Kao što sam najavio, vidjet ćemo jedan slučaj koji možda pomogne bolje upoznati i procijeniti lik i djelo Ellen White.
Pojedini službenici Crkve s Juga prakticirali su odlaziti među članove Crkve u nekim Sjevernim državama i ubirati porez i donacije za svoj rad. Starješina George F. Watson, predsjednik Colorado konferencije, prigovorio je zbog ove prakse u njegovoj konferenciji. Ubrzo je primio svjedočanstvo od Ellen White, 22. siječnja 1906., u kojem je ona branila ovu nepravilnost, te ga upozoravala da šuti. U svjedočanstvu ona kaže:
"Bilo mi je predlagano godinama da svoju desetinu uzmem za sebe .... Sama sam se opredjelila da svoju desetinu upotrijebim za ono za što sam smatrala da je potrebno. .... To je pitanje koje ne treba komentirati jer bi to zahtijevalo da obznanim koje su to potrebe, a to ne želim. .... Ako mi netko kaže: Sestro White, hoćeš li uzeti moju desetinu i upotrijebiti je za ono što je najpotrebnije?, ja ću reći: Da, hoću, - i učinila bih tako. Još bih pohvalila one sestre koje su svoje desetine dale za najpotrebnije slučajeve. .... Tijekom godina tu i tamo netko bi izgubio povjerenje u davanje desetine direktno meni u ruke. ... Ja bih uzela novac, dala potvrdu za to i rekla im gdje će se to upotrijebiti. Ovo vam pišem da zadržite hladnokrvnost i da se ne uzburka javnost oko ovog pitanja, kako ljudi ne bi prestali postupati kao do sada."
Pogledajte, Ellen White sama priznaje da ovo piše "da se ne uzburka javnost". I također, dodaje Ellen White, "kako ljudi ne bi prestali postupati kao do sada." Zašto bi se "uzburkala javnost" i zašto bi ljudi mogli "prestati postupati kao do sada"? Pa zbog toga što je praksa bila drugačija, a propisala ju je sama Ellen White. Pogledajmo što je Ellen White napisala deset godina ranije. U "The Review and Herald", 10. studenog 1896., Ellen White je napisala:
"Neka nitko ne misli da je slobodan zadržati svoju desetinu za potrebe prema vlastitoj prosudbi. Ona se ne može upotrijebiti niti za ono što se smatra prikladnim, čak ni onda kad to možda izgleda kao rad za Gospodina. ... Službenik ne bi trebao osjećati da on može zadržati i upotrijebiti je prema vlastitom sudu, jer je samo službenik. To nije njegovo. .... Neka ne utiče na skretanje od zakonskog korištenja desetina i prinosa posvećenih Bogu. Neka ih pohrani u riznicu."
Usporedite sada što je sama propisala, a kako se deset godina kasnije ponaša. "Neka nitko ne misli da je slobodan zadržati svoju desetinu za potrebe prema vlastitoj prosudbi", propisuje Jelena, a onda piše svjedočanstvo George-u F. Watson-u i kaže: "Sama sam se opredjelila da svoju desetinu upotrijebim za ono za što sam smatrala da je potrebno". "To nije njegovo, ... Neka ih pohrani u riznicu.", propisuje Jelena za prikupljeni novac, a u gornjem slučaju, kada su neki uzeli novac kao da je njihov, Jelena piše Watson-u i kaže mu kako to "ne treba komentirati". Ona čak i otkriva zašto to "ne treba komentirati". "Da se ne uzburka javnost" i "da ljudi ne bi prestali davati novac", dodaje Jelena.
Godine 1909., ovo i druga pitanja slične važnosti sabrana su zajedno i objavljena u Svesku IX "Svjedočanstava". Povjerenstvo Vijeća Generalne konferencije održalo je sastanak iza zatvorenih vrata u Washingtonu, 27. listopada 1913. Nakon čitanja ovih dviju kontradiktornih izjava, starješina Watson, držeći po jednu izjavu u svakoj ruci, rekao je da ne može vjerovati da je obje izjave napisala ista osoba. Nevjerujući da je takvo što mogla napraviti Ellen White, dodao je da za ovo tereti J.E. White-a, najstarijeg sina Ellen White koji je 1906. postao odgovoran za javno komuniciranje, te da vjeruje kako je ovo "proizvod njegovog bijednog mozga." Gotovo osam godina, rekao je Watson, bio je u mraku neznanja da li je to bilo pravo svjedočanstvo ili ne, te ustvrdio da su stotine tisuća dolara bile preusmjerene iz redovnih kanala u nepoznatom pravcu.
Konačno, na tom istom sastanku, starješina W.C. White, kao odgovor na ono što je rekao starješina Watson, dao je slijedeću izjavu:
"Priopćenje je napisala moja majka i bilo je umnoženo, jedan primjerak je poslan bratu Watson-u a drugi primjerak, priznajem nepromišljeno, mom bratu. To je dovelo do zabune kako je priopćenje išlo od mog brata mojoj majci. Jako mi je žao da je priopćenje uopće napisano."
Evo kako se koristilo Boga i "Božji pečat" za mlaćenje novca. Čim bi novca zatrebalo, "Bog bi se Jeleni objavio i poslao svjedočanstvo", a onda neka ne plati tko se usudi.
Miller je prije 22.10.1844. vjerovao da će 22.10.1844. Isus doći na Zemlju i, sasvim logično, vjerovao je da će tada završiti vrijeme milosti. Međutim, nakon 22.10.1844. Miller to više niti vjeruje niti naučava, dapače, odbacuje to kao veliku pogrešku. Nakon 22.10.1844. jedino su Ellen White i pioniri ASD vjerovali i naučavali da je 22.10.1844. završilo vrijeme obraćenja i spasenja za grešnike. I ovu bogohulnost vjerovali su i naučavali punih sedam godina, sve do 1851. godine.