Pablo Neruda

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mogu napisati stihove najtužnije...

MOGU NAPISATI STIHOVE NAJTUŽNIJE ove noći.
Napisati na primjer: »Noć je zvjezdana,
a tamo u daljini modre trepere zvijezde«.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Mogu napisati stihove najtužnije ove noći.
Volio sam je, a ponekad i ona mene.
U noćima kao što je ova u mom je naručju snivala.
Koliko je ljubljah puta pod beskrajnim nebom.
Ona me je voljela, a ponekad i ja nju.
Kako da ne volim njene velike zagledane oči.
Mogu napisati stihove najtužnije ove noći.
Misliti da je nema. Osjećati da nije moja.
Beskrajno slušati noć, još dužu bez nje.
Dok stih pada na dušu kao rosa na travu.
Što vrijedi kad je ljubav moja zadržati nije mogla.
Noć je zvjezdana i nje pored mene nema.
To je sve. U daljini netko poje. U daljini.
Moja je duša tužna jer sam je izgubio.
Pogled je moj traži kao da je želi približiti.
Srce je moje traži, a nje nema pored mene.
Ista noć bjelinom obasipa isto drveće.
Mi, prijašnji, sad više nismo isti.
Više je ne volim, odista, ali kako sam je volio.
Moj je glas tražio vjetar da bi do nje stigao.
Drugome. Drugome će pripasti. Kao prije mojih
poljubaca.
Njen glas, tijelo nježno. Njene beskrajne oči.
Odista, sad je više ne volim, ipak, možda je volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
U noćima kao što je ova u mom je naručju bila,
moja je duša tužna što ju je izgubila.
Mada je ovo posljednja bol koju mi ona stvara,
ovo su posljednji stihovi koje joj pišem.

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Očajnikova pjesma

IZRANJA SLIKA TVOJA iz noći u kojoj bivam.
Rijeka s morem spaja svoj tvrdokorni lament.
Napušten poput gatova u osvit.
Trenutak je odlaska, oh, napušteni!
Po srcu mome prosipaju se cvjetni vjenčići studeni.
Oh, spremište otpada, okrutna spiljo brodolomca!
U tebi su nagomilani vojne i uzleti.
Iz tebe izlijeću krila ptica pjevica.
Ti si sve to upilo, poput razdaljine.
Poput mora, poput vremena. Sve u tebi brodolom bi!
Bijaše čas ushita i poljupca.
Vrijeme zanosa što je plamtio poput svjetionika.
Tjeskoba je kapetana, bijes slijepa ronioca,
bunilo ljubavna pijanstva, sve u tebi brodolom bi!
U maglenom djetinjstvu duša mi ranjena i krilata.
Izgubljeni otkrivaču, sve u tebi brodolom bi!
Potisnuo sam zidine mračne,
nadišao želju i čin.
Oh, puti, puti moja, ženo koju ljubljah i izgubih,
tebi pjevam, u času ovom vlažnom i zazivam te.
Poput čaše bila si ispunjena beskonačnom nježnošću,
i beskrajni zaborav razbi te kano čašu.
Vladala je crna, crna samoća otoka
i tamo, ljubljena ženo, tvoje me obgrliše ruke.
Vladale su žeđ i glad, a ti voće bi!
Vladale su tuga i muka, a ti bješe čudo.
Ah, ženo, ne znam kako si se mogla zadržati
u posjedu duše svoje i u zagrljaju ruku svojih!
Moja želja za tobom bila je kratka i žestoka,
burna i pjana, krhka i strasna.
Groblje poljubaca, još ognja ima u tvojim grobovima,
još grozdovi plamte što ih ptice kljuju.
Oh, usta izgrižena, udovi izljubljeni,
oh, zubi žudni, oh, tijela isprepletena.
Oh, sjedinjenje prožeto nadom i silinom
u koje smo utonuli kao očajnici.
I nježnost, lagana kao voda i brašno.
I riječ, jedva na usnama započeta.
Takva mi sudba bi i u njoj mi želja prostruji,
i u njoj mi se želja izgubi, sve u tebi brodolom bi!
Iz skoka u skok još si plamtjela i pjevala.
Uspravna poput mornara na pramcu.
U pjesmama si još cvala, u strujama razbijena.
Oh, spremište otpada, gorki i otvoreni zdence!
Blijedi slijepi ronioče, zlosretni praćkašu,
izgubljeni otkrivaču, sve je u tebi brodolom!
Vrijeme je da se pode, okrutan i tužan čas,
jer noć svoj čvrsti raspored ima.
Bučan pojas mora obalu steže.
Pomaljaju se hladne zvijezde, odlijeću crne ptice.
Napušten poput gatova u osvit.
Samo se drhtava sjena u mojim rukama svija.
Ah, dalje od svega. Ah, tamo dalje od svega.
O, napušteni! Trenutak je odlaska.

 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Ako me zaboraviš



Hoću da znam
jednu stvar.


Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo drveta,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.


E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.


Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.


Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.


Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.
 
Član
Učlanjen(a)
10.05.2010
Poruka
2.064
Igras se svakog dana

Igras se svakog dana svjetloscu svemira.
Posjetiteljice njezna, stizes u cvijetu i vodi.
Vise si nego ta bijela glava koju stezem
rukama, poput grozda, svakog dana.

Nikome nisi slicna otkako te volim.
Dopusti da te prostrem izmedju zutih vijenaca.
Tko pise tvoje ime slovima od dima izmedju juznih zvijezda?
Ah, pusti me da se sjetim kakva si bila tada
kada jos nisi postojala.

Odjednom vjetar urla i udara o moj zatvoren prozor.
Nebo je mreza skamenjena od sjenovitih riba.
Ovdje zamiru svi vjetrovi, svi.
I svlaci se kisa.
Ptice bjezeci prolaze.
Vjetar. Vjetar.
Mogu se boriti samo protiv ljudske snage.
Nevrijeme skuplja tamno lisce
i odvezuje sve barke vezane nocas o nebo.

Ti si ovdje. Ah, ti ne bjezis.
Odgovarat ces mi sve do posljednjeg krika.
Privini se uza me, kao da se plasis.
Ipak ti ponekad cudna sjena dira oci.

Sada i sada, malena, donosis mi kozju krv
i grudi su ti mirisne kao i ona.

Dok tuzan vjetar juri ubijajuci leptire
ljubim te i moja radost grize ti usta od sljive.
Mora da te boljelo da se na me priviknes,
na dusu mi divlju i samotnu, na ime od koga svi bjeze.
Toliko smo puta vidjeli zvijezdu kako gori
ljubeci nam oci
i sumrak sto se nad nama gubi u lepezi sto se vrti.

Milujuci te kisile su na te moje rijeci.
Odavno voljeh tvoje tijelo od osuncana sedefa.
Cak vjerujem da si vladarica svemira.
Donijet cu ti copihue, radosno cvijece s planina,
tamne lesnjake i sumske kosare cjelova.

Htio bih s tobom uciniti
sto proljece cini sa tresnjama.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
[h=1]Da li je Neruda ubijen?
[/h] Izvor: Tanjug

Santijago -- Čileanska Komunistička partija zahteva ekshumaciju dobitnika Nobelove nagrade Pabla Nerude, zbog sumnji da je možda otrovan, javio je Asošijeted pres.

21311157754eddc9160584f505594020_220x292.jpg
Član te partije Huan Andres Lagos rekao je juče američkoj novinskoj agenciji da će taj zahtev razmotriti sudija Mario Karoza, koji vodi proces o nasilnim pogibijama tokom diktature generala Augusta Pinočea.
Nerudin vozač Manuel Araja izjavio je čileanskim i stranim novinarima da su on i Nerudina udovica primili telefonski poziv od pesnika na dan njegove smrti sa klinike na kojoj je bio zbog raka prostate u poznom stadijumu.

"Dođi brzo, dok sam spavao ušao je lekar i dao mi neku injekciju", rekao je Neruda po Arajinom svedočenju.


 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Pablo Neruda: O tome šta je sve u životu zabranjeno

Kada su ga jednom upitali: „Šta bi od svojih stvari spasio od požara?“, on je odgovorio: „Verovatno ništa. Zašta će mi one trebati? radije bih spasao devojku...ili dobru kolekciju detektivskih romana...što bi me zabavilo daleko više nego moje sopstvene knjige.“ Ali daleko od toga da Pablo Neruda nije voleo svoju poeziju, voleo ju je kao što je voleo život i politiku kojom se, kao borac za društvenu ravnopravnost, bavio celog života.

87166518526891629622.jpg


„Nikada nisam razmišljao da je moj život podeljen između poezije i politike“ rekao je Neruda kada je ispred komunističke partije objavio svoju kandidaturu za predsednika Čilea, „Ja sam Čileanac koji decenijama u nazad poznaje nesreću i poteškoće našeg nacionalnog opstanka i koji je uzeo učešće u svakoj patnji i radosti naroda.Ja njima nisam stranac, ja dolazim od njih, ja sam deo naroda...uvek sam osećao da je moj poziv i moja dužnost da služim čileanskom narodu mojim akcijama i mojom poezijom. Živeo sam pevajući i braneći njih.“


Neruda je za života postao i danas se smatra pesnikom naroda. „Svima je njegova poezija bliska, bilo da je u pitanju romantični Čileanac ili borbeni Čileanac. Neruda je predstavnik svih nas, ne samo radnika. On predstavlja studente, domaćice, direktore, koje privlači poezija“ kaže jedan radnik na građevini u dokumentarnom filmu o možda najvećem pesniku Latinske Amerike.


Autentičnost njegovih pesama je u tome, što je on svoj život pretočio u poeziju. „Život pesnika se mora oslikavati u njegovoj poeziji. To je zakon umetnosti i zakon života.“


Neruda je preminuo na današnji dan 1973. godine, samo dve godine od kako mu je dodeljena Nobelova nagrada za književnost, nakon uspešne diplomatske karijere i ispunjenog i srećnog života, voljen i poštovan širom sveta.

Kako je Neruda živeo i šta je naučio u svom životu pročitajte u pesmi ’Zabranjeno je’:


Zabranjeno je plakati a da se nešto ne nauči, probuditi se u danu a ne znati šta činiti, biti uplašen svojih vlastitih uspomena.


Zabranjeno je ne smejati se problemima, ne boriti se za ono što želiš, odustati od svega zbog vlastitog straha da ostvariš svoje snove.


Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokušati razumeti šta ste sve proživeli zajedno, i zvati ih samo onda kad ti je neophodno.


Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo, izigravati klovna da bi te pamtili, i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.


Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog, biti uplašen od života i onoga čime te život obavezuje, ne živeti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah.


Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti, da zaboraviš nečiji smeh i oči, sve samo zato što njegov put više ne obuhvata tvoj, zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost i zameniti je njegovom sadašnjošću.


Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge, misliti da je njihov život vredniji od tvog, ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.


Zabranjeno je ne stvarati vlastitu priču, ne imati trenutak za one kojima si potreban, ne razumeti da život ono što daje takođe i uzima.


Zabranjeno je ne tražiti sreću, ne živeti život s pozitivnim stavom, ne smatrati da uvek možemo biti bolji;


Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe ovaj svet ne bi bio isti...

Izvor: Bizlife.rs
 
Natrag
Top