- Učlanjen(a)
- 07.07.2014
- Poruka
- 18.346
Postoji li veza između oholosti i sektašenja (sklonosti odbijanja i protivljenja)? Ako postoji, kakva je? Da bismo nešto mogli odgovoriti na ova pitanja, moramo znati što ovo dvoje, sektašenje i oholost jesu. Poprilično nam je poznato što oni jesu, a ipak prije dovođenja u vezu jednog i drugog rekao bih nekoliko rečenica o oholosti.
Oholost je porok koji nas najviše može omrznuti kod drugih, a da sami njegova postojanja kod nas nismo uopće svjesni. Također, što smo više zaraženi tim porokom, to nam se on manje sviđa kod drugih. U kršćanskom moralu suprotna mu je krijepost poniznosti. Po kršćanskim učiteljima, prvi porok, krajnje zlo, jest oholost. Razvratnost, ljutnja, lakomost, pijanstvo – to su sitnice u usporedbi s ohološću. Đavao je upravo zbog oholosti postao to što jest. Oholost je potpuno protubožje stanje duha.
Najlakši način da čovjek ustanovi stupanj vlastite oholosti jest u tome da se upita: „Koliko mi smeta što me drugi preziru, što me ne primjećuju ili što se preda mnom prave važni?“ Stvar je u tome što se naša oholost natječe s ohološću drugih. Oholost je u biti nužno natjecateljske naravi dok svi drugi poroci to mogu biti samo slučajno natjecateljski. Ohol se čovjek ne zadovoljava onime što posjeduje, zadovoljan je tek kada posjeduje više od drugih. Na primjer, spolni nagon može dva muškarca koji žele istu djevojku natjerati da se natječu, ali to je samo slučajnost, njih dvojica su mogli isto tako voljeti dvije različite djevojke. Međutim, kad je o oholom čovjeku riječ, on vam ne će oteti djevojku zato što je želi, on će to učiniti da sebi dokaže kako je bolji od vas. Dakle, oholost je po svojoj prirodi natjecateljska. Ako sam ohol i ako u cijelome svijetu postoji samo jedan čovjek koji je moćniji, bogatiji i pametniji od mene, on će biti moj protivnik i neprijatelj. Drugi poroci mogu ponekad ljude zbližiti. Na primjer, čovjek se može sprijateljiti i dobro se družiti u društvu pijanaca i bludnika. Međutim, kad je o oholici riječ, njegova oholost uvijek znači neprijateljstvo – ona jest neprijateljstvo.
Sada dolazimo na pitanje o onima koji su oholi a govore da vjeruju u Boga te se uz to još smatraju vrlo religioznima. Oholica ako i vjeruje sigurno štuje krivoga Boga. Riječima priznaju da u odnosu na Boga nisu ništa, ali u stvarnosti misle kako Bog posebno drži do njih te ih smatra daleko boljima od običnih ljudi. Vjerojatno je Krist mislio na takve kada je rekao da će govoriti o njemu i u njegovo ime izgoniti đavle, ali će im reći da ih nikada nije poznavao.
Kakva bi veza onda mogla biti između sektaštva (u religijskom smislu) i oholosti. Ako je oholost, kao što smo vidjeli, nešto što oholicu tjera da dokazuje svoju superiornost nad drugima na različitim područjima, možete samo zamisliti koliko će to biti snažno kada se oholice nađu na području vjere (religije). Na tom području oholica se natječe o najvećim, najvažnijim i najuzvišenijim stvarima i pitanjima. Nije Martin Luther nastupio kako je nastupio iz ljubavi prema Bogu i ljudima s namjerom da ozdravlja Kristovu Crkvu, nego zbog svoje oholosti. Pogledajmo neke njegove izjave:
(WA Ti, 3, 75, 2911: „ … Ja, Martin Luther, u pobuni sam zatukao sve seljake, jer sam ih naložio pobiti; sva njihova krv na mome je vratu. Ali ja upućujem na našega Gospodina Boga, on mi je to zapovjedio govoriti.“
Vidite, Luther je toliko superioran u odnosu na seljake da je ovlašten čak ih sve zatući.
