Član
- Učlanjen(a)
- 06.05.2012
- Poruka
- 2.380
Pokušat ću nešto reći o krizi vjere i stanja koje vjernik proživljava. Nema pravila kako se ponašati i što činiti, iako ljudi slično reagiraju kad su u krizi. Nestrpljivi su, neraspoloženi, trpe, vrlo često nezadovoljni sami sobom.
Ne postaje se lako ni ateist ni vjernik (pod pretpostavkom da su obojica karakterni ljudi) jer i jedan i drugi stav zahtjeva ozbiljnu i promišljenu odluku. Forma ni običaj nikoga ne zadovoljava, ako nemamo svoje iskustvo nemoguće je povjerovati nekom drugom.
Ima više uzroka ateizmu, ali mislim da je ovaj o kojem govoriš posljedica nevjernosti Bogu, a ne nevjerovanja u Boga.
To znači da se u vjeri treba rasti. Ono što smo naučili o Bogu u djetinjoj dobi ne zadovoljava zrelog čovjeka.
Ako uzmemo za primjer današnje stanje u društvu, npr. sve veći broj razorenih brakova onda se, uz ostale razloge, može čuti da je ljubav nestala…To je subjektivno, ljubav se gasi ako se ne održava.
Dakle, nestaju osjećaji zaljubljenosti i treba nastupiti zrela ljubav koja je spremna na žrtvu, a to je dosta teško.
Slično se događa u duhovnom životu. Treba hraniti duh i dušu.
Crkva nudi tradicionalne načine: liturgija/misa, ispovjed, Pričest, molitva, post, dobra djela, solidarnost s drugima, jednom rječju: Božje zapovjedi.
Ponekad se to pojedincu ne čini dovoljno. To znači da se mora sam angažirati, bilo da se radi o čitanju Evanđelja, razgovoru s duhovnim osobama, razmišljanju o dobročinstvima Božjim. “ Približite se Bogu i On će se približiti vama!” tako piše u Bibliji. To znači da će svatko potražiti svoj način koji će ga voditi k Bogu. To uključuje snagu volje da se kaže NE onome što se protivi Bogu, a to je grijeh. Ostaviti se grijeha, bez obzira o ćemu se radilo, ali grijeh je prepreka između Boga i čovjeka.
Što se tiče mog iskustva, mislim da se ne razlikuje od tisuću drugih.
Rođena sam u vrlo pobožnoj katoličkoj obitelji.
Od kad znam za sebe išla sam u crkvu, pjevala u crkvenom zboru, išla na vjeronauk, kasnije na molitvene sastanke. Pamtim to vrijeme kao najljepše doba jer mi je Isus bio taaako blizu i prijateljstvo s Njim je moj život ispunjenim. To je trajalo 17.- e godine. Onda je najednom nastupila kriza i tamna noć, ne kriza vjere ni sumnja u Božje postojanje, već egzistencijalna kriza. Jednostavno, nisam vidjela smisao života. Bila sam jako zbunjena, majci sam regla da više ne vjerujem u Boga, ali moja mama, kao i sve naše mame i bake, su prokušane u vjeri. Mirno mi je odgovorila da ne dramatiziram, da je to osjećaj koji će proći.
Dosta dugo sam tražila odgovore na svoja pitanza i sumnje.
U drugoj zemlji upoznala sam ljude koji su imali iste/slične probleme. Tražila sam zajedno s njima: zajedničko čitanje i proučavanje Evanđelja, karitativne djelatnosti, razgovori, duhovne vježbe, čitanje duhovnih knjiga. Mislim da mi je čitanje najviše pomoglo. Uvidjela sam da su se i drugi ljudi prije mene suočavali sa suhoćama u vjeri i da jednostavno treba ustrajati u dobru, u traženju, u ljubavi. To je najteže, najteže je povjerovati da nas Bog ljubi. Ali, kad jednom povjeruješ da si ljubljen i dragocjen u Božjim očima, kasnije sve biva lako.
Pretpostavljam da si kršten u pravoslavnoj vjeri pa ću ti napisati jednostavnu, ali vrlo snažnu molitvu: Gospodine, Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku! To je iz knjige “Molitva ruskog hodočasnika” i ta knjiga je vrlo popularna i na Zapadu, to je tkz. molitva srca.
Neprestano se ponavljaju te riječi, ne ustima nego srcem.
To znači da Boga priznajemo za svoga Stvoritelja. Isus je Gospodin, u Njegovo Ime smo već spašeni, ali stalno zazivanje Isusovog imena otvara u nama prostor za Duha Božjega. Smiluj mi se ili pomozi mi, prosvijetli me, ojačaj me…sve je to sadržano u tom zazivu. Glagol pomilovati ima dvostruko značenje: biti oslobođen od kazne i osjetiti dodir blage Božje ruke.
To je jedan od tisuću načina kako možeš i trebaš uspostaviti vezu sa samim sobom, sa svojom dušom. Dakle, molitva i razmatranje, to su vrata po kojoj nam dolazi božanska milost.
