Neočekivano razočaranje Rimom i prihvaćanje opravdanja vjerom
Luther je došao u Rim s riječima: “Sveti Rime, pozdravljam te!” Međutim, nakon što je vidio ogromnu rastrošnost, raskalašenost i pokvarenost redovnika i građana, rekao je:
“Nitko ne može zamisliti kakvi se grijesi i bezbožna djela čine u Rimu. To treba vidjeti i čuti da bi se moglo vjerovati. Stoga su i navikli govoriti: ‘Ako ima pakla, Rim je sagrađen na njemu; to je bezdan iz kojega izlaze grijesi svake vrste.” (2)
Papa je u to vrijeme objavio dekret kojim je obećao oprost svima koji se na koljenima popnu ‘Pilatovim stubama’ kojima je, navodno, silazio sâm Isus Krist i koje su čudesno prenesene iz Jeruzalema u Rim. Dok se Luther pobožno penjao tim stubama, iznenada je čuo glas poput groma koji kao da je progovorio baš njemu: “Pravednik će živjeti od vjere” (Rimljanima 1,17). Skočio je i užasnut požurio s tog mjesta, shvativši jasnije no ikad uzaludnost pouzdanja u spasenje ljudskim djelima, i umjesto toga potrebu trajne vjere u Kristove zasluge. Oči su mu se otvorile za papinske zablude, i kad je napustio Rim fizički, napustio ga je i duhovno.
Nije imao namjeru odvojiti se od Crkve, već je želio da se ona reformira, tj. vrati izvornim, biblijskim načelima, zbog čega je i pribio 95 teza u odgovoru na prodavanje oproštajnica, koje se temeljilo upravo na vjerovanju da se Boga dobrim djelima može potkupiti kako bi se zadobio oprost.
Isto