Hvala. I sama sam pročitala nešto o njemu i zanimljivo mi je bilo što su napisali- da je izišao iz manastira s odlukom da se nikad više ne vrati jer je shvatio da je istina negdje drugdje i nešto više.
To što si pročitala je samo jedno, nikako Dositeju suvremeno mišljenje. Da bi se Dositej razumio, treba pročitati njegove "Pisma Harlampiju" i "Život i priključenija", pa onda donositi sud,
Upravo zato sam i postavio pitanje što je to što povezuje apologete kontra znanja s Dositejem, koji je ne iz duhovnog, nego ličnog razloga napustio ne samo manastir, nego i svešteničku službu.
I odgovor je koliko jednostavan, toliko i banalan.
Ne povezuje ih ništa više od., Dositejevog "osećaja" odbačenosti (ismevali su ga u manastiru i tokom školovanja) i
nipodoštavanja Pravoslavlja.
Dositej naime nije svoje reči: "Knjige braćo knjige, a ne zvona i praporci" uputio Katolicima, za koje je veoma dobro znao da su deo Crkve koja je bila mentor i osnivač univerziteta, nego svojim Pravoslavnim srbima, narodu koji je još uvek bio pod osmanskim handžarom, a čija se pomensa Crkva nalazila između čekića i nakovnja, s jedne strane Fanarioti koji kupuju status od Turaka, a sa druge Rusi koji žele za sebe status III Rima i branioca Pravoslavlja.
Jovanovo pozivanje na Dositeja Obradovića, isto je kao kada bi se netko pozvao na Judu da okarakteririra Isusa.
Upravo tako.
Uz svo poštovanje prema Dositeju kao književniku, istorijskoj figuri od ne male važnosti, ne treba ga koristiti kao nekoga od koga se saznaje o Kršćanstvu tog doba. Njega je naime razočaranost, ne verom, nego ljudima (bio je celog života ubeđen u svoju posebnost) oterala u apostazu.
Mi smo već na sve navikli, zar ne?
Ima toliko puno mitova i crnih legendi o Katoličkoj Crkvi, pa mislim su se katolici ulijenili da uopće govore o tome. Možda je tako i bolje, plodovi će pokazati, a i pokazuju.
Ah, da.. i ne samo navikli, nego bi smo trebali i oguglati
na to, da nije nečega što nikako ne smemo zaboraviti.
Pozvani smo da govorimo istinu, a istina nije, kao što to nije i Bog,
pristrasna. Nju nije briga da li je mučno ponavljati i braniti je, ili da li smo mi lijeni ili nismo.
Što se pak plodova tiče, oni pokazuju, no negativnih plodova, korova nakota protestantkog ima isuviše mnogo i opasniji je svakim trenom našeg predavanja "lijenosti".
Protestantizam nije nanio značajniju štetu Katoličkoj Crkvi, i katolički i protestanski mentalitet će se uvijek razlikovati.
Nažalost, nanio je, i što je još i opasnije nanosi štetu. Katolici nikada nisu imali kontrolu nad medijima, akademske institucije su olako predate kontroli mutiranog soja (genderisti i ostale ideologije), o korporacijama da i ne govorim, te upravo to utiče na smanjenje broja vernika, ali i na pokušaje, a oni su i te kako vidljivi, da se nauk i samo ustrojstvo Crkve protestantizuje i to na dva fronta.
U prvom slučaju radi se o američkim (opet ta amerika) tradicionalistima, navodnim "obožavaocima" Traditional Latin Mass i Crkve pre Vaticanuma II, koji na nož i kroz prizmu Pisama dočekuju svaku od novima, dok se u drugom slučaju radi o mnoštvu "liberalnih" (opet uglavnom američkih) katolika kojima ne smeta ni Bidenovo podržavanje pobačaja, niti genderističko ludilo, spremnih da se svaku izjavu pape Franje tumače u skladu sa svojim "osjećajima".
I jedni i drugi su i te kako "zaraženi" plodovima protestantizma u čijem okruženju žive. Kod prvih je to Pismolatrija, a kod drugih je to "solpsticizam".
I jedni i drugi, naravno ne svi, spremni su napustiti Crkvu ukoliko ne odgovori njihovim "zahtjevima". A to je upravo utjecaj protenstantizma.
Naravno da če se mentaliteti uvjek razlikovati. Uostalom, svi problemi koje "ivek" koristi da "dokazuje" kako je Crkva kriva za ovo ili ono, u zemljama latinske amerike, nisu došli od Crkve, niti njenog učenja nego upravo
od pokušaja nasilnog kalemljenja protestantske etike - mentaliteta.
A kada se čovjeku, pa i društvu nametne nešto totalno nekompatibilno s njim, dolazi do unutarnjih sukoba koji rađaju nasiljem.
I tu činjenicu upravo koriste akoliti otpada, koji svojim kultovima privlače razočarane, slomljene ljude.
Doslovno smo u duhovnom ratu.
To što oni pričaju o mračnom Srednjem vijeku, to je jednako onome kad kažu da je Crkva zabranjivala čitanje Biblije, da je bila neprijatelj razvoja znanosti ili kakvu drugu glupost.
Činjenice pokazuju drugačije, protestanti su obezvrijedili Božju Riječ i unakažavaju je i dalje upravo tim svojim stavom: ja čitam Bibliju, ja ju tumačim, ja ju propovijedam. Tko mi što može?
Takav princip bio je i u znanosti i prosvjetiteljstvu. Katolička Crkva je sve to radila mirnije i organiziranije. Možda malo polaganijim ritmom, ali sigurnije i mudrije.
Crkva zabranjivala čitanje Svetog PIsma??!! Ahahahahahahahahaha, ne sestro, nije Crkva zabranjivala čitanje, nego je broj
pismenih i poznavalaca grčkog i latinskog bio minoran, a obrazovanje nedostupno širokim masama.
Ujedno, Crkva je veoma dobro znala (zna to i danas) koliko je opasno, duhovno opasno da se Pismo tretira na bilo koji drugi način osim onako kako ga ona tretira.
Dakle, i te kako taj "argument" ne stoji.
Ujedno, zašto toliki naglasak na Sveto Pismo? Ako su toliko zainteresirani za "nauku" i "opsimenjavanje" širokih masa, zašto nije bilo histerije oko prevođenja djela klasične grčke i rimske književnosti, nego je akcenat stavljen na Sveto Pismo?
Zašto?
Dakle, od samog početka je cilj bio ne "dobrobit" naroda, nego oduzimanje autoriteta Crkvi. A kako se to kod masa može postići (jer mase moraš "podbuniti")? Pa tako što koristiš ono što mase već, pod uticajem Crkve i njenog učenja smatraju od Boga datim i svetim.
Ubediš mase da je Crkva krila, ubediš mase da je Crkva "prepravljala" tekst (koristeći svoje "prevode") i eto pobune, kojoj oružanu silu daju plemići (koje baš briga za Boga, njima je važno da sada imaju "argument" da skidaju glave prelatima, svećenicima, razvode se, plačkaju samostane...)
Istu strategiju ovi "prosvetitelji" koriste i dan danas. Naime, i pored činjenice da smo sada pismeniji nego jučer, mi se (ljudski rod) i dalje prema pisanoj reči odnosimo kao prema nečemu magičnom, tako da im je dovoljno da i dalje mlataraju Pismima (naravno svojim prevodima) jer ne zaboravi da je onaj autoritet koji je Crkva dala Svetom Pismu i dalje tu. Ako na to dodamo i često razočaravanje Crkvom i njenim prelatima koji ne žive ono što propovedaju (po nama ne žive, dakle sudimo) onda eto novog "mesa", novih "riba" za "protestante" i njihov otpad. 