Luther, WA 40 I, 180, 19: “… Protiv pape hoću i moram se hvastati svetom ohološću.“
Luther, WA 40 I, 182, 13: „Neka stoga kršćanin u stvarima vjere bude na najvećem stupnju ohol i tvrdoglav, neka uopće ništa ne trpi, neka nikome ne popusti ni za dlaku …“
Pogledajte, osim pokazivanja vlastite oholosti, kako ohološću pokušava zaraziti i svoje sljedbenike.
Luther, WA 40 I, 123, 15: „Proglašavamo prokletim svaki nauk koji odstupa od našega.“
Luther, WA 40 I, 181, 14: „Bezmjerno smo ponosni u Bogu, a ni anđelima na nebu ni Petru ili Pavlu, niti stotini careva ni Papa pa ni cijelome svijetu nećemo popustiti ni za prst širine.”
Vidite što oholost čini. Bezmjerno je ponosan, ni anđelima ni Petru ni Pavlu, .... ni cijelome svijetu neće ni za prst popustiti.
Luther, Sämtliche Werke, 63, str. 169-170: „Po meni knjiga Otkrivenja nema nikakav apostolski i proročki karakter. Svatko može oblikovati svoj vlastiti sud o toj knjizi, a što se mene tiče, osjećam odvratnost prema njoj, i za mene je ona dovoljan razlog da ju odbijem.“
Luther, WA 17, 141: „Bog je strašniji i jeziviji od đavla. Jer on djeluje i postupa s nama silom, kinji nas i muči i ne mari za nas.“
Luther, WA 14, 86: “Kada sam pogledao Krista (raspelo), vidio sam đavla”.
Na kraju vidite, oholica je morao udariti i na ono što je svojim temeljnim alatom proglasio, na Sveto pismo. Naravno, ostao je samo Bog, a oholice kad tad udare i na Boga. Kakvi su plodovi onoga na što je Luthera njegova oholost natjerala? Strašni, to priznaju i intelektualno pošteni protestantski povjesničari, sociolozi, politolozi i mnogi drugi. Duh oholosti Martina Luthera rodio je današnjih 50-tak tisuća sekti koje su iscurile iz Sole Scripture.
Drugi primjer. Iako u Svetom pismu stoji – Mt 24,36: "A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac. Kud ćete većeg izazova za oholicu od ovoga. Samo Otac nešto zna. Saznamo li dan kad će Isus na Zemlju doći, evo nas ravnima Ocu i većima od Sina, jer ni Sin ne zna. Mnoštvo je oholica živjelo na ovoj Zemlji pa je bilo i puno onih koji su se upustili u „svete računice“, a najpoznatiji među njima svakako je William Miller, otac Adventizma čije su „svete računice“ izračunale kako će Isus na Zemlju doći 1843., pa u proljeće 1844. i na koncu 22.10.1844. Tada će, naučavao je Miller, Isus pokupiti svoje - one koji ga spremni dočekaju – dok će ostali propasti, završiti kao one lude djevice iz Matejeva Evanđelja. Ženik će doći baš kad budu otišle po ulje za svjetiljke i zakasnit će. Vrata će se zatvoriti a one će ostati pred vratima. Ovako su vjerovali Mileriti (okupljeni oko Millera) koji su čekali Krista 22.10.1844. Doći će Krist, pokupit će njih koji ga čekaju, a sav ostali pokvareni svijet ostat će „pred vratima“ (kao lude djevice) a onda i propasti.
Na koncu dođe 22.10.1844. i Krist ne dođe. Svi su se razočarali, ali nisu svi jednako postupili. Miller na koncu prizna kako je grdno pogriješio, a jedna grupa (pioniri Adventista sedmog dana) na ovoj „Millerovoj provaliji“ izgradiše svoju sektu. Naučavali su: Isus nije došao na Zemlju, ali je preselio na Nebu iz Svetinje u Svetinju nad svetinjama. Oni koji to ne prihvaćaju, naučavali su ovi pioniri ASD, zapravo su grešnici, pokvareni svijet, kojeg je Bog 22.10.1844. odbacio i koji su kao one lude djevice ostali pred zatvorenim vratima. I Isus je 22.10.1844. prestao posredovati i moliti za ovaj pokvareni svijet, naučavali su tada pioniri ASD, i naučavali su to punih 7 godina, 1844.-1851. Ovaj događaj nije opametio oholice, oholice će ovu praksu nastaviti još puno intenzivnije, pa će se tako upravo u okrilju ASD roditi Jehovini svjedoci.
