- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 38.982
Anoreksija & bulimija - poremećaji ishrane
Da li sami sebi izgledate predebelo? Da li veći deo vremena razmišljate o hrani? Noću ustajate i praznite frižider? Povratite to što ste pojeli? Izbegavate da jedete zajedno s ostalima i krijete hranu? Neprestano držite dijete? Ako je vaš odgovor na neko od ovih pitanja potvrdan, možda će vas tekst koji sledi podstaći da potražite pomoć.
Pošto na internetu već ima nekoliko strana gde možete naći teoretske podatke o poremećajima ishrane (prejedanje, anoreksija i bulimija), želela bih da vam prepričam i predstavim, pre svega iz ugla zdravstvenih komplikacija, lično iskustvo jedne sedamnaestogodišnjakinje s njenog puta ka izlečenju.
Kako je sve počelo?
U tinejdžerskim godinama, kad sam se prvi put suočila s činjenicom da mi hrana ne znači isto što i drugim ljudima, bilo je mnogo manje mogućnosti za lečenje nego danas. Možda to i jeste razlog što je moj oporavak tako dugo trajao, naime – tek nakon što su se kod mene deset godina smenjivali različiti oblici poremećaja ishrane i nakon sedmogodišnjeg lečenja – mogu da kažem da živim bar otprilike život kakav sam želela.
Poslednjih godina u moguće uzroke odnosno dodatne faktore rizika za pojavu bolesti ubrajaju se mediji, njihovo veličanje preterane vitkosti i angažovanje tome odgovarajućih manekenki. Mogu da kažem da taj uticaj kod sebe nisam primetila, jer su kod mene u prvom planu bili stanje u porodici i lična preosetljivost, loša slika o sebi i nizak nivo samopouzdanja. Kad sam imala dobrih petnaest godina, počela sam iz zaobljene tinejdžerke da se pretvaram u kostur, sa početnih 58 kilograma u najkritičnijem periodu sam spala na 34.
Početno bavljenje sportom i izbacivanje nekih namirnica koje „goje“ neprimetno, ali sigurno se preobratilo u višednevne stroge postove, preterano vežbanje i samodisciplinu. Smenjivali su se periodi euforije i oduševljenja nad sobom s periodima depresije, plača, zatavaranja u sebe i besa na sve i zbog svega. Počela sam da izbegavam društvo ljudi, uopšte situacije gde se jelo, a ironično je to što sam u tom periodu strastveno, a kažu čak i veoma dobro, kuvala za ostale članove porodice.
Prilikom sistematskog pregleda u školi, zajedno s nalazima krvi stigla je i dijagnoza, jer sve dotad kod lekara nisam otišla. Pošto već godinu i po dana usled gubitka težine nisam imala menstruaciju, uputili su me kod endokrinologa, koji je preporučio bolničko lečenje, a tamo sam i otišla za otprilike pola godine. Odnosi u porodici su se još više pogoršali, u nekom trenutku se izgladnjivanje pomešalo s prejedanjem i povraćanjem posle toga. U međuvremenu sam posećivala terapeute – ali bez istinske motivacije – verovatno pre svega da bi ugodila roditeljima. Prilikom prijema u bolnicu, u proces lečenja je zbog maloletnosti trebalo da se uključi cela porodica, što je – ako se uzme u obzir činjenica da su odnosi bili na veoma kritičnoj tački – bilo neizvodljivo.
Savremena žena
Da li sami sebi izgledate predebelo? Da li veći deo vremena razmišljate o hrani? Noću ustajate i praznite frižider? Povratite to što ste pojeli? Izbegavate da jedete zajedno s ostalima i krijete hranu? Neprestano držite dijete? Ako je vaš odgovor na neko od ovih pitanja potvrdan, možda će vas tekst koji sledi podstaći da potražite pomoć.
Pošto na internetu već ima nekoliko strana gde možete naći teoretske podatke o poremećajima ishrane (prejedanje, anoreksija i bulimija), želela bih da vam prepričam i predstavim, pre svega iz ugla zdravstvenih komplikacija, lično iskustvo jedne sedamnaestogodišnjakinje s njenog puta ka izlečenju.
Kako je sve počelo?
U tinejdžerskim godinama, kad sam se prvi put suočila s činjenicom da mi hrana ne znači isto što i drugim ljudima, bilo je mnogo manje mogućnosti za lečenje nego danas. Možda to i jeste razlog što je moj oporavak tako dugo trajao, naime – tek nakon što su se kod mene deset godina smenjivali različiti oblici poremećaja ishrane i nakon sedmogodišnjeg lečenja – mogu da kažem da živim bar otprilike život kakav sam želela.
Poslednjih godina u moguće uzroke odnosno dodatne faktore rizika za pojavu bolesti ubrajaju se mediji, njihovo veličanje preterane vitkosti i angažovanje tome odgovarajućih manekenki. Mogu da kažem da taj uticaj kod sebe nisam primetila, jer su kod mene u prvom planu bili stanje u porodici i lična preosetljivost, loša slika o sebi i nizak nivo samopouzdanja. Kad sam imala dobrih petnaest godina, počela sam iz zaobljene tinejdžerke da se pretvaram u kostur, sa početnih 58 kilograma u najkritičnijem periodu sam spala na 34.
Početno bavljenje sportom i izbacivanje nekih namirnica koje „goje“ neprimetno, ali sigurno se preobratilo u višednevne stroge postove, preterano vežbanje i samodisciplinu. Smenjivali su se periodi euforije i oduševljenja nad sobom s periodima depresije, plača, zatavaranja u sebe i besa na sve i zbog svega. Počela sam da izbegavam društvo ljudi, uopšte situacije gde se jelo, a ironično je to što sam u tom periodu strastveno, a kažu čak i veoma dobro, kuvala za ostale članove porodice.
Prilikom sistematskog pregleda u školi, zajedno s nalazima krvi stigla je i dijagnoza, jer sve dotad kod lekara nisam otišla. Pošto već godinu i po dana usled gubitka težine nisam imala menstruaciju, uputili su me kod endokrinologa, koji je preporučio bolničko lečenje, a tamo sam i otišla za otprilike pola godine. Odnosi u porodici su se još više pogoršali, u nekom trenutku se izgladnjivanje pomešalo s prejedanjem i povraćanjem posle toga. U međuvremenu sam posećivala terapeute – ali bez istinske motivacije – verovatno pre svega da bi ugodila roditeljima. Prilikom prijema u bolnicu, u proces lečenja je zbog maloletnosti trebalo da se uključi cela porodica, što je – ako se uzme u obzir činjenica da su odnosi bili na veoma kritičnoj tački – bilo neizvodljivo.
Savremena žena
Poslednja izmena: