Pablo Neruda

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Pablo Neruda

Pablo_Neruda.jpg


Pablo Neruda (Parral, 12. juli 1904. - Santiago de Chile, 23. septembar1973.), čileanski je pjesnik, pravim imenom Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto.
Kao diplomat proveo je više godina u Madridu gdje se sprijateljio s Lorcom i drugim španskim pjesnicima te pristupio antifašističkom pokretu, zbog čega je u svojoj domovini bio proganjan. U početku piše pretežno ljubavnu liriku, a kasnije prelazi na društveno i politički angažiranu poeziju koja govori protiv ratnih strahota i ustaje u odbranu potlačenih.

Objavio je 19 zbirki poezije, od kojih su značajnije "Španija u srcu" (1937, opisuje strahote građanskog rata) i "Sveopći spjev" (1950, epopeja o američkim narodima).

Godine 1971. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Izvor: Vikipedija




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Tijelo žene. . .


TlJELO ŽENE, bregovi bijeli, bedra bijela,

svijetu si slično, kad se podaješ.
Moje tijelo divljeg ratara uzorava te,
i dijete izranja iz nutrine zemlje.
Osamljen bijah kao tunel. Od mene su bježale ptice,
a svom je svojom žestinom u mene uranjala noć.
Skovao sam te kao oružje da me nadživiš,
kao strijelu za svoj luk, kao kamen za svoju
praćku.
Ali nastupio je čas osvete, a ja te ljubim.
Tijelo sazdano od puti, mahovine,
žudna i čvrsta mlijeka.
Oh, čaške grudi! Oh, pogledi odsutni!
Oh, ruže pubisa! O, glasu blagi i tužni!
Tijelo žene moje, u ljupkosti tvojoj ću ostati.
Žeđi moja, beskrajna tjeskobo, kojim putem krenuti.
Tamni prokopi gdje vječna žeđ vlada
i slatki umor i beskrajna bol.


 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Smrtnim plamom...


SMRTNIM PLAMOM svjetlost te oblijeva.

Zamišljenu, blijedu, bolnu
naspram starim elisama sutona
koji se oko tebe vrti.
Nijema je prijateljica moja,
sama u osami ovog samrtnog časa,
a prepuna života ognja,
istinska nasljednica uništenog dana.
Sa sunca grozd pada na tvoje tamne halje.
Krupno korijenje noći
naglo ti buja iz duše,
i izbijaju stvari u tebi skrivene,
tako da se blijedi i modri svijet
iz tebe upravo rođen, hrani.
Oh, veličanstvena i plodna, i zanosna robinjo,
kruga što crn i zlaćan biva:
uspravna, pokušava i postiže djelo tako živo
da vene njeno cvijeće, a ona se tugom plavi.


 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ah, prostranstva borika...

AH, PROSTRANSTVA BORIKA, razlivenih valova
šum,
tiha igra svjetlosti, osamljen zvon,
sumrak što pada u tvoje oči, lutkice,
zemaljska školjko, zemlja u tebi poje!
U tebi pjevaju rijeke i u njih mi se duša uranja,
kad god to poželiš i kamo god hoćeš.
Označi mi put u tvom luku nade
i u bunilu ću jato strijela odapeti
Oko sebe tvoj struk magleni
i tvoja mi šutnja odgoni nemirne sate,
a ti stojiš kamenih prozirnih ruku
gdje mi se poljupci sidre i vlažna tjeskoba.
Ah, tvoj tajanstven glas što ga ljubav boji i pregiba
u sutonu zvonkom na izmaku!
Tako u satima kasnim vidjeh na poljima
kako se klasje uvija u ustima vjetra.

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Jutro je ispunjeno...

JUTRO JE ISPUNJENO olujom
u srcu ljeta.
Kao bijele maramice oproštaja plove oblaci,
vjetar njima maše u putničkoj ruci.
Beskrajno srce vjetra
udara po našoj zaljubljenoj tišini.
Huji između stabala, pjevno i božanski,
kao jezik prepun ratova i pjesama.
Vjetar što vješto vitla opalo lišće
i skreće drhtave strijele ptica.
Vjetar što lišće raznosi u val bez pjene
i bestežinsku tvar, i povijeni oganj.
Prestaje i tone mnoštvo njegovih poljubaca
boreći se na vratima ljetnog vjetra.

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Da bi me mogla čuti...

DA BI ME MOGLA ČUTI,
riječi su mi
ponekad tanahne
poput tragova galebova na žalu.
Ogrlica, pijani praporac
za tvoje ruke nježne poput grožđa.
Gledam te svoje daleke riječi.
Iako moje, one su ponajviše tvoje.
Poput bršljana penju se u moju drevnu bol.
Penju se tako po vlažnim zidovima.
Zbog tebe se zbiva ta krvava igra.
One bježe iz moga mračnog skrovišta.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.
Prije tebe ispunile su samoću koju zauzimaš
i više od tebe navikle su se na moj jad.
Sada hoću da kažu ono što ti želim reći,
da me ti čuješ kako želim da me čuješ.
Vjetar tjeskobe još ih uzvitlati znade.
Uragani snova još ih ponekad obore.
Druge glasove slušaš u mom bolnom glasu.
Plač usta starih, krv molitva drevnih.
Voli me, družice, ne ostavljaj me. Pođi za mnom.
Slijedi me, družice, na tom valu tjeskobe.
Ali riječi se moje tvojom ljubavlju boje.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.
Od svih riječi beskonačnu kolajnu pravim
za ruke tvoje bijele, slatke kano grožđe.

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sjećam te se kakva si bila. . .

SJEĆAM TE SE KAKVA SI BILA prošle jeseni.
S kapom sivom i srca smirena.
U tvojim su se očima borili plamovi sumraka.
A opalo lišće po vodi tvoje duše.
U mom zagrljaju odana si poput povijuše,
tvoj tih i lagan glas sakupljao je lišće.
Utihla vatra u kojoj je plamtjela moja žeđ.
Sladak zumbul modri što mi dušu ovija.
Osjećam kako ti oči putuju, a jesen je daleko:
kapa siva, ptičji glas i srce kuće
tamo kamo se sele moje žudnje duboke,
a poljupci mi veseli padoše kano žeravice.
Nebo s broda. S brežuljaka polje:
tvoje je sjećanje od svjetlosti, dima, utihlog ribnjaka!
Tamo oči tvoje sumracima plamte.
Po duši ti se suho lišće vije.


 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Pognut pred smiraj...

POGNUT PRED SMIRAJ svoje tužne mreže bacam
u tvoje oči oceanske.
Tu se stere i na najvišoj lomači gori
moja samoća koja mlatara rukama kano brodolomac.
Tvojim se odsutnim očima javljam crvenim signalima
uzburkanim poput mora u podnožju svjetionika.
Ti samo tamu čuvaš, ženo daleka i moja,
iz pogleda tvoga ponekad izranja obala strave.
Pognut pred sumrak mreže svoje tužne bacam
u more ono što zapljuskuje ti oči oceanske.
Noćne ptice kljucaju prve zvijezde
što se iskre poput duše moje kad te ljubim.
Noć jaše propinjući se na kobili mračnoj
rasipajući po polju modro klasje.


 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Zujiš, pčelo bijela...

ZUJIS, PČELO BIJELA, opijena medom, u duši mojoj
i svijaš se u spore kolutove dima.
Očajan ja sam, riječ sam bez odjeka,
čovjek sam koji je sve izgubio, koji je sve imao.
Posljednja spono, u tebi moja posljednja čežnja cvili.
U mojoj pustoši ti si posljednja ruža.
Ah, šutljivice!
Sklopi svoje duboke oči. U njima leprša noć.
Ah, obnaži svoje tijelo plahoga kipa.
U dubokim ti očima noć leprša.
Ruke su ti rosne kano cvijet, a krilo ružino.
Grudi ti nalikuju školjkama bijelim.
Tamni ti leptir sletio na trbuh, da usne.
Ah, šutljivice!
Evo samoće u kojoj te nema.
Kiši. Morski vjetar tjera galebove lutalice.
Voda cupka bosonoga po ulicama mokrim.
Lišće onog stabla stenje poput bolesnika.
Odsutna, pčelo bijela, još mi u duši zujiš.
Šutljiva i krhka u vremenu oživljavaš.
Ah, šutljivice!

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Opijen smolom...

OPIJEN SMOLOM i poljupcima dugim,
ljeti, jedrenjakom ruža upravljam,
prema smrti tanašnjega dana,
ukopan u postojan bijes mora.
Blijed i vezan uz vodu što me guta,
krstarim oporim mirisom otkrivenog podneblja,
još uvijek odjeven u sivo zvučim gorčinom,
s tužnom perjanicom pjene napuštene.
Plovim, otporan na strasti, na svom jedinom valu,
mjesečev, sunčev, žaren i studen, nagao,
uspavan u tjesnacu sretnih otoka
slatkih i bijelih poput svježih bokova.
U vlažnoj noći drhti mi odjeća od poljubaca
nabijena električnim silnicama,
junački razdijeljena u snovima,
i opojnim ružama što se u meni množe.
Protiv struje, usred vanjskih valova,
tvoje poleglo tijelo u naručje mi hrli
kano riba neka uz dušu konačno pristala
hitro i lagano u podnebeskom ozračju.

 
Natrag
Top