P.S. Ako ste znatiželjni, eno vam Marko piše na posebnoj temi: Kronologija Jehovinih svjedoka. Marko, dodaj u svojoj temi i podtemu: Kronologija Adventista sedmog dana. I ja ću ti malo pomoći pisati.
Oholost je porok koji nas najviše može omrznuti kod drugih, a da sami njegova postojanja kod nas nismo uopće svjesni. Također, što smo više zaraženi tim porokom, to nam se on manje sviđa kod drugih. U kršćanskom moralu suprotna mu je krijepost poniznosti. Po kršćanskim učiteljima, prvi porok, krajnje zlo, jest oholost. Razvratnost, ljutnja, lakomost, pijanstvo – to su sitnice u usporedbi s ohološću. Đavao je upravo zbog oholosti postao to što jest. Oholost je potpuno protubožje stanje duha.
Najlakši način da čovjek ustanovi stupanj vlastite oholosti jest u tome da se upita: „Koliko mi smeta što me drugi preziru, što me ne primjećuju ili što se preda mnom prave važni?“ Stvar je u tome što se naša oholost natječe s ohološću drugih. Oholost je u biti nužno natjecateljske naravi dok svi drugi poroci to mogu biti samo slučajno natjecateljski. Ohol se čovjek ne zadovoljava onime što posjeduje, zadovoljan je tek kada posjeduje više od drugih. Na primjer, spolni nagon može dva muškarca koji žele istu djevojku natjerati da se natječu, ali to je samo slučajnost, njih dvojica su mogli isto tako voljeti dvije različite djevojke. Međutim, kad je o oholom čovjeku riječ, on vam ne će oteti djevojku zato što je želi, on će to učiniti da sebi dokaže kako je bolji od vas. Dakle, oholost je po svojoj prirodi natjecateljska. Ako sam ohol i ako u cijelome svijetu postoji samo jedan čovjek koji je moćniji, bogatiji i pametniji od mene, on će biti moj protivnik i neprijatelj. Drugi poroci mogu ponekad ljude zbližiti. Na primjer, čovjek se može sprijateljiti i dobro se družiti u društvu pijanaca i bludnika. Međutim, kad je o oholici riječ, njegova oholost uvijek znači neprijateljstvo – ona jest neprijateljstvo.
Sada dolazimo na pitanje o onima koji su oholi a govore da vjeruju u Boga te se uz to još smatraju vrlo religioznima. Oholica ako i vjeruje sigurno štuje krivoga Boga. Riječima priznaju da u odnosu na Boga nisu ništa, ali u stvarnosti misle kako Bog posebno drži do njih te ih smatra daleko boljima od običnih ljudi. Vjerojatno je Krist mislio na takve kada je rekao da će govoriti o njemu i u njegovo ime izgoniti đavle, ali će im reći da ih nikada nije poznavao.
Kakva bi veza onda mogla biti između sektaštva (u religijskom smislu) i oholosti. Ako je oholost, kao što smo vidjeli, nešto što oholicu tjera da dokazuje svoju superiornost nad drugima na različitim područjima, možete samo zamisliti koliko će to biti snažno kada se oholice nađu na području vjere (religije). Na tom području oholica se natječe o najvećim, najvažnijim i najuzvišenijim stvarima i pitanjima. Nije Martin Luther nastupio kako je nastupio iz ljubavi prema Bogu i ljudima s namjerom da ozdravlja Kristovu Crkvu, nego zbog svoje oholosti. Pogledajmo neke njegove izjave:
(WA Ti, 3, 75, 2911: „ … Ja, Martin Luther, u pobuni sam zatukao sve seljake, jer sam ih naložio pobiti; sva njihova krv na mome je vratu. Ali ja upućujem na našega Gospodina Boga, on mi je to zapovjedio govoriti.“
Vidite, Luther je toliko superioran u odnosu na seljake da je ovlašten čak ih sve zatući.
Luther, WA 40 I, 180, 19: “… Protiv pape hoću i moram se hvastati svetom ohološću.“
Luther, WA 40 I, 182, 13: „Neka stoga kršćanin u stvarima vjere bude na najvećem stupnju ohol i tvrdoglav, neka uopće ništa ne trpi, neka nikome ne popusti ni za dlaku …“
Pogledajte, osim pokazivanja vlastite oholosti, kako ohološću pokušava zaraziti i svoje sljedbenike.
Luther, WA 40 I, 123, 15: „Proglašavamo prokletim svaki nauk koji odstupa od našega.“
Luther, WA 40 I, 181, 14: „Bezmjerno smo ponosni u Bogu, a ni anđelima na nebu ni Petru ili Pavlu, niti stotini careva ni Papa pa ni cijelome svijetu nećemo popustiti ni za prst širine.”
Vidite što oholost čini. Bezmjerno je ponosan, ni anđelima ni Petru ni Pavlu, .... ni cijelome svijetu neće ni za prst popustiti.
Luther, Sämtliche Werke, 63, str. 169-170: „Po meni knjiga Otkrivenja nema nikakav apostolski i proročki karakter. Svatko može oblikovati svoj vlastiti sud o toj knjizi, a što se mene tiče, osjećam odvratnost prema njoj, i za mene je ona dovoljan razlog da ju odbijem.“
Luther, WA 17, 141: „Bog je strašniji i jeziviji od đavla. Jer on djeluje i postupa s nama silom, kinji nas i muči i ne mari za nas.“
Luther, WA 14, 86: “Kada sam pogledao Krista (raspelo), vidio sam đavla”.
Na kraju vidite, oholica je morao udariti i na ono što je svojim temeljnim alatom proglasio, na Sveto pismo. Naravno, ostao je samo Bog, a oholice kad tad udare i na Boga. Kakvi su plodovi onoga na što je Luthera njegova oholost natjerala? Strašni, to priznaju i intelektualno pošteni protestantski povjesničari, sociolozi, politolozi i mnogi drugi. Duh oholosti Martina Luthera rodio je današnjih 50-tak tisuća sekti koje su iscurile iz Sole Scripture.
Drugi primjer. Iako u Svetom pismu stoji – Mt 24,36: "A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac. Kud ćete većeg izazova za oholicu od ovoga. Samo Otac nešto zna. Saznamo li dan kad će Isus na Zemlju doći, evo nas ravnima Ocu i većima od Sina, jer ni Sin ne zna. Mnoštvo je oholica živjelo na ovoj Zemlji pa je bilo i puno onih koji su se upustili u „svete računice“, a najpoznatiji među njima svakako je William Miller, otac Adventizma čije su „svete računice“ izračunale kako će Isus na Zemlju doći 1843., pa u proljeće 1844. i na koncu 22.10.1844. Tada će, naučavao je Miller, Isus pokupiti svoje - one koji ga spremni dočekaju – dok će ostali propasti, završiti kao one lude djevice iz Matejeva Evanđelja. Ženik će doći baš kad budu otišle po ulje za svjetiljke i zakasnit će. Vrata će se zatvoriti a one će ostati pred vratima. Ovako su vjerovali Mileriti (okupljeni oko Millera) koji su čekali Krista 22.10.1844. Doći će Krist, pokupit će njih koji ga čekaju, a sav ostali pokvareni svijet ostat će „pred vratima“ (kao lude djevice) a onda i propasti.
Na koncu dođe 22.10.1844. i Krist ne dođe. Svi su se razočarali, ali nisu svi jednako postupili. Miller na koncu prizna kako je grdno pogriješio, a jedna grupa (pioniri Adventista sedmog dana) na ovoj „Millerovoj provaliji“ izgradiše svoju sektu. Naučavali su: Isus nije došao na Zemlju, ali je preselio na Nebu iz Svetinje u Svetinju nad svetinjama. Oni koji to ne prihvaćaju, naučavali su ovi pioniri ASD, zapravo su grešnici, pokvareni svijet, kojeg je Bog 22.10.1844. odbacio i koji su kao one lude djevice ostali pred zatvorenim vratima. I Isus je 22.10.1844. prestao posredovati i moliti za ovaj pokvareni svijet, naučavali su tada pioniri ASD, i naučavali su to punih 7 godina, 1844.-1851. Ovaj događaj nije opametio oholice, oholice će ovu praksu nastaviti još puno intenzivnije, pa će se tako upravo u okrilju ASD roditi Jehovini svjedoci.
P.S. Ako ste znatiželjni, eno vam Marko piše na posebnoj temi: Kronologija Jehovinih svjedoka. Marko, dodaj u svojoj temi i podtemu: Kronologija Adventista sedmog dana. I ja ću ti malo pomoći pisati.