Muzicke legende

Član
Učlanjen(a)
09.07.2009
Poruka
2.898
Thin Lizzy

Thin Lizzy

inside-gate.gif


But first the Band Biography

One of the defining rock groups of the 20th Century, Thin Lizzy began life in Dublin in 1969 when childhood friends Phil Lynott and Brian Downey were approached by two former members of Van Morrison's band 'Them', Eric Wrixon (keyboards) and Eric Bell (guitar).

Prior to this Lynott and Downey had been playing together as 'Orphanage', along with Pat Quigley on bass and Joe Staunton on guitar. The newly formed Thin Lizzy saw Brian Downey on drums and Lynott playing bass and vocals.

Their first release, on Parlophone, came in July 1970. It was an original composition of Lynott's called 'The Farmer'. Out of 500 copies pressed, 283 sold. An inauspicious start maybe, but the band were destined for great things.

Soon after, Wrixon left the band and the remaining three members continued to play live most nights of the week. Peter Eustace, the group's roadie recalled: 'Thin Lizzy was very much Eric's band at the beginning, and Phil barely got a look-in. My earliest memory of Thin Lizzy live was that it was just Eric going through his Jeff Beck and Jimi Hendrix routines.'

Signing to Decca Records, their first album 'Thin Lizzy' was released in 1971. Speaking of the group's recording sessions, Bell said: 'We were totally bombed for the duration of that record.' In spite of this, 'Thin Lizzy' and their next album 'Shades Of A Blue Orphanage' were described as intriguing, quirky LPs that tended to defy easy categorisation. Although neither album charted, their early fan based was helped along by DJ Kid Jensen who would feature them on his radio Luxembourg show, and they began to build a strong underground following.

During 1972 they toured Europe, but it was only really back in Ireland that their tours provided the funds to keep the band going. Despite this, they knew that if they wanted to break into the wider market they had to persevere with playing in England.

Later that year, Slade went on tour and Thin Lizzy were booked as their support. Decca released a record to coincide with this tour, and chose Lizzy's unique rock version of a traditional Irish folk song: 'Whiskey In The Jar'. Although the song stayed in the top of the Irish charts for 17 weeks and reached number 6 in England, the band were annoyed at being lumbered with a 'folksy' label that they were determined to shake off.

Work began on their third album 'Vagabonds Of The Western World' and was released in the autumn of 1973. Combining the traditions of Pop Art on the cover and a yarn about the 'Legend of the Vagabond' along with a shamrock design on the back, this album demonstrated the growing progression of Phil's vision for the group: mystical Celtic meets hard hitting rock.

Downey said: 'The quality of Phil's song writing and the aggression in our playing made it a good album. I think 'The Rocker' just about sums up what Thin Lizzy was all about at that time.'

During this period Phil began to take up the creative reins of the band and Eric Bell left the group in 1974. He was replaced by Gary Moore for a few months as they continued with an Irish and then an English tour. A series of dates in Germany followed this, with guitarists Andy Gee and John Cann.

Despite the live work, chart success continued to elude the band and Lynott and Downey were on the verge of calling it a day. Instead they signed up two new guitarists Р Brian 'Robbo' Robertson from Glasgow and Californian Scott Gorham, and a new era dawned for Thin Lizzy.

The deal with Decca had run its course and the newly formed line-up then signed with Phonogram. Their fourth album 'Night Life' was released in November 1974 and they continued to grind away on the road, honing their act and becoming a tighter and more accomplished group.

The next album 'Fighting' in 1975 saw Lizzy's style develop further with the harmonised guitar-lines of Gorham and Robertson backed up with power-chord rhythm work. As Scott recalls: 'Wishbone Ash had done the twin guitar thing before us, but we took the idea and put it into a hard rock context, with more aggression.'

Their hard work was rewarded with the breakthrough album 'Jailbreak' in 1976 and the single 'The Boys Are Back In Town'. Both were massive international hits with the single hitting number 8 in the UK charts. Reaching the top 20 in the US, the album sales exceeded 100,000 copies Р far and away their best success to date. Riding this wave, their next album 'Johnny The Fox' released in October 1976 went gold confirming their status, and the single 'Don't Believe A Word' reached number 12 in the UK charts.

Following a sell-out British tour at the end of 1976, the band were all set for an American tour when Brian Robertson was injured and they were forced to cancel.

Instead they went to America as the supporting band for Queen, and drafted in Gary Moore as a replacement for Robertson. Once the tour had ended, Robertson confirmed he would not be returning to the group and the three-piece of Phil, Brian Downey and Scott went on to record the 1977 album 'Bad Reputation'. In the end Robertson did return to re-join Lizzy during the album recording and stayed with the group doing session work and guest appearances until August 1978 when he finally left to form 'Wild Horses'.

'Bad Reputation' was released in September of 1977 and stormed to number 4 in the UK charts. Coming as it did on the back of 'Jailbreak' and 'Johnny The Fox', this cemented the band's position as one of the most successful rock bands of the time.

Thin Lizzy embarked on a US tour in the autumn of 1977 and the following year they began mixing work on a double album 'Live and Dangerous'. They strived to recreate the energy and excitement of their stage performances in the studio and the album was a hit on both sides of the Atlantic. The track 'Still In Love With You' is considered by many to be a highlight of Phil's career.

Later in 1978 they took off for another US tour, this time with Gary Moore replacing Robbo once again. Also absent was Brian Downey. 'I was totally exhausted', he said. 'I just couldn't take it anymore. I didn't want to see another stage again, and I certainly didn't want to go on to Australia, as had been proposed.' The band booked drummer Mark Nauseef, who had been playing with the Ian Gillan Band, as Brian's replacement for the tour.

At the end of the 1978 tour, Phil, Scott, Gary and a now rested Brian Downey came together in London and Paris to work on the next LP, 'Black Rose Р A Rock Legend'. Released in 1979, the central piece of the work was the title track, in Gaelic 'Roisin Dubh'.

Back on the road in the US, frictions within the band grew and resulted in Gary Moore being replaced by Midge Ure half way through the tour. Guitarist Dave Flett, ex-Manfred Mann's 'Earth Band', was also bought on board for the dates in Japan, which enabled Midge to switch to keyboards for some songs and saw the phenomenon of three lead guitars at the front of the stage.

Following the tours, Darren Wharton was recruited as a full-time keyboard player enabling Midge to honour his previous commitment to join a new group, Ultravox.

Dave Flett was replaced by Terence Charles 'Snowy' White in 1980 who also debuted on that years 'Chinatown' album, but ultimately gave way to John Sykes who brought with him the younger energy needed for a Thin Lizzy guitarist.

1980 also saw the release of Phil's first solo album 'Solo In Soho'. The track 'Yellow Pearl' was subsequently chosen as the theme tune for BBC's Top Of The Pops. Although billed as a solo album, it included Brian, Scott and Snowy White as well as Midge Ure, Mark Knopfler and Huey Lewis among others.

'The Adventures Of Thin Lizzy' was released in 1981 and went gold in the UK. This was followed by the new album 'Renegade', together with a tour. Thin Lizzy also headlined the very first Slane festival in Ireland supported by U2, Hazel O'Connor and Rose Tattoo.

Disappointing sales of both 'Renegade' and Phil's second solo album precipitated a farewell tour to coincide with the release of 'Thunder And Lighting'. Both the new album and the live dates in fact proved extremely popular and caused a resurgence of interest in the group. With John Sykes now on board the tour lasted nearly a year and culminated in a gala performance at the Hammersmith Odeon featuring special guests Brian Robertson, Eric Bell and Gary Moore joining Phil and the band. The 1983 double live album 'Life' included this gem from the tour but suffered from a delayed release.

Thin Lizzy's final UK show was on 28th August 1983 at the Reading Festival. Their farewell concert came on 4th September that year at the Monsters Of Rock Festival in Nuremburg, Germany.

[YOUTUBE]xrguJziuq9s[/YOUTUBE][YOUTUBE]d48miCWd9xg[/YOUTUBE]

Discography

sd.jpg

Still Dangerous
March 2009
Soldier Of Fortune 5:23
Jailbreak 4:27
Cowboy Song 5:05
Boys are back in town 4:45
Dancing in the moonlight 4:09
Massacre 3:02
Opium Trail 4:51
Don't Believe A Word 2:24
Baby Drives Me Crazy 6:12
Me And The Boys

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
Brian Robertson - Guitar



greatesthits.jpg

Greatest Hits
June 2004
Disc: 1
The Boys Are Back In Town
Jailbreak
Don't Believe A Word
Dancing In The Moonlight (It's Caught Me In It's Spotlight)
Rosalie
Waiting For An Alibi
Do Anything You Want To
Sarah
Chinatown
Killer On The Loose

Disc: 2
Whisky In The Jar
Out In The Fields (Gary Moore & Phil Lynott)
Pariesiene Walkways (Gary Moore & Phil Lynott)
Emerald
Bad Reputation
Wild One
Fighting My Way Back
Showdown
Black Rose
Dear Miss Lonely Hearts

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
John Sykes - Guitars
Darren Wharton - Keyboards

Snowy White - Guitar *
Brian Robertson - Guitar +
Gary Moore - Guitar ^
Eric Bell - Guitar


wild.jpg

Wild One
June 1999
Boys Are Back In Town
Jailbreak
Don't Believe A World
Waiting For An Alibi
Rosalie/Cowgirl Song
Cold Sweat
Thunder And Lightning
Out In The Fields
Dancin' In The Moonlight
Parisienne Walkways
Sarah
Still In Love With You
Emerald
Bad Reputation
Killer On The Loose
Chinatown My Chinatown
Do Anything You Want To
Rocker
Whiskey In The Jar

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
John Sykes - Guitars
Darren Wharton - Keyboards

Snowy White - Guitar *
Brian Robertson - Guitar +
Gary Moore - Guitar ^
Eric Bell - Guitar



life.jpg

Life/Live
November 1983

Thunder And Lightning
Waiting For An Alibi
Jailbreak
Baby Please Don't Go
The Holy War
Renegade *
Hollywood *
Got To Give It Up
Angel of death
Are You Ready
The Boys Are Back In Town
Cold Sweat
Don't Believe A WordKiller On The Loose *
The Sun Goes Down
Emerald +
Black Rose (A Rock Legend) ^
Still In Love With You
The Rocker + ^


Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
John Sykes - Guitars
Darren Wharton - Keyboards

Snowy White - Guitar *
Brian Robertson - Guitar +
Gary Moore - Guitar ^
Eric Bell - Guitar



thunder.jpg

Thunder and Lightning

March 1983

Thunder And Lightning
This Is The One
The Sun Goes Down
The Holy War
Cold Sweat
Someday She Is Going To Hit Back
Baby Please Don't Go
Bad Habits
Heart Attack

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
John Sykes - Guitars
Darren Wharton - Keyboards



renegade.jpg

Renegade

November 1981

Angel Of Death
Renegade
The Pressure Will Blow
Leave This Town
Hollywood
No one Told Him
Fats
Mexican Blood
It's Getting Dangerous


Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
Snowy White - Guitars
Darren Wharton - Keyboards



adventures.jpg

The Adventures of Thin Lizzy

March 1981

Whiskey In The Jar
Wild One
Jailbreak
The Boys Are Back In Town
Don't Believe A Word
Dancing In The Moonlight
Waiting For An Alibi
Do Anything You Want To
Sarah
Chinatown
Killer On The Loose

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Eric Bell - Guitars
Scott Gorham - Guitars
Brian Robertson - Guitars
Gary Moore - Guitars
Snowy White - Guitars



china.jpg

Chinatown
September 1980
We Will Be Strong
Chinatown
Sweetheart
Sugar Blues
Killer On The Loose
Having A Good Time
Genocide
Didn't I
Hey You

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
Snowy White - Guitars
Darren Wharton - Keyboards
Midge Ure - Keyboards



black-rose.jpg

Black Rose
April 1979
Do Anything You Want To
Toughest Street In Town
S & M
Waiting For An Alibi
Sarah
Got To Give It Up
Get Out Of Here
With Love
Black Rose (A Rock Legend)

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
Gary Moore - Guitars



saga.jpg

The Continuing Saga of the Ageing Orphans
September 197
Things Ain't Working Out Down At The Farm *
Buffalo Gal *
Sarah *
Honesty Is No Excuse
Look What The Wind Blew In *
Mama Nature Said
The Hero And The Madman
Slow Blues *
Dublin *
Brought Down *
Vagabonds Of The Western World

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Eric Bell - Guitars
Gary Moore - Guitars
Midge Ure - Guitars *



danger.jpg

Live & Dangerous
June 1978
Jailbreak
Emerald
Southbound
Rosalie/Cowgirl's Song
Dancing In The Moonlight *
Massacre
Still In Love With You
Johnny The Fox
Cowboy Song
The Boys Are Back In Town
Don't Believe A Word
Warriors
Are You Ready
Suicide
Sha La La
Baby Drives Me Crazy ^
The Rocker

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
Brian Robertson - Guitars

John Earle - Saxophone *
Huey Lewis - Harmonica ^



rep.jpg

Bad Reputation
September 1977
Soldier Of Fortune
Bad Reputation
Opium Trail
Southbound
Dancing In The Moonlight
Killer Without A Cause
Downtown Sundown
That Woman's Gonna Break Your Heart
Dear Lord

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
Brian Robertson - Guitars



jfox.jpg

Johnny The Fox
October 1976
Johnny
Rocky
Borderline
Don't Believe A Word
Fools Gold
Johnny The Fox Meets Jimmy The Weed
Old flame
Massacre
Sweet Marie
Boogie Woogie Dance

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
Brian Robertson - Guitars



remember.jpg

Remembering Pt1
August 1976
Black Boys On The Corner
A Song For While I'm Away
Randolph's Tango
Little Girl In Bloom
Sitamoia *
Little Darling *
Remembering
Gonna Creep Up On You
Whisky In The Jar
The Rocker

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Eric Bell - Guitars
Gary Moore - Guitars *



jail.jpg

Jailbreak
March 1976
Jailbreak
Angel From The Coast
Running Back
Romeo And The Lonely Girl
Warriors
The Boys Are Back In Town
Fight Or Fall
Cowboy Song
Emerald

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
Brian Robertson - Guitars



fighting.jpg

Fighting
August 1975
Rosalie
For Those Who Love To Live
Suicide
Wild One
Fighting My Way Back
Kings Vengeance
Spirit Slips Away
Silver Dollar
Freedom Song
Ballad Of A Hard Man

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
Brian Robertson - Guitars



nightlife.jpg

Night Life
October 1974
She Knows
Nightlife
It's Only Money
Still In Love With You *
Frankie Carroll
Showdown
Banshee
Philomena
Sha la la
Dear heart

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Scott Gorham - Guitars
Brian Robertson - Guitars
Gary Moore - Guitars *
Frankie Miller - Vocals *




vagabond.jpg

Vagabond
September 1973
Mama Nature Said
The Hero And The Madman
Slow Blues
The Rocker
Vagabond Of The Western World
Little Girl In Bloom
Gonna Creep Up On You
A Song For While I'm Away

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Eric Bell - Guitars



shades.jpg

Shades of a Blue Orphanage
March 1972
The Rise And Dear Demise Of The Funky Nomadic Tribes
Buffalo Gal
I Don't Want To Forget How To Jive
Sarah
Brought Down
Baby Face
Chatting Today
Call The Police
Shades Of A Blue Orphanage

Philip Lynott - Bass, Vocals
Eric Bell - Guitars
Brian Downey - Drums



tl.jpg

Thin Lizzy
April 1971
The Friendly Ranger At Clontarf Castle
Honesty Is No Excuse
Diddy Levine
Ray-Gun
Look What The Wind Blew In
Eire
Return Of The Farmer's Son
Clifton Grange Hotel
Saga Of The Ageing Orphan

Philip Lynott - Bass, Vocals
Brian Downey - Drums
Eric Bell - Guitars


zap_lizzy.jpg
 
Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Kiss

Kiss


kiss_concertlive.jpg


Kiss je grupa koja je promijenila glazbenu kartu svijeta u vrlo kratkom roku, premda joj u pocetku karijere nitko nije davao niti miligram šanse za bilo kakav, makar i minimalan uspjeh. Medutim, desilo se upravo suprotno. Nadmašivši u kratkom roku pionire glam rocka, New York Dollse i Alicea Coopera, na cijim su idejama dijelom i izrasli, Kiss je objavio nekoliko ploca koje su još i dan danas apsolutni klasici, ne samo rocka, nego i kompletne glazbene scene. Iako su visoku kvalitativnu razinu održali tek 5 – 6 godina, to je bilo dovoljno da postanu jedan od najvecih bendova svih vremena, sa najodanijom vojskom obožavatelja. Otkrijte Kiss misterij. Jer kao što je jednom rekao Gene Simmons; ovo sve što cete citati o njima nije legenda nego – istina. Otputujmo vremenskim strojem cetrdesetak, ili nešto manje godina unazad. Trenutno se nalazimo u New Yorku, druga je polovica šezdesetih godina 20. stoljeca, i zajedno smo s Amerom Paulom Stanleyem i Izraelcem Geneom Simmonsom, koji se iz rodnog Izraela kao devetogodišnjak doselio u New York 1958. godine. Ubrzo nakon medusobnog upoznavanja, s odredenim muzickim iskustvom uglavnom stecenim u široj javnosti nepoznatim bendovima, njih dvojica 1968. godine osnivaju grupu Wicked Lester, s kojom bezuspješno pokušavaju uci u glazbenu orbitu. Cak su i snimili jedan cijeli album, no on nije uspio biti objavljen. Nakon nekoliko godina uzaludnog traganja za muzickim identitetom, oni raspuštaju bend, i 1973. godine odluce zapoceti ponovno, te pozivaju u pomoc bubnjara Petera Crissa i gitaristu Ace Frehleyja i krecu u avanturu lude vožnje muzickim toboganom, niti ne sluteci da su upravo tada otvorili jednu od najvecih stranica cjelokupne, ne samo glazbene, vec povijesti covjecanstva. Paul Stanley daje grupi ime, Ace Frehley osmišljava logo, i ludnica je mogla poceti. Želeci stvoriti dotad nevidenu glazbenu atrakciju, cetvorica momaka s njujorških ulica nabacuju make-up, i pod maskama uzimaju alter ego, izražavajuci time svoju drugu osobnost i skrivene želje. Tako Paul postaje 'Star Lover', Gene 'Demon Lizard', Ace 'Space Man', a Peter 'Cat Man'. U uvodnom dijelu karijere mnogi su ih izbjegavali slušati, a narocito gledati, etiketirajuci ih kao 'opasan bend, nazivavši ih i 'monstrumima rocka'. U tom pocetnom periodu, nisu baš imali prevelikog uspjeha, premda su 'opasni' bili samo po izgledu, obzirom da su pjevali o realnim stvarima poput ljubavi, slobodoumnosti, traženja istine ili ostvarivanja najskrivenijih snova. Prvi pravi koncert Kissovci održavaju krajem 1973. godine u New Yorku, u Academy Of Music, i to kao predgrupa Blue Oyster Cultu. Usput receno, samo dvije godine kasnije, na koncertu u Nassau Colisseumu, ova su dva benda zamijenili uloge, tada je Kiss bio glavni. Nakon još nekoliko zapaženijih svirki, odradenih uglavnom po njujorškim nocnim klubovima, dogada se najbitnija stvar u njihovoj cjelokupnoj karijeri. Za njih je cuo, vidio ih, i na kraju pozvao na televiziju, u ono vrijeme jedan od najpoznatijih TV – producenata Bill Auocin. Nakon tri nastupa na americkoj dalekovidnici i dvotjedne suradnje, Bill ih preko njihova menadžera upoznaje sa Neilom Vogarthom, vlasnikom mlade izdavacke kuce Casablanca, kojoj je po procjeni bossova, upravo takav band bio nasušna potreba. Ugovor je odmah potpisan, i Kiss postaje prvi bend na tom labelu. Ubrzo, travnja 1974., izdaju i prvu plocu, naziva "Kiss", na kojoj predstavljaju kombinaciju cvrstog hard rocka i rock 'n' rolla šezdesetih, te odmah postaju idoli milijunima rockera širom svijeta. Što zbog kvalitetne glazbe, što zbog ekscentricnih i provokativnih nastupa, a što i poradi izgleda, ubrzo su u drugi plan potisnuli dotadašnje zvijezde tzv. 'USA glam shock rocka', Alice Coopera i New York Dollse. Debi odmah donosi zlatni tiraž, plasira se na 87. mjesto US chartsa, a uz ostale, vodeci hitovi su pjesme "100 000 Years" i "Black Diamond". Obzirom da imaju hrpetinu otprije spremnog materijala, iste, 1974. godine u mjesecu studenom, izdaju drugu plocu, "Hotter Than Hell", koja takoder dostiže zlatni tiraž. Slijedeca godina, 1975., i nova ploca imena "Dressed To Kill", kojom samo potvrduju i ucvršcuju svoj status super zvijezda onog, ali i najavljuju da ce to biti i u nadolazecim vremenima. Na toj se ploci nalazi njihov najveci hit svih vremena, neuništivi "Rock 'n' roll All Night". Prve tri ploce prodavale su se polako, ali sigurno, i bez obzira što je u ono vrijeme bilo, uz gore imenovane, još kvalitetnih izvodaca, postalo je jasno da je Kiss nešto sasvim drugo, nešto cemu treba posvetiti pravu pozornost. Te godine Kissovci su na velikoj turneji koju obilježavaju spektakularni scenski nastupi, na kojima dominiraju vrhunski vatrometi i glamurozna rasvjeta, a dodatne su atrakcije Geneovo riganje vatre (za cijeg si je uvježbavanja u nekoliko navrata uspio i spaliti kosu) i krvi, uz njegov zaštitni znak, jezicne akrobacije, zatim Aceove plamtece Les Paul gitare iz kojih lansira svjetlece rakete, Peterovi setovi bubnjeva koji se uzdižu nad stageom i publikom, a koncerti su cesto znali završavati Paulovim razbijanjem gitara. U tim su si trenucima sve to mogli priuštiti, obzirom da im je moc bankovnih racuna rasla paralelno sa svezemaljskom popularnošcu. U tom ozracenju izdaju dvostruku live plocu "Alive, koja je u mnogim kasnijim anketama proglašena za najbolji živi album u povijesti rocka. Usput receno, plasirala se na 9. mjesto USA Top 20 albuma, a legendarni "Rock 'n' roll All Night", dogurao je do 12. pozicije singlova. To su bili nevideni uspjesi jednog benda kojemu je na pocetku karijere samo šacica rijetkih optimista predvidala svijetlu buducnost. Godina 1976. donosi plocu "Destroyer", prvu koja je dosegla platinasti tiraž, s najvecim hitom, Crissovom power baladom "Beth", koju je napisao i otpjevao za svoju ženu. Uz tu je pjesmu vezana i jedna zanimljivost. Ona je, naime, stavljena na B side singla kao 'otpadak', iz jednostavnog razloga što su singl ploce uz A, sadržavale i B stranu, i nešto se moralo naci i na njoj. Ali, dešava se nešto potpuno neocekivano. "Beth" postaje veliki hit i njihov prvi singl koji je ušao u Top 10, proboravivši jedno vrijeme na 7. mjestu americke Top ljestvice. Ta je ploca zanimljiva i po tome što se po prvi puta u ulozi producenta našao Bob Ezrin, koji je pjesmama poput "Detroit Rock City", "God Of Thunder", "Do You Love Me", a i cijeloj ploci podignuo kvalitetu zvuka na daleko viši nivo u odnosu na dotadašnji. Te godine objavljuju, po mnogima nepotrebnu "Rock 'n roll Over" plocu, no njihovu slavu ništa nije moglo zasjeniti, pa tako niti jedan 'obicni' album, izdan reda radi, ili 'ko zna iz kojeg drugog razloga. Ali zato nije bilo razloga da i on ne bude prodan u platinastoj tiraži. Slijedece, 1977. godine, Kiss izdaje još jednu u nizu odlicnih ploca, "Love Gun", prodanu takoder, poput prethodnih, u platinastoj nakladi, a na njoj kao vokalni solista debitira Ace Frehley. Plocu proslavljaju, uz druge, pjesme "I Stole Your Love", "Shock Me" i "Love Gun". Uz tu je godinu vezana još jedna zanimljivost. Nakon proslave izlaska prvog broja njihovog stripa "Marble, sva cetvorica pohranili su vlastitu krv u spremnik tinte u tiskari gdje je otisnut prvi broj stripa. Pouceni ugodnim iskustvom izdavanja live albuma, i te su godine snimke s ništa manje spektakularne "Love Gun – Alive II turneje, odlucili trajno pohraniti u LP formatu. Izlazak "Alive II" ploce u studenom mjesecu, opet je bio pun pogodak, jer je svijet tada bio i više nego lud za Kissovcima, i to je to trebalo maksimalno iskoristiti. Ona je uz pjesme snimljene na koncertima tijekom turneje, sve od reda hitove, sadržavao i pet novih stvari. U to je vrijeme Kissmanija zahvatila gotovo cijelu kuglu zemaljsku, i gdje god bi se pojavili, docekivani su poput Bogova. Osim toga, mogli su se kupiti Kiss fliperi, školski pribori, originalne šminke, razne igrice, a prodavale su se i Kiss lutke, bilo pojedinacno ili u kompletu, što je bio dokaz totalne Kissoludnice. 1977. godine snimljen je i film, "Kiss protiv fantoma u parku, s clanovima grupe u glavnim ulogama pozitivaca. U to su se vrijeme za snimke Kissovaca bez maski nudila cijela bogatstva, tako da je svaki clan imao osobnog tjelohranitelja, koji ga je štitio od fotoreportera, paparazza, fanova, ali i svih ostalih znatiželjnika s foto aparatima. Popularnost je dosegla tocku usijanja s koje više nije bilo povratka. Barem se tada tako mislilo. Naredne godine, svaki je clan grupe izdao solo plocu, s logom grupe u uglu, i naravno svojim imenom, od kojih najbolje prolazi Geneova, plasiravši se na 22. mjesto USA albuma, ali i ostali polucuju lijep uspjeh svojim solo radovima, prodavši se u platinastom tiražu. Iako su sva cetvorica gotovo uglas govorili da izdavanje solo albuma nije najava razlaza, u stvarnosti baš i nije bilo tako. Svi u i oko grupe znali su da se ne dogada ništa dobro, jer ekipa ne diše zajedno kao jedan, što je u prijašnjim godinama bio slucaj. Golemo bogatstvo, na cije blagodati i privilegije niti oni nisu bili imuni, pocelo je uzimati svoj danak. Alkohol, droga, tulumarenja, brojne ljubavne veze (medu poznatijima je ona izmedu Genea i 'plasticne' pjevacice Cher), za posljedicu su imali stavljanje obveza u bendu na drugo ili cak trece mjesto. Ništa cudno, novac ionako ima samo jedan osnovni smisao, a on leži u tome da se troši dok ga ima. A kako su Kissovci ga imali više nego su ikad mogli sanjati, maksimalno su uživali u njegovim carima. I to u svim mogucim i nemogucim, potrebnim i nepotrebnim. "Dynasty ploca iz 1979. godine, zvuka bitno drukcijeg od ranijih radova, snimana je i objavljena u problematicnim odnosima, ali je i ona uspjela dosegnuti platinasti tiraž, ponajviše zahvaljujuci super velikom disco hitu "I Was Made For Lovin' You". Ubrzo nakon toga, desilo se ono što se nagadalo, ali i na neki nacin ocekivalo; prvi odlazak jednog od originalnih clanova. Posadu prvi napušta Peter Criss, opredijelivši se za solo karijeru, a na njegovo mjesto, kao session bubnjar za potrebe snimanja "Unmasked" iz 1980. godine, uskace Anton Fig. Loša ploca, prolazi isto tako, i to ne samo radi kvalitete bitno promijenjenog, mekšeg zvuka, vec i stoga što su fanovi, a i svi ostali, Crissovim odlaskom dobili potvrdu onoga što su naslucivali unazad dvije godine; da ce doci do razlaza originalnih clanova, a njihovu pojedinacnu karizmu nitko, bez obzira na možebitnu kvalitetu nije mogao naslijediti. Promjena zvuka na zadnje dvije ploce na neki se nacin mogla protumaciti i kao kreativni zamor svih clanova grupe. Stalnog bubnjara pronašli su u liku Erica Carra, s kojim 1981. godine snimaju "Music From The Elder" uz nanovo izmijenjen stil. Ploca je zamišljena kao rock-opera, uz kombinaciju rocka i epsko orkestralnih elemenata, a u njezinom je snimanju sudjelovao orkestar sa cijelim pjevackim zborom. Usprkos velikom trudu, ta ploca nije postigla neki osobit uspjeh. Upravo suprotno, prva je u dotadašnjoj povijesti Kissa, koja je prodana u nakladi manjoj od 500 000 kopija. Nakon toga slijedi odlazak još jednog originalnog clana. Grupu napušta Ace Frehley, i to u vrijeme snimanja ploce "Creatures Of The Night", koja u konacnici izlazi 1982. godine, a novi se gitarista zove Vinnie Vincent. Ona uz pomalo izmijenjeni, metalniji stil, dijelom vraca slavu ozbiljno posrnuloj grupi, i prodaje se brzo u zlatnom tiražu, a usput receno, uvrštava se na 45. mjesto Top liste USA albuma. Slijedeca godina, 1983., donosi plocu "Lick It Up", koja je ponudila ono za cime svijet žudi deset godina, vidjeti Kissovce bez make-upa. Šminka ionako više nije imala smisla, obzirom da je originalna postava prepolovljena. Novi, nenašminkani izgled bio je, uz pristojnu kvalitetu zvuka koji je prvenstveno usmjeren prema heavy metal fanovima, glavni adut te ploce, i nakon cetiri godine, Kiss je opet 'platinasti'. Naredna, 1984. godina donosi još jednu novu plocu, naslova "Animalize", na kojoj je predstavljen novi gitarista, Mark St. John. Ta ploca, ponajviše zahvaljujuci hit singlu "Heaven's On Fire", takoder dostiže platinasti tiraž. Kao po nekom pravilu, novi se gitarista nije dugo zadržao, te je za potrebe slijedeceg studijskog ostvarenja "Asylum, objavljenog 1985. godine, potražena pomoc Brucea Kullicka. Ta ploca nije donijela ništa posebnog, ali je uspjela grupu održati pri vrhu, i dokazati da je publika definitivno prihvatila novi, metalnije orijentirani Kiss zvuk, ali i njihov 'new look'. Tada slijedi prva dvogodišnja pauza izmedu dva albuma, i 1987. godine izlazi "Crazy Night", sa superuspješnim singlom "Crazy, Crazy Night", koji se skrasio na cetvrtom mjestu singlova. Za tadašnji ugled, bitno manji nego pred desetak godina, bio je to ogroman uspjeh. Best Of "Smashes, Thrashes & Hits", objavljen 1988. godine, uz najvece uspješnice donosi i dvije nove pjesme: "Let's Put The X In Sex» i "(You Make Me) Rock Hard". Poput prethodna dvije, i ta se ploca prodaje u platinastoj nakladi. Tradicionalno kratka, jednogodišnja pauza, na red dolazi 1989. godina, i ploca "Hot In The Shade", s kojom pocinje višegodišnje tmurnije razdoblje; prva je nakon sedam godina, koja se uspjela distribuirati u (samo) zlatnoj tiraži. Trogodišnja kreativna pauza bila je nešto što se neizbježno moralo dogoditi, jer popularnost je opet pocela naglo opadati. Ona je, osim puke potrebe, vecim djelom uvjetovana i stravicnim otkricem. Bubnjaru Ericu Carru je pocetkom 1990. godine dijagnosticirano da boluje od raka. Opaku bolest nije nažalost uspio pobijediti, i njegov je život ugašen u studenom 1991. godine. Bila mu je tek 41 godina. Uz taj tragican dogadaj, pocetak devedestih obilježio je i jedan bolji. Ponovno je dogovorena suradnja s njihovim 'starim' producentom iz najuspješnije ere, Bobom Ezrinom i ona je realizirana na ploci "Revenge", 1992. godine. Osim cinjenice da je za bubnjevima novi covjek, Eric Singer, te da je u sjecanje na Carra, kao posebni track, objavljen drum solo, imenom "Carr Jam 1981", to ostvarenje nije donijelo ništa novo niti previše posebno. 'Živa' ploca "Alive III" svjetlo dana ugledava 1993. godine, a njime se htjelo napraviti nešto što bi publiku opet podiglo na noge, po uzoru na live uspješnice iz sedamdesetih godina. No, taj pokušaj i nije bio baš neki pogodak. Turneje s kojih su skinute snimke nisu bile niti tako velike, niti spektakularne, a ni posjecene poput onih iz sedamdesetih, i ovaj je album unaprijed bio osuden na propast. Šteta, jer ipak se radilo o vrlo dobrom uratku, pomalo nepošteno obezvrijedenom i zapostavljenom. Dobrodošli tribute "Kiss My Ass" izlazi 1994. godine, a klasike izvode, medu ostalima, Garth Brooks, Nirvana, Lenny Kravitz, Anthrax, Extreme, Die Arzte i još neki glazbenici. Taj tribute ujedno oznacava kraj jedne ere Kissa, u kojoj je bilo najbitnije da se bend stabilizirao, i usprkos svim zlobnim najavama, ostao u, ili barem pri vrhu. Ere koja ima svojih vrijednosti, premda su joj mnogi štošta spocitavali. Od neoriginalnosti, pa sve do pitanja da li je imalo smisla nastaviti bez maski. Jedno ipak valja istaknuti; Kiss osamdesetih i devedesetih, poput onog iz sedamdesetih, spada u sam vrh glazbeno-rockerskog show biznisa, a najveci dokaz koji potkrepljuje tu tezu leži u velicini jedne od najbrojnijih vojski fanova, i dalje neuništivoj Kiss Army, koja je i u tim godinama slijepo slijedila svoje idole. Mi idemo dalje u 1995. godinu, kada tzv. 'Kiss konvencija', na kojoj svi zainteresirani mogu izbliza vidjeti originalne instrumente i kostime s nastupa originalne postave, putuje Amerikom. Na konvenciju originalni clanovi grupe dovode svoju, sada vec odraslu djecu, da vide cime su im se u mladosti bavili ocevi. Zanimljivost te konvencije su i prava vjencanja u Kiss stilu, uz imitaciju njihovog originalnog make – upa na licima mladenaca. Tada je polako postajalo jasno da se u 'slucaju Kiss' pocelo nešto ozbiljno dešavati. To nešto se i dogodilo 09.08.1995. godine, na "Kiss MTV Unplagged", kada se u Sonyevom studiju u izvedbi posljednje cetiri pjesme-klasika, pojavljuju Peter i Ace, te legendarna cetvorka, pred više nego zaprepaštenom, ali i oduševljenom publikom nastupa zajedno nakon više od petnaest godina. Poslije tog nastupa, shvativši da je magija još uvijek tu, pada odluka na 'maskirani povratak', nastavljajuci tamo gdje se nekad stalo – na vrhu. S tog je nastupa objavljena ploca "Kiss MTV Unplagged". Pripreme za povratak u vidu glazbenih proba krenule su pocetkom 1996. godine u malom Hollywoodskom studiju, koji se nalazi u skromnijem dijelu grada, jer u tim trenucima, kako su sami rekli, nisu željeli preveliki publicitet prije same službene objave povratka. I onda, 16.04.1996. godine, dan kao i svaki drugi, koji to ipak nije bio. Naime, tog je dana na americkom nosacu aviona USS Intrepid održana tiskovna konferencija, prenošena u 58 zemalja, na kojoj su se Kissovci pojavili u originalnom izdanju, i objavili vijest koja je zgranula cijeli svijet: "Nakon sedamnaest godina uskrsnuo je Kiss". Tada Gene Simmons izjavljuje zabezeknutim gledateljima, aludirajuci posebno na one koji ih nikad nisu htjeli ili mogli vidjeti: "Sve što ste culi o nama, nije legenda, nego istina". I bila je to prokleto tocna konstatacija. Odmah je najavljena velika svjetska povratnicka turneja nepoznatih razmjera i trajanja, a ono što se odmah znalo, bio je datum i mjesto pocetka: Detroit, stadion Tiger, 28.06.1996. Za cijelu turneju izabrali su stage i kostime s "Love Gun - Alive II" turneje, što je zajedno s onda modernom tehnologijom, plus ozvucenje, te video i scenskim efektima, vrijedilo oko sedam milijuna dolara. Kada tome dodamo pirotehniku pripremljenu za turneju, kojom se bez problema moglo dici u zrak desetak vecih gradskih cetvrti, zatim mnogobrojno osoblje, koje je na petnaest kamiona i šest autobusa selilo show iz grada u grad, zatim cetiri ogromne, šesnaest metarske lutke, po jedna svakog clana grupe, odmah je postalo jasno što se može ocekivati u nastavku sage zvane Kiss. Samo super - spektakli, ništa manje od toga. U meduvremenu, prvi našminkani scenski nastup nakon sedamnaest godina, imali su na dodjeli glazbene nagrade Grammy, kada su sa Shakurom Tupacom dodijelili jednu nagradu. Neposredno pred pocetak turneje, napravili su promo koncert za radijsku postaju Kroq uz nazocnost osamnaest tisuca najbližih (?) prijatelja. A onda je krenulo prema najavi. Prvi koncert, održan u Detroitu, odmah pokazuje kako su strahovi od neuspješnog reuniona bili totalno neopravdani. Naime, trideset i osam tisuca sjedecih i isto toliko stajacih mjesta rasprodano je za cetrdeset i sedam minuta, uz cijenu karte za prvi red koja je dostigla vrijednost od 7 000 dolara. Regularna cijena, ne 'na crno'. Takav interes publike za njihove live nastupe pratio ih je tijekom svih americkih nastupa. Nakon osamnaest odsviranih, vracaju se poslije mnogo vremena u rodni grad, i održavaju cetiri uzastopna, takoder rasprodana, koncerta u Madison Square Gardenu. Ali, osim lijepih, u tom dijelu americke turneje desili su se i neki nemili dogadaji. Poput onog u južnjackom gradu Tupelou u državi Mississippi, inace rodnom gradu Elvisa Presleya, koji se desio 13.09.1996. godine, kada je skupina gradskih 'dušobrižnika' pokušala sprijeciti održavanje koncerta, optuživši grupu da ima zle namjere, a usput govoreci da se plaše za dobrobit svojih, valjda cednih, djevojaka. Naravno da su takve reakcije po obicaju proizvele kontraefekt, i posjeta koncertu bila je daleko iznad ocekivanja. Pregazivši Ameriku, odlaze u Europu, gdje uz ostalo, nastupaju kao headlineri na "Monsters Of Rock" festivalu u Castle Donningtonu pred 55 000 ljudi. Zatim pokoravaju Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, a na Staru godinu, 31.12.1996., pred milijunskim TV auditorijem nastupaju na Time Squareu u New Yorku, docekavši svirkom uživo, zajedno s tisucama ljudi novu, 1997. godinu. Odmah u sijecnju odlaze u Japan, gdje je sve po starom. Spektakl do spektakla, ponavljanje koncerata zbog iznimnog interesa, a tamo su cak snimili reklamu za potrebe jedne, ocito bogate, slasticarnice. Nakon toga slijedi povratak u domovinu, i u 'Turneji izgubljenih gradova', obuhvacaju gradove koji nisu došli na red u prvom dijelu turneje. Polovinom 1997. ponovno dolaze u Europu, a najbliže nama, sviraju 04.06.1997. godine u Beogradu, te nešto kasnije u Budimpešti. Nakon što su glazbeno uništili 'Stari kontinent', završni nastup u Europi, ali i na cijeloj, kako su je nazvali 'Povratnickoj turneji', održavaju 05.07.1997. u Londonu, koji je, uz drugo, ostao upamcen i po Paulovoj poruci Londoncanima, upucenoj prije samog pocetka koncerta: "Nismo ni mislili otici kuci, a da vas ne vidimo". Tijekom turneje koja je trajalo malo više od godine dana, održali su preko 200 koncerata, kojima je nazocilo oko 3 milijuna ljudi. Impozantno. U meduvremenu je izašla nova studijska ploca "Carnival Of Souls", koja je snimljena u zadnjoj postavi prije Aceovog i Peterovog povratka, i donijela malo toga vrijedno spomena. Uglavnom vezano uz statistike. Nakon kraja turneje i kratkog, ali slatkog i dobrodošlog odmora, bio je red da se izda i povratnicki album. To se ubrzo i dešava, te 1998. godina i mjesec rujan, donosi, za sada posljednji, studijski album "Psycho Circus", vrlo dobro hard 'n' heavy ostvarenje, nastalo kao kontinuitet dobrih odnosa unutar benda, otkako su se ponovno okupili. Nakon toga slijedi "Psycho Circus" turneja, na kojoj, nakon devetnaest godina, prvi puta promoviraju novi studijski album. Turneje održavaju 1999. i 2000. godine, ali se odnosi opet zaoštravaju, što za posljedicu ima drugi Peterov odlazak iz grupe, i to pocetkom 2001., usred japansko-australske turneje, a mijenja ga Eric Singer. Trzavice su sve cešce, i novi je kraj, nažalost bio sve izvjesniji. Stvar dodatno zakomplicira Gene, kontroverznim intervjuom, u kojem je kritizirao neke stvari koje rade ostali clanovi benda, ali i neki iz Kiss tima, i to je, uz promociju njegove autobiografije, bila kap koja je prelila cašu, te 2002. godine odlazi i Ace. Osim hrpetine medusobnih okrivljavanja, prošla je godina, uz sve ostalo, donijela i još jedan, ovoga puta dobrodošao "The Very Best Of Kiss". Ali, novostima i iznenadenjima, bar što se tice Kissa, nikad kraja. Na Aceovo mjesto dolazi Tommy Thayer, vraca se Criss, i u toj postavi grupa 28. veljace 2003. godine, u Telstra Domeu u Melbourneu, svira koncert sa The Melbourne Symphonyc Orchestra. Taj je koncert, pod nazivom "Kiss Symphony: Alive IV", objavljen na dva CD-a i DVD-u, a objavio ga je Sanctuary Records. Nakon toga uslijedio je "World Domination Tour", koji se protegnuo i u 2004. godinu, na kojeg se nadovezao "Rock The Nation Tour". Zanimljivosti uz ovaj bend nastavljaju se nesmanjenom žestinom. Još jedan Kiss tribute album objavljen je 2004. godine pod nazivom "Spin The Bottle", na kojem su njihove najbolje pjesme izvodili velikani poput Dee Snidera iz Twisted Sister, Lemmy iz Motorheada, Phil Lewis (L.A. Guns) Mark Slaughter (Slaughter, Winger), Tommy Shaw (Helmet), Doug Pinnick (King's X) ili Chris Jericho (WWF, Fozzy). Ova godina takoder protjece u više-manje radnoj atmosferi. U grupu se, nakon Crissovog ponovnog odlaska definitivno vraca Eric Singer, a upravo on ce biti bubnjar na ljetnoj turneji Alicea Coopera. Gene Simmons je svoju objavio, dok Paul Stanley sprema novu solo plocu. Najavljena je i nova svjetska turneja, a norveški fanovi odabrali su pjesme po njihovom izboru za plocu "Gods Of Thunder – A Norvegian Tribute To Kiss". Ona ce izaci pocetkom rujna, tocnije 5., dok ce 10. rujna biti održan Gods Of Thunder Festival & Kiss Expo u Sentrum Scene u Oslu. Organizator ovih dogadanja je Kiss Norway Army, svirat ce se Kissove pjesme, uz naravno, sve popratne dogadaje koji su obilježili cjelokupnu karijeru ove grupe. Definitivno, uz Kiss nikad nije, i nece biti dosadno. Iako ne znamo tocno kako ce se dalje odvijati situacija s grupom, bar što se tice izvorne postave, odnosno hoce li opet prebroditi nesuglasice i možda se ponovno okupiti, ili su one postale nepremostive, što bi ovoga puta moglo oznaciti definitivan kraj price, sigurno znamo da pred sjajem Kissovih maski, ove današnje, iako novije i modernije, izgledaju jadno, bijedno i izblijedjelo. Kiss je ipak nešto sasvim drugo.

[YOUTUBE]q7fxN3g5sLw[/YOUTUBE]
 
Član
Učlanjen(a)
09.07.2009
Poruka
2.898
Grupa 220

Grupa 220

igyh47.jpg


Grupa 220 rock sastav je iz Zagreba, osnovan 1966. godine. Sastav je nastao spajanjem dva dotadašnja zagrebačka sastava: Ehosa i Jutarnjih zvijezda. Iz Ehosa su u novi sastav ušli gitarist i pjevač Vojko Sabolović i bubnjar Ranko Balen, a iz Jutarnjih zvijezda pjevač i gitarist Drago Mlinarec koji svira i usnu harmoniku i basist Vojislav "Mišo" Tatalović. Prvi nastup imaju 15. listopada 1966. godine u dvorani Mjesne zajednice Poljane-Vrbik, koja je uskoro postala kultno mjesto (najbolja zagrebačka čaga 1960-ih), a tako je započela i karijera jednog od ključnih sastava Rock glazbe na prostoru bivše Jugoslavije. Polovicom mjeseca prosinca snimaju skladbu "Osmijeh", koju je Mlinarec skladao još u Jutarnjim zvijezdama. Skladba odmah po objavljivanju postaje veliki hit i postaje prvo autorsko djelo domaće Rock scene.

Članovi sastava
Drago Mlinarec - vokal, usna harmonika, gitara, flauta (1966. - 1968.), / (1970. - 1971.)
Vojko Sabolović - gitara, vokal (1966. - 1969.)
Vojislav "Mišo" Tatalović - bas gitara (1966. - 1970.), / (1970. - 1971.)
Ranko Balen - bubnjevi (1966. - 1970.)
Branimir "Brane Lambert" Živković - klavijature, flauta (1968. - 1969.), / (1971.)
Davor Štern - klavijature, vokal (1969. - 1970.)
Zoran Antoljak - gitara, vokal (1969. - 1970.)
Darko Šonc - gitara (1970. - 1971.), / (1971.)
Hrvoje "Harma" Marjanović - klavijature, vokal (1970. - 1971.)
Rade Begović - bubnjevi (1970. - 1971.)
Duško Žutić - klavijature, gitara (1971.)
Nenad Zubak - bas gitara, vokal (1971. - 1975.)
Ivan "Piko" Stančić - bubnjevi, vokal (1971. - 1975.)
Husein "Hus" Hasanefendić - gitara, vokal (1971. - 1975.)
Darko Vid - gitara (1971. - 1972.)
Mladen Krajnik - klavijature, vokal (1972. - 1973.)
Jurica "Jura" Pađen - gitara, vokal (1974. - 1975.)
Aki Rahimovski - vokal, klavijature (1975.)

Diskografija:
1967: Osmijeh (Jugoton)
1967: Kad bih bio Petar Pan (Jugoton)
Singlovi
1968: "Prolazi jesen" (Jugoton)
1971: "Povratak" (Jugoton)
1971: "Doviđenja, vještice" (Jugoton)
1972: "Kiši i malo je hladno" (Jugoton)
1975: "Balada o djevojci sa sela" (PGP-RTB)
Albumi
1968: Naši dani (Jugoton)
1975: Slike (Suzy)
Kompilacije [uredi]
1987: Originali 67/68 (Jugoton)
1994: Beat Na Moru (Originalne Snimke 1966.-1975.) (Croatia Records)
2004: 16 Ooriginalnih Hitova


[YOUTUBE]n6liLXf-Sxc[/YOUTUBE]
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
09.07.2009
Poruka
2.898
Силуете

Силуете

Siluete1.jpg


ВИС Силуете су један од првих београдских рокенрол састава. Својом музиком и атрактивним наступима обележили су шездесете године двадесетог века, као ниједна друга југословенска група.
ВИС Силуете су основане 20. октобра 1961. године у Београду, и то после гледања филма Весели клуб младих са Cliff Richard и групом The Shadows. Како су били под великим утицајем The Shadows-a, они су и својој групи дали слично име. Оригиналну поставу су чинили: Зоран Мишчевић (вокал и бас), Бранко Глушчевић (ритам гитара), Илија Ика Станић (соло гитара), Зоран Симјановић (клавијатуре) и Мирослав Минић Мине (бубњеви)
1961

Прву прилику за већи наступ пружа им Ђорђе Марјановић, једна од највећих звезда Ex-Yu естраде. Он им је помогао да направе своје прве кораке на музичкој сцени јер им је омогућио да свирају пред стотинама његових обожавалаца на његовим наступима. Први већи наступ имали су у Дому културе Вук Караџић у Београду под називом Концерт за карикатуру и твист, а затим су редовно свирали у Таш кафеу, Еуридици, дансингу Градског подрума и Дому омладине.
1963-1964

Током лета 1963. године долази до првих персоналних промена у групи. Зоран Симјановић прелази у Елипсе, тако да је гитариста Илија Станић принуђен да даље настави са новим члановима. Бранко Глушчевић, сада као басиста, и Зоран Мишчевић, појачани соло гитаристом Божидаром Ларијем Плесничарем и ритам гитаристом Слободаном Михајловићем оснивају Луталице. Поред тога, Мишчевић повремено наступа са још једном београдском групом - Сафири.

После победе Луталица на Гитаријади (30. март 1964. године), група престаје са радом, а Зоран Мишчевић се враћа у Силуете.

У то време са Силуетама наступа и певач Томислав Томи Совиљ.

Крајем 1964. године група се цепа на два дела. Томи Совиљ формира своје Силуете, и са њима снима 1966. године сингл за Дискотон. Касније, он одлази у иностранство, и наступа по америчким клубовима.
1965. [уреди]

1965. године Силуете су својим изгледом, нарочито са дугим косама, шокирали ондашњу јавност, и то после неколико наступа на ТВ. Слободно се може рећи да су тадашњи снимци - видео клипови, били први музички спотови у свету - у данашњем смислу те речи. Срђан Карановић, у то време студент режије, снима за телевизију портрет о њима под називом Учио сам две године контрабас. Својом појавом Силуете су изазивале пажњу на сваком месту, а учествовали су и у неколико happening-a и performance-a у Београду и Загребу, младе сликарке Оље Ивањицки. Невероватна популарност Силуета је бивала све већа и већа из дана у дан, а Зоран Мишчевић је једна од првих мега звезда. Обожаваљке су га јуриле на концертима - игранкама и по улицама у градовима широм Југославије само до би се дочепале неколико власи његове дуге плаве косе. За дочек 1968. године Силуете свирају у Дому омладине у Београду концерт у трајању од двадесет три часа.
1966-1969.

У периоду од 1966. године до 1968. године, Силуете прати репутација скандал групе - ломљава гитара и флаша на бини, скидање пред публиком и туче са слушаоцима.

Јануара 1968. године на концерту у Сарајеву изазивају праву хистерију са ломљењем столица, а Мишчевићу су у гужви исцепали кошуљу, покидали златни ланац, менаџеру групе украли новчаник, а клавијатуристи Љуби Ђорђевићу разбили боцу о главу. У Новом Саду су се потукли са публиком, поломили гитаре, а разјарена публика им је оштетила возило.

1968. године и 1969. године Силуете су покушале да направе и каријеру ван Југославије, те одлазе у Аустрију и Немачку, а свирају и по многим ноћним клубовима по Западној Европи, али све то им не доноси успех, те се они, један по један, после распада групе 1969. године враћају у Југославију.
1973-1979

Зоран Мишчевић остаје у Немачкој све до 1973. године наступајући са једном италијанском групом, а по повратку у Југославију, потпуно заборављен, 1973. године поново окупља Силуете у још једном покушају да се врате на музичку сцену. Међутим, тај покушај пропада јер њихов folk rock покушај не даје очекиване резултате.

Током 1975. године Зоран Мишчевић наступа по хотелима, да би 1976. године поново формирао Силуете са младим музичарима, али и верним сарадником Љубом Ђорђевићем. Снимају сингл Поноћни воз, и редовно наступају по мањим местима у Србији, а са Лидијом Велковском, бившом мис Југославије, снимају сингл Македонско девојче.

Тих година Силуете се повремено појављују на великим концертима, а Зоран обавезно пева тему Док су биле Силуете, Дугмићи су били мало дете што је представљало варијацију на песму Кад бих био бијело дугме групе Бијело Дугме. Тако су се Силуете појавиле и на концерту Бијелог Дугмета на стадиону ЈНА септембра 1979. године.

Силуете нису снимиле много плоча, а и оно што је снимљено није продато у већем броју примерака, јер никада нису упели да пренесу свој "живи" звук у студио, и да звуче као на живим наступима. Али, и поред тога, или управо због тога, Силуете заузимају истакнуто место у историји rock'n'roll-a у Југославији.

У јесен 1986. године, после дуге болести, умро је клавијатуриста Љуба Ђорђевић, а певач Зоран Мишчевић је умро 4. априла 1995. године.
Чланови Силуета [уреди]
Зоран Мишчевић вокал
Бранко Глушчевић ритам гитара и бас гитара
Илија Станић соло гитара
Мирослав Минић Мине бубњеви
Зоран Симјановић клавијатуре
Љуба Ђорђевић клавијатуре
Дејан Дуњић бас гитара
Слободан Тодоровић соло гитара
Јован Мишевић бубњеви
Миомир Петровић Крака ритам гитара
Томислав Томи Совиљ вокал
Драги Јелић соло гитара
Бранислав Мирић Бабура бас гитара

Дискографија
Синглови [уреди]
1966. ВИС Силуете, (Твој рођендан - Sha la la la lie, Најдражи сан - Walk in the room, Ухвати ветар - Catch the wind, Кети - Katy), Дискос
1967. Силуете, (Мој срећан дом - I washed my hands, Узми или остави - Take it, or leave it, Ноћ за љубав - With a girl like you, Дона – Donna), Дискос
1967. Силуете, (Плакаћу сутра - I'll cry tomorrow, Тражио сам кишу, Волети неког - To love somebody, Раскид), Дискос
1969. Силуете, (Сећање на Кети, Досадан дан), ПГП РТБ
CD [уреди]
ВИС Силуете, компакт диск (ПГП РТС, 2000)
Компилација [уреди]
Сјај изгубљене љубави (Комуна, 1994)


[YOUTUBE]N8gsyHsv9C4[/YOUTUBE]


[YOUTUBE]_KLQsJBuCko[/YOUTUBE]
 
Član
Učlanjen(a)
09.07.2009
Poruka
2.898
Santana

Santana

2150147.jpg
Santana.jpg
Santana.jpg


Santana was formed originally in 1966 in San Francisco, California. Is a Mexican-born American. Originally named The Santana Blues Band, they rose to international fame when they performed at the Woodstock festival in 1969. This led to their second studio album, Abraxas (1970), becoming a Latin-Rock standard and a huge critical and commercial success. Over the years their line-up has changed constantly, allowing them to evolve with the times. Over 50 musicians have been in Santana over its 40 year history, but the only constant has been Carlos Santana himself. Various successful bands have been spawned by Santana, most notably Journey, formed by keyboardist Gregg Rolie and guitarist Neal Schon, both key members of Santana’s early days. Following a brief quiet period in the early 1990s, Santana has returned to stardom by releasing two successful albums featuring various guest vocalists, Shaman and Supernatural.

Santana’s original drummer Michael Shrieve was one of the youngest performers at the Woodstock Music Festival in the year 1969 at only 19 years of age.

Carlos Santana is known to use Paul Reed Smith (PRS) custom guitars, though his choice varies according to co-players. On his last album, The Best of Santana, he played a Stratocaster to match with Eric Clapton’s Strato-style.

Santana.jpg


[YOUTUBE]WSECQtF58BU[/YOUTUBE]

Albums with the band Santana
Santana (1969) US: 2x Multi-Platinum[13]
Abraxas (1970) US: 5x Multi-Platinum[13]
Santana III, (1971) US: 2x Multi-Platinum[13]
Caravanserai (1972) US: Platinum[13]
Welcome (1973) US: Gold[13]
Lotus (1974) (Live)
Borboletta (1974) US: Gold[13]
Amigos (1976) US: Gold[13]
Festival (1977) US: Gold[13]
Moonflower (1977) (Live/Studio) US: 2x Multi-Platinum[13]
Inner Secrets (1978) US: Gold[13]
Marathon (1979) US: Gold[13]
Zebop! (1981) US: Platinum[13]
Shango (1982) US: Gold[13]
Beyond Appearances (1985)
Freedom (1987)
Viva Santana! (1988) (Live/Studio compilation)
Spirits Dancing in the Flesh (1990) (compilation)
Milagro (1992)
Sacred Fire: Live in South America (1993) (Live)
Live at the Fillmore '68 (1997) (Live)
Supernatural (1999) US: 15x Multi-Platinum[13]
The Essential Santana (2002) (compilation)
Shaman (2002) US: 2x Multi-Platinum[13]
All That I Am (2005) US: Gold[13]
The Woodstock Experience (2009) (Live)

Albums as a solo artist or in collaborations
Carlos Santana & Buddy Miles! Live! (1972; with Buddy Miles) US: Platinum[14]
Love Devotion Surrender (1973; with John McLaughlin) US: Gold[14]
Illuminations (1974; with Alice Coltrane)
Oneness: Silver Dreams, Golden Reality (1979)
The Swing of Delight (1980)
Havana Moon (1983; with Booker T & the MGs, Willie Nelson, and The Fabulous Thunderbirds)
Blues for Salvador (1987)
Santana Brothers (1994; C.S. with Jorge Santana & Carlos Hernandez)
Carlos Santana and Wayne Shorter - Live at the Montreux Jazz Festival 1988 (2007)

Unofficial releases
Samba Pa Ti (1988)
Persuasion (1989)
Latin Tropical (1990)
Santana (1990)
The Big Jams (1991)
Santana Jam (1994)
With a Little Help from My Friends (1994)
Jin-Go-Lo-Ba (1994)
Soul Sacrifice (1995)
Santana Live
Jingo and more famous tracks

Singles
1969: "Jingo"
1969: "Evil Ways"
1971: "Black Magic Woman"
1971: "Oye Como Va"
1971: "Everybody's Everything"
1972: "No One to Depend On"
1974: "Samba Pa Ti"
1976: "Let It Shine"
1977: "She's Not There"
1978: "Well All Right"
1979: "One Chain (Don't Make No Prison)
1979: "Stormy"
1980: "You Know That I Love You"
1981: "Winning" #17 US
1981: "The Sensitive Kind"
1982: "Hold On"
1982: "Nowhere to Run"
1985: "Say It Again"
1999: "Put Your Lights on" (featuring Erik Schrody)
1999: "Smooth" (featuring Rob Thomas) (charted in 2000)
2000: "Maria Maria" (featuring The Product G&B)
2002: "The Game of Love" (featuring Michelle Branch)
2003: "Nothing at All" (featuring Musiq Soulchild)
2003: "Feels Like Fire" (featuring Dido)
2003: "Why Don't You & I" (featuring Alex Band)
2005: "I'm Feeling You" (featuring Michelle Branch)
2005: "Just Feel Better" (featuring Steven Tyler)
2006: "Cry Baby Cry" (featuring Sean Paul and Joss Stone)
2006: "Illegal" (Shakira featuring Carlos Santana)
2007: "No Llores" (Gloria Estefan featuring Carlos Santana, José Feliciano and Sheila E.)
2007: "Into the Night" (featuring Chad Kroeger)
2008: "This Boy's Fire" (featuring Jennifer Lopez with Baby Bash)
2008: "Fuego en el Fuego" (Eros Ramazzotti featuring Carlos Santana)Spain



[YOUTUBE]p8Q-Vie8p6A[/YOUTUBE]
 
Član
Učlanjen(a)
01.01.2010
Poruka
49
Ac/dc

Ejsi/Disi (AC/DC) je hard rok bend iz Sidneja u Austaliji, osnovan 1973. od strane braće Angus i Malkolm Janga (Malcolm Young). Prvi sastav grupe činili su Dejv Evans (Dave Evans), Angus Jang, Malkolm Jang, Leri van Kried (Larry Van Kriedt) i Kolin Barges (Colin Burgess), da bi 1974. Dejv Evans bio zamenjen novim pevačem, čuvenim, Bon Skotom (Bon Scott) sa kojim grupa izdaje svoj prvi album ,,High Voltage”. Trebalo im je samo 10 dana da snime svoj prvenac. Te iste godine za australijsko područje izdali su i drugi album ,,T.N.T.” na kojem se nalaze njihovi prvi hitovi poput ,,T.N.T.” i ,,High Voltage”. 1977. je izašao odličan album ,,Let there be rock”, zahvaljujući kome su postali najpopularniji australijski bend. Tada je u bend došao sadašnji basista Klif Vilijams (Cliff Williams). Sa njim su izdali album ,,Powerage” sa kojim počinje priča o internacionalnom uspehu, ali jedan album i hit singl su izbacili Ejsidisi na sam vrh muzičke scene. U pitanju je čuveni ,,Highway to hell”.

UFGJ000Z.jpg



Nažalost, to je bio poslednji album koji su izdali sa Bon Skotom, jer je Bon preminuo 19. februara 1980. godine od gušenja kao posledica prevelike konzumacije alkohola. Tada se mislilo da bend više ne postoji i da nikada nece naći pravu zamenu (što je delimično i istina), ali onda je priliku dobio pevač grupe Gordi (Gordie) – Brajan Džonson (Brian Johnson). Odmah su se bacili na snimanje novog albuma koji je postao najprodavaniji album Ejsidisija svih vremena. Ime ovog remek dela je ,,Back in black”. Omot albuma je bio crn, a kao što i sam naziv kaže predstavljao je žaljenje za smrću Bon Skota. Na albumu su se našli hitovi poput ,,Back in black”, ,,Hells bells”, ,,You shook me all night long”...


ac-dc-highway-to-hell-lg-41529181.jpg



Usledio je još jedan odličan album ,,For Those About to Rock We Salute You” nakon kog izlazi album ,,Flick of the Switch” koji je drastično smanjio popularnost ovog benda. Usledila je serija loših albuma i bend više nikad ne uspeva da ponovi uspeh albuma kao što su ,,Highway to hell” i ,,Back in black”, ali će zato bend uvek biti smatran jednim od najboljih hard rok bendova na čiji se koncert mora otići. I dan danas su puni energije. Videti matorog Angus Janga u svojoj čuvenoj školskoj uniformi kako skače po sceni i pokazuje majstorstvo na gitari je san svakog rokera.


acdc.jpg




1975: T.N.T.
1976: High Voltage
1976: Dirty Deeds Done Dirt Cheap
1977: Let There Be Rock
1978: Powerage
1979: Highway to Hell
1980: Back in Black
1981: For Those About to Rock (We Salute You)
1983: Flick of the Switch
1984: '74 Jailbreak
1985: Fly on the Wall
1986: Who Made Who
1988: Blow Up Your Video
1990: The Razors Edge
1995: Ballbreaker
1997: Volts (Part of the Bonfire box set)
2000: Stiff Upper Lip
2008: Black Ice
 
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Clapton.jpg

Erik Patrik Klepton (енгл. Eric Patrick Clapton), je rođen 30. marta 1945. , poznat pod nadimkom "Slouhend" (енгл. Slowhand) ili "Spora ruka", je engleski gitarista dobitnik Gremi nagrade, pevač i kompozitor. On je jedan od najuspešnijih muzičara 20. veka i tri puta je uvođen u Rokenrol dvoranu slavnih što je bez presedana. Muzički kritičari, jednako kao i njegovi obožavaoci, gledaju na njega kao na jednog od najvećih gitarista svih vremena. Erik Klepton je rangiran kao 4. na Roling stonovoj listi Najvećih gitarista svih vremena i kao 53. na njihovoj listi besmrtnika; 100 najvećih umetnika svih vremena.

Mada se Kleptonov muzički stil menjao tokom njegove karijere on je uvek zadržao deo svojih bluz korena. Klepton se pokazao i kao veliki inovator u nekim od faza svoje karijere, kao što je bluz-rok faza u saradnji sa bendom Džon Mejol sa Bluzbrejkersima i Jardbirdsima (енгл. John Mayall & the Bluesbreakers and The Yardbirds) ili psihodelični rok sa grupom Krim (енгл. Cream).
Early career (1960s)

with The Yardbirds (1963-1965)

1964 Five Live Yardbirds (live)
1965 For Your Love
1965 Having a Rave Up
1966 Sonny Boy Williamson and The Yardbirds (live)
1971 The Yardbirds Featuring Performances by: Jeff Beck, Eric Clapton, and Jimmy Page (compilation

with The Immediate All-Stars (1965)

1968 Blues Anytime Vol. 1 (compilation)
1968 Blues Anytime Vol. 2 (compilation)
1968 Blues Anytime Vol. 3 (compilation)

with John Mayall & the Bluesbreakers (1965-1966)

1966 Blues Breakers with Eric Clapton

with Powerhouse (1966)

1966 What's Shakin' (compilation)

with Cream (1966-1968, reunion 2005)

1966 Fresh Cream
1967 Disraeli Gears
1968 Wheels of Fire
1969 Goodbye
1969 Best of Cream (compilation)
1970 Live Cream (live)
1972 Live Cream Volume II (live)
1972 Heavy Cream (compilation)
1983 Strange Brew (compilation)
1995 The Very Best of Cream (compilation)
1997 Those Were the Days (box set)
2000 20th Century Masters (compilation)
2003 BBC Sessions (compilation)
2005 Cream Gold (compilation)
2005 I Feel Free Ultimate Cream (compilation)
2005 Royal Albert Hall London May

with Blind Faith (1968-1969)

1969 Blind Faith

with John Lennon and the Plastic Ono Band (1969)

1969 Live Peace in Toronto 1969 (live)

with Delaney & Bonnie & Friends (1969-1970)

1970 On Tour with Eric Clapton (live)

with Vivian Stanshall and the Sean Head Showband (1970)

1974 The History of the Bonzos (compilation)
1992 Cornology (compilation)
2000 New Tricks (compilation)

with Derek and the Dominos (1970)

1970 Layla and Other Assorted Love Songs
1973 In Concert (live)
1990 The Layla Sessions: 20th Anniversary Edition (box set)
1994 Live at the Fillmore (live)

Solo career (1970s-present)

1970 Eric Clapton
1974 461 Ocean Boulevard US
1975 There's One in Every Crowd
1976 No Reason to Cry
1977 Slowhand
1978 Backless
1981 Another Ticket
1983 Money and Cigarettes
1985 Behind the Sun
1986 August
1989 Journeyman
1994 From the Cradle
1998 Pilgrim
2000 Riding with the King (with B.B. King)
2001 Reptile
2004 Me and Mr. Johnson
2004 Sessions for Robert J (CD and DVD package)
2005 Back Home
2006 The Road to Escondido (with J. J. Cale)

live albums

1973 Eric Clapton's Rainbow Concert
1975 E.C. Was Here
1980 Just One Night
1983 Time Pieces Vol.II Live In The Seventies
1991 24 Nights
1992 Unplugged
1996 Crossroads 2: Live in the Seventies (box set)
2002 One More Car, One More Rider

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=fX5USg8_1gA]YouTube - Eric Clapton - Layla[/ame]​
 
Član
Učlanjen(a)
09.07.2009
Poruka
2.898
Disciplina kičme

Disciplina kičme

sy5mjm.jpg


Disciplina kičme (od 1995. nastupa pod nazivom Disciplin A Kitschme) je rok grupa osnovana krajem 1981. godine. Osnovao ju je basista Dušan Kojić - Koja neposredno nakon raspada novotalasne grupe Šarlo Akrobata. Osnovao ju je sa sa bubnjarom Nenadom Krasavcem - Keletom (dotadašnjim menadžerom „Šarla“, pre toga u sastavu „Urbana gerila“).

Mesto Beograd, Srbija
Žanr Pank-fank
Fank-rok
Alternativni rok
Drum & Bass
Aktivni period od 1982.
Vezani članci Limunovo Drvo
Šarlo Akrobata
Urbana gerila
Radnička kontrola
Izdavačka kuća PGP RTB
Helidon
Tom Tom Music
Babaroga Records
PGP RTS
Članovi
Dušan Kojić
Manja Đorđević
Miloš Velimir
Bivši članovi
Branislav Trivić
Dedža
Dušan Dejanović
Gofie Bebe
Jurij Novoselić
Nenad Krasavac
Peter Warren
Srđan Gulić
Srđan Marković
Srđan Todorović
Will Parker
Zoran Erkman

Prvi Kojin pomen grupe „Disciplina kičme“ je zabeležen u novembru 1981. u intervjuu za domaći muzički časopis „Džuboks“. Na prvoj probi grupe, pored Koje, svirao je kao drugi basista i Srđan „Đile“ Marković (pre toga u sastavima „Radnička kontrola“ i „UKT“), ali, Koja je odmah odlučio da grupa funkcioniše kao duo u minimalističkoj postavi bubanj + bas. Tokom 1982. godine došlo je do izmene bubnjara, jer je Kele otišao u vojsku, a za bubnjeve je seo, tada šesnaestogodišnji, budući beogradski glumac Srđan Todorović - Žika.
1983-1986

Nesvakidašnja postava i neobična muzika su vrlo teško nalazile put do izdavača. Debi album „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“ su odbile skoro sve izdavačke kuće, a konačno ga je sa zakašnjenjem objavila slovenačka diskografska kuća „Helidon“ početkom 1983. godine. LP je izašao u tiražu od 5001 primerka i brzo nestao sa tržišta. Deo materijala sa prve ploče Discipline kičme ujedno je predstavljao i deo neobjavljenog repertoara grupe Šarlo Akrobata: pesmu „Pečati“ je Šarlo Akrobata izveo uživo na „Rokenroleru“ RTB 1981. godine, a sačuvan je i neobjavljeni demo snimak Šarla sa pesmom „Mozak“. Za pesme „Ti znaš da tvoja soba ima četiri ugla“, „Uživaj“, „Zgodne kretnje“ i „Javno veselje“ se na osnovu stila takođe sumnja da su nastale u vreme grupe Šarlo Akrobata. Sa debi albuma pesma „Nemoj“ se jedina probila u medijima. Produkciju albuma su radili Koja, snimatelj Toni Jurij i Nebojša Antonijević (Partibrejkersi), potpisan kao Riki Rif. Kasetno izdanje albuma „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“ se pojavilo 1987. godine u izdanju privatne firme „Slovenija“ Borisa Furlana.

Sledeći projekat grupe bio je EP „Ja imam šarene oči“. Snimljen u septembru 1983. godine u studiju „Druga Maca“ u Beogradu, ovaj mini-album predstavljao je logičan nastavak debija u pogledu zvuka i produkcije. Jedina novina bila je duvačka sekcija u pojedinim numerama u vidu gostiju, ali je „Disciplina“ zadržala prepoznatljiv pank-fank stil ustanovljen na debi ploči. EP „Ja imam šarene oči“ predstavljao je još veći izazov u diskografskom smislu, kada se konačno pojavio u prodaji sa dve godine zakašnjenja, 1985. godine, u izdanju slovenačke privatne kuće „Dokumentarna“ i uz finansijsku pomoć časopisa Rok. Tiraž je ponovo bio mali, a jedina numera koja se vrtela po medijima je bila pesma „Novac neće doći“.
1987-1992

Suočen sa velikim čekanjima, niskim tiražima i problemom golog preživljavanja na osnovu sopstvene muzike, Koja se u vreme objavljivanja EP-a „Dečija pesma“ odlučio za radikalne izmene u zvuku i imidžu grupe. Uzevši za sebe pseudonim Zeleni Zub, Koja je napustio dotadašnji stil i minimalističku postavu u vidu dueta i, uvodeći duvačku sekciju u grupu, preusmerio Disciplinu kičme u novi pravac, koji se može okarakterisati kao mešavina fanka i repa uz veliku dozu humora. Ovom izmenom završena je prva faza rada grupe i započeto novo poglavlje, koje će trajati sve do Kojinog odlaska u London u januaru 1992. godine. U ovakvoj postavi, „Disciplina“ je postala prava scenska atrakcija, a album „Zeleni Zub na planeti dosade“ je doneo grupi prvu popularnost van uskih krugova okorelih obožavalaca.
Londonski dani [uredi]

Gofi Bebe, pevačica Disciplin-A-Kitschme

Koja je u Londonu naziv grupe transkribovao u „Disciplin-A-Kitschme“ i pokušao da se probije na svetskoj muzičkoj sceni. Okupio je trio (bubanj, bas i glas) sa kojim je uskoro snimio tri albuma, ali nijedan od njih nije postigao zapažen uspeh van Srbije.
Povratak u Srbiju

Koja i londonska postava došli su u Beograd 1996. Tu su održali nekoliko povratničkih koncerata, promovišući album „I See Myself On CCTV“, a publika ih je dobro primila.

Godine 1999, beogradska izdavačka kuća Tom Tom Music je na jednom kompakt disku objavila album „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“ i ER EP „Ja imam šarene oči“, dodavši kao bonus pet do tada neobjavljenih snimaka sa koncerta u Zagrebu iz 1982. godine. Ovaj kompilacijski disk („Ove ruke nisu male...1“) zaokružuje i predstavlja prvu fazu rada grupe u celosti.
Diskografija
Albumi

Svidja Mi Se Da Ti Ne Bude Prijatno 1983

01 Nestani ih
02 Ti znas da tvoja soba ima 4 ugla
03 Nemoj
04 Pobednici
05 Mladost ne opravdava besvest
06 Uzivaj
07 Zgodne kretnje
08 Pecati
09 Mozak
10 Javno veselje


Ja Imam Sarene Oci 1985

01 Dobos 7 Puta
02 Novac Nece Doci
03 Veruj Meni
04 Pristaniste
05 Svidja Mi Se
06 Pregrst Novca
07 Vaspitanje
08 28.Jun.84


Svi Za Mnom 1986

01 Cudna Suma
02 Pozdrav Mladoj Zitarici
03 Zasto
04 Ovo Je Zvuk
05 Svi Za Mnom
06 U Kesi
07 Suma Igra
08 Ne,Ne,Ne…


Najlepse Pesme Uzivo 1987

01 Mozak
02 Betmen


Decija Pesma 1987

01 Decja pesma I
02 Decja pesma II
03 Love Removal Machine
04 Addicted To Love



Zeleni Zub Na Planeti Dosade 1989

01 Tata i Mama
02 Zeleni Zub
03 Betmen Mandrak Fantom
04 Manitua mi I
06 Ah, Kakva Sreca
07 Planeta Dosade
08 Iza Devet Brda
09 Glas Nestasnih
10 Tata i Mama 2



Nova Iznenadjenja Za Nova Pokolenja 1991

02 Buka u modi
03 Da Li Ti Znas Za Neki Drugi Ritam
04 Goc, Skrec + Bubanj
06 Ufo, Grlo, Nos
07 Zemlja Svetlosti
08 Zar Je To Sve
10 Zlopamtilo
11 Prijatelj Sa Mastom
12 Manitua Mi II
spisak


I Think I See Myself On CCTV 1996

01 Enter
02 Behind Nine Hills
03 Oh Why
04 Is That Really All
05 I ve Got Those Teknicolor Eyes
06 Do Not
07 Have You Ever Heard Of Any Other Rhytm
08 U.S.P.
09 Queueing (99 And One Half Day)
10 Children Song


Heavy Bass Blues 1998

01 Mmmhum
02 Bedroom Muzik
03 Ain’t No Reason
04 Noize In Fashion
05 Tobacco Road
06 Mannitou Part 3
07 Mouse In Your Hand
08 High-temperature Man
09 New Song
10 Heavy Bass Blues
11 Envelope
12 D’endless Session


Refresh Your Senses, Now ! 2001

01 Nfo
02 Evil Man
03 I’m A Shape-shapeshifter
04 This Is How It Should Be Done
05 Eror 404 (Dna-dno)
06 Your Soul
07 Surely They Won’t Get Much…
08 Da Answer
09 Mannitou Pt. 4
10 D-d-demoncracy, Yeah!



Kada kazes muzika, na sta tacno mislis, reci mi? – 2007

1. Intro
2. Bunt
3. Info
4. Neko mora to da spreci
5. Covek koji ne nosi sat
6. Hitra smedja lisica preskace lenjeg psa (the Quick brown fox jumps Over the lazy dog)
7. Ego
8. Pomerite se, nemojte tu stajati
9. Robo-bluz
10. Politicari+virusi (disko 07 verzija)
11. Znaci
12. Kada kazes muzika, na sta tacno mislis, reci mi?
13. Manitu 5 14.
[Youtube]CGY8CIfV4Vc[/Youtube]

Wikipedia​
 
Član
Učlanjen(a)
29.06.2010
Poruka
2.014
Chris Botti

217b881afa.jpg

Олман брадерс бенд (Allman Brothers Band) била је прогресивна рок група пореклом из Мејкона у Џорџији која је свирала јужњачки рок и блуз. Група је своју највећу популарност доживела седамдесетих година прошлог века када је Џорџ Кимбал, новинар часописа Ролинг Стоун, године 1971. описао групу као "најбољи проклети рок енд рол бенд који је ова држава изнедрила у последњих пет година."

Историјат групе

Група је настала 26. марта 1969. у Џексонвилу на Флориди а чланови су били Двејн Олман (слајд гитара и соло гитара), Грег Олман (вокал, оргуље), Дики Бетс (соло гитара, вокал), Бери Окли (бас гитара), Буч Тракс (бубњеви) и Џеј Џохани "Џејмо" Џохансон (бубњеви).

Браћа Олман, Двејн и Грег, били су чланови гаражног бенда који се звао "Escorts", затим Олман џојс и, на крају, "Hour Glass". Као "Hour Glass" снимили су два неуспешна албума за дискографску кућу Либерти рекордс. Кућа је раскинула уговоре са свим члановима бенда осим са Грегом, за којег су сматрали да поседује известан комерцијални потенцијал. Двејн Олман, који је у то време свирао као сешн гитариста на албуму Џонија Џенкинса "Ton-Ton Macoute" (заправо је то био први Двејнов соло албум пре него што је формиран ОББ), почиње свирати са Дикијем Бетсом, Бучом Траксом и Беријем Оклијем у Џексонвилу. Двејн доводи и бубњара Џејмоа, с којим је раније свирао и тако је формирано језгро групе. У то време, Грег се налазио у Лос Анђелесу, одрађујући уговор који су као "Hour Glass" потписали са "Liberty Records". На Двејнов позив долази у Џексонвил "да попуни групу и да пева.

Дискографија

The Allman Brothers Band (1969)
Idlewild South (1970)
At Fillmore East (концертни, 1971)
Eat a Peach (деломично концертни, 1972)
Beginnings (1973), реиздање прва два албума
Brothers and Sisters (1973)
Win, Lose or Draw (1975)
The Road Goes On Forever (компилација, 1975)
Wipe the Windows, Check the Oil, Dollar Gas (концертни, 1976)
Enlightened Rogues (1979)
Reach for the Sky (1980)
Brothers of the Road (1981)
Dreams (бокс сет, 1989)
Seven Turns (1990)
A Decade of Hits 1969-1979 (компилација, 1991)
Shades of Two Worlds (1991)
Live at Ludlow Garage: 1970 (1991)
An Evening With the Allman Brothers Band: First Set (концертни, 1992)
Where It All Begins (1994)
Legendary Hits (компилација, 1995)
An Evening With the Allman Brothers Band: Second Set (компилација, 1995)
Fillmore East, February 1970 (концертни, 1996)
Mycology: An Anthology (компилација, 1998)
20th Century Masters - The Millennium Collection: The Best of the Allman Brothers Band (компилација, 2000)
Peakin' at the Beacon (концертни, 2000)
American University 12/13/70 (концертни, 2002)
Hittin' the Note (2003)
Martin Scorsese Presents the Blues: The Allman Brothers (компилација, 2003)
Live at the Atlanta International Pop Festival: July 3 & 5, 1970 (концертни, 2003)
American University W.D.C. (концертни, 2003)
S.U.N.Y. at Stonybrook: Stonybrook, NY 9/19/71 (концертни, 2003)
One Way Out (концертни, 2004)
Stand Back: The Anthology (компилација, 2004)
The Essential Allman Brothers Band: The Epic Years (компилација, 2004)
Macon City Auditorium: 2/11/72 (компилација, 2004)
Gold (компилацијско реиздање проширеног албума The Road Goes On Forever, 2005)
Nassau Coliseum, Uniondale, NY: 5/1/73 (компилација, 2005)

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=WfM6nRVBvGs]YouTube - Allman Brothers - Jessica[/ame]​

Dodato posle 10 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

800px-Chris_Botti_at_Thorton_Winery_2006_retouched.jpg



Chris Botti je rođen 12.oktobra 1962 g. To je američki kompozitor i svira trubu. 2007 je bio nominovan za dvije Grammy nagrade, a 2009 za tri . Priznat je i u pop i u jazz muzici.

DISKOGRAFIJA:

First Wish (1995)
Midnight Without You (1997)
Slowing Down the World (1999)
Night Sessions (2001)
The Very Best of Chris Botti (2002)
December (2002)
A Thousand Kisses Deep (2003)
When I Fall In Love (2004)
To Love Again: The Duets (2005)
Live: With Orchestra and Special Guests (2006)
Italia (2007)
Chris Botti in Boston (2009)

[ame=http://www.youtube.com/watch?v=M51UqyWpYko]YouTube - MY FUNNY VALENTINE-----CHRIS BOTTI[/ame]​
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
27.06.2010
Poruka
306
Jim Morrison

Džejms Daglas Morison (engl. James Douglas Morrison) je bio američki pevač, tekstopisac, pisac i pesnik. Rođen je u Melburnu, Florida 8. decembra 1943, a umro je 3. jula 1971. u Parizu. Bio je pevač i vođa rok grupe Dorsi i smatran je za jednog od najharizmatičnijih pevača u istoriji rok muzike. Takođe je i autor nekoliko knjiga pesama, kratkih dokumentarnih filmova i ranih muzičkih spotova. Morisonova smrt u 27. godini je zaprepastila njegove obožavatelje. Okolnosti njegove smrti i tajna sahrana su bile predmet beskrajnih glasina i igrali su značajnu ulogu u mistici koja nastavlja da ga okružuje.
Rane godine

Morison je škotskog porekla i sin admirala Džordža Stivena Morisona i Klare Klark Morison, koji su se upoznali na Havajima, gde je Stiv Morison, tada zastavnik, bio stacioniran.
Trudna Klara Morison se preselila u Klirvoter, Florida 1943. godine da živi sa svekrom i svekrvom, dok je Stiven obučavan za pilota u obližnjoj bazi mornarice Sjedinjenih Američkih Država. Kada je njegova pilotska obuka bila završena, u proleće 1944, krenuo je da služi na Pacifičkom frontu za vreme Drugog svetskog rata. Klara je ostala na Floridi sa tek rođenim sinom. Vremenom, Morison je dobio mlađu sestru Anu i brata Endija.
Kao što bi se očekivalo u vojničkom domu, Morisonov otac i deda su bili strogo disciplinovani. Međutim, Morison je kasnije pripovedao, sa malo ironije, da je Klara, kada je njegov otac bio kod kuće, bila ta koja je bila admiralov zapovednik.





„Prvi put sam otkrio smrt... Majka, otac, baba, deda i ja smo se vozili kroz

pustinju u zoru. Kamion sa Indijancima je udario u kola ili tako nešto. Bilo je Indijanaca razbacanih po putu, krvareći do smrti. Ja sam bio samo dete, tako da sam ostao u kolima, dok su otac i deda otišli da provere to. Nisam video ništa... Sve što sam primetio je bila čudna crvena boja i ljudi koji leže unaokolo, ali sam znao da se nešto desilo, zato što sam mogao da iskopam vibracije ljudi oko mene i odjednom sam osetio da ni oni ne znaju šta se dogodilo više nego što sam ja znao. To je bio prvi put da sam osetio strah... i osetio sam u tom trenutku da su se duše tih Indijanaca, možda jednog ili dvojice, kretale unaokolo i da su sletele u moju dušu, a ja sam bio poput sunđera, spreman da sedim tamo i upijam.“

To uverenje ga neće napustiti do smrti; čak i u pesmi „Peace Frog“, sa albuma Morrison Hotel, opisuje to iskustvo.
Oba Morisonova roditelja su tvrdila da se taj događaj nikada nije desio. U mnogim svojim komentarima o tom događaju, Morison je tvrdio da je bio toliko potresen zbog nesreće da su mu čak roditelji rekli da je imao ružan san, da bi ga smirili. Bez obzira da li je događaj bio stvaran, zamišljen ili isfabrikovan, Morison se držao toga i ponavljao je činjenice o toj slici u svojim pesmama, poemama i intervjuima.
Morison je maturirao u gimnaziji „Džordž Vašington“ u Aleksandriji, Virdžinija, juna 1961. Prateći njegovog oca, cela porodica se preselila u južnu Kaliforniju avgusta iste godine. Džim je još jednom poslat da živi sa babom i dedom u Klirvoteru, gde je pohađao koledž „Sent Petersburg“.
Međutim, život sa strogim trezvenjačkim starcima bio je težak za Morisona, koji je voleo alkohol. Kasnije se prebacio na Državni univerzitet Floride u Talahasiju. Januara 1964, uprkos roditeljskim prigovorima, Morison se konačno uputio u Los Anđeles, gde je nastavio svoje nezavršeno studiranje na UCLA, upisavši se na studije filma.
[uredi] Umetnički koreni

Pošto mu je otac bio mornarički oficir, Morisonovi su se često selili. To je za posledicu imalo da je Džimovo rano školovanje bilo stalno prekidano dok se premeštao iz škole u školu. Ipak, pokazao se kao inteligentan i sposoban đak posvećen časovima književnosti, poezije, religije, filozofije i psihologije. Međutim, Morisonova sklonost za akademskim poslovima je pod velikom senkom njegove reputacije odmetnika i hedoniste, ali ova interesovanja su se jasno odrazila u njegovom razvoju kao pesnika i od velike su važnosti za razumevanje njegove vizije muzičkih nastupa ukopčanih sa elementima pozorišta.
Biografi su konstano ukazivali na pisce i filozofe koji su uticali na Morisonovo razmišljanje i ponašanje. Još dok je bio tinejdžer, Morison je otkrio rad filozofa Fridriha Ničea. Takođe je bio privučen simbolističkim pesnicima iz 19. veka najviše engleskim pesnikom Vilijamom Blejkom i francuskom pesnicima Šarlom Bodlerom i Arturom Remboom. Bitnički pisci, kao na primer Džek Keruak i njegov roman „Na drumu“ (engl. On the Road), imali su, takođe, jak uticaj na Morisonove poglede i načine izražavanja. Takođe je bio privučen francuskim bitničkim piscem Lujom Ferdinandom Destušom, poznatijim pod imenom Selin. Selinova knjiga Putovanje do kraja noći i Blejkovo Predosećanje nevinosti (engl. Auguries of Innocence) odjekuju kroz Morisonovu ranu pesmu „End of the Night“. Morison je čak upoznao i sprijateljio se sa Majklom Maklurom, vrlo poznatim bitničkim pesnikom koga je cenio. Maklur je uživao u Morisonovim stihovima, ali je još više bio zadivljen njegovom poezijom i ohrabrivao ga je da razvija svoje umeće.
Morisonova vizija umetnosti i psihologije predstave je bilo obojeno radovima dramskog pisca Antonina Artoa, tvorcem Pozorišta i njegove zamene i Živim pozorištem Džulijena Beka.
Ostali radovi su povezani sa religijom, misticizmom, antičkim mitom i simbolikom su bili od stalnog interesa, posebno Heroj sa hiljadu licaDžozefa Kembela. "Zlatna grana" Džejmsa Frejzera takođe je postala izvor inspiracije i oslikana je u uvodnim redovima pesme „Not to Touch the Earth“.
Morison je posebno bio privučen mitovima i religijom Indijanaca. Još dok je bio u školi, njegova porodica se preselila u Novi Meksiko, gde je mogao da vidi neka mesta i artefakte važne za Indijansku kulturu. Ova zanimanja su bila izvor mnogih veza sa stvorenjima i mestima, kao što su gušteri, zmije, pustinje i drevna jezera koji se pojavljuju u njegovim pesmama i poeziji. Radnje indijanskih šamana u bile ugrađene u neke Morisonove pokrete na sceni.
[uredi] Sa Dorsima

Za više informacija pogledajte Dors
Slika Džima Morisona na omotu albuma „The Best of the Doors“


Nakon diplomiranja filma na UCLA, 1965,Morison je vodio boemski život na obližnjoj plaži Venecija. Zbog režima sa malo hrane i mnogo LSD-ija, 1966, nekada punačak Morison, oblikovao se u boga roka, učinjenim besmrtnim u čuvenoj seriji crno-belih slika koje je snimila Džoel Brodski. Poznata pod imenom "Sesija mladog lava", uključivala je kultnu pozu razapetog Hrista, koja je bila na omotu ploče Best of the Doors.
Morison je zapanjio kolegu sa UCLA Reja Manzareka čitanjem svojih stihova za „Moonlight Drive“ i njih dvojica su osnovali Dorse. Uskoro im se pridružio bubnjar Džon Densmor, a gitarista Robi Kriger je primljen na Densmorovu preporuku i odmah je dodat u postavu.
Ime Dors („Vrata“) dolazi od imena knjige Oldosa Hakslija, Vrata opažanja, koje je pozajmljeno iz citata Vilijama Blejka: Kada se vrata opažanja očiste, bilo koja stvar će se pojaviti čoveku onako kako jeste, beskrajna. Vrata se mogu smatrati kao prelaz između dva sveta; ne znaš šta se dešava u drugom svetu ako ne pređeš prelaz. Kako je Morison to iskazao: Postoje poznate i nepoznate stvari, a između njih su vrata.
Zvuk Dorsa je bila značajna novina, kojom je dominirao Morisonov dubok, zvučan bariton protiv Manzarekovih klavijatura, Krigerovog gitarskog stila pod uticajem flamenka i klasike, i Densmorovog tečnog udaranja u bubanj. Dorsi su bili jedinstveni, jer nisu imali bas-gitaru u postavi. Manzarek je obezbeđivao bas na tek izdanim Fenderovom bas-klavijaturama. Iako su Dorsi snimali sa bas gitaristom, na koncertima su se pojavljivala njih četvorica.
Što se tiče stihova, Dorsi su razvili novu podlogu za muziku, sa Morisonovim kopleksnim, punim iluzijama stihovima koji su istraživali teme poput seksa, misticizma, droga, ubistva, ludila i smrti. Iako je Morison poznat kao onaj koji je pisao tekstove za grupu, to nije sasvim tačno, jer je on uvek bio na mukama da se izrazi. Značajan doprinos, što se tiče stihova, dao je Kriger, koji sam ili zajedno sa Morisonom napisao neke od najvećih pesama grupe, ukljućujući „Light My Fire“ i „Touch Me“.
Morisonovo i Manzarekovo studiranje filma se brzo iskoristilo. Decenije pre nego što će video-spotovi postati uobičajenost, Morison i "Dorsi" su snimili promotivni fim za „Break On Through“, koji je bio njihov prvi izdani singl. Spot je bio prost, ali profesionalno urađen. Sadržao je sva četiri člana grupe dok izvode pesmu na zatamljenoj sceni sa naizmeničnim kadrovima i krupnim planovima izvođača dok je Morison izgovarao tekst. Morison i Dorsi su nastavili da prave inovativne spotove, uključujući one za „Unknown Soldier“ i „People Are Strange“.
"Dorsi" su prvi put primećeni na nacionalnoj sceni u proleće 1967, nakon potpisivanja za "Elektra Rekords". Singl, koji je napisao Kriger, bio je hit juna 1967. Tri meseca kasnije, Dorsi su se pojavili u Šou Eda Salivana, popularnoj emisiji nedeljom uveče koja je predstavila mladog Elvisa Prislija, a kasnije i Bitlse Americi.
Izdavanjem drugog albuma „Strange Days“, "Dorsi" su postali jedan od najpopularnijih rok bendova u SAD. Njihova mešavina bluza, džeza i roka sa primesama psihodelije nikada ranije nije bila poznata. Repertoar Dorsa je uključivao originalne pesme i karakteristične obrade, kao što su nezeboravna obrada Alabama Song Bertolda Brehta i operete Kurta Vila „Rise And Fall City of Mahagonny“. Četvorka je takođe uspostavila novo tlo za rok muziku njihovim daljim radovima, uključujući čuvene pesme „The End“ i „When a Music's Over“ i proširenu svitu koju su svirali na koncertu „Celebration of Lizard“.
Krajem šezdesetih, pritisak života pop zvezde je počeo da uzima danak nad Morisonom i nekada vitak pevač je počeo da se goji zbog svog intezivnijeg pijančenja. Iako ga omot albuma iz 1970. „Absolutely Live“ prikazuje kao doteranog, sveže obrijanog u kožnim pantalonama, ta fotografija je zapravo bila slikana 2 godine ranije. Za vreme turneje na kojoj je album snimljen, Morison je bio kilograma teži. To je bilo za vreme dok je pokušao da pobegne od imidža kralja guštera, pustio je bradu i počeo je da nosi obične široke pantalone i majice.
Morison je živeo slavno po često ponavljanom citatu Vilijama Blejka: "Put razuzdanosti vodi ka palati mudrosti". Čak i pre stvaranja Dorsa, uzimao je velike količine LSD-ja, ali se ubrzo po stvaranju grupe prebacio na alkohol, koji je počeo da pije u velikim količinama i govoreno je da je učestvovao je u raznim bahanalijama. Nekada je dolazio na snimanja pijan (može se čuti njegovo štucanje u pesmi „Five to One“. Na kraju mu je to uzelo danak.
Tokom koncerta u Majamiju 1969, pijani Morison je optužen i naknadno osuđen zbog nepristojnog ponašanja i navodne javne golotinje. Taj događaj je rezultovao sa mnogo negativnog publiciteta i otkazivanja mnogih zakazanih koncerata.
Zbog Morisonove kazne, Dorsi su počeli da menjaju pravac uspešnim izdavanjem albuma Morrison Hotel. Album je sadržao mnogo gitarskog, orijentisanim bluzom zvuka i primećivalo se da se grupa vraća njihovim bluz korenima. U to vreme su imali samo hrpu Morisovih tekstova koji su napisani u ranim danima grupe i koji su obezbeđivali većinu materijala za prve tri ploče.
Nakon poduže pauze, grupa se ponovo okupila da bi snimila krajem 1970. da bi snimila ono što će se ispostaviti kao poslednja ploča sa Džimom Morisonom, L.A. Woman. Ona je učvrstila povratak grupe svojim muzičkim korenima i uključivala je pesme koje će ubrzo postati jedne o njihovih najpopularnijih, uključujući naslovnu pesmu, „Texas Radio and the Big Beat“ i ep „Riders on the Storm“.
Album „L.A. Woman“ je takođe svedočio o drugoj većoj promeni u karijeri grupe. Ubrzo nakon što je počelo snimanje, producent Pol Rotčild, koji je nadgledao sve njihove ranija snimanja, napustio je projekat, a dugogodišnji inženjer Brus Botnik je došao kao zamena i uradio je album za koji su mnogi obožavaoci mislili da je njihov najbolji od debija 1967. Album je takođe pokazao rastuću zrelost Morisonovog pevanja; neki od njegovih vokala su snimljeni u sobama za odmor studija Dorsa, zahvaljujući njihovoj odličnoj akustičnosti, što se posebno tiče kvaliteta odjeka.
Među Morisonovim poznatijim nadimcima su Mr. Mojo Risin, anagram njegovog imena i "Lizard King", iz stiha njegove čuvene poeme „Celebration of the Lizard“, dela koji se pojavio na albumu Dorsa iz 1968, Waiting for the Sun, a koji je snimljen u završenom obliku na albumu „Absolutely Live“.
[uredi] Poezija i filmovi

Kao prvo i najbitnije, Morison je video sebe kao pesnika. On je počeo da piše još dok je bio u školi, noseći sveske sa sobom gde god da je išao, beležeći svoje misli i zapažanja. Nastavio je sa tom navikom do kraja života. Posebno je bio zaljubljen u pesnike kao što su Rembo i Bodler, koji su postali poznati pesnici još dok su bili mladi. Na koledžu. On se interesovao za pozorište, film i kinematografiju. Ovi mediji su omogućili opipljivu prezentaciju ili okruženje za njegove reči i omogućili su da ikone i simboli koji su ispunjavali njegov rad budu vidljivi. Morison, uvek nestrpljiv da savlada svaki predmet koji preuzme, govorio je pozitivno o istoriji filma. Zato što je taj medij bio toliko nov, svaki student je mogao da zna skoro isto koliko je i njegov profesor znao. Ovaj kvalitet se činio Morisonu kao velika stvar i on je to video kao otvoren poziv za kreativnost.
Iako je Morison bio dobro poznat pevač i pesnik, nailazio je na probleme kada je tražio izdavača za svoju poeziju, posebno za tip poezije koje je želeo da izda nego pesme koju su već imale svoju publiku. Morison je želeo da njegova poezija bude shvaćena ozbiljno, ne zapakovana u proste pop pesme, kao što su veći izdavači želeli. Nakon mnogo razmatranja i pomoći pesnika Majkla MekKlura, Morison je uspeo da izda dve knjige "The Lords / Notes on Vision" i "The New Creatures". Obe knjige su bile posvećene Pameli Suzan (Kurson). Ovo su bile jedine dve knjige koje su izdate za Morisonovog života.
Mnogo kasnije su uzdana dva posthumna izdanja poezije, a njih je odabrao i priredio Morisonov dobar prijatelj, fotograf Grenk Liskijandro. Prva knjiga, "The Lost Writings of Jim Morrison", naslovnjena je "Wilderness", i za vreme svog izdavanja, 1988, postala je bestseler. Druga knjiga, naslovljena "The American Night", izdata 1990, takođe je bila uspeh.
Samo jednom prilikom, Morison je snimio svoje recitovanje poezije u studiju. Legenda kaže da je snimak zabeležen decembra 1970, na njegov 27. rođendan. Nekoliko godina kasnije, traka je pronađena i 1978. godine okupili su se preostali "Dorsi" i snimili muzičku podlogu za nju. Rad je izdat pod imenom "American Prayer", i stigao je do 54. mesta na muzičkim top-listama.
Morison je imao malo prilika da isproba svoju strast za film pre svoje smrti. Njegov najpoznatiji, ali retko viđen pokušaj je HWY, projekat koji je započeo 1969. Morison je finansirao projekat i osnovao je svoju producentsku kompaniju da bi obezbedio potpunu nezavisnost svog rada. Film je više bio umetnički film neko komercijalni pokušaj, a Morison je glumio stopera koji je postao ubica i kradljivac kola. Isti ili vrlo sličan lik je nagovešten u pesmi "Riders On The Storm". Film pokazuje uticaj ostalih producenata nezavisnih umetničkih filmova kao što su Vorhol, Antonioni, Godard i Enger.
[uredi] Privatan život

[uredi] Morisonova porodica

Džimov rani život je bio nomadski što je bilo tipično za vojničke porodice. Iako je njegov otac bio veliki autoritet, njegove zvanične dužnosti su izazivale da bude često odsutan od kuće. Zato je Džimova majka Klara postala dominantna ličnost u njegovom domu.
Džeri Hopkins je zabeležio izjavu Džimovog brata Endija kako objašnjava da su njihovi roditelji bili odlučni da nikad ne koriste telesno kažnjavanje na svojoj deci i držali su se te odluke. Umesto toga, uvodili disciplinu i kažnjavali na tradicionalni vojnički način, vikanjem i grdnjom dok dete ne počne da plače i prihvati svoju krivicu. Endi je rekao da se nikada nije mogao uzdržati od plakanja, dok je Džim naučio da trpi to i nikada nije pustio suzu.
Biografi su zapisali da je tokom svoje mladosti Morison bio učtiv sin koji se isticao u školi i uživao u plivanju i drugim vanjskim aktivnostima. Njegovi roditelji su se nadali da će Džim pratiti očeve vojničke tragove, i, neko vreme, Morison je bio srećan da se ugleda na svog oca, nameravajući da studira u Anapolisu. Ova savršena slika neće dugo potrajati.
U doba adolescencije, Morison je otkrio čuda alkohola i uklopio se u obrazac dugogodišnjeg zavisnika od alkohola i droge. Nekada poslušan dečak postao je otvoreni buntovnik i odbijao je svaki autoritet. Iako su njegovi profesori prepoznali njegovu inteligenciju (navodno je ima koeficijent inteligencije od 140), često je bio nemiran na času i postao je problem što se tiče discipline. I pored svega toga, bio je toliko popularan da mu je ponuđeno članstvo u najeksluzivnijem bratstvu. On je odbio ponudu.
Takođe je otkrio čari seksa i snažno je nastavljao sa tim zanimanjem, stavljajući svoja iskustva i fantazije u svoje stihove i pesme.
Kada je Morison diplomirao na UCLA, prekinuo je sa većinom porodičnih kontakata. U vreme kada se Morisonova muzika penjala na top-listama u 1967, on nije bio u kontaktu sa svojom porodicom više od godinu dana i lažno je tvrdio da su njegovi roditelji i rođaci mrtvi. Ova dezinformacija je bila objavljena kao deo materijala distribuiranim sa prvim albumom "Dorsa".
Kako se prisećao u No One Here Gets Out Alive, koncerta na koji je došla njegova majka, Morison je odbio da priča sa njom ili da je vidi i pretio je da će odbiti da peva ako ona bude u publici. Na kraju je ubeđen da izađe na scenu, gde se, tokom edipovskog dela pesme The End, okrenuo ka njoj sa podsmehom i izgovorio je poznate stihove.
Ovi događaji su izazvali u mnogima da pomisle da je bilo velike mržnje u porodici i da su ti zastrašujući stihovi koji su obojeni slikama ubistva, silovanja i incesta bili predstavnici Morisonovih shvatanja i nagoveštali patološku pozadinu u porodici.
Dok je ta poezija pokušavana da bude čitana kao autobiografija, to nije bilo često produktivan napor, posebno kada pisac piše o tamnoj strani ljudske prirode. Iako mi ne možemo znati šta se odvijalo u srcu Kralja guštera ili u Morisonovom domu, Morisonovi, koji su se obično uzdržavali od priče sa novinama, često govorili da smatraju da se saopštenje koje se odnosi na njihovu smrt pokušaj da se sakriju od radoznalih očiju medija. Oni su shvatili da su uznemirujući stihovi inspirisani događajima ispričanim u knjizi Trumana Kapota In Cold Blood.
Ako je Morison zaista pokušavao da zaštiti privatnost svoje porodice, to je verovatno bila velika olakšica za sve one zainteresovanie da se drže podalje od javnosti. U isto vreme dok su Morisonove pesme zasićivale radio-talase, njegov otac je postao najmlađi admiral u američkoj mornarici, stacioniran na Pacifiku, za vreme vrlo spornog Vijetnamskog rata. Bilo bi sumnjivo da bi admiral uživao da bude povezan sa prevratničkim genijem iz Dorsa ili da li bi mladi odmetnik želeo da bude povezan sa vojnim establišmentom koji je mrzeo.
Možda nešto može da se uvidi iz pisma koje je poslao admiral kao podršku svom sinu u njegovom slučaju zbog optužbe za loše ponašanja pred sudom Floride. U tom pismu, admiral priča o uzajamnoj privrženosti koje su njegovo troje dece imali jedno prema drugom. Takođe je iskazao ponos neverovatnim muzičkim dostignućima svog sina i veliku zabrinutost i žaljenje zbog njegovih problemima na Floridi. On je čvrsto branio karakter svog sina i dodao je: ”Ja ću uvek pratiti njegov napredak sa najvećim interesom i brigom i biću spreman da mu pomognem na bilo koji način, ako zatraži”.
Džimov otac je priznao prekid u porodičnim odnosima, ali da neće preuzima odgovornost na sebe kazavši da ne može da krivi svog sina što ga nije protiv svoje volje kontaktirao, pošto je on (Morisonov otac) bio taj koji ga je izgrdio zato što je tražio od porodičnog prijatelja da finansira njegovu ranu muzičku karijeru. On je čak išao dalje, ismevajući sinovljeva interesovanja i potcenjujući njegov talenat. Morisonov uspeh je jasno dokazao admiralu da nije bio u pravu u svojoj proceni sinovljevih sposobnosti, ali je šteta učinjena.
[uredi] Morisonove žene

Morisonu, velikom zavodniku, nikada nije nedostajala pažnja žena, uključujući tu i njegovu dugogodišnju pratilju, Pamelu Kurson. Pamela je upoznala Džima pre nego što je postao slavan i bogat i ohrabrivala ga je da razvija svoju poeziju, koja je bila njegova istinska kreativna strast. Vremenom, Pamela je počela da koristi Morisonovo prezime sa njegovim očiglednim pristankom, a Džim se odnosi prema Pamelinim roditeljima kao da su mu tast i tašta.
Tačno je da Pamela nije bila srećna zahtevima kojima su "Dorsi" trošili Morisonovo vreme i talenat, tvrdeći da ga oni odvlače od pesničkog poziva. Ipak, ona je sigurno profitirala od Morisonove zarade, dok je on izgledao srećan da troši na nju. Finansirao je otvaranje butika koji je ona vodila. Kada su troškovi butika narasli, računovođa "Dorsa" je ubeđivao Morisona da smanji svoju novčanu pomoć Pameli. Morison je odgovorio da bi radije potrošio novac na Pamelu nego na računovođe.
Ipak, njihov odnos je bio buran sa čestim glasnim svađama koja su pratila pomirenja uz suze. Deni Sagerman, bivši saradnik "Dorsa", naveo je da je deo njihovih problema možda proizišao iz sukoba između onoga ša su oni shvatali kao ideal otvorene veze i emocionalno bolnih posledica života u takvoj vezi. Pošto nijedno nije moglo priznati da ne mogu podneti drugačije seksualne aktivnosti, njihove rasprave su izbijale iz onoga što je izgledalo da je trivijalnost.
Iako je Džim iznajmio apartman za Pamelu i živeo normalno sa njom, često je ostajao u hotelu ili spavao u kancelariji "Dorsa". Kada je kupio bungalov u kanjonu Topanga, prepisao ga je na Pamelu.
Tokom svog života, Morison je predstavljao Pamelu kao svoju kosmičku suprugu i u svom testamentu je ostavio sve njoj. Posle njegove smrti, kalifornijski sud je priznao Pamelu Karson za njegovu vanbračnu ženu.
Iako je Džim Morison upoznao Pamelu na početsku svoje karijere, ona nije bila njegova prva ljubav. U srednjoj školi, Morison je imao devojku po imenu Tendi Martin. Dok je pohađao koledž na Floridi, Morison je upoznao Meri Verbilou. Kada se on prebacio na UCLA, Meri ga je pratila u Kaliforniju. Meri su veoma voleli ostali članovi grupe i Morisonovi prijatelji i porodica, ali veza nije dugo trajala. Nakon malog nesporazuma, Džim je utehu pronašao u drugoj devojci. Kada ga je Meri otkrila golog u ženskom apartmanu, toliko je bila povređena da je raskinