Pablo Neruda

[crvendac_011]

Izgubili smo...

IZGUBILI SMO i ovaj sumrak.
Nitko danas nije vidio da se držimo za ruke
dok se je modra noć spuštala na zemlju.
S prozora vidjeh svog
svečanost zalaska na brežuljcima dalekim.
Ponekad bi mi, poput kovanice,
djelić sunca bljesnuo u rukama.
Prizivao sam te u sjećanje,
duše prožete tugom koja ti je znana.
Tada, gdje li si bila?
S kojim ljudima?
Što li si zborila?
Zašto me ljubav, kad se tužnim ćutim,
a ti si daleko, odjednom obuzme?
Knjiga mi pala što vazda je u suton čitam,
i poput ranjena psa plašt mi se oko nogu plete.
Uvijek, uvijek, krajem dana odlaziš
tamo gdje suton kipove briše.

​

 

[crvendac_011]

Gotovo izvan neba...

GOTOVO IZVAN NEBA sidri se među dvjema
planinama polovica lune.
Noć kruži, luta, oči kopa.
Bezbrojne zvijezde rasute u lokvi.
Utiskuju mi bolan križ među obrvama, bježi.
Kovačnica modrih metala, noći nijemih bitaka,
srce mi se vrti poput ludog zamašnjaka.
Djevojčica je došla, stigla izdaleka,
ponekad joj pogled sjaji ispod neba.
Jadikovka, oluja, vrtlog bijesa,
promiču mi iznad srca, ne zaustavljajući te.
Vjetar s groblja nosi, razara, raspršuje tvoj sneni korijen.
S njene druge strane čupa golema stabla.
A ti djevojčice jasna, jalovo si pitanje, klas.
Bila si ona koju je vjetar oblikovao lišćem obasjanim.
Iza noćnih planina, bijeli ljiljan plama,
ah, ništa ne mogu reći! Od svega stvorena bi.
Tjeskobo što si mi grudi noževima rasjekla,
trenutak je ne slijediti drugi put, gdje se ona smiješi.
Oluja što sahrani zvonike, žestoki nalet oluja,
čemu je sada dirati, čemu je rastužiti.
Ah, ići putem koji se od svega udaljuje,
gdje neće biti tjeskobe, smrti, zime,
s očima njenim, u rosi otvorenim.


​

 

[crvendac_011]

Srcu mome...

SRCU MOME tvoje su grudi dovoljne,
a slobodi tvojoj pristaju krila moja.
Iz usta će mojih nebu stići
sve što bijaše uspavano na duši tvojoj.
U tebi je svakodnevna tlapnja.
Dolaziš kao rosa cvjetnim krunama.
Tvoja odsutnost obzorje potkopava.
Vječno poput vala bježiš.
Rekoh da si pjevala na vjetru
kao borovi i kao jarboli.
Poput njih si uzvišena i šutljiva.
I namah se rastužiš, kao pred putovanje.
Topla si poput puta znana.
Nastanjuju te odjeci i glasovi sjetni.
Probudih se, i ponekad se sele i bježe
ptice što su ti u duši spavale.

​

 

[crvendac_011]

Ognjenim sam križićima obilježio. . .

OGNJENIM SAM KRIŽIĆIMA OBILJEŽIO
bijeli atlas tvog tijela.
Usta mi pauk bijahu što plaho promiče.
U tebi, za tobom, bojažljiva, žedna.
Na rubu sutona pričam ti priče,
lutkice tužna i slatka, da ne bi bila tužna.
Labud, stablo, nešto daleko i radosno.
Vrijeme grožđa, vrijeme zreline i voća.
Ja, koji sam živio u luci, odakle te ljubljah.
Samoća, ispunjena snom i tišinom.
Stiješnjen između mora i tuge.
Nijem, izvan sebe, između dva nepomična gondolijera.
Između usana i glasa, nešto umire.
Nešto s ptičjim krilima, čvor zaborava i tjeskobe.
Mreže ne mogu zarobiti more.
Lutkice moja, tek pokoja uzburkana kap.
Nešto ipak pjeva između ovih prolaznih riječi.
Nešto pjeva, nešto se penje do mojih žudnih usana.
Oh, kad bih te mogao slaviti sa svim riječima veselja.
Pjevati, plamtjeti, pobjeći, poput zvonika u rukama
nekog luđaka.
Nježnosti moja tužna, gdje si sada?
Kad stigoh na vrhunac najhladniji i najopasniji,
srce mi se zatvara poput noćnog cvijeta.

​

 

[crvendac_011]

Igraš se svakog dana...

IGRAŠ SE SVAKOG DANA svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.

​

 

[crvendac_011]

Volim kad šutiš. . .

VOLIM KAD ŠUTIŠ, jer kao da te nema,
a mene čuješ izdaleka, i moj te glas ne dodiruje.
Kao da su ti oči odletjele
i da ti je poljubac zatvorio usta.
Kao da su sve stvari ispunjene dušom mojom,
izranjaš iz njih, prepuna duše moje.
Leptiru iz sna, nalik si duši mojoj,
nalik si riječi melankolija.
Volim kad šutiš i kao da si daleko
i kao da jadikuješ, leptiru što gučeš.
Čuješ me izdaleka, a moj te glas ne doseže:
pusti me da zasutim šutnjom tvojom.
Daj mi da progovorim i tvojom šutnjom,
poput svjetiljke jasnom, kao prsten jednostavnom.
Poput noći si, šutljiva i zvjezdana.
Zvijezda je šutnja tvoja, tako daleka i srdačna.
Volim kad šutiš jer si nekako odsutna.
Daleka i ucviljena kao da si umrla.
Potom, riječ jedna i osmijeh dostaju.
I ja sam veseo, radujem se što to nije istina.

​

 

[crvendac_011]

Na mome sutonskom nebu...

NA MOME SUTONSKOM NEBU ti si poput oblaka
i tvoja boja i oblik onakvi su kakve želim.
Moja, moja si, ženo usana slasnih,
moji beskrajni snovi u tebi žive.
Svjetiljka duše moje rumenilom ti oblijeva noge.
Moje trpko vino slađe je na usnama tvojim,
oh, žetelice moje sutonske pjesme,
kako te moji samotni snovi hoće za se.
Moja si, moja, ja kličem u popodnevnom
povjetarcu, a vjetar prenosi moj usamljeni glas.
U dubini očiju mojih ti loviš, tvoj noćni
pogled se zaustavlja poput vode tvog otimanja.
Zatočenica si u mreži moje muzike, ljubavi moja,
a mreže muzike moje kao nebo su široke.
Na obali tvojih tužnih očiju duša mi se rađa.
U tvojim tužnim očima početak je zemlje snova.

​

 

[crvendac_011]

Razmišljajući, mrseći sjetve...

RAZMIŠLJAJUĆI, MRSEĆI SJENE u dubokoj samoći.
I daleko si, ah, dalje no itko.
Razmišljajući, puštajući ptice, brišući slike,
zakapajući svjetiljke.
Zvoniče magleni, kako si daleko, tamo gore!
Zatomljuješ tužaljke, mračne melješ nade,
šutljivi mlinaru,
noć te zatekla daleko od grada.
Tvoja mi je prisutnost tuđa, daleka poput predmeta.
Razmišljaš dugo o životu prije tebe.
O svom životu prije svega, svom turobnom životu.
Krik pred morem, među stijenama.
Ludi trk, u morskoj omaglici.
Tužan bijes, krik, morska samoća.
Razularen, nagao, upućen u nebo.
Ti, ženo, što si tamo bila, kakvo rebro
te goleme lepeze? Daleko si, kao sada, bila.
Šuma gori! Plamti modrim križevima.
Plamti, bukti, gori, iskri na stablima svjetlosti.
Ruši se, pucketa. Požar. Požar.
A duša mi pleše ranjena vatrenim iverjem.
Tko zove? Kakva tišina napučena odjecima?
Trenutak nostalgije, radosti, trenutak samoće,
moj trenutak među tolikima.
Truba na kojoj svira vjetar.
Žudnja mi za plačem tijelo okiva.
Potres svih korijenova,
udar svih valova!
Lutala mi duša, radosna, tužna, beskrajna.
Razmišljajući, zakapajući svjetiljke u samoći dubokoj.
Tko si ti, tko si?

​

 

[crvendac_011]

Ovdje te volim...

OVDJE TE VOLIM.
U boricima se tamnim raspliće vjetar.
Svjetluca luna po lutalačkim vodama.
Isti se dani jedan za drugim smjenjuju.
U plesnim se figurama magla rastvara.
Srebrni galeb slijeće u zalazu sunca.
Ponekad jedro. Visoke, visoke zvijezde.
Ili crni križ nekog broda.
Sam.
Ponekad dočekam zoru i čak mi je duša vlažna.
Huči, bruji daleko more.
Ovo je luka.
Ovdje te volim.
Ovdje te volim i uzalud te obzorje skriva.
Usred ove studeni još uvijek te volim.
Ponekad mi poljupci putuju onim sumornim brodovima
koji plove prema nigdini.
Osjećam se zaboravljenim poput starih sidra.
Tužniji su gatovi kad na njih večer pristaje.
Malaksava moj jalovo gladan život.
Volim što nemam. Ti si daleko.
Moja se muka bori sa sporim sutonima.
Ali noć stiže i počinje mi pjevati.
Luna svoj sneni kotač pokreće.
Gledaju me očima tvojim najveće zvijezde.
A zato što te volim, borici na vjetru
ime ti pjevati žele svojim žičanim lišćem.

​

 

[crvendac_011]

Djevojčice garava i hitra..

DJEVOJČICE GARAVA I HITRA, sunce što voću
zrelost daje,
puni zrnje žitu što alge kovrča,
stvorilo ti je razigrano tijelo, blistave oči
i usta na kojim titra morski osmijeh.
Tjeskobno i crno sunce zapliće ti se u vlasi,
vrane kose, dok protežeš ruke.
Sa suncem se igraš kao s potočićem
i ono ti u očima ostavlja dvije tamne lokvice.
Djevojčice garava i hitra, ništa me tebi ne približava.
Sve me od tebe udaljuje, kao od podneva.
Ti si mahnita mladost pčele,
opojnost vala, snaga žitnog klasja.
Moje te sumorno sunce, ipak, traži,
i volim tvoje radosno tijelo, tvoj nesputan i taman glas.
Leptirice garava, umiljata i konačna
poput žitnog polja i sunca, maka i vode.

​