Prepricane lektire i analize dela

Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Evgenije Onjegin - Aleksandar Sergejevic Puškin(prepricano delo)

Evgenije Onjegin - Aleksandar Sergejevic Puškin(prepricano delo)

Ukratko o piscu:

Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. Godine u bogatoj porodici. Svojim delom Oda slobodi zamjerio se sudu, te je prognan u južnu rusiju, te tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. Godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća dela su: Evgenije Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Bronzani konjanik, Ruslan i Ljudmila…

Ponešto o likovima:

Evgenije Onjegin je tipični lik suvišnog čoveka, a tome pripomaže i njegova sveopća nezainteresiranost, možda čak ljenost.

Lenski je romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju, kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.

Tatjana je seoska devojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseauu, posjeduje neposrednost, nesumljivo stečen u provinciji, među pukom, sa dadiljom.

Kratak sadržaj:

Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čoveku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otićiu u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na duggo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

Vrijeme radnje:

Radnja se odvija početkom 19 veka

Mesto radnje:

Radnja se odvija u Rusiji.

Napomena:

Puškin je na Onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Bajronova komičnog epa Don žuan pa prema tome kao romantična književna vrsta. Tek kasnije delo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gde je čest lik suvišnog čoveka.

Klikni Link za celu knjigu
 
Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Don Kihot - Migel de Servantes(prepricano delo)

Don Kihot - Migel de Servantes(prepricano delo)

Beleška o piscu

Migel de Servantes Saavedra (1547-1616) je najistaknutiji španski pripovjedač i jedan on najvećih romanopisca svjetske književnosti.Rodio se u gradiću Alcala de Henares.U vrijeme njegova rođenja obitelj mu je već bila osiromašena.Školovao se u Madridu i Servilli. U vojsku je stupio kao vrlo mlad čovjek,a u njoj je proživio vrlo burne godine.U bitki kod Lepanta izgubio je ruku.Pet godina proveo je u Alžiru kao zarobljenik maurskih gusara.Nakon povratka u domovinu , radio je kao službenik,pa je ponovno bio vojnik, a književni ga rad nije mogao izvući iz siromaštva.Umro je u Madridu.Servantes je pisao drame i komedije, novele i romane.

Djela: FLa Galatea, Bistri vitez Don Kihot od Manče.

Servantesovo karakteriziranje Don Kihota

i Sančo Panse

Don Kihota Servantes karakterizira kao: “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu, natrpanom svakakvim mislima, koje nikomu drugom na pamet ne padaju “.Servantes nas već u proslovu upoznaje sa karakterom svog lika.Djelo se većinom zasniva na sukobu dva svijeta.Tako je Don Kihot čista suprotnost od Sancha.Tako je naš vitez “pedesetih i bio snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova” dok je naš Sancho imao “golemu trbušinu a nizak rast i tanke noge”.Iako je Sancho realan čovjek nije osobito inteligentan, “bez mnogo soli u glavi”, te se dade nagoviriti on strane našeg viteza da pođe s njim, obečavši mu pritom namjesništvo nad kakvim otokom ili kraljevstvo koje bude pridobio.Dok Don Kihot na tim putovanjima bude živio u svojim fantazijama, Sancho će naprotiv misliti najprije na sebe, svoj trbuh i svoj džep,”Cijele te noći nije Don Kihot spavao, nego je premišljao o svojoj vladarici Dulcineji, da udesi po onomu što je čitao u svojim knjigama, kako su vitezovi bez sna provodili mnoge noći po šumama i pustinjama zabavljeni mislima na odabranice svoga srca.Ali nije tako proveo noć Sančo Pansa, jer on je ljudski napunio želudac, no nije ga napunio vodom od cikorije, pa je cijelu noć prespavao.”

Dijalog između Don Kihota i Sanča Panse

Djelo se zasniva na sukobu dva svjeta, a to se vidi u dijalozima između Don Kihota i Sančo Panse.Naš bistri vitez zamišlja pustolovine na svakom koraku, te glavom bez obzira srlja u njih ne mareći na Sanchova upozorenja( “ne mareći što mu Sančo Pansa dovikuje i kazuje da su ono na što on navaljuje uistinu vjetrenjače a nisu gorostasi”).Dok Don Kihot podučava Sancha viteškom kodeksu, Snacho upozorava da će se on toga pridržavati sve dok se sam ne nađe u opasnosti, “ako uzmoram braniti sebe, neću ja mnogo pazti na te zakone”, u tim rječima vidimo da Sancho prestavlja tipičnog renesansnog čovjeka koji neće pustiti da ga netko premlati zbog viteških zakona.Taj način gledanja na svijet Servantes sukobljava sa fiktivnim pogledom na svijet od strane don Quijota.Taj sukob svijetova Servantes majstorski prikazuje kroz različite dogodovštine čiji su sudionici Don Kihot i Sančo Pansa.

Don Kihot poražen ili pobijeđen?

Pitanje u naslovu postavljaju si svi čitatelji ovog romana.Don Kihot na kraju svake svoje pustolovine biva poražen, pretučen i ponižen.Ali on upornu nastavlja dalje “da osvećuje krivice, da priskakuje udovicama u pomoć, da zakriljuje djevice”.On u svojoj ludosti ide protiv onog što su postali ideali renesansnog čovjeka.U stvari Don Kihot donosi ono malo mašte što nedostaje svjetu koji pomalo opada zarobljen u svojoj realnosti.Time Don Kihot zadobija simpatije ljudi koje sreće na svojim putovanjima i koji mu pomažu u njegovim svetim ciljevima da bi se malo zabavili.Don Kihot je “doduše pobijeđen od tuđe ruke, ali je pobjednik nad samim sobom, a to je, kako mi je on govorio, najveća pobijeda što se može poželjeti.

Donkihotizam

U čestoj je porabi pojam donkihotizam (donkihotstvo, donkihoterija) koji potječe, gledaj čuda, od imena Don Kihota, glavnog lika Servantesovog romana.Znači smešan, nesuvremen, besmislen pohvat.

Što je lepo u njemu

Don Kihot prestavlja dio svakog od nas , i to onaj dio koji vjeruje u njegove priče, ideale i maštanja.Kad on nestane nestaće dio svih nas.”Kad ne bi bio grijeh protiv ljubavi prema bližnjem, poželio bih da nikada i ne ozdravi Don Kihot, jer ako on ozdravi, nestade nam njegovih dosetaka, pa i dosjetaka perjanika njegova Sancha Panze, a svaka od tih dosetaka da prevrati i samu melankoniju u radost.”

Klikni Link za celu knjigu
 
Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Derviš i Smrt - Meša Selimović(prepricano delo)

Derviš i Smrt - Meša Selimović(prepricano delo)

MESA SELIMOVIC (1910-1982)

Mehmedalija Mesa Selimovic je rodjen u Tuzli 1910. Nakon zavrsenih studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, do pocetka Drugog svijetskog rata, radio je kao profesor gimnazije u rodnom gradu. Zatvoren 1942, a 1943. g. nasao se na slobodnoj teritoriji. Ucestvovao je do kraja rata u borbi protiv okupatora.
Poslije rata je jedno vrijeme radio kao univerzietski nastavnik u Sarajevu. Potom obavlja niz visokih duznosti u kulturi (bio je direktor Bosna-filma, direktor Narodnog pozorista i, konacno, glavni i odgovorni urednik u izdavackom preduzecu "Svjetlost" u Sarajevu).
Zbog prigusenog sukoba s tadasjim politickim rukovodstvom u Bih-manifestovanog pojedinacnim gestovima, izjavama i natpisima-napusta Sarajevo i prelazi u Beograd. Nastavlja sa objavljivanjem svojih djela.
Bio je prozaist raznovrsne tematske i zanrovske orijentacije. Poceo je sa knjizevnim radom relativo kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredsredio na refleksiju i univerzalne teme: covijek, njegova egzistencija i sudbina.
Njegov knjizevni opus obuhvata pripovijetke: "Prva ceta" (1950), "Tudja zemlja" (1957); romane: "Tisine" (1961), "Magla i mjesecina" (1965), "Dervis i smrt" (1966), "Tvrdjava" (1970), "Ostrvo" (1974); studije i eseje: "Za i protiv Vuka" (1967), "Eseji i ogledi" (1966). Njegov autobiografski spis "Sjecanja" (1957) govori o piscevom zivotu, knjizevnom radu i nekim knjizevnim i kulturnim dogadjajima i licnostima.
Puni uspjeh postigao je romanom "Dervis i smrt" (1966). Ovaj roman je osvojio sve znacajnije domace knjizevne nagrade. Sljedi, takodje, znacajan roman "Tvrdjava" (1970). Ova djela prevode se i objavljuju i u drugim zemljama.
Selimovic je umro u Beogradu, 1982. g.
O DJELU
Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
U romanu su izvrsena visestruka pomjeranja. Zbivanje je iz vremena Narodnooslobodilackog rata pomjereno u tursko vrijeme i time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Dozivljaj je sa licnosti partizana i komuniste pomjeren na licnost dervisa i sejha. Problem je sa politicko-ideoloskog pomjeren na vjersko-ideoloski teren, cime je izbjegnuta politicka aktuelnost i neminovan prodor subjektivnih osjecanja i raspolozenja. Ovim postupkom je pojedinacno i privatno dobilo univerzalno vazenje.
PISAC O SVOM DJELU
MOJ BOZE, JA NEMAM NIKOGA
OSIM TEBE I BRATA MOJEGA
*
"Ja sam htio da napisem roman o ljubavi, roman o tragediji covijeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj sluzi postane sustina njegova zivota: promasio je ljubav, promasice i zivot. Njegova tragedija pocinje onog trenutka kad izgubi voljenu zenu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim. Ostavlja je, povrijedjen ratom, povrijedjen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen zivotom suvise grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin cini pogresan izbor i polazi krivim putem, trazeci sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleci da ce se tako zakloniti od surovih udaraca zivota. Ali udarci zivota nikog ne zaobilaze. njega ce snaci s najneocekivanije strane, gdje je najnezasticeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova Dogma nepokolebljivi branilac: u ostar sukob su dosla prihvacena vjerovanja i ljudska osjecanja. Tako se nasao u procjepu izedju Vjere, Vlasti i licnog zivota. Sta ce u toj dilemi prevagnuti, dervis ili brat? Bratsko osjecanje je prirodjeno, i gubitak brata je licna pozlijedjenost. Vjera je Nurudinu pribjeziste od zivota, a htio je da sacuva oboje, i vjeru i licno osjecanje. Ali kako su oni u ostrom sukobu, to mu ne usoijeva. Ostajuci u dogmi, on sve vise gubi ljudskog. I ne okrecuci se protiv vlasti, on trazi pojedinacne krivce."
*
' "Dervis i smrt" je knjiga o ljubavi i mrznji, dogmi i zivotu, licnom i nelicnom, izdvojenom i opstem.'
*
"Ahmet Nurudin u pocetku prihvata 'tudju' misao, nekriticki i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. ta ideologija mu je, u stvari, postala zaklon od zivota. A kad zivot sam prodre do njega, kad srusi paravan pogleda na svijet, kad ga zapljusne svojim maticom, on od moguceg covjeka postaje stvarni. Tada, tek tada, on pocinje da osjeca mrznju, zavist, zelju za osvetom, cak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije posao putem mrznje, njegov ljudski lik bi bio cist i cjelovit; mrznja ga je destruirla."

NAJLJEPSE MISLI
*
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
*
Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu.
*
Cuvaj se mrznje, da ne pogrijesis prema sebi i prema drugima.
*
Covjek dobija kad daje.
*
Ne mogu da kazem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kazem: bicu ti prijatelj.
*
Strah i nemoc radjaju niske nagone.
*
Nije dobro ono sto jeste, vec ono sto se zeli.
*
Mozda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu, ja nemam dva srca, jedno za mrznju, drugo za ljubav.
*
Sve je moguce, sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.
*
Kad pobijedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen ni pun prijetnji.
*
Nije covijek ono sto misli, vec ono sto cini.
*
Do kraja zivota upoznavacu ljude, a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupka.
*
Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.
*
Ne volim nasilje, mislim da je to znak slabosti i nerazumnog rasudjivanja, to je i nacin da se ljudi otjeraju u zlo.
*
Mesa o Bosni:
"Mozda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreca, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala srecu da je mocni susjedi ostave namiru. Od dalekih bogumila, koji prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, unistavali pape, carevi, kraljevi, a prezivjeli su se uvijek vracali svome prkosu. Turska okupacija je jednim oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su presli u tudju vjeru, ostali su Bosanci, cudan soj ljudi koji se nije mjesao s okupatorom, ali nije vise bio sto su njegova druga braca, mada su im isti obicaji, nacin zivota, jezik, ljubav prema zavicaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usmljenija nego sto su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to sto je Bosna do osamnaestoga vijeka bila relativno razvijena, prakticki bez nepismenih, sa mnostvom skola, s uredjenim urbanim zivotom, sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog polozaja bila je ocita. Nisu prisli tudjini a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragican bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuce i porodice stvoren je kult, i sav neistrosen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj nacin stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobicnom jakom osjecajnoscu (nase naljepse narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Isli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli, jer su zeljeli kraj turske carevine i doprinosili njegovom rusenju. A kraj turske carevine je i kraj svega sto su oni bili. Razum tu nije mogao pronaci rjesenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri cemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematicno, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mrznja, osjecanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mrznje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi."
STA JE COVJEK PREMA OVOM SVIJETU, STA MOZE I SMIJE I KOLIKE SU NJEGOVE STVARNE MOCi?
Zivot ima smisao jedino ako se pronadje put misli, radu, ljubavi i prastanju. Da je Ahmet pronasao svoj put, da nije zelio osvetu i mrznju bio bi ostvaren kao covjek. Covjek je velicina. Uvijek vezem covjeka za dobrotu, ispunjenost ljubavlju i toplinom, za stvaranje. Nekoga ko je hrabar, ko se bori da iznese svoje ideje, sebe, bez straha, mozemo zvati covjekom. Naoruzan ljudskoscu, znanjem, vjerom on smije sve sto je dobro i ima veliku moc.
STA JE ISPRED, LICNO ILI OPSTE?

Licni i opsti interesi, ako vec ne mogu da se podudaraju, trebaju da teze jedni prema drugima. Bilo bi najbolje uskladiti ih, iako je to nekad jako tesko. Covjek je sinteza dobra i zla. Ima u sebi dosta sebicnosti, pohlepe, zelju za dominacijom nad drugima. Prevazici snagom volje negativni dio sebe, uzdici svoju svijest na taj nivo -da smo u mogucnosti izjednaciti licne i opste interese, svakom covjeku treba da bude imperativ. To je onaj dio nase duse i svijesti koji tezi ka savrsenstvu. I sam Mesa je rekao: "Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju negativnu prirodu."
IMA LI COVJEK PRAVO DA MISLI PO DIKTATU SVOJE DUSE I MORALA ILI MORA DA MISLI PO DIKTATU SPOLJASNJIH SILA OLICENIH U VLASTI I MOCNICIMA?
Covjek nije ostvaren ako nema dovoljno hrabrosti da iskaze sebe. Najbolji i najcesci put da sebe prikazemo jesu moc i sloboda govora i umjetnicko djelo. Ako posjedujemo pravilno rasudjivanje, ako je pravda nasa, ako su diktati nase duse i morala ispravni, ne smijemo se kriti i stititi iza raznih bedema (vjerskih, politickih i slijepih ideologija). Docemo u sukob sa sobom i zavrsicemo tragicno, neostvareni. Zabranite jednom naucniku da pronalazi, umjetniku da stvara, covjeku da govori! To je nemoguce! Covjek je velika snaga. Slapovi njegovih misli su mnogo, mnogo jaci nego Nijagarini vodopadi. cak i smrt je tu nemocna. Ni jedna ideologija, totalitarna vlast, pojedinac ne mogu tu snagu zaustaviti. To nam je i istirija pokazala.
Ne odobravam da sobom, tj. svojim izrazom, ugrozavamo egzistenciju drugih ili svoju sopstvenu. Ni jednu krajnost ne podrzavam. Pametan, kreativan i snalazljiv covjek ce uvijek naci put da sebe iskaze.Ako se malo potrudi, to moze svako od nas.
JE LI COVJEK RODJEN DA PATI I DA BUDE NESRECAN ILI POSTOJI MOGUCNOST DA SE ZIVOT ISPUNI SMISLOM I TOPLINOM?
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je zivot odredjen covjekovim opredeljenjem prema njemu i umjetnoscu da ga osjeti i iskoristi, da ga potcini sebi i ucini ga punim. Uvijek postoji smisao. Nikom od nas nije dat zivot bez razloga. Pronaci put i smisao nije lak zadatak. Zivot je trnovit. Za sve sto nam znaci moramo se dobro potruditi i mnogo sebe dati. Moramo priznati da nam je najvece uzivanje u plodovima zbog kojih smo se najvise mucili. Malodusni odustaju i ne bore se. Oni i govore da je covjek slaba trska, trun u trenu, da je prolazan, smrtan. Vazno je tragati, djelati za sopstvenim smislom, za putem do sebe. Kroz rad se dolazi do rezultata.
Mislim da je u radu i ljubavi smisao naseg postojanja. Cini li nam se nekad zivot previse svakodnevan, monoton, prazan? Nismo ga obojili radoscu, iskrenim osmijehom, bezazlenom srecom. Samo da dodamo trun ljubavi prema vecini stvari koje radimo, svaki tren bio bi lijep. Nekom sitnicom obradovati one koje volimo ili cijeniti sto svako jutro docekamo zdravi, zar je potrebno vise? Ahmet kaze: "Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore."
JE LI SUDBINA REZULTAT GRESKE POJEDINCA ILI ZAKONITOST OPSTEG KRETANJA KOME POJEDINAC NE MOZE DA SE ODUPRE?

Ima zivotnih situacija koje sami sebi kreiramo, ali isto tako postoje i one na koje ne mozemo uticati. Postoji prirodna ravnoteza, neka sila, koju ljudi vijekovima odgonetaju. Ljudi joj traze ime, oblik, smisao. Ali neminovno je jedno, ta sila utice na sve nas. Ona ne mimoilazi nikoga. Podjednako ima utcaj i na zivote bogatih i siromasnih, na srecne i nesrecne, ona ne pravi nikakvu razliku. Na tu silu ne mozmo uticati.
Medjutim, nije potrebno prepustiti se toj sili. Covjek moze mnogo. Moze da utice na sebe. Moze da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmisljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina nece biti greska (pored ostalog mi sebe mozemo ubijediti u to). Na zivot cemo vjecno gledati sa mladalockim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne moze nam niko oduzeti, pa ni teska zivotna oluja.
PUT DO SEBE (ESEJ)
Ne cini li nam se, kada se povucemo u razmisljanja, da sebi postavljamo bezbroj pitanja. Odgovori koji nam se nude cine nam se sturi, nepotpuni. Vecinom odgovore odbacimo i samo ostane bezbroj pitanja.
Jesu li ta povlacenja u razmisljanja -zaustavljanja i osvrtanja? Da li je to potreba svih nas da mislimo o svemu sto nas okruzuje i sto je u nama? Misliti jeste potreba svakog covjeka, a koliko smo mi danas u mogucnosti da mislimo?

Nametnuto nam je kako da mislimo, koga da slusamo, sta da jedemo, koga da volimo... Je li to ta sloboda covjeka koju toliko propagiraju? Nismo ni svjesni koliko nasim rasudjivanjem manipulisu (izmedju ostalog) i mediji koji su u rukama bogatih i mocnih. Rijeka sa zapada je donijela otpad na nase obale. Truje nasu tradiciju, obicaje, jezik, kulturu. Ako nam razboli glavna uporista, poput svetosavlja, folklora, cirilice, lako nama moze manipulisati. Mi, mali, treba da budemo pod ekonomskom, politickom, vojnom silom velikih. Da li je to "novi svjetski poredak"? Toliko "hvaljena" globalizacija?
Brz tempo zivota donio nam je prije svega umor. Poslije napornog dana, mi cemo sjesti pred televizor (svi znamo sadrzaj nasih televizijskih programa). Gledanje takvih programa je gubljenje vremena. I ne samo to - stetno je za zdrav razum.
Tako savremen covjek ima sve manje vremena za razmisljanje. I kad ima vremena, usmjeri ga u pogresnom smjeru.
Brzina je ljudima oduzela mogucnost da dodju do konacnog cilja -do spoznaje i ostvarivanja sebe.

A pitanje sopstvene spoznaje i ostvarivanja je veoma staro. Otkako je covjek postao razumno bice, traga za odgovorima na ova pitanja. Mislim da nista nije slucajno. Cim se radjamo, zivimo, radimo -imamo smisao. Sta nas pokrece? Priroda, volja, rad, ili, mozda, nesto drugo, nepoznato, sto ne mozemo osjetiti svojim culima? IIi su nasi pokretaci svi oni zajedno?
Mesa kroz ovo djelo porucuje da izaberemo ljubav kao put do ostvarivanja. Ona je uvijek bila bliska uzimanju i davanju, stradanju i prastanju. Ona je jedinstvo. Sve antagonisticke sile zivota povezuje i cini harmonicnim, sve povezuje u cjelinu, krug -vjecnost. Pomocu nje smo djelic bozanskog.
Otvara se jos jedan problem ljudi danasnjice -zive, a ne vole. Ostvaruju se kroz neke druge sfere, ali smisaonu, najznacajniju, zaobilaze i tako dolazi do potpunog otudjivanja.
Otudjeni smo od svoje biti zato sto smo nesigurni, puni straha, i to je glavni uzrok zasto toliko grijesimo. Ne nalazimo dovoljno sadrzaja i vrijednosti sami u sebi, jer ne znamo da volimo, ne znamo sustinu. Bojimo se i zbog toga smo gladni zivota, jer nam promice smisao, nikako da ga uzmemo. Strah je opasan. Iz njega se radja zlo, opiranje i mrznja. Strasno je to sto je covjecanstvu postalo nuzno da bude zlo.

Mozda je potrebno vratiti se na sam pocetak. Cuti prvobitnu rijec ljubav , doziviti je ponovo, istinski. Shvatiti je kao glavnog pokretaca svijeta.
Da nam ljubav bude put i da se vise nikada ne izgubimo!

REFERAT-2
DERVIŠ I SMRT
Meša Selimović
Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, sa dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se daje cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad,...
Gresne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju?
Nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo ono sto je proslo... ali zasto se javlja kad mi je najmanje potrebno?
Covjek najcesce govori radi sebe, ali mora da osjeti odjek svojih rijeci.
Nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odredjeno znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu.
DO KRAJA ZIVOTA UPOZNAVACU LJUDE, A NIKAD IH UPOZNATI NECU. UVIJEK CE ME ZBUNJIVATI NEOBJASNJIVOSCU POSTUPKA.
Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja grijeha, nego zbog grijeha...
Nezadovoljstvo je kao zvijer: Nemocna kad se rodi, strasna kad ojaca.
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji. Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota. ...
Primi, Boze, molitvu moje nemoci, oduzmi mi snagu i zelju da izadjem iz ove tisine, vrati me u mir, prvi ili poslednji, mislio sam da izmedju njih postoji nesto, bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvecerjima, i suncev odsjaj na njenim sirinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali nista se izgleda ne zaboravlja, sve se vraca iz zakljucanih pretinaca, iz mraka toboznjeg zaborava, i sve je nase sto smo mislili da je vec nicije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivsim postojanjem, podsjecajuci nas i ranjavajuci. I sveteci se zbog izdaje. Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehei podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje... Zivimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveci. A znam, zaboraviti ne mogu. Covjek je proklet i zali za svim putevima kojima nije prosao. Ako hoces da uvrijedis, to je lako. Treba samo biti bezobziran. Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom.

PIŠČEVA BIOGRAFIJA
Mesa Selimovic je rodjen 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu zavrsio je osnovnu skolu i gimnaziju. 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Gradjanske skole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. prelazi na oslobodjenu teritoriju, postaje clan KPJ i clan Agitprop-a za istocnu Bosnu, potom je politicki komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. prelazi u Beograd i obavlja znacajne politicke i kulturne funkcije. Od 1947. zivi u Sarajevu i radi kao profesor Vise pedagoske skole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnicki direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorista, glavni urednik IP "Svjetlost". 1971. godine penzionisan je i seli u Beograd. Biran je za predsjednika Saveza knjizevnika Jugoslavije, bio je pocasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni clan ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznacajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoseva nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd. Umro je 11. VII 1982. godine u Beogradu.
INTERPRETACIJA
Roman Derviš i smrt je i lirski roman, i roman od mnoštva refleksija ili meditativnih jedinica, koje intelektualizuju problem čovjekove egzistencije. On je i roman ličnosti ili psihološki roman u ispovjednoj formi subjekta, koji pred samu smrt, ispisuje svoj nesporazum, svoj sudar sa svijetom i svoju tragičnu sudbinu, ostavljajući poruku da od izabranog puta čovjeka zavisi i ishod njegovog života. A to je: Život ima smisla jedino ako se, umjesto osvete, moći i mržnje, nađe put ljubavi.
Roman se nudi čitaocu kao »pronađeni rukopis«, o čemu na kraju romana govori i bilješka ispisana rukom Nurudinovog prijatelja Hasana: »Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!« Roman je podjeljen u dva dijela: Prvi dio ima devet, a drugi dio sedam poglavlja. Pisac djelo započinje citatom iz svete islamske knjige-Kurana, završavajući citat konstatacijom “da je svaki čovjek uvijek na gubitku”, dakle u stilu filozofije apsurda, što bi trebalo da znači: ma šta činili i radili, uvijek smo na gubitku jer smo osuđeni na smrt, smrt je naša izvijesnost. Međutim, čitanje romana pokazuje da nije uvijek tako i da život, dok traje, doista može imati smisla i biti praćen dobitkom.
IDEJNI ASPEKTI U DJELU
Ključ čovjekove sreće i opstanka sadržan je u tome koji smo put odabrali. Ako čovjek pođe putem osvete, moći i mržnje,nema mu spasa ( uvijek je na gubitku ). Život ima smisla jedino ako se pronađe put dobrote, ljubavi i plemenitih ciljeva, ako se čovjek okrene čovjeku i u njemu pronađe sebi bliskog.
Čovjek je tragično bićekoje dolazi na svijet mimo svoje želje i odlazi protiv svoje volje; zivi neprestano u strahu od beskrajne vasione i kratkog života, nizak i velik, sitan i uzvisen, proklet i veličanstven.
Čovjek u svom trajanju prolazi kroz tri faze. Prva je vrijeme »zlatne ptice« i snova; vrijeme harmoničnosti u njemu, kada se ne sluti složenost života, njegove tajne i zamke koje on postvlja pred čovjeka. Druga faza: naslućivanje i uočavanje nesporazuma između čovjeka ( pojedinca ) i svijeta; prvi osjećaj usamljenosti i dileme pred uzrocima i posljedicama. Treća faza: čovjek uviđa da je bačen u svijet nesigurnosti i negostoprimstva; počinje da biva inferioran u svojoj nemoći; on shvata da je samo zrnce pijeska u nesagledivoj pustinji, sitan i nevažan.
Čovjeka određuje relativnost i nemogućnost potpune spoznaje onoga što ga okružuje; njime upravljaju slučajnost,strah od ništavila, od moćnijeg, od sebe, od nizvjesnosti; razara ga samoća i nemogućnost da utiče na svoju sudbinu, na ono što ga okružuje i pritiska.
AHMED NURUDIN
Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i pto bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
HASAN
Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Yato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.
REFERAT-3

PIŠČEVA BIOGRAFIJA
26. aprila 1910. Pasi, rodjenoj Sabanović i Aliji Selimoviću rodio se sin Mehmed. Djetinjstvo provodi u tuzlanskoj mahali. U Tuzli završava osnovnu školu i gimnaziju. Bio je za svoje godine neobicno načitan. Naročito je opčinjen djelima Dostojevskog, kome se “vraćao neprestano”. Piše pjesme i pripovjetke, a prvu priču mu objavljuje list tuzlanske gimnazije Prvijence.
U jesen 1929. upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu. 1930. godine prebacuje se na Filozofski fakultet. Svira gitaru i harmoniku, igra fudbal u BUSKU (Beogradski univerzitetski sportski klub). Diplomirao je u martovskom roku 1934. godine i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, česki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik. Ubrzo biva postavljen za nastavnika Građanske škole trgovačkog smjera u Tuzli. Iz zdravstvenih razloga oslobođen je služenja vojske. U toku Drugog svjetskog rata stavlja se na raspolaganje Komunističkoj partiji vršeći razne zadatke u gradu.
1949. godine primljen je u udruženje književnika BiH što je u julu potvrdila Uprava Saveza književnika Jugoslavije. 1950. godine izdaje prvu knjigu pripovjedaka u izdanju zagrebačke Zore pod nazivom “Prva četa”. U septembru je izabran za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – predaje romantizam. 1957. godine biva postavljen za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. 1961. godine “Svjetlost” objavljuje Selimovićev prvi roman “Tišine”. Izabran je za glavnog urednika Izdavačkog preduzeća Svjetlost. Sljedeće godine je izabran za predsjednika Udruženja književnika BiH i počinje pisati roman “Derviš i smrt”. 1964. godine na VII kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Titogradu izabran je za predsjednika Saveza pisaca. 1966. godine završava roman Derviš i smrt. Roman je prvi put objavljen u ediciji sarajevske Svjetlosti.
Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade BiH za roman “Tišine”. 1968. godine izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.1971. godine je promoviran za počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu. U penziju odlazi 1972. godine. Umro je u Beogradu 11. jula 1982. godine. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
˝DERVIŠ I SMRT˝
(ESEJ)
Čitajući dijelo koje je zasigurno obilježilo stvaranje Meše Selimovića nameće mi se bezbroj pitanja za čijim odgovorima vapi onaj duhovni dio mene, ona strana moje ličnosti koja teži ka ostvarenju i spoznaji života. Ali što više razmišljam odgovori koji mi se nude izgledaju mi šturo i nepotpuno i polako ali sigurno počinjem da ih odbacujem i ostaje mi samo bezbroj pitanja.
Počinjem da pitam sebe da li je čovjek rođen da pati i bude nesrećan ili moža ipak postoji mogućnost da se život ispuni smislom? Interesuje me šta je ispred, lično ili opšte i da li je sudbina greška pojedinca ili zakonitost kome pojedinac ne može da se odupre?
I u tom stanju moje lične nedoumice počinjem da preispitujem sve što se tiče mog ličnog života i života u opštem smislu te riječi. Postovjećijem se sa likom Ahmeda Nurudina ne bi li mi to pomoglo da shvatim porive koji se neizbježno jave u svakom čovjeku kada se nađe u kovitlacu života koji često zna da bude i previše surov.
Baveći se svojim sopstvenim mislima počinjem da shvatam da je u radu i ljubavi smisao našeg postojanja. Mislim da je ljubav onaj začin koji se dodaje svakoj stvari koju radimo i da tako neizbježno svaki tren našeg života možemo učiniti ljepšim. Ljudi, a i ja sama, često zaboravimo da ja sreća sama po sebi to što živimo i što se svako jutro probudimo zdravi sa mogućnošću da promjenimo mnogo toga, počevši od sebe samih. Treba nam samo malo više hrabrosti da se uhvatimo u koštac sa životom i put do našeg ostvarenja biće nam na dohvat ruke.
Ne dozvolimo da nas strah savlada jer tako ćemo samo da se odaljimo od svoje suštine i biti, zaboravićemo ko smo i zanemarićemo sve vrijednosti koje nosimo u sebi.
Saglasna sam sa tim da postoje situacije koje sami sebi kreiramo i one na koje ne možemo uticati. Postoji prirodna ravnoteža, neka sila, koja neminovno utiče na nas i bezobzira da li smo siromašni ili bogati,srećni ili nesrećni,ona nas neće mimoići ali i tada ne treba posustati jer čovjek može mnogo. Može da utiče na sebe, može da ispravlja svoje puteve i oblikuje se prema pravdi i razumu bez da se krije iza nekih bedema vjere jer to je na prvom mjestu kukavički, a zatim i neopravdano.
Hasan svojom vedrinom dokazuje da je život određen čovjekovom sposobnošću da sa njim upravlja i potčini ga u svoju korist jer nikome od nas život nije dat bez razloga. Svi smo mi tu radi nečega i zbog nekoga samo je potrebno pronaći put, potruditi se i dati mnogo od sebe da bismo uživali u plodovima svog postojanja.
Teško mi je da budem objektivna i sama ocjenim koliko upravljam svojim životom. Činjenica je da imam teoriju ali da mi u nedostatku godina nedostaje praksa. Iskreno se nadam da ću biti dosljedna svojim stavovima jer sam gotovo sigurna da su to ispravni putokazi ka mom ostvarenju. Želim biti čovjek naoružan ljudskošću, znaljem i vjerom da sve što je dobro ima veliku moć . Ne želim biti Ahmed Nurudin, ne želim da život prođe pored mene jer ...
sve je moguće,sve je na domak ruke, samo se covjek ne smije predati.
OPŠTE KARAKTERISTIKE DJELA

Roman "Dervis i smrt" je najznacajnije djelo u knjizevnom stvaranju Mese Selimovica, ali i znacajno djelo u nasoj cjelokupnoj knjizevnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji zivota, psiholoskoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh nase romaneskne proze. "Dervis i smrt" je roman lika -od pocetka do kraja u sredistu je licnost sejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj zivotopis, a istovjedno sagledavanje zivota dovelo je do poraznog saznanja da je zivot prozao u praznini i neiskoriscenosti, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman -oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju zivotnog puta, u ocekivanju smrti, svodi svoj zivotni bilans. To je i filozofski roman - u njegovom sredistu je covijek kao moralno bice i smisao njegove (covjekove) egzistencije.
Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piscevom zivotu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olaksava razumijevanje romana, licnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralackog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je streljan Selimovicev najstariji brat Sefkija, partizanski oficir. Sefkijina smrt je snazno pogodila Selimovica: sedmoroih je bilo u partizanima, a brata su streljali partizani. "Taj moj ubijeni brat je moja najveca tuga", pise Mesa Selimovic.
Ahmed Nurudin, pred smrt, piše o sebi i ta ispovijest je u strukturnom smislu iskazana kroz 16 poglavlja. Međutim ne bismo pogriješili kada bismo roman, posmatrano sa psihološkog gledišta, podjelili na tri dijela.
Uprvom dijelu romana pred čitaocem se prikazuje derviš usmjeren prema vječnoj pravdi i vječnoj božanskoj istini čiju savršenu harmoniju jedva da može da poremeti spoznaja opasnosti u kojoj se našao brat. U drugoj fazi, kada je brat već mrtav, Ahmed Nurudin je čovjek čiju je tišinu zamjenila tragična ljudska rezignacija. I u trećoj fazi već vidimo čovjeka koji se guši u političkoj praksi i u ulozi djelioca pravde…Dakle junak i svijet su u međusobnoj zavisnosti gdje se svaki trudi posredno ili neposredno da mjenja stanje ovog drugog stvarajući lanac promjena u rijeci postojanja.
LIKOVI

AHMED NURUDIN
Gradeći ovaj glavni lik u romanu Derviš i smrt, Meša Selimović je čitaocu dao umjetničku viziju čovjeka, tj. pojedinca u svijetu. Uspio je da nam prikaže odnos pojedinca i vlasti, da nas učvrsti u uvjerenju kako je mnogo apsurdnog u svemu što nas određuje: slučaj, strah, samoća, očaj, sile koje su iznad naših moći, naša sputanost i ograničenost da ovladamo tim silama, stalno raspinjanje između onoga što činimo i to bismo željeli biti i na kraju smrt. Mnogo je šta u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi vjeru u sve postojeće i da prosto izludi ili pak da zakorači u tragediju. A da se to ne bi desilo, čovjek mora da nađe neku tačku oslonca-u Bogu, u nekoj ideji, u nekom činjenju, u sebi.
Ahmed Nurudin je čovjek koga je dogma otuđila od svijeta i života, čovjek koji se našao između vjere, vlasti i privatnog života i u tom procjepu nije mogao da se snađe. On je čovjek koji je ostao osakaćen, polovičan i prazan zbog igre slučaja i sudbine, ali i zbog ličnog opredjeljenja i tokova zbivanja.

HASAN
Hasan je nada i svjetlost, jedan od pravih načina da čovjek opstane u ovome svijetu surovosti, da pri tome ne bude na gubitku. On je sasvim drugačiji od Ahmeda Nurudina. O mijenja zanimanja, mjesta, ljude; uvijek nekud ide, pa se opet vraća, stalno noseći neku svježinu života. Ona je u njemu, ali je i bezbrižan, širok i neomeđen u svemu. Njegovo geslo je: »Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća!«. Od te »vezanosti« ili nesreće boluje Ahmed Nurudin. Zašto je vezivanje ili ukorjenjivanje za jedno mjesto nesreća? Zato što nas ono uvijek svodi na jedan prostor, na susrete sa istim ljudima; što u nama pokreće zavisti, sumnje, ogovaranja, pokreće na netrepeljivost i zlo, jer uvijek je neko nekome na nišanu. Riječ je o psihološkoj tjeskobi i psihološkom zamoru koji dolazi sa ponavljanjem istih ljudi, istih priča…Uvijek je sve isto. Hasan je to shvatio i zato od toga bježi, naročito ako je riječ o kasabi, o malom mjestu u kome svako poznaje svakog.

Klikni Link za celu knjigu
 
Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Dekameron - Djovani Bokaco(prepricano delo)

Dekameron - Djovani Bokaco(prepricano delo)

1. TEZA : BELEŠKA O PISCU

Đovani Bokačo (1313-1375),bio je talijanski pripovedač i romanopisac, proučavatelj Dantea (napisao život Danteov i komentar Božanstvene komedije). U romanu u prozi Filocolo (1338) obradio je ljubavno-pustolovnu temu o ustrajnoj ljubavi, vrlo poznatu u srednjem veku. Uromanima u stihovima (u oktavama) Filostrato (1338) i Teseida (1339/40) obrađuje teme iz grčkih bajki. Autobiografsku građu obradio je u proznom romanu Elegija gospe Fiammette (1343). Legendarnu građu o postanku Fiesola i Firence obradio u oktavama u spjevu Ninfale fiesolando (1344-1346). Najznačajnije je djelo Dekameron (1348-1353), što znači knjiga deset dana. U zbirci od sto novela, dok kuga vlada u Firenci, sedam djevojaka i tri mladića provode vreeme u prirodi pričajući naizmjenice deset novela u deset dana. Svojim djelom Boccaccio je otvorio nova tematska područja iz ličnog i intimnog života, potvrdio nove renesansne poglede na ljudski život, a noveli postavio njene klasične izražajne okvire tako da će stil njegove novele vekima biti i ostati uzor talijanske umjetničke proze. Na sličan način kao Petrarchin Canzionijere u lirici.


2. TEZA : ANALIZA DJELA



TREĆI DAN, NOVELA PRVA

LIKOVI: Nuto (vrtlar)

Masetto

Nadstojnik

Glavna časna sestra

Opatice

MJESTO DOGAĐANJA: ”U ovom našem kraju bio je, a i sada je jedan...”

FABULA: U nekom je kraju postojao samostan. U njemu je radio vrtlar po imenu Nuto. Održavao je vrt, ali kako su ga zadirkivale opatice i pošto nije bio zadovoljan plaćom, izravnao je račune i vratio se u svoj rodni kraj Lamporecchio. Tamo ga je dočekao mudri Masetto, i čuvši čime se i kako Nuto, uzeo je sjekiru i uputio se prema samostanu. Malo je razmislio i došao do zaključka, pošto je mlad, da se pravi da je nijem, jer ga inače možda ne bi htjeli uzeti da radi za njih. Kad je došao tamo, obavio je nekoliko poslova. Nadstojnik se uvjerio da on vrlo dobro obavlja svoj posao, dogovorio se sa glavnom časnom sestrom da ga zadrže. Dok se jednog dana pravio na livadi da drema, pored njega su pričale dve opatice kako su čule, da je ono što muškarac može pružiti ženi mnogo ljepše od najljepših zadovoljstava na svetu, te odluče to isprobati s njim. Nakon što su to radile više dana, opaze ih tako druge opatice, pa im se i one pridruže. Tako je Masetto morao zadovoljavati svih deset opatica. Šetajući se vrtom jednog dana glavna časna sestra primieti Masetta napola gola, pa i ona odluči to isprobati. Odnese ga u dvor i zadrži ga tamo par dana. Nakon više dana, Masetto nije mogao više izdržati sve to,pa je progovorio glavnoj časnoj sestri. Ispričao joj je da ta bolest nije njemu urođena, i da sada nije naglo progovorio. Priznao joj je istinu o opaticama i molio je da ona to sredi. Ona se dogovorila sa drugim opaticam o tome kada će ga koja imati. Kada je umro nadstojnik, njega su stavili na njegovo mjesto. Kada je Masetto ostario, vratio se u rodni kraj Lamporecchio veoma bogat.



TREĆI DAN, NOVELA ČETVRTA



LIKOVI: Puccio di Rinieri

Isabetta (Pucciova žena)

Don Felice

MJESTO DOGAĐANJA: ”Blizini San-Brankacija živio je jedan...”

FABULA: Nedaleko crkve San-Brankacija živio je Puccio di Rinieri. Bio je vrlo pobožan. Imao je mladu i vrlo lijepu ženu pod imenom Isabetta. Jednog je dana u taj kraj došao redovnik imenom Don Felice. Odmah je otkrio želje Puccia, i ono što muči njega i njegovu ženu. Puccio je bio vrlo pobožan, i nije mogao pono uživati s ženom. On i njegova žena su se zavoljeli, ali toj njihovoj ljubavi je bio prepreka Puccio, koji nije često izlazio iz svoje kuće. Don Felice je reešio problem tako što je Pucciu izmislio način kako da postane svetac. Rekao mu je da mora svaki dan postiti i svake noći moliti na terasi očenaše i zdravomaree. Puccio di Rinieri je to povjerovao i dok je molio na terasi, Don Felice je uživao sa njegovom ženom u njegovoj sobi.

ČETVRTI DAN, NOVELA PRVA



LIKOVI: Salernski knez Tancredi

Vojskovođa Capove

Ghismonda (Kći kneza Tancreda)

Guiscardo

MJESTO DOGAĐANJA: “Tancredo, knez od Salerna, bio je...”

FABULA: Salerinski knez Tancredi, imao je kćerku jedinicu imenom Ghismonda. Volio ju je više nego što su drugi roditelji volili svoju djecu, i zato ju nije htio udati. Kada je ona već bila u godinama kada se druge djevojke udaju, on ipak odluči da je uda, za vojskovođu Capova. Međutim ona nije voljela Capova, već se zaljubila za Guiscarda koji je bio iz nižeg staleža. Takav brak njen otac nebi nikad dopustio. Dala je naslutiti Guiscardu da ga voli. Počeli su se tajno viđati. Jednog je dana Tancredi tražio kćerku. Običavao ju je posjećivati u sobi. Jedan dan došao je u njenu sobu i zaspao. Zaspao je na sakrivenom mjestu. Ona ga nije vidjela i počela se zabavljati sa Guiscardom. Kada je to vidio Tancredi, nije ništa rekao. Šutio je i čekao, pa kada su oboje otišli, neprimjetno se išuljao iz sobe. Drugo jutro naredio je svojim slugama da zarobe Guiscarda, i odtad su ga u najvećoj tajini držali zarobljenog u jednoj prostorei dvora. Kad je saopćio kćerki da je zarobio Guiscarda, ona je rekla da treba oboje kazniti. Drugo je jutro knez Tancredi zagušio Guiscarda. Izvadio mu srce i na tanjuru ga je poslao svojoj kćerki. Kada je ona vidjela to srce, dugo je vreeme plakala nad njim, a kasnije je ulila u tu krv otrov i sve skupa popila. Čim je to čuo knez Tancredi, dotrčao je u njenu sobu, u kojoj je ona ležala sa srcem Guiscarda naslonjenim na njeno srce. Zadnje rječi koje je Ghismonda izgovorila bile su, da želi da ih pokopaju zajedno da bude stalno s njim. To je njen otac kasnije i učinio.

ČETVRTI DAN, NOVELA ŠESTA

LIKOVI: Plemić Negro da Ponte Cararo

Andreuola (kći plemića Negra)

Gabriotto

Sluškinja



MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Breschi živio je nekada jedan...”

FABULA: Plemić Negro da Ponte Cararo imao je više djece među kojima i kćerku Andreuolu. Andreuola se zaljubila u susjeda pod imenom Gabriotto, koji je pripadao nižem staležu od njenog. Sluškinja joj je pomogla pri tome da Gabriotto dozna o tome kako ga ona voli, te da se oni viđaju i uživaju skupa. Andreuola je sanjala da uživa s njim, i da iz njega izađe nešto crno, i da ga ona gubi. Kada mu je ona to ispričala, nije htio vjerovati, pa ju je pokušao smiriti. Malo kasnije umro je u njenim rukama. Sluškinja joj je pomagala odnijeti tijelo do njegove kuće. Putem su ih uhitili čuvari i odnijeli pred sud. Nakon što je ispričala istinu, otac se uvjerio da je nevina, pa ju je poveo kući. Gabriotta su zakopali sa svim počastima a kasnije su Andreuola i sluškinja otišle su u samostan i živjele još dugo očiščene od greeha.

PETI DAN, NOVELA ČETVRTA



LIKOVI: Lucio da Valbona (mesar)

Đakomina (žena mesara Lucia)

Catarina (kći mesara Lucia)

Ricardo Manardi



MJESTO DOGAĐANJA: “Nedavno je u Romaniji živio jedan...”

FABULA: Mesar Lucio da Valbona imao je kćerku Catarinu. Bila je najljepša djevojka u tom kraju. Nakon što ih je više puta posijetio Ricardo Manardi, priznao joj je svoju ljubav. Pošto je njen otac pazio na nju, bio je problem kako da se sastanu. Ricardo je rekao neka noć prespava na terasi, pa da će on naći način da dođe kod nje. Ona je rekla roditeljima da joj je u sobi vruće spavati, pa da uz njihovo dopuštenje namjerava spavati na terasi. Ricardo je došao te noći na terasu. Cijelu noć bili su zajedno, a pred jutro su zaspali. Kad se njen otac pred jutro probudio, vidio ih je na terasi kako skupa leže. Pozvao je ženu da se i ona uvjeri u njihovu ljubav. Kad su se probudili, Catarina je počela plakati, jer se bojala oca i njegove osvete. Iznenadila se je kad je dobila dopuštenje za njihovo vjenčanje.

PETI DAN, NOVELA OSMA

LIKOVI: Nestađo degli Onesti

Paola Traversi



MJESTO DOGAĐANJA: “U Raveni, prastarom gradu Romanjie, bilo...”



FABULA: Nestađo degli Onesti, bogat i otmjen plemić zaljubio se u djevojku plemićke obitelji Traversi. Htio ju je osvojiti rasipajući svoje bogatstvo nad njom, međutim ona ga nije htjela. Jednog je dana on poslan na molbu roditelja u Kjeso, gdje je ugledao scenu kako vitez tjera mladu djevojku. Pomislio je kad bi Poala vidjela takvu scenu, da bi ga od straha možda zavoljela. Vratio se u Ravenu, pozvao je nju i svoju rodbinu na ručak. Vidjevši takvu scenu, Paola je pomislila da je njoj namjenjena, i strahujući za sebe zavoli Nestađa. Uskoro su se nakon toga vjenčali.



ŠESTI DAN, NOVELA SEDMA



LIKOVI: Madona Filipa

Rinaldo de Puljezi

Lazarina de Gvacaljotrea



MJESTO DOGAĐANJA: “U gradu Pratu postojao je nekad...”

FABULA: U ono vreeme, u Pratu je postojao zakon koji je govorio da ako je muž nađe u preljubu, ženu može dati na sud i da ona može biti obješena. Rinaldo de Puljezi je tako pronašao u preljubu svoju ženu sa Lazarinom. Priveo ju je pred sud da joj oni sude. Kad su je upitali da li priznaje preljub, ona je potvrdno odgovorila, ali da želi upitati muža, da li mu je ona uvek udovoljavala želje kada je on to htio. On je na to pitanje odgovorio potvrdno. žena je rekla sudu da ne vidi razloga zbog ćega bi doma stajala neiskorištena, za vreeme dok nije potrebna svome mužu. Sud je rekao da ona ima pravo, pa su izmjenili zakon tako, da bilo koja žena koja zadovolji svog muža, može zadovoljavati i druge muškarce.



SEDMI DAN, NOVELA DRUGA

LIKOVI: Peronela

Muž Peronele

Đanelo Striniario



MJESTO DOGAĐANJA: “Pree kratkog vremena se u Napulju...”

FABULA: Peronela se oženila siromahom. Pošto nisu imali novaca, on je svako jutro išao rano raditi ili tražiti posao. Kasno se vračao doma. Za to vreeme, dok je on radio, Peronela se zabavljala s Đanelom Striniarom, koji bi dolazio kod nje čim bi joj muž otišao na posao. Tako je bilo više dana, sve dok se jednog jutra ne vrati kući. Kada Peronela primjeti da se muž već vratio sa posla, reče Đanelu da se brzo sakree u jedno veliko bure koje su imali u kući. Peronela kaže mužu da neće imati šta jesti ako se misli tako rano vraćati s posla. On je doveo kupca za veliko bure koji će mu dat pet srebrnih forinta. Rekla mu je da je iona isto našla kupca koji će joj isto dati sedam srebrnih forinta te da je taj kupac ušao u bure da pregleda da li je cijelo. Kada je to čuo njen muž, potjera svog kupca, jer mu je on davao dve forinte manje nego onaj drugi, te otiđe kod bureta da završi posao. Đanelo je rekao da je bure cijelo i da će ga kupiti ako mu ga očisti, što je Peronelin muž i učinio. Dok je on čistio to bure, Peronela i Đanelo su se zabavljali. Kad je on završio posao, Đanelo je platio bure i odnio ga kući.



DEVETI DAN, NOVELA DRUGA



LIKOVI: Izabeta

Mladić

Glavna časna sestra

Opatice

Svečenik



MJESTO DOGAĐANJA: “U Lombardiji se nalazio jedan po...”

FABULA: Izabeta je bila opatica u samostanu. Zaljubila u mladića koji je dolazio u taj samostan. Priznala mu je svoju ljubav, pa su oni često zabavljali. Kada su to druge opatice vidjele, otrčale su do sobe glavne časne sestre. Strahujući da je ne nađu da spava sa svećenikom, brzo se obukla i u žurbi umjesto marame na glavu je stavila svećenikove gaće. U žurbi to nije primjetila niti jedna opatica. Kad su došli pred Izabetinu sobu, provalili su, i zatekli Izabetu i mladića kako se zabavljaju. Izabetu su otjerale iz sobe da joj sude. Kada je kasnije Izabeta primjetila što je na glavi glavne časne sestre, kazala je neka si prvo sveže maramu pa neka onda razgovara s njom. Tada su i opatice primjetile što se nalazi na glavi glavne časne sestre, te je ona bila prisiljena da dopusti svim opaticama da vode ljubav kad god žele. Tada se Izabeta vratila svom ljubavniku i nastavili su i dalje nesmetano se viđati.



DESETI DAN, NOVELA ČETVRTA



LIKOVI: Meser Gentile de Karizendi

Nikola Kačanimik

Katalina



MJESTO DOGAĐANJA: “U Bologni, divnom lombardijskom gradu...”

FABULA: U Bologni je živio mladi čovjek imenom Đentile de Karizendi. Zaljubio se u jednu plemkinju Katalinu. Ona njemu nije uzvraćala ljubav i nije ga voljela. Ona otiđe na svoj posjed gdje se razbolila. Doktori nisu mogli naći znakove života, pa su je zakopali. Kada je Đentile doznao da je ona umrla, uputio se u najvećoj tajnosti sa slugom do njenog groba. Došavši tamo uđe u grobnicu i poljubi je više puta, a kasnije odluči da joj može dotaknuti grudi. Primjetio je da u njenim grudima ima još malo života, pa je odnese u svoju kuću gdje mu je njegova majka pomogla da je ozdrave. Kad je ona ozdravila zamolila je Đentila da joj dopusti da se vrati svojoj rodbini. On je rekao da pošto svi misle da je ona mrtva da će pozvati neke plemiće na gozbu kod sebe te tako i njenog muža i da će je pred svima njemu uručiti kao poklon. Ona je na to pristala. Morala je počekati da se on vrati s puta, da bi vidjela svoju rodbinu. U međuvremenu je rodila sinčića. Kada se Đentile vratio s puta i vidje kako je ozdravila, napravi gozbu i pozove plemiće na ručak. Zapitao je da li bi bilo pravedno kada bi neki čovjek bacio svog bolesnog slugu na ulicu, a drugi bi ga izlječio da ga taj drugi zadrži za sebe. Na to su se svi dogovorili a Nikola je izrekao u ime svih da je to pravedno. Tada Gentile naredi slugama da uvedu Katalinu što i učine. Kad je došla on se udalji, a drugi su gosti ispitivali Katalinu o tome ko je, to ona nije odgovarala. Kasnije je Đentile predao Nikoli svoju ženu i dijete. Kasnije su ga za to svi hvalili.

3. TEZA : O DEKAMERONU

Dekameron nije proizvod jednog bludnog i ustreptalog života kakav je bio Boccacciov, već plod profinjene umjetničke analize i tihog izražavanja genijalnosti koja živi u prostoru i vremenu, te osijeća pravi trenutak. (komentar iz dijela).

Dekameron je produkt ponašanja građana tog vremena. žene su bile varljive. Napravile su ćak i zakon koji im dopušta da se druže s drugim muškarcima. Neki muškarci su bili naivni i glupi, a drugi mladići hrabri i nepromišljeni. Izgleda da je u to vreeme bilo dosta vanbračne dijece, čak možda više nego danas.

Dekameron je već u 14. veku bio preveden na francuski, a onda i na engleski jezik. Nastavši u najgorem vremenu tj. za vreme kuge, te pored svih grozota, zrači snažnom životnom voljom i optimizmom.

Sto novela, povezao je okvirom. Dok u Firenci vlada kuga, sedam djevojaka i tri mladića napuštaju grad da bi izbjegli smrt, odlaze u obljižni Fijezole i tamo provode deset dana u pričanju najraznovrsnijih događaja, u prvom redu ljubavnih, karakterističnih za period 13. i 14. veka.

Klikni Link za celu knjigu
 
Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Cvece zla - Šarl Bodler(prepricano delo)

Cvece zla - Šarl Bodler(prepricano delo)

Beleška o piscu Šarl Bodler ( 1821.-1867. ), francuski liričar, književni i likovni kritičar, autor izvanrednih pesama u prozi, najznačajnija je pesnička ličnost za modernu europsku poeziju, za njen pesnički izraz i tematiku te za sve njene teorijske preokupacije. Nesporazumi i trzavice u obitelji s majkom, poznanstvo s mulatkinjom Jeanne Lemer ( poznata pod imenom Jeanne Duval ), krajnje nesređen život ( pokušaj samoubojstva ), duboki sukobi s društvom, prevođenje E. A. Poea, odlučni su poticaj u njegovoj poeziji. Ali je Bodler u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pesnička ličnost. Među modernim pesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive. Glavno autorovo delo, istovremeno i teleljno za svu kasniju poeziju, Cveće zla ( 1857, drugo izdanje 1861. i treće izdanje 1869. ) izazvalo je svestranu diskusiju. Ipak Baudelairovi poetski motivi, sugestivnost potpuno novih metafora, snaga i neposredna životnost simbola, najviša dotjeranost jezika, složenost u zapažanjima, oživljavanje sinestezije izborili su Baudelairovim ostvarenjima neprijeporna priznanja.

Cveće zla Šarl Bodler posve je originalna i individulana pesnička ličnost. On je u punom smislu riječi preteča simbolizma i moderne poezije uopće, a njegova pesnička zbirka Cveće zla sadrži sve elemente kasnije simboličke poezije Bodler se u svemu odupire dotadašnjim lirskim konvencijama, bile one tematskog ili formalnog karaktera. Umjesto romantičarskog sentimentalizma i pejzažnih motiva, Bodler otkriva nove ljudske senzibilitete. Ostajući u svom vremenu, zatvarajući se u ugođaje urbane sredine i zatvorene vidike, on analizira vlastita osjećajna stanja: svoje nemire, tjeskobe, doživljavanja smrti kao osnovnih opsesija. Iz tih osjećajnih stanja izbija i neodređen pesnikov revolt koji se manifestira u ciničnom odnosu prema ljudima i životu: hvali ono što je nemoralno, nezdravo, odvratno-satanizam. Baudelairova poezija prodire duboko u psihu, to je obraćanje svom dubokom “ja” , punom tajnovitosti, nedefinirasnsti, groze, tamnih i nejasnih slutnji. Bodler realnu stvarnost doživljava kao neorganizirano i porazbacano mnoštvo slika i oznaka koje svoj smisao i sklad dobivaju tek u mašti stvaraoca te se tako pretvaraju u njegovu subjektivnu realnost. Baudelairovi Cveće zla delo je koje je izazvalo veliki skandal. Za ono vreeme previše slobodno našlo se na sudu, neke su pesme bile zabranjene. Međutim ni to nije spriječilo ogroman Baudelairov uspeh koji je očit i danas. Prokleti se pesnik na početku Cvjetova zla obraća čitaocu, on sebe na neki način uspoređuje s čitaocem, sa svim čitateljima, sa sveukupnim čovječanstvom.

------------------------------------------------------------------------------------------
“Jedino dodada! - Kroz beskrajne sate Dok sanja vješala, puši lule skromne. Znaš je čitatelju, nekaznicu lomnu Hipokrite stari - moj jednaki- brate!” ( Čitatelju )
------------------------------------------------------------------------------------------
Bodler čitave cikluse pesma posvećuje ženama. Njegov odnos prema ženi izuzetno je čudan. Za razliku od ostalih pesnika koji su ženu uzdizali do nebeskih visina, Bodler prezire ženu nazivajući je s demonom, mučenicom, prokletnicom. ------------------------------------------------------------------------------------------
“Device, demoni, mučenice bijedne ! U preziru zbilje i njezinih uza Sve beskraja žedne nezbludne il’ čedne, Čas krikova prene, a čas prene suza, Nad našim se paklom, munja nadsrne, Grči duša moja: žali vas i voli, Jer ko ganje peće žeđ muka žene, Srca vaša - mize ljubavi i boli!” ( Prokletnice )
------------------------------------------------------------------------------------------
žene Bodler smatra ograničenim, glupim i sposobnim samo da zadovoljavaju muškarca. Išao je iz krajnosti u krajnost, čudi se što žena ima pristup u crkvu. žene koje su inspirirale Bodler bile su Jeanne Duval ili Crna Venera, Apolonije Sabatier, Bijela Venera i Marije Danlrme Madona. Crna Venera bila je mulatkonja i Bodler je njoj posvetio čitav jedan ciklus pesama: Nakit, Egzotični miris, kosa, Vampir, Zeba. Crna Venera je prostitutka, monstruozna mješanka, lažljiva, nemilosrdna, samouvjerena i alkoholičarka koju pesnik ipak pretvara u predivnu devojku.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Dugo! Uvijek! U kosu ću ti tkati Rubine, safire, dare skupocijene! želji ćeš se mojoj uvijek odazvati. Jer ti si mi čaša sanje dragocjene Iz koje ispari vino uspomene! “ ( Kosa )
------------------------------------------------------------------------------------------
“Ni sni opijuma ni tajanstva tame Tako me ne mame kao slast usana, K tebi žudnje idu poput karovana Da ne sjaje zjena gase žeđu čame. ( Sed not satiatia )
------------------------------------------------------------------------------------------
Bijela Venera i Madona bile su manje važne žene za Baudelaierevo pesničko stvaralaštvo, no i o njima ispevao je pesme u kojima je iskazao svoju nadljudsko umijeće.
------------------------------------------------------------------------------------------
“Sagradit ću za te, o Madono moja, na dnu svojih žalosti bez broja, Izdupsti u kutu svog srca najcrnijem Daleko od svijeta tek da te sakrijem, Skrovište za te modro i pozlaćeno. Načinit ću noževa sedam, bez smijeha Brusit ću ih kao majstor igve svoje I u dno naciljati ljubavi svoje, Zabosti ih u srce ti prestrašeno, Srec rasplakano, Srce zagušeno! ( Jednoj Madoni ) ------------------------------------------------------------------------------------------
Ljubav se dijeli na dvije komponente, seks i erotiku. Seks je često fizički kontakt, dok je erotika nešto duhovno što se događa u čovjekovoj psihi i što obično nema nikakve veze s fizičkim kontaktom. U Baudelairovim pesmama prevladava erotika i ljubavni zanos prema ženama simbolima ljepote i zla koje pesnik istovremeno voli i mrzi.
------------------------------------------------------------------------------------------
“ U postelju skrivaš zvijezde same, O nečista ženo, okrutna od čame! Da ti se u igri posobone zubi U jaslama trajnim novo srce ljubi.”
------------------------------------------------------------------------------------------
Bodler, prokleti pesnik, bio je kontraverzan ličnost za svoje vreeme o čemu svjedoče i njegove pesme. trebalo je proći mnogo godina da bi puk shvatio vreednost njegovih stihova. Vodile su se mnoge polemike oko toga da li je ono što je bolesno u stvarnosti bolesno i u umjetnosti. Bodler bio je zasigurno psihički nestabilna i nezadovoljna osoba koja nije bila zadovoljna svojim životom i koja je spas pronalazila u opijumu i alkoholu. No svakako je to njegovo nesređeno psihološko stanje napravilo od njega jednog od najbljih pesnika svih vremena.
------------------------------------------------------------------------------------------
“ Sva priroda hram je gde stupovi živi Izrijecima mutnim ponekad se glase: kroz šumu simbola čovjek probija se i pod njinim prisnim pogledima živi.” ( Suglasja )
------------------------------------------------------------------------------------------
U pesmi Suglasja Baudelire je iznio vlastitu poetiku. Osnovni je zadatak pesnika da uočava i pronalazi u toj “šumi” simbola analogije, suglasnosti, a ta srodnost svih elemenata prirode poetski se može izraziti samo simbolom, usporedbom, metaforom, alegorijom. Bodler je svojom poezijom, unoseći u nju ponovo subjektivni osjećaj kao bitnost, ali ne u romantičarskom smislu, ne iznoseći toliko goli osjećaj koliko “dušu”, psihu čovjeka - a s druge strane ostvarujući posebnu viziju života - doista otvorio put poeziji i uopće stvaralaštvu simbolista, koji će se pojaviti kao direktna reakcija na parnasovce i njihovu poeziju.

Klikni Link za celu knjigu
 
Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Cica Gorio - Onore de Balzak(prepricano delo)

Cica Gorio - Onore de Balzak(prepricano delo)

Beleška o piscu

Honoré de Balzac (1799. - 1850.) , rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio naobražen čovjek , bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”.

Kao dečak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posvećuje književnosti. Bavi se s različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je 16 -17 sati dnevno. oženio se 1850. g., nekoliko meseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac.

Dela : Eugenie Grandet , Čiča gorio, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…

Ljudska komedija

Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 - 3000) pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija strukture Ljuske komedije tj. grupiranje samostalnih dela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitih dela pojavljuje se negde početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih Sabranih dela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova dela sugerira na Danteovu Božanstvenu komediju Balzac vjeruje u njegovu opravdanost : “Neizmernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa, daje mi po mom mišljenju pravo da svom delu dam naslov pod kojim se ono danas objavljuje : La Comédie humanie”(Predgovor svojeg prvog dela). Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja. Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo već daje njegovu analizu ne upuštajući se u povijesne probleme, nego ostajući na razini svoje sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači u svom Predgovoru da ne treba davati analizu povijest jer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Znači dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.

Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova : Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije.

Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora : Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizore iz pariškog života, Prizore iz političkog života, Prizore iz vojničkog života, Prizore iz seoskog života.

Ljudska komedija je ostala nedovršena, od 137 planiranih dela završena su tek 91, ali ipak kao opus ostala je nenadmašena. Zahvaljujući svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19 st.

Čiča gorio

Najpodesnije delo za dobivanje uvida u LjK je svakako roman Čiča gorio. Prvotno zamišljen kao pripovijetka postepeno prerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajući ih, izgrađujući tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje, čiji se događaju odvijaju na različitim scenama pariškog društva.

Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Gorioa, nekadašnjeg tvorničara tjestenine, prema njegovim kćerima u kojoj je obuhvaćena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja. Uz tu osnovnu fabulu vezana je sudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji je osnovni cilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog dela upoznaje lice i naličje velegradskog života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale. Treća je fabula vezana je uz ciničnog robijaša Vautrina.

Eugéne de Rastignac

“Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi koje neimaština priuči na rad i koji već u detinjstvu shvate kolike nade polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost proračunavajući već u toj dobi domet svojih nauka i podešavajući ih unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.

Razmatrajući delo u sklopu čitave LjK osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne bismo mogli nazvati glavnim likom ovog romana, već samo sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog roman i kao veza između salona visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko on nije pokretač same radnje već njezin sljedbenik ali isto tako lik kojemu će se Balzac najrađe vraćati, primenjujući prvi put na njemu tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih dela.


“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i onaj koji se u njemu nalazio.”

Problematika odgoja

Gorioova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih nagona i nemoralnih postupaka ( npr. kad glavni junak, da bi bio blizu vlastite kćeri, se upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca). Dajući previše ljubavi kćerima svojim G. je ostao bez njihove, i postao samo sredstvo za njih. Umesto da se brinu za njega, kako je sam očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu neimaštine. Ali G. naposljetku ih još jednako voli.

Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi, idejama koje je zastupao Jean - Jaques - Russoe.

Bježismrt

Vautrin je u Balzacovom delu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva. Taj bivši robijaš shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima on razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Bježismrt prerasta u glasnika B. osuda ljudskog društva ali isto tako kao čovjek goleme životne energije i volje predstavlja utijelovljenje Balzacovih ambicija.

Zakljucak

“Ovde počiva gospodin Gorio, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata.”

Klikni Link za celu knjigu
 
Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Carobni breg - Tomas Man(prepricano delo)

Carobni breg - Tomas Man(prepricano delo)

Beleške o piscu:

Thomas Mann je rođen 6. juna 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat i uticajan vlasnik jedne velike trgovine žitom i senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemačko -brazilske porodice i za razliku od oca, snažnog “čoveka od akcije”, bila je umetnički nastrojena zbog svog miješanog porijekla i toplog južnjačkog duha. Mannov otac je umro 1891. godine i njegova trgovačka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen.



Pohađao je gimnaziju u Libeku i neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu. Kratko je radio (1894. - 1895.) u banci a zatim u njemačkom osiguravajućem društvu protiv požara. Putovao je po Evropi i za vrijeme jednog putovanja posetio starijeg brata, Heinricha u Italiji, gde je pisao kratke priče i svoju prvu novelu.



Njegova spisateljska karijera počinje u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je pročitao jednu priču, izdavač je htio da vidi sve što je Mann napisao. Njegov prvi roman “Budenbrokovi” postao je senzacija i izvan granica Njemačke i veoma ga obogatio već u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera i Fridriha Nichea, kao i za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva.



Oženio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su šestero dece. živio je burzujski život priznatog pisca -predavao je, primao nagrade i objavljivao kratke priče. Uvijek je bio umetnik teške savesti zbog ljubavi prema burzujskom životu. Početak Prvog svetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uverenja o Evropi. On je podržavao Kajzerovu politiku i napadao liberalizam. Ovaj 10-godišnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Čarobnibreg”, romanom o idejama i izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih i konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta i neracionalnih uverenja.



U periodu između dva svetska rata osvojio je Nobelovu nagradu i započeo kampanju protiv fašizma, sve dok ga nacisti nisu protjerali iz Njemačke. Kratko je putovao po Evropi prije nego što je došao u Sedinjene Američke Države 1940., prvo kao profesor na Univerzitetu Prinston, sve dok se nije smestio u Kaliforniju sa još nekoliko njemačkih protjeranih umetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepričava biblijsku priču o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razočaran progonom komunističkih simpatizera i mnogo godina kasnije vratio se u Evropu i smestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saučešća, jer nije htio da uništi svoju reputaciju, prisustvujući sahrani. Mann je očigledno napravio svoj izbor u borbi između duha i života.



Poslije objavljivanja “Budenbrokovih” koncentrisao se na kratke romane i novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kröger, spiritualnu autobiografiju koja istražuje umetnost i disciplinu. Poslije “Čarobnogbrega”, njegovo veliko delo bila je trilogija “Josef i njegova braća” (1933. - 42.), smeštena u biblijskom svijetu. To je priča o sukobu lične slobode i političke tiranije. Prvi dio priča ranu Jakobovu istoriju i uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gde odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog čoveka i postaje spasilac svog naroda.



Mann se divio ruskoj književnosti i napisao nekoliko eseja o Tolstoju i njegovom “besmrtnom realizmu”. Naročito je volio “Anu Karenjinu”. Kasnije je međutim promijenio mišljenje o Tolstoju, smatrajući ga manje otmenim od Getea. U eseju “Dostojevski - sa merom” (1945.) raspravlja o piščevoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu devojčicu. Rene Wellek je Mannova nagađanja ocijenio potpuno neosnovanim.



Mannovo posljednje veliko delo je “Doktor Faustus” (1947.), priča o kompozitoru Adrianu Lewerkühnu i progresivnom uništenju njemačke kulture u dva svetska rata. Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman “Ispovijest Felixa Krulla” ostao je nedovršen.



Na delo Thomasa Manna uticali su Gete, Niche, Vagner, Šopenhauer, Frojd i Jung, a sam Mann je uticao na Kafku. Teme njegovih romana su intelektualna i politička zbivanja predratne i poslijeratne Njemačke i suprotnosti duha - umetničkog, dekadentnog i života - običnog osećaja sreće. Stil Thomasa Manna karakteriše česta upotreba ironije, što stvara hladnu distancu između priče i čitalaca. Također često koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolično značenje.



O delu:

Knjiga je inspirisana Mannovim trotjednim putovanjem u Švajcarsku u poset svojoj bolesnoj ženi u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tačno bilježi Mannove utiske samog mesta i njegove kulture. Kao i Hansu Kastorpu, glavnom liku, i Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlažno mesto u plućima, pred kraj njegove posete, ali, srećom, on nije ostao. Mann je odlučio da opiše opasnost pred mešavinom slobode i bolesti koja mlade ljude izoluje i odvraća od stvarnog i aktivnog života. Originalno, “Čarobnibreg” bio je zamišljen kao novela veličine “Smrt u Veneciji”. Međutim, Mann je uskoro shvatio da priča sama uzima svoj tok. Početak Prvog svetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu i ponovo procijeni svoje gledište o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmišljajući ga ovaj put kao kritiku na nezdrave i destruktivne sile koje kovitlaju Evropom i koje su u nekoliko godina dovele do rata - na sile koje je smatrao isključivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da završi ono što je vidio kao “ozbiljnu šalu”. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavača u Njemačkoj i brzo postala popularna u Evropi i Americi. Mann je smatrao da “Čarobnibreg” treba da se čita dva puta da bi se potpuno uživalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929.



Kratki sadržaj:

Hans Kastorp, 23-godišnji inženjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara i ujedno u trotjednu posetu svom rođaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u Švajcarskoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlažno mesto u plućima i on ostaje u sanatorijumu na neodređeno vrijeme. Tu upoznaje način života i običaje, stiče prva poznanstva, od kojih je najvažnije ono sa italijanskim književnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u ruskinju, Kalvdiju Sosa, i jedne pokladne noći izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje i odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokušava da utiče na Kastorpa svojim pesimističkim i konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vraća, još bolesniji i ubrzo umire. Sukob Nafte i Setebrinija za Kastorpovu dušu se završava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vraća u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog holanđanina sa Jave. Mener je izuzetna i dominantna ličnost, ali pod pritiskom bolesti izvršava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava prvi svetski rat i Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann poručuje čitaocu da su Kastorpovu izgledi da preživi prilično rđavi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno.



Analiza glavnog lika:

Hans Kastorp je 23-godišnji inženjer parobrodarstva iz Hamburga.

Po preporuci svog ljekara, poslije završnih ispita, dolazi na trotjedni odmor

u sanatorijum Berghof, u Davosu, Švajcarska. U ovom santorijumu

smešten je i njegov rođak Joahim Cimsen i Kastorpov dolazak je ujedno i

poseta bolesnom rođaku.



“Hans Kastorp je sačuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca i majku jedva da je i znao. Oni su umrli u kratkom razmaku između njegove pete i sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada i u očekivanju porođaja”. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa “je vrlo nežno voleo svoju ženu, a ni sam nije bio od najjačih i nije mogao s tim da se pomiri.” Dobio je zapaljenje pluća i poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo ded, Hans Lorenc Kastorp i “taj razmak vremena, samo godinu i po dana, provelo je siroče, Hans Kastorp, u kući svoga dede, u jednoj kući na Esplanadi”. Međutim, i ded je ubrzo umro od zapaljenja pluća i brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Baš zbog ranog gubitka roditelja Hans je u svom nemirnom srcu osećao potrebu za očinskim autoritetom.



Mann za svog protagonistu kaže: “Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak… I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobično časnom smislu.”



Što se tiče njegove karijere u školi, morao je čak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, uglađenost i dar za matematiku, iako lišen svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odlučio iz prostog razloga, što je htio sebi da da više vremena da razmisli šta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznošću poštovao i otvoreno je priznavao da više voli slobodno vrijeme, ničim opterećeno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv “koji bi mu dopuštao da nešto znači i pred sobom i pred ljudima.” Svoj poziv Kastorp “je visoko cenio i nalazio da je doduše vraški komplikovan i naporan, ali zato izvanredan, važan i veličanstven poziv”



Hans Kastorp je imao plave oči, riđe brkove i riđoplave obrve; bio je “koljenović” i njegovi sugrađani su ga posmatrali ispitivački, pitajući se kakvu li će javnu ulogu igrati. Kad je tek došao u sanatorijum neprestano je naglašavao razliku: VI ovđe, MI dole; kao da se podsvesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vreću nego cebad, jer vreća bi već značila ostajanje.



Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povučen, a povrh toga osećao se kao gost i “nezainteresovani posmatrač”. Kasnije je upoznao ljude koji su sedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najveći utisak ostavio italijanski književnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se što ga ovaj čovek poučava, opominje, i pokušava da utiče na njega.



Kastrop je human čovek, sa Joahimom posećuje teške bolesnike i moribunde. Njegova želja da pomogne poticala je iz više motiva; interes za medicinu i protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvažnija je bila njegova potreba da život i smrt shvati ozbiljno. On je osuđivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uživaju, zaboravljajući da je i on došao iz istog razloga i da je i on jedan od “takvih”. Dok pomaže drugima Kastorp “je osećao kako mu se srce širi od sreće, kako ga obuzima radost koja je počivala na osećanju da je ovo što čini korisno”.



Ubrzo njegovu pažnju privlači ljupka žena bademastih očiju (koje ga podsećaju na oči njegovog poznanika iz škole, Psibislava Hipea, koji mu je jednom ljubazno posudio olovku i koji je malog Hansa privlačio na neobičan nacin), i mačijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz žestoki tresak vrata, što Kastorpa strašno ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata žena.

“Izvestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da čuje kako s treće strane potvrđuju da je madam Sosa divna žena, a sem toga, ovaj mladić je želeo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osećanjima kojima su se neprijatno opirali njegov razum i njegova svest. ” Iako je Hans očaran Klavdijom, ne preduzima ništa da je upozna. Međutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da već ima osećanje koje se slaže sa lupanjem srca.



“U svakom času svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oči, čiji su mu se boja, oblik i položaj urezali u dušu, na njena opuštena leđa, na držanje njene glave, na vratni pršljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobražene pod najtananijim tilom… s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbuđenje, nada koja se gubila u nečem neodređenom, bezgraničnom i potpuno pustolovnom, radost i strah bez imena, ali od koga se srce mladićevo ponekad tako naglo stezalo”. Dakle, suštinu njegove ljubavi nije sačinjavala nježno sentimentalna seta.



“To je pre bila dosta smela i neodređena varijanta te zaluđenosti, mešavina jeze i vatre, kao stanje čoveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a što mu je u stvari nedostajalo, bilo je baš neko osećajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. ” Svi su već znali za Kastorpovu zaljubljenost i posmatrali su ga ironično, dok je on zanijet i smiješeći se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukočeno u izvesnom pravcu… i njegova ljubav prema ovoj neobičnoj ženi ostala je nijema sve do jedne pokladne noći kad je konačno skupio hrabrosti da joj priđe preko cijele sobe, i baš kao nekad Psibislavu, zatraži olovku. To veče izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec idući dan odlazi u Dagestan.



Dok se Joahimu žuri u ravnicu i u vojsku, jer “ozbiljnost postoji samo dole, u životu”, Hans i ne razmišlja o odlasku, pjevajući “Bregovi su staništa slobode!” on uživa u svojoj bolesti bez posljedica pomiješanoj sa osećajem bezgranične slobode. Kad je Joahim odlučio da ode, Hans se prvi puta uplašio. “Je li moguće da će me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo i strašno da osećam kako mi se lice ledi i srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svršeno, jer ja sam nikad, nikad više, neću naći put u ravnicu…” Hans se zavarava i samo odgađa trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otpuštao Joahima) i saopštio mu da je potpuno zdrav (većina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala i jedva je dočekala, ali Kastorp nije želio da u nju veruje, odlučio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izliječenog, “a ne ovako kao danas”).







Poslije dvogogodišnjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouverenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima i “Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima i da konačno dignu ruke od njega, a za njega je to značilo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo -pomalo prestalo da strepi. ”



Iz potpune otupjelosti koja je već prelazila u razdražljivost, Hansa je izvukla želja da nauči da skija. Kad je Settembriniju saopštio svoju ideju, on je bio oduševljen, jer to je bio prvi pomak njegove duše u ustajaloj atmorsferi Berghofa: ”Kakva divna ideja! Dve godine provesti ovde i biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vaše srce je zdravo, nema razloga da čovek očajava radi vas. Bravo, bravo!” Kastorp je naučio da skija zbog toga što se u duši stidio što visoku planinu i sniježnu mećavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. “Skijanje mu je pružalo željenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije čoveku potpuno strane i opasne. ” U ogromnoj planini, okružen mrtvom tišinom gde stalno pada snijeg, Kastorp “dete civilizacije”, osećao se potpuno nesigurno, ali njegova čula i duh davno su se bila navikla na takva osećanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osećao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono što se dešavalo u duši Hansa Kastorpa postojala je samo jedna riječ: izazivanje. Jednom prilikom našao se usred sniježne oluje i u groznici proživljava viziju raja, savršenog ostrva, gde su svi lijepi, zdravi, pametni i srećni; i krvavog rituala žrtvovanja. Ovde Mann simbolično naglasava da su u životu neophodni i sreća i patnja, da su neraskidivo povezani i da ne postoje odvojeno jedno od drugog.



Još prve večeri, Setembrini predlaže Kastorpu da spakuje kofere i napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada. On ga nije poslušao. Kasnije će mu reći: ”Preklinjem vas, držite do sebe! Budite ponosni i nemojte da se utopite u ono što vam je tuđe! Klonite se ove baruštine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekažnjeno da boravite. Ići ćete najzad na sve četiri, vi se već naginjete na prednje udove, uskoro cete početi da grokćete - čuvajte se!”



Još jednom ga je Settembrini učio: “Bogovi i smrtnici sišli su ponekad u carstvo senki i uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. ”



Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost i otuđenost od porodice, njegova sentimentalna osećanja bila su svedena na nulu.



“Hans Kastorp je gledao oko sebe… video je samo jezive i podmukle stvari, i znao je šta vidi: život van vremena, bezbrižan i beznadezan, život aktivne raskalašenosti u stagnaciji, mrtav život. ”



I taj je život ostao takav sve do početka prvog svetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, i kao u magnovenju shvata da ne smije više ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari i odlazi da se bori. Prošao je različita iskustva i od mlade i neformirane ličnosti pronašao svoj put. Tragično je što je njegov “poziv” dimom ispunjeno ratište i krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova priča, ova istorija ispričana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siročeta života, jer on je bio jednostavan, samo je morao proći kroz duboko iskustvo bolesti i smrti, da bi dostigao zdravlje i pamet.



Teme:

1) Smrt i bolest – Mann je u “Čarobnombregu” pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primer predratne Evrope koji uživa u bolesti bez posljedica, pomiješanoj sa neograničenim osećajem slobode. Hansova fascinacija smrću i bolešću dolazi i prije nego što je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra više oslobađajućom nego mučnom. U viziji sniježne oluje, Mann ističe dvije pouke. Prvo ističe neophodnu vezu između zdravog i srećnog zivota, prikazanog vizijom raja, i smrti i bolesti koje ga često potajno čine mogućim, prikazano ritualom žrtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz sniježnu oluju u kojoj Hans shvata da čovek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smrću, na jednoj, i zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao način da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo moguće ni na jedan drugi način - bolest je sredstvo uvođenja.



2) Settembrini i Naphta – Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimističnog humanizma i pesimističnog apsolutizma na neočekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dođu do zaključaka potpuno drugačijih od onih koji bi se očekivali. Ali, Mann ih jasno karakteriše kao suštinski povezane, kao dvije strane istog novčića. Nijedan ne može da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da često, dok suprostavljaju mišljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takođe pažljivo napisana, i predstavlja komentar na pogled na život ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglašava destruktivnu prirodu apsolutističkog pogleda. Settembrinijevo optimistično shvatanje jednostavno dovodi do razočaranja.



3) Vrijeme – Vrlo rano Hans je otkrio poremećaj vremena u Davosu, gde godišnja doba prolaze kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta i Settembrini često raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osećaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uživaju. Pacijenti gube osećaj za vrijeme delimično zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne može razlikovati od drugog. Mann koristi tehniku lajtmotiva da poveže događaje iz prošlosti sa budućnošću, i obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku.



4) Sloboda – Sloboda je bila najviši romatičarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa i smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledišta. Hans svoju dijagnozu vidi kao oslobođenje. Vrijeme se raspada pred oslobođenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samouništenja, a Settembrinijeva humanistička sloboda samo do razočarenja. Mann opisuje kako dekadentna kultura u romantičarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti i krajnje destrukcije u prvom svetskom ratu.



Stil:

1) Realizam – Mann pažljivo opisuje svaki detalj sobe, ličnosti ili razgovora da bi predstavio uverljivu realističnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uverljiv portret vremena. Međutim, njegovi opisi nisu izveštaji već čine komentare efektivnijim. Mann je hroničar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera i ton romana nalik su snovima i nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija i Naphte, čudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) i često uključuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za “Čarobnibreg” rekao: “On nadilazi realizam i značenja simbolizma i čini realizam sredstvom intelektualnih i ideoloskih elemenata.”



2) Modernizam – Mann je poznat kao jedan od najvećih modernista i ovaj roman je prvi primer ovog žanra. Nejednaki tok vremena je uobičajena tehnika. Počinje priču opisujući sate, a zatim se narativni periodi povećavaju na dane, sedmice, mesece i na kraju, godine. Detalji često nose simbolično značenje, bilo da su u pitanju mitološki, religiozni, književni ili psihoanalitički. Frojdovske ideje prožimaju veliki dio priče, naročito u dijelovima koji se tiču doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne kao istinito stanje, kao što su to činili mnogi modernisti.



3) Dualizam – Mann često koristi dualističku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimistični humanizam protiv Naphtine pesimistične apsolutističke ideologije. Hansov uzdržani i uvaženi burzujski severno-njemački stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdržanosti u njenim osećanjima i postupcima, njene volje da se izgubi, preda i da živi život radi života samog. Zatim veza prijatne i srećne vizije tropskog ostrva i krvavog rituala žrtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje i u jednom i u drugom smislu dok pokazuje neophodnost i jednog i drugog u svijetu, dakle i sreće, ali i patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglašava njenu neophodnu vezu sa srećnim i zdravim životom. Međutim, ovo ne treba shvatiti kao piščevu preporuku da čovek izbjegava ekstreme i da se drži sredine. Umesto toga čovek bi trebao da pronađe način života koji prihvata oba ekstrema, naglašavajući njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina i Settembrinijeva mišljenja protivriječe jedna drugom, ali su sklopljena na takav način da postaju suštinski povezana. Mann je jednom rekao:” Samo je iscrpljujuće istinski interesantno. ”



4) Karakterizacija – Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao i simbol istaknutog viđenja života za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove “nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, i domena duha”. Dio genijalnosti Mannove umetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uverljive i prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu “ puke sene licnosti i hodajuce parabole”. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni i liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uverljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim međusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao i vece intelektualne i simbolicke teme. Veza Naphte i Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa i Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali i kao utjelovljenje ideja.



5) Razvojni roman – Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernističkim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podložan različitim uticajima, stiče iskustvo, pritom odbacuje neprihvatljive mogućnosti i na kraju pronalazi svoj poziv i odgovarajući odnos prema životu. Hans je očito iskusio sve ovo, ali budući da on predstavlja dušu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske duše u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio različite kulturne i inetelektualne uticaje, i kao posljedicu ovog “obrazovanja”, pronašao svoj “pravi poziv” - svoju neizbježnu sudbinu - na ratištu u prvom svetskom ratu. Mann je “Čarobnibreg” odredio kao roman “uvođenja” zajedno sa tradicionalnim “mitovima traženja”. Mann opisuje Hansa kao tipičnog radoznalog čoveka, i to radoznalog u pravom smislu te riječi, koji dobrovoljno, ali i previše dobrovoljno prihvata bolest i smrt, jer je prvi susret s njima obećavao neobično prosvetljenje i avanturističko napredovanje, povezano, naravno, sa većim rizicima.









Vrijeme Čarobnogbrega:



Vrijeme – Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremećaj vremena u Davosu, gde godišnja doba prolaze kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U početku mu je bilo strašno teško da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rođaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Čuvsi to, Kastorp je žestoko odreagovao:



“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si već pola godine ovde! Ta nema se toliko vremena…”

“Da, vremena”, reče Joahim i klimnu glavom više puta pravo, preda se, ne obraćajući pažnju na dobronamerno negodovanje svog rođaka. “Ovde se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne veruješ. Tri tjedna su za njih kao jedan dan. Videt ćeš već. Sve ćeš to vec naučiti”, reče i dodade: ”Čoveku se ovde izmijene pojmovi. ”

I zaista, vrijeme je čudna zagonetka i teško je razjasniti ga.



“Ali vama ovde mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp. “Brzo i lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopšte ne prolazi, da ti pravo kažem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav život. ”



Još prvi dan Katorpu se činilo da već duže vrijeme boravi u Davosu, činilo mu se da je tu postao stariji i pametniji. Razmišljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, šta je vrijeme? Mi prostor opažamo svojim organima, svojim čulom vida i čulom pipanja. Lijepo. Ali kojim čulom opažamo vrijeme? (…) Mi kažemo: Vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga merili… Da bi moglo da se meri, moralo bi da prolazi ravnomerno, a gde piše da je tako? Za našu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, i naše mere samo su konvencija…”



U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaže pisac “talasi vremena valjaju se uvijek u jednoličnom ritmu”. I dok godina dana znači toliko mnogo u životima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promena, u Berghofu to je samo nešto duža jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopšte), dijelom što nikom nije ni stalo, što niko ne haje da li su prošle sedmice ili meseci. Jedino za vrijeme merenja temperature, četiri puta na dan, može se zaista uočiti šta je jedan minut, ili šta je čitavih sedam minuta, koliko traje merenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo i imalo žilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu večnost.

U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje i zveket časa nije ostajao neiskorišten, tu su se često pridruživale i lične i neredovne svetkovine, tako da su svi rođendani, generalni pregledi, divlji i pravi odlasci bili proslavljani čašćenjem u restoranu. Međutim, godišnjica dolaska nije obilježavana ničim drugim sem ćutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukaže pažnja, i svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana i njihovo prividno vraćanje. Ali merenje i brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinačno bilo vezano za ovaj prostor gore, merenje dakle, ličnog i individualnog vremena - to je bila stvar onih kratkoročnih pacijenata i početnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme što se ne meri, sto nezapaženo protiče, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, i svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da i drugi želi ono što i on sam. Smatralo se da je savršeno neumesno i brutalno reći nekome da se dotičnog dana navršavaju tri godine otkako je došao – to se nije dešavalo.

Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans više nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim živio ovde gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu živio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovde dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospođa Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena proživio Hans Kastorp ovde u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slična pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Međutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izračuna i tako ukloni neprijatnu neizvesnost. Ali, što se njega samog tiče, njemu to možda i nije bilo naročito ugodno, ali on nije ni pokušavao da učini neki napor da se oslobodi te nejasnoće i rasplinutosti i da bude načisto s tim koliko je već vremena ovde proveo; a ono što ga je u tom sprečavalo bio je nemir njegove savesti, premda je očevidno najgora nesavesnost - ne obazirati se na vrijeme. I Naphta i Settembrini često raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osećaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uživaju. Pacijenti gube osećaj za vrijeme delimično zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne može razlikovati od drugog - pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno merenje temperature… svaki dan isti je kao i prethodni.



Poruka koju nosi Čarobnibreg je: Kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka čovečanstva i svijet bi bio samo smrdljiva i ustajala bara.

“Vrijeme je božji dar dat čoveku da ga koristi u svrhe čovečanstva i napretka.”
 
Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Buka i bes - Vilijem Fokner(prepricano delo)

Buka i bes - Vilijem Fokner(prepricano delo)

Beleške o piscu:

Vilijem Fokner rodio se 1897. godine u mestašcu Nju Albaniju u saveznoj državi Misisipi, kao praunuk Vilijema K. Foknera, trgovca koji je u istoriju književnosti ušao svojim romanom Bela ruža Memfisa. Sa pet godina seli se sa obitelji u gradić Oksford, u istoj državi.

Kratko je selovao u 1. svetskom ratu, kao zrakoplovac u Kanadskim dobrovoljcima. Poslije rata seli se u New Orleans, gde se druži sa Sherwoodom Andersonom, koji je imao značajan utjecaj na njegovo stvaralaštvo. Za to vrijeme je napisao nekoliko pjesama i crtica o New Orleansu, a sredinom 20-ih godina vraća se u Oxford, gde se ženi, kupuje farmu i ostatak život provodi kao farmer, kojemu je pisanje hobi. Prvi roman, Vojnikova plaća, objavio je 1926., i tipično je delo predstavnika “izgubljene generacije” (Hemingway, Dos Pasos, Ficdžerald). Pravi proboj napravio je tek s romanom Buka i bes (1929.), koji je bio revolucionaran u istoriji romana.



Ostala poznatija dela su mu:

- Romani: „Dok ležah na samrti“, „Svetilište“, „Svjetlo u avgustu“,

„Abšalome, sine moj“

- Zbirka pripovijedaka „Ovih 13“

- Drama „Rekvijem za opaticu“



1950. godine Fokner je dobio Nobelovu nagradu - nakon brojnih

američkih književnih nagrada, konačno priznanje njegove vrijednosti. Umro je 1962.



O delu:

Buka i bes se kao i većina Foknerovih romana odvija u izmišljenoj okrajini Yoknapatawpha, koja zajedno sa svojim središtem, gradićem Džefersonom, na području većem od 2400 km², ima 15611 stanovnika (6298 belaca i 9313 crnaca). Roman je podijeljen na četiri poglavlja, i

svako poglavlje prikazuje tok svijesti trojice braće Compson: Benjia, Quentina, i Jasona, uz još jedno dodatno poglavlje koje je ispričano u trećem licu. Fokner je kasnije napisao i dodatak kojim je bolje objasnio događanja prije, tijekom, i poslije radnje romana, ali on nije sastavni dio romana.



Vilijem Fokner o delu - Kako je nastao roman Buka i bes?

Prema mojoj ocjeni, ni jedna moja priča nije dosta dobra i zato sam trideset godina uvijek pisao novu, nadajući se da bi ta mogla biti dosta dobra. Pa bi tako moj osobni osjećaj valjda bio nježnost prema onoj koja mi je prouzročila najviše zebnje, kakvu bi majka mogla osjećati za dijete, a ona koja je meni prouzročila najviše zebnje i za mene predstavlja najsjajniji neuspjeh jest Buka i bes... Počela je kao kratka priča, priča bez zapleta, o nekoj deci koju šalju od kuće za vrijeme bakina sprovoda. U toj su priči ona bila premlada da bi im se kazalo što se zbiva, i videla su te stvari samo usput, uz dečje igre kojima su se zabavljala, a te su igre

bile sumorni posao odnošenja leša iz kuće itd. Tada mi se javila ideja da

bih mogao mnogo više izvući iz ideje slijepe samousredotočenosti nevinosti, što bi je pokazivala deca, ako bi jedno od te dece bilo istinski nevino, dakle, idiot. Tako se rodio idiot i onda sam se zainteresirao za odnos idiota prema svijetu u kojem se nalazio, ali s kojim nikad neće moći izaći na kraj, i odakle će dobiti nježnost, pomoć da ga štiti u njegovoj nevinosti. Mislim "nevinost" u tom smislu što ga je Bog pri rođenju učinio slijepim, naime bez pameti, i on nikad ništa neće moči učiniti da bi se to promijenilo. I tako se počeo javljati lik njegove sestre, a onda brata, tog Jasona (koji je za mene predstavljao potpuno zlo). On je najopakiji lik, čini mi se, koji sam ikada zamislio. Tada sam vidio da to ne mogu nikako izreći u kratkoj priči. Pa sam tako iskazao idiotovo doživljavanje toga dana, i bilo je nerazumljivo, čak ni ja ne bih bio mogao reći što se tada zbivalo, pa sam morao napisati još jedno poglavlje. Tad sam odlučio da Quentin dade svoju verziju tog istog dana, odnosno te iste prilike, i to je učinio. Onda je trebalo dati kontrapunkt, a to je bio drugi brat, Jason. Tada je već sve bilo potpuno zamršeno. Znao sam da je daleko od toga da bude gotovo, pa sam morao napisati još jedan odeljak, s izvanjske perspektive, u kojemu netko izvana, pisac, govori o onomu što se dogodilo tog dana. I tako je nastala knjiga, tj. istu sam priču napisao četiri puta. Nijednom nije bilo kako treba, ali toliko sam se mučio da ništa od toga nisam mogao baciti i nanovo početi, pa sam je tako tiskao u četiri odeljka...

Sadržaj:

Prvo poglavlje je unutrašnji monolog Benjia, tridesettrogodišnjeg idiota koji ne govori, nego samo stenje ili zavija, ali je njegov tekst uglavnom čist i jednostavan, iako ne i lako razumljiv. Benji je uvijek u pratnji crnog dečaka Lustera, unuka (ili najmlađeg sina?) stare Dilsey. Benji i Luster najprije gledaju kako se na susjednom zemljištu igra golf. Kasnije saznajemo da je i to igralište nekad bilo pašnjak Compsonovih, namijenjen da bude Benjievo vlasništvo, ali prodan da bi se platili troškovi za vjenčanje sestre Candance (skraćeno Caddy) i troškovi studija brata Quentina. Za vrijeme igre, jedan od igrača zove Caddie, što Benjia asocira na sestru (iako se drugačije piše, izgovor te dvije riječi je isti). U sjećanje mu se vraćaju prizori iz detinjstva u vezi sa sestrom, i tad Benji uvijek počne jaukati. Luster je čitav dan zaposlen tražeći 25 centi koje je izgubio, kako bi mogao ići u cirkus. Traženje novca izaziva kod Benjia još jednu, najstariju scenu, ili bolje sekvencu, u radnji romana, koja se zbiva 1898., za vrijeme bakičine smrti. Tad još deca, Quentin, Caddy, Jason, Benji i crnčić Versh, koji je tad bio Benjiev pratioc, vršljaju po rukavu rijeke.Quentin i Caddy svađaju se jer ona želi svući svoju haljinu, a brat joj to neda. U svađi, Caddy će se namočiti i zaprljati gaćice. Jason se za to

vrijeme igra sam. Roskus, stariji crnac, vjerojatno Dilseyin muž i otac njene dece, zove ih na večeru. Jason odmah odaje ocu da su se Quentin i Caddy prskali, ali Caddy traži dopuštenje da bude glavna kod večere. Kasnije izlaze u dvorište prema kolibi crnačke posluge i dok se Versh sa svojom sestrom Frony igra krijesnicama, Caddy, popevši se na drvo, gleda osvijetljenu kuću i misli da odrasli imaju društvo. Deca vide da su joj gaćice prljave. Kad Dilsey uspije da ih pošalje u kuću, osim Quentina koji se povukao sam iza kuće i kasnije u hambar - otac, g. Compson, na stubama ih upozorava da je mama blizu. Deca odlaze na spavanje, i to Benji i Caddy u jedan krevet. Idući sloj Benjijevih sjećanja potječe - a to opet saznajemo neizravno - iz studenog 1900.; a odnosi se na kišni dan u knjižnici kuće kada se Caddy u majčinu prisustvu bavi oko malog Benjija i kaže mu da se od sada više neće zvati Maury, nego Benji. Neurotična, neprijazna majka zatražila je tu promjenu imena, iako joj se kratica Benji ne sviđa, više joj se sviđa formalniji biblijski oblik Benjamin (njegov brat Jason kasnije će ga zvati kratko Ben). Maury je brat gospode Compson (rodene Bascomb), a promjena imena treba simbolički značiti odricanje majke, u ime svog porijekla, od sina degenerika, ploda njezinog zlosretna ulaska među Compsonove. Njezin suprug, naprotiv, Jason Compson (treći tog imena na obiteljskom stablu), dobroćudan i miran, tuče i pomiruje posvađenu decu (Caddy je napala brata Jasona što je poderao Benjieve lutke od papira), prijatelj je s Quentinom (a taj je upravo ušao u kuću pošto se potukao s nekim dečakom koji je pokušavao gurnuti žabu u Caddynu školsku klupu). Svi koji ulaze - otac, Quentin, Versh – mirišu Benjiju po kiši. Ujak Maury i njegova ljubavna afera s gospođom Patterson u susjedstvu - deca su nosila njegove poruke k njoj, sve dok g. Patterson jednom nije uhvatio Benjija na žici ograde - tvore vjerojatno idući vremenski sloj. Vjerojatno, jer se ni sa čime ne može pokazati ne dolazi li ta epizoda poslije. Benji se nje prisjeća dok se s Lusterom provlači ispod žice. Pouzdanije se može odrediti vrijeme idućeg događaja u razvitku odnosa među decom. Caddy upotrebljava miris uljepšavajući se, stavljajući šešir, čime izaziva Benjijev plač. Benjijev prvi doživljaj sestre, još od dana bakičine smrti, jest da "miriši poput drveća". Caddy shvaća da se Benjiju ne sviđa parfem, pa ga poklanja Dilsey. Idući doživljaj manje je nedužan. Uspomenu njega izaziva u Benjijevoj sadašnjosti sljedeće otkriće: devojčica Quentina sjedi na ljuljačci s nekim momkom s crvenom kravatom. Čini se da taj pripada cirkusu koji bi Luster želio posjetiti te večeri. Tako je Benji i prije dvadesetak godina iznenadio na ljuljačci Caddy s nekim Charleyjem koji ju je pokušao ljubiti. Pogled na zaprepaštenog Benjija učinio je da Caddy skoči i pobjegne s Benjijem u kuću. Tamo klekne, ljubi ga i obećava da "neće više nikada". U kući Caddy ide da opere usta. S trinaest godina (1908.) Benji je velik toliko da ne smije spavati sa sestrom u postelji. A iduće godine zbiva se dramatičan dogadaj: vraćajući se jednom kući, Caddy nailazi na Benjija koji, pogledavši je, počne zavijati. Caddy se pripija uza zid, Benji je hvata za haljinu i vuče u kupaonicu. Gledajući se medusobno, plaču. Iz sjećanja brata Quentina na taj isti događaj u idućem poglavlju knjige možemo rekonstruirati dan kad je Caddy izgubila devičanstvo, a Benji osjetio da je izgubljena nevina čistoća koja mu je bila utočište. Idući je događaj vezan za Caddyjino vjenčanje, u travnju 1910. Vershov brat T. P. sada je Benjijev čuvar i vodi ga u podrum da se napiju pjenušava vina "sasprilluh". Benji pada s bureta, s kojega je gledao nevjestu u kući. Zbog njegova urlikanja ona dolazi i grli ga, a Quentin tuče T. P.-a i daje Benjiju nešto toplo da se oporavi. Daljnji sloj sjećanja: Benji stoji kraj dvorišnih vrata, a T. P. mu govori da je uzalud, da je Caddy otišla daleko. Videći neke devojčice, učenice, kako prolaze, Benji trči za njima. Jednom prilikom istrči za devojčicama - vrata nisu bila zakijučana - i uhvati jednu. Postao je opasnost: Jason kaže ocu da će Benjija morati poslati u ludnicu Jackson ako ga, naposljetku, otac devojčice sam ne ustrijeli. Benjija podvrgavaju operaciji kastracije. Uspomena na disanje pod anestezijom je kratko navedena, a o čemu je zapravo riječ, shvaćamo samo iz šireg konteksta čitave radnje. Sljedeće etape su razgovori medu crncima, a Benjija su poslali k njima da ne bude nazočan kad se Quentinovo mrtvo tijelo dopremilo kući, te za umiranja i pogreba oca, g. Compsona. U ovoj drugoj prilici - dvije godine poslije prve - sa sedamnaestogodišnjim Benjijem prisutna je i mala devojčica Quentina - Caddyjina kći. Roskus osuđuje što se maloj ne smije spominjati majčino ime. Caddy je, kasnije nam postaje jasno, napuštena od muža - taj je vjerojatno shvatio da je ona bila noseća s drugim u času vjenčanja - živi daleko od obitelji, ali joj je bilo dopušteno da dijete pošalje kući. Jedan je od prizora Benjijeva vožnja na očevo groblje, s majkom koja se tuži što Roskus ne može upravljati kolima, nego to čini T. P. Prolaze kraj Jasonove radnje, ali ovaj odbija da ide s njima. Kasnije i Roskus umire. Shvaćamo to po tome što Dilsey plače, a mali Luster ne želi Benjija i Quentinu voditi u hambar jer je tamo vidio njegovu prikazu. Nema daljnjih slojeva uspomena do samog dana zbivanja, a to je baš 33. rođendan Benjija. Luster ga može rastresti tatulom (bunikom) ružna mirisa, koju mu je ubrao, a ima Benji i svoj žalosni vrtić, "groblje", kako ga zove Dilsey, koje se sastoji od jedne ili dvije tatule u boci. Kod kuće, kad ga želi umiriti, Dilsey mu daje da se igra sa starom Caddyinom papučom. Dilsey je sada jedina koja donekle brine o Benjiu, čak mu radi i kolač sa 33 svijeće za rođendan; majka je zabrinuta samo za svoj mir, a Jason i Quentina, oboje tvrdoglavi i sebični, u svađi između sebe osjećaju Benjia kao odbojni teret. Na kraju dana Benji plače svučen pred ogledalom, gledajući sebe osakaćena; a kroz drugi prozor jedna spodoba, Quentina, spušta se niz drvo u noć.



Kroz drugo poglavlje promatramo tok misli najstarijeg brata, neurotičnog Quentina. Datum na koji ga pratimo izabran je zato jer je to posljednji dan njegova života (kao što se i Benjiev monolog odvija na poseban dan, njegov 33. rođendan). Quentin je neurotičan student na Harvardu, tako da su i njegove misle prilično zbrkane. Na dan koji je odredio za svoju smrt, Quentin kida kazaljke sa sata, ali on i dalje kuca u prazno. U toj gesti Quentin će se okrvaviti, ali je simbolički ukinuo prolaznost, iako ga otkucaji sata i dalje prate. Najstarije sjećanje u njegovu monologu odnosi se na isti događaj na koji i Benjievo. To je svađa s Caddy, prljanje blatom i sjedenje u rijeci. Caddy i devojčica Natalija potukle su se u hambaru, Quentin priskače Nataliji i dodirnuvši je, pobuđen je na seksualnu igru s njom, koju prekida Caddy. Natalija odlazi, a Quentin trči za Caddy po kiši, prlja je blatom iz svinjca, oni se na trenutak potuku i pogrebu. Pomiruju se sjedeći u rukavcu rijeke, a voda se diže i odnosi prljavštinu s njihovih tijela. Kasnije, kad Caddy ima petnaest godina, Quentin je ljubomoran na dečake s kojima se poljubila. Opet pljuska, bacanje na zemlju. Quentin kažnjava Caddy, a ona mu kaže da bar nije ljubila prljavu devojku poput Natalije. Sljedeća epizoda od središnje je važnosti i daje pun smisao prošlima te je glavni sadržaj Quentinove opsjednutosti do završnog trenutka njegovog života: Caddyin gubitak devičanstva. Gospođa Compson (Majka, kako je zovu deca, Miss Cahline (Caroline) kako je zovu crnci) naređuje svom miljeniku Jasonu da uhodi Caddy koja se sastaje izvan kuće s nepoznatim mladićem. Gospodin Compson (koji se također zove Jason, Otac) je protiv tog uhođenja. Kako kaže Quentinu, njegovu majku ne zanima grijeh, nego joj je do morala, ato znači, dakle, do društvene konvencije. Quentin je svjedok Benjijevu

susretu s Caddy navečer, kad se ona vraća kući izgubljena devičanstva, a taj je susret, sjećamo se, predmet dirljive epizode u prvom dijelu knjige. Caddy opet izlazi i sjeda u rukavac rijeke, gde se sada odvija još jedan siloviti prizor između nje i Quentina. Brat navaljuje na sestru: da li voli zavodnika, je li ju taj prisilio da mu se dade, da njih dvoje, brat i sestra, zajedno pobjegnu s novcem kojim se Quentin treba upisati na sveučilište, sjeća li se kako je uprljala gaćice onog dana kad je bakica umrla. Vadi nož, predlaže da najprije prereže grkljan njoj pa sebi, ona je na trenutak fascinirana, ali smjesta odbija. Poslije te egzaltirane scene odlaze zajedno, i Quentin se upoznaje s Daltonom Amesom, zavodnikom. Quentin se vraća na potok, a Caddy se poslije nudi Quentinu, koji to odbija. Zatim, koji dan poslije, ponovni susret i sukob Quentina s Daltonom: "jeste li ikada imali sestru" - "ne, ali one su sve kurve": Quentin nastoji udariti Daltona, Dalton puca u koru drveta koju je bacio u potok, nudi Quentinu pištolj. Caddy kaže Daltonu neka više s njom ne govori, a Quentinu, na ponovno pitanje dali voli Daltona, opet odgovara neka opipa kako joj krv udara u grlu. Gospodin Compson predlaže ženi da odvede Caddy u toplice French Lick da zaboravi Daltona, a gospođa Compson ispravno zaključuje da bi tamo Caddy mogla naći supruga. Quentin ocu tvrdi da je on, a ne Dalton, posjedovao Caddy. Otac mu ne vjeruje: u ženskoj potrebi za podavanjem vidi prirodan tijek stvari i smatra da ženama devičanstvo znači manje nego muškarcima. Proizlazi da Quentinovo priznanje rodoskvrnuća koje nije počinio dolazi od želje da se prirodna ljudska ludost uzvisi do užasa i zatim očisti s pomoću istine - dakle, da govorom nadomjesti ono što bi želio da je istina i čime bi događaj ukinuo. Otac misli da to vrijedi i za Quentinov nagovještaj da će počiniti samoubojstvo. Otac se ne boji da bi to Quentin napravio, jer je suviše ozbiljan u svojoj želji da time nešto ispravi, i vjeruje da će se Quentin ubiti tek ako uvidi da Caddy nije zavrijedila njegov očaj, jer da Quentin misli na smrt kako bi izbjegao pomisao da njegov osjećaj može biti prolazan. Predlaže sinu da što prije ode na Harvard, na sveučilište, i da prije toga provede mjesec dana u Maineu, valjda radi oporavka. U razdoblju od Caddyna gubitka devičanstva do dana Quentinove zaključne sadašnjosti prikazane su još samo okolnosti vezane uz jedan, Quentinu bitan događaj: Caddyno vjenčanje. To je najprije obavijest uoči vjenčanja, koju u svojoj sobi u Harvardu Quentin ostavlja izloženu tri dana kao lijes na odru, i zbog koje ga drug s kojim dijeli sobu, Shreve, zadirkuje. Dva dana pred vjenčanje Quentin u Jeffersonu susreće Herberta, koji je Caddy za vjenčani dar dovezao automobil. Quentin se prema Herbertu ponaša neprijateljski i kaže mu da zna da je u Harvardu varao na kartama. Iduće večeri, uoči vjenčanja, Quentin je s Caddy u njezinoj sobi, dok odozdo dopiru glasovi gostiju. Ona mu priznaje da je noseća, te da zato mora, a na njegovo pitanje da li ih je bilo mnogo, odgovara: "zar misliš da ako kažem; onda neće biti". Sa samoga vjenčanja Quentin se sjeća kako je Benji urlao, a Caddy, a za njom otac, Quentin i brat trčali k njemu. Ako su uspomene na ove različite trenutke prošlosti ispremiješane, ponavljane, iskidane u Quentinovu pamćenju tijekom 2. lipnja 1910., zbivanja samoga tog dana prikazana su u kronološkom slijedu. Quentina budi ustajanje njegova druga, Kanađanina Shrevea. U osam sati sluša zvono kapele, razbija svoj sat, pakuje kofer, kupa se, brije, piše dvije obavijesti i stavlja u kovertu ključ kovčega za oca. Na izlazu, poslavši pismo, ogleda se za crnim poslužiteljem Deaconom; kojemu ostavlja dio odeće. Odlazi u Boston tramvajem na doručak. Svraća u draguljarnicu; gde. razgovara o satovima. U željezariji kupuje dva glačala, koja zamotana izgledaju kao cipele. Vraća se tramvajem u Cambridge (gradić gde se nalazi sveučilište Harvard) i opaža svog kolegu Geralda Blanda kako se vraća s veslanja. To ga podsjeća na Geraldovu hvalisavu majku, bogatašicu s Juga. Vidi da je Shreve obukao košulju namijenjenu Deaconu, a crncu predaje poruku koju Shreve treba dobiti sutra. U podne, promijenivši dva tramvaja, dolazi do kamenog mosta, uz koji se namjerava utopiti, i skriva svoja glačala. Promatra kako dečaci pecaju i plivaju i uranja u svoja sjećanja. Svrativši

u pekarnicu da kupi dvije žemlje, uzima u zaštitu devojčicu koju psuje trgovkinja, i zove je sekicom. Devojčica ga prati, neće da mu kaže gde stanuje, a on po savjetu dvojice ljudi traži policajca Ansea. Kod rijeke ga napada brat devojčice, talijanski doseljenik Julio, koji je u društvu Ansea, i tvrdi na lošem engleskom da će tužiti Quentina što je htio oteti njegovu sestru. Quentin se histerično smije; odlazi na sud; pošto je platio kaznu od šest dolara i Juliu dao dolar, Quentin nailazi na gospođu Bland i njezinog sina, veslača i studenta Geralda, te drugu dvojicu svojih prijatelja, Shrevea i Spoadea, a s njima su dvije devojke. Voze se kolima

gospođe Bland na izlet. Quentin napada Geralda koji mu okrvavi nos, i ostavlja crnu masnicu pored oka. Prijatelji mu pomažu u obližnjoj kući da se opere, a zatim se Quentin sam, odbivši pratnju, vraća u Cambridge. Brine se da Shreve ne dođe odmah za njim, ali se umiruje sjetivši se da je idući vlak tek za jedan sat. Mijenja odeću, pije vodu, provjerava adresu na pismu za Shrevea i svoj sat bez kazaljki ostavlja u staroj ladici. Pere zube i četka šešir prije nego će ga staviti na izlasku.



Treće poglavlje pripada Jasonu, po Foknerovim riječima najopakijem liku kojeg je ikada stvorio. On je nakon smrti oca i samoubojstva starijeg brata Quentina postao glava obitelji. S njim još živi i majka, te nećakinja Quentina. On je i glavni predmet Jasonovog razgovora s majkom. Majka se jada Jasonu kako Quentina markira iz škole, i boji se da bi ravnatelj škole mogao pomisliti kako ona nema nikakve vlasti nad njom. Jason joj želi održati prodiku, međutim osjetljiva majka se boji da bi on mogao biti pregrub. On gubi žice i odlazi iz njene sobe. Jason je inače neugodan prema svima u kući, i prema trgovcu kod kojeg radi, i prema telegrafistu na čije je izvještaje pretplaćen radi burzovne spekulacije, i prema mušterijama. Čekove koji dolaze od Caddy za njezinu kćer zatajuje i sebi štedi novac, a krivotvorene novčanice daje majci, koja ih zapaljuje, jer ne želi imati nikakve veze sa odmetnutom kćeri. Jason je majku prevario i time što nije, kao što ona vjeruje, uložio tisuću dolara u tvrtku svog

poslodavca, a taj ga ionako trpi samo zbog Jasonove majke. Najotvoreniji odnos Jason ima prema ljubavnici iz Memphisa koju skriva od obitelji i znanaca. Nema kod njega ni morala ni osjećaja; Quentinu proganja delomice zbog toga što njezina sloboda može narušiti njegov ugled; a delomice i zato što ga je Caddyina rastava stajala obećanog namještenja u banci. Jason, ne želi nikome priuštiti veselje, on je sadista, što pokazuje i prizor na očevu pogrebu. Tada mu Caddy plaća sto dolara da joj dopusti da vidi kćer, koja joj je oduzeta nakon rastave. Pohlepni Jason pristaje, ali joj dopušta da vidi kćer samo dok prolazi s njim u kočiji pokraj nje, koja stoji na ulici. Time pokazuje svoju osvetoljubivost, iako je Caddynom zaslugom trebao dobiti mjesto u banci, on je krivi za gubitak tog mjesta. Njegov sadizam se vidi i u sceni sa dečakom Lusterom. Luster spominje kako mu nedostaje 25 centi za predstavu, i toliko uporno to ponavlja nadajući se da će mu Jason dati novce, da je na kraju dosadio i Jasonu koji se odlučuje malo zabaviti. On, naime ima dvije karte za predstavu, ali ih ne želi dati Lusteru besplatno. Kako Luster nema novac, Jason ih baca u peć. Dilsey razljućena takvim ponašanjem tjera Jasona iz kuhinje, i daje Lusteru 25 centi za kartu (koje će on izgubiti, i idući dan tražiti sa Benjiem - vidi prvo poglavlje). Luster kasnije dobiva novac od Quentine u zamjenu za šutnju o njenom susretu s mladićem sa crvenom kravatom.



Četvrto poglavlje je kronološki i posljednji događaj u knjizi, i slijedi nakon Benjieva monologa, kad se Quentin spušta preka drveta i bježi od kuće sa Jasonovim novcem. Ovo poglavlje je najobjektivnije pisano, u trećem licu, i bez flashbackova u prošlost. Poglavlje je usmjereno na Dilsey, jedine normalne osobe u kući Compsonovih. Prenesena je atmosfera u kući, Dilseyina brižna poslovnost, Lusterovo nestašno izvlačenje od dužnosti, indolentno tuženje gospođe Compson, i neprijazno zapovjedačenje Jasona – sve normalno i uobičajeno. A nestanak Quentine i novca dobiva svoju dramatičnost upravo time što je događajima prepušteno da se odvijaju sami. Na tu se epizodu nastavlja prikaz istinite pučke pobožnosti crnaca, koja kulminira impresivnim opisima gostujućeg propovijednika. Jason ne uspijeva pridobiti šerifa da mu pomogne u potjeri, i namrgođen se vraća kući. Na povratku sreće Lustera i Benyja u kočiji. Luster se pomalo okrutno igra s Benjiem; razdražuje ga vatrom,

riječima, vožnjom kola u neuobičajenom smjeru (Benji je naviknut da prolaze trgom lijevo od spomenika vojnika konfederacije), sve to navodi Benjia na urlanje. Jason tad prilazi, udara Lustera, i okreće kola u pravom smjeru. Benji je tad zašutio, i posljednja slika je prizor izdanka uglednih patricija, smirenog idiota s pokidanim cvijetom u ruci, spokojna u naviknutom, ustaljenom redu stvari.













Analiza likova:

Benjamin (Benji)

Rodio se kao Maury Compson ali kasnije su mu promijenili ime u Benji. Najmlađe dijete u obitelji, gluhonijemi idiot, koji svoje reakcije i uzbuđenja izražava zavijanjem, stenjanjem i jaukanjem. Nema dovoljno razbora čak ni za sebičnost, on je poput životinje, ali poznaje nježnost i ljubav, iako ne umije imenovati. Zbog svog idiotizma nije podvrgnut zakonima intelekta i volje, pa ne potpada pod strogi kodeks obiteljske etike. Benji događaje koje priča niže po načelu slobodne asocijacije. Priča idiota Benjia puna buke i besa nije samo uvodni dio, nego i jezgra romana. Benji zapravo nagoviještava cijeli roman i sve njegove likove u karakterističnim situacijama.



Quentin Compson III.

Najstarije dijete Compsonovih, neurotični student na Harvardu. On je prototip mladića kojega opsjedaju misli o incestu i samoubojstvu. Quentinov duh je složen i neprestano se odaje apstrakcijama, elegičnim meditacijama, patetičnim uspomenama i boležljivoj introspekciji. Quentin je glavni karakterni simbol etičkih principa tradicionalnog humanizma svoje obitelji, ponosan i puritanski moralan.



Jason Compson IV.

Odgovoran i zreo, ali pokvaren glavar obitelji nakon očeve smrti. Jason je simbol svega što je Fokner nazvao “snopesism” (eng. = snobizam), on je moderni naturalizam i animalizam primitivne i surove klase skorojevića. Jasonovo delovanje pokreće materijalno (konkretno novac), a krivca za svoj neuspješan život traži u drugima. Istovremeno on je i sadist, jer budući da on nije uspio u životu, namjerava ga svima oko sebe dodatno zagorčati. Na kraju ga stiže svojevrsna poetska pravda kad Quentina krade novac koji je ustvari njen, i bježi sa cirkusantom. To je ujedno i konačan udarac obitelji Compson, nakon kojeg počinje njeno sve brže propadanje.



Candace (Caddy) Compson

Samovoljna i putena nimfomanka, udaje se za jenkija i bankara Herberta Heada, međutim rađanjem nezakonite kćeri Quentine počinila je grijeh protiv morala, protiv obiteljske tradicije, i protiv ekonomskih interesa obitelji. Razvodi se i odlazi u drugi grad, dok kćer ostaje u kući Compsonovih. I prije je prilično često mijenjala muškarce (Charlie, Dalton Ames), a ponudila se i bratu Quentinu.



Jason Compson III.

Glava obitelji, otac trojice braće i Caddy, po zanimanju odvjetnik, sklon piću. Hobi je pisnje o stanovnicima Jeffersona, i zapisivanje nekih, po njemu vrijednih filozofskih misli. U njegovo vrijeme počinje propadanje obitelji Compson, jer je on prodao sve posjede osim same kuće sa vrtom, barakom za crnce, stajama i hambarima. Umire 1912., i nakon njega obitelj preuzima sin Jason.



Caroline Buscomb

Majka, neuravnotežena i melankolična žena, ovisna o lijekovima. Sažalijeva sebe i svoju sudbinu, smatra da je njena obitelj (Buscomb) prokleta i da je ona unijela nesreću među Compsonove, očekuje da je i drugi sažaljevaju. Nije posebno brižna za decu, više se brine za sebe, i jedino joj je Jason koliko toliko drag, jer joj je najsličniji. Najviše prezire Caddy koja ih je osramotila, a naslućuje i probleme u svezi s njenom kćerkom Quentinom.





Teme za raspravu:

Tehnike pisanja u ovome romanu međusobno vrlo razlikuju; Benjievo i Quentinovo poglavlje pisano je u obliku toka svijesti - pisac precizno, bez prepravljanja ili ukrašavanja bilježi njihove misli, koliko god su zapetljane i nerazumne, dok se u Jasonovom poglavlju koristi solilokvij (tehnika kojom sama ličnost romana, bez autorove nazočnosti, prikazuje čitateljima

sadržaj svoje psihe i svoje psihičke procese, pretpostavljajući da je netko sluša), a u zadnjem čisti realizam. Baš zbog tehnike pisanja, prva dva poglavlja su dosta nerazumna, dok su zadnja dva puno lakša za čitati.



Podrijetlo naziva romana je iz poznate Shakespeareove tragedije Macbeth,

5. prizor, 5. čin:

„život je sjen što luta, bedni glumac

Što se na pozornici života razmeće, prodrhti

Svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka

Koju idiot priča, puna BUKE I BESA

A ne znači ništa.“
 
Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Antigona - Sofokle(prepricano delo)

Antigona - Sofokle(prepricano delo)

Bilješke o piscu:

Sofokle je rođen 495.g. pr. Hr. a umro je 406.g. pr. Hr.

U svom dugom životu imao je priliku vidjeti uspon i pad atenske

demokratije. Čitavog života bio je istaknuta ličnost i u ratu i u miru.

Bio je vojskovođa i diplomata, cijenjeni pjesnik, prijatelj Perikla i ljubimac

cijele Atine. Napisao je 123 drame, te je njima i drugim svojim djelima

unaprijedio grčko pozorište i dramu uopšte. Najpoznatije Sofokleove drame

su: Ajant, Antigona, Kralj Edip, Elektra…

Mjesto radnje:

Atina

Vrijeme radnje:

Oko petog vijeka prije Hrista

Ideja:

Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko

dostojanstvo.

Kratki sadržaj:

Edip, kralj Tebe, je imao dvije kćeri i dva sina; Antigonu i Ismenu,

i Eteokla i Polinika. Kada je saznao da je ubio oca i oženio svoju majku,

Edip se oslepio i napustio Tebu. Antigona je krenula s njim.

Nedugo nakon toga Eteokle i Polinik su se posvađali oko vlasti.

Eteokle se udružio s Kreontom – svojim stricem i prognao Polinika iz Tebe.

Oboje su nastojali uz sebe pridobiti Edipa, ali je on bacio prokletstvo na

obojicu. Polinik se udružio s Argejcima i napao Tebu. Tebanci su pobjedili,

ali su Eteokle i Polinik poginuli. Kreont je počasno pokopao Eteokla,

a Polinika je ostavio nepokopanog ispred zidina Tebe, zato što je izdao

svoj grad. Edip je ubrzo umro i Antigona je došla u Tebu i odlučila

sahraniti brata, iako je to Kreont zabranio. Pokušala je nagovoriti Ismenu

da joj pomogne, ali se Ismena toliko bojala Kreonta da joj se nije usudila

pomoći. Oko tijela su stajali stražari, ali su Bogovi odlučili pomoći

Antigoni, te su podigli oluju. Stražari nisu ništa vidjeli i Antigona je

pokopala brata. Ali tek što ga je pokopala oluja je prestala i stražari su je

uhvatili. Kada su je doveli Kreontu ona je hrabro priznala i rekla mu da

nije počinila zločin nego pobožno djelo, te ako se po svjetskim zakonima

pobožnost kažnjava ona se ne boji smrti već čezne za njom.

Kreont se na te riječi još više naljutio te je odlučio osuditi Antigonu i njenu

sestru, jer je mislio da joj je Ismena pomogla. Ismena se toliko bojala

Kreonta da je priznala nepočinjeno djelo. Antigona ne želi žrtvovati i

Ismenu pa joj protuslovi, a Ismena se, želeći joj pomoći, poziva i na

Antigoninog vjerenika Hamona – Kreontovog sina. Hamon upozorava

Kreonta da se puk ne slaže s njim, ali Kreont se ne obazire na to.

Kaže Hamonu da mu Antigona neće biti žena, a ovaj mu odvraća da neće

ni umreti sama. Kreont odlučuje da Antigona neće umreti, ali neće ni

živjeti u svetu živih, te ju zazida u kraljevsku grobnicu.

Nakon što odvedu Antigonu prorok Tirezij dolazi Kreontu i kaže mu da

mora pokopati Polinika i pustiti Antigonu jer će inače prekršiti Božje

zakone, te će to izazvati još smrti u njegovoj porodici. Kreont se ipak odluči

pokopati Polinika i osloboditi Antigonu. Priredi svečan pogreb Poliniku,

ali kada dođe osloboditi Antigonu nađe ju obješenu, a Hemona kako ju

oplakuje. Kada ga Hemon vidi pokuša ga ubiti, ali ne uspe, te počini

samoubistvo. Njegova majka Euridika počini samoubistvo od žalosti za

njim, a Kreont ostavljen sam počne se kajati i moliti Bogove da mu podare

smrt.

Likovi:

Antigona i Ismena – Edipove kćeri

Kreont – njihov ujak

Euridika – Kreontova žena

Heman – Kreontov sin

Tiresija – Prorok

Stražari, glasnici, zbor

Analiza likova:

Antigona je odlučna i hrabra žena koja ne odustaje od svojeg nauma ni

pod prijetnjom smrti. Ni u jednom trenutku se ne koleba i ne kaje se zbog

toga što je sahranila svoga brata Polinika, koji je ipak bio napadač na

njen rodni grad Tebu. Hrabro se odupire Kreontu i ne pokorava mu se.

Njezina sestra Ismena nije tako hrabra, ali joj je ipak odana i želi umrijeti

s njom. Kreontov sin Hemon je pravedan i odlučan, te drži svoju reč.

Neizmjerno voli Antigonu i to dokazuje time što umire kraj nje u grobnici

svoje porodice. Kreont je tiranin. Ne sluša mišljenje drugih ljudi,

već čini samo ono što on misli da je ispravno. Usprkos tome mora se

priznati da on drži svoju reč i čini ono što je rekao, a to bi se u drugim

prilikama i uslovima moglo nazvati i vrlinom. U duši je ipak samo čovjek,

i to dokazuje na kraju drame pjevajući tužbalicu u kojoj sebe okrivljuje za

smrt svoje žene i svoga sina.

Sukobi:

U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahtjeva države i

zahtjeva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju tragedija

je neminovna. Kako se Kreont ogrešio i o Božje zakone postoji i sukob

između Bogova i Kreonta, a budući da su Bogovi svemoćni, tu gubitnik

mora biti Kreont.

Klikni Link za celu knjigu
 
Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Patnje mladog Vertera - Johan Volfgang fon Gete(prepricano delo)

Patnje mladog Vertera - Johan Volfgang fon Gete(prepricano delo)

1 TEZA : BELEŠKA O PISCU

Johan Volfganag Gete

Najveći Njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28.8.1749. u Frankfurtu am Main, a umro 22.3.1832. Weimar. Potjeće iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik)

U detinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. - 71. studira u Strassburgu. Kao pravnik - praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu.

Dela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvnih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učevjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug.

Napisao je: Jadi mladog Vertera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno - istočni divani i Fausta kao vrhunac njmačkog stvaranja.


2 TEZA : KRATAK SADRžAJ



Mladi pravnik Verter dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Verter se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za Rođendan Verter dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Verterova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Verter odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu.

Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu, povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Verter se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Vertera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Verteru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Verteru do znanja da ga više ne želi videti. Verter posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

3 TEZA : O DELU


Delo ima uzorke iz pišćeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lotta možemo podeliti na dve osobe iz Geteova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevnici. Možemo ga podeliti u dva dela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju dela.


4. TEZA: ZAKLJUČAK


Po mom mišljenju Verter je detinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njgovo izkazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti liči više pozivu za pomoć nego li nadi za sretnom budućnosću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život. Za razliku od Vertera koji je u svakoj sredini nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe ne prilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast.

Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj sahrani nije bilo svečenika. Ulomak: “Duhovnik ga nije ispratio.”

Klikni Link za celu knjigu
 
Natrag
Top