duhom, kako bi se spasenje ostvarilo u nama po njegovoj volji i Božanskom planu.
Božja reč po ovom pitanju kaže sledeće:
"Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle, da vam dam pošljedak kakav čekate. Tada ćete me prizivati i ići ćete i molićete mi se, i uslišiću vas.
I tražićete me, i naći ćete me, kad me potražite svijem srcem svojim.
I daću vam se da me nađete, govori Gospod" ( knjiga proroka Jeremije 29. 11 - 14 )
"Tražite Gospoda, dok se može naći; prizivajte ga, dokle je blizu.
Neka bezbožnik ostavi svoj put i nepravednik misli svoje; i neka se vrati ka Gospodu, i smilovaću se na nj, i k Bogu našemu, jer prašta mnogo" ( knjiga proroka Isaije 55. 6 - 7 )
Sve drugo gore opisano koje predstavlja korake u obostranoj saradnji Boga i čoveka na ličnom spasenju, a to su "pokajanje, odricanje od greha, predanje Bogu i obraćenje, koje prati nanovo rođenje Duhom Svetim, ili promenu koju Bog čini u nama, u našem srcu i umu" ostvaruje se putem ova tri početna faktora.
U skladu sa ovim što je izneseno u vezi ove biblijske istine o spasenju putem opravdanja verom, bitno je naglasiti - da pokajanje o kome biblija govori nije samo jedan formalni čin ispovedanja greha svojim usnama, nakon čega čovek nastavlja da živi po starom, do sledeće prilike u kojoj će se ponovo formalno pokajati.
Biblijsko pokajanje predstavlja čovekovo potpuno okretanje i odricanje od greha i grešnih dela i misli, promenu pravca kretanja u suprotnom smeru od onoga kojim je do tada išao, prestanak činjenja greha putem promene koju Bog kroz čovekov čin pokajanja, predanja Bogu, i obraćenja vrši u njegovom biću, u srcu i umu, dajući mu silu da više ne greši, već da živi u skladu sa Božjom voljom.
Na pitanje okupljenih ljudi u Jerusalimu u pogledu svog spasenja "šta će mo činiti ljudi braćo?" Apostol Petar odgovara:
"A Petar im reče: pokajte se, i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grijeha; i primićete dar svetoga Duha;
Jer je za vas obećanje i za djecu vašu, i za sve daljne koje će god dozvati Gospod Bog naš" ( Dela apostolska 2. 37 - 39 )
Na drugom mestu kaže:
"Pokajte se dakle, i obratite se da se očistite od greha svojih, da dođu vremena odmaranja od lica Gospodnjeg" ( Dela apostolska 3. 19 )
U drugoj prilici, u razgovoru sa jednim Jevrejskim rabinom po imenu Nikodim, Isus ovom čoveku upućuje sledeće reči:
"Odgovori Isus i reče mu: zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Božijega" ( Jevanđelje po Jovanu 3. 3 )
Misleći da govori o fizičkom rođenju ovaj čovek pita Isusa "Reče Nikodim njemu: kako se može čovjek roditi kad je star? eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?" ( Jevanđelje po Jovanu 3. 4 ).
Isus ovom čoveku potom objašnjava da on ne govori o fizičkom - već o duhovnom rođenju, koje predstavlja promenu koju Duh Sveti čini u čoveku, koja je presudna za njegovo spasenje:
"Odgovori Isus: zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije.
Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od Duha, duh je.
Ne čudi se što ti rekoh: valja vam se nanovo roditi.
Duh diše gdje hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide; tako je svaki čovjek koji je rođen od Duha" ( Jevanđelje po Jovanu 5. 3 - 8 ).
Novorođenje Duhom Svetim, ili promena koju Duh Sveti čini u čoveku - je proizvod koraka koje čovek preduzima u cilju svog spasenja, a to su "pokajanje, predanje, i obraćenje" i ono je praćeno čovekovom odlukom da obavi obred krštenja, što je samo vidljivi čin te promene koja se u njemu dogodila, i odluke da od tog trenutka živi po načelima Svete Božje reči, i u neprekidnoj zajednici sa Bogom.
Na kraju - ovaj opisani proces spasenja putem opravdanja verom ima svoj konačni cilj, a on podrazumeva - da čovek u saradnji sa Bogom na svom ličnom spasenju dovede sebe u stanje spremnosti za Hristov drugi dolazak u slavi, o kome Božja reč govori kao o prekretnici u ljudskoj istoriji, nakon koga će on ukinuti sadašnji poredak greha i smrti, i stvoriti na ovoj planeti nov savršen svet, na kome će večno živeti spaseni iz svih vekova od Adama do danas, koji su živeli verom u Boga i njegovu reč, i iskustveno primenili Božji plan spasenja u ličnom životu.
Reč Božja u odnosu na Hristov drugi dolazak u slavi, i kraj sadašnjeg poretka greha i smrti - kaže sledeće:
"Da se ne plaši srce vaše, vjerujte Boga, i mene vjerujte.
Mnogi su stanovi u kući oca mojega. A da nije tako, kazao bih vam; idem da vam pripravim mjesto.
I kad otidem i pripravim vam mjesto, opet ću doći, i uzeću vas k sebi da i vi budete gdje sam ja" ( Jevanđelje po Jovanu 14. 1 - 3 )
"Jer se pokaza blagodat Božija koja spasava sve ljude,
Učeći nas da se odrečemo bezbožnosti i želja ovoga svijeta, i da pošteno i pravedno i pobožno poživimo na ovome svijetu,
Čekajući blažena nada i javljanja slave velikoga Boga i spasa našega Isusa Hrista" ( Titu poslanica 2. 11 - 14 )
"Neću vam pak zatajiti, braćo, za one koji su umrli, da ne žalite kao i ostali koji nemaju nada;
Jer ako vjerujemo da Isus umrije i vaskrse, tako će Bog i one koji su umrli u Isusu dovesti s njim.
Jer vam ovo kazujemo riječju Gospodnjom da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, nećemo preteći onijeh koji su pomrli.
Jer će sam Gospod sa zapoviješću, sa glasom arhanđelovijem, i s trubom Božijom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najprije;
A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti.
Tako utješavajte jedan drugoga ovijem riječima" ( 1 Solunjanima poslanica 4. 13 - 18 )
"Uništiće smrt zauvijek, i utrće Gospod Gospod suze sa svakoga lica, i sramotu naroda svojega ukinuće sa sve zemlje; jer Gospod reče.
I reći će se u ono vrijeme: gle, ovo je Bog naš, njega čekasmo, i spašće nas; ovo je Gospod, njega čekasmo; radovaćemo se i veselićemo se za spasenje njegovo" ( knjiga proroka Isaije 25. 8 - 9 )
Neka nam Bog pomogne da pravilno shvatimo i primenimo ove istine, jer su one od presudne važnosti za naš sadašnji, i budući život.
Amin!
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Ja tvrdim točno ono što je tvrdio sveti apostol Pavao i što Kristova Crkva vjeruje i naučava već dvije tisuće godina. Izgleda da si ti selektivni slijepac, pa tako nisi vidio da sam ja Pavla i citirao.
Reci svetom Pavlu da mu je filozofija i teologija kvarna.
P.S. Evo još jednom Pavlove filozofije i teologije, koju ti nazivaš i proglašavaš kvarnom, pa neka svaki čitatelj sam prosudi.
Rim 10,10: Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava.
VIP
- Učlanjen(a)
- 14.07.2011
- Poruka
- 19.107
Čitaj ovo gore o opravdanju verom, i nauči se spasenju.
Ne budi neobrazovano magare.
A evo šta su dogme tvoje crkve, i odakle potiču.
Neka svako pogleda na mojoj internet stranici:
duhovnivavilon.blogspot.com
A za informacije šta je biblijska istina - na stranici:
velikeistinebiblije.blogspot.com
Ne budi neobrazovano magare.
A evo šta su dogme tvoje crkve, i odakle potiču.
Neka svako pogleda na mojoj internet stranici:
duhovnivavilon.blogspot.com
A za informacije šta je biblijska istina - na stranici:
velikeistinebiblije.blogspot.com
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
Ako je tebe đavlina 'nasuko' i dušu ti otrov'o, nećeš ti mene.
Ti si 'obrazovani paun'. Osim što te sotona svojim naukom otrovao, još ti je "rep podigao" da se dodatno sramotiš umišljajući da si gromada od pameti i učenosti.
Baci ovo svoje u septičku jamu. Ili još bolje, daj da se to 'zbrine kao opasni otpad'.
- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.400
I sotona citira Bibliju.
Onaj tko niječe Boga Sina, nema ni Boga Oca. To su antikristi.
P.S. S obzirom da su tebe isključili iz Crkve, a još važnije - s obzirom da ti odbacuješ najvažnije vjerovanje crkve adventista sedmog dana - Isus je Bog Sin - kaži, jesi li ti adventist sedmog dana, i može li se uopće smatrati i zvati adventistom sedmog dana netko tko odbacuje glavno njihovo vjerovanje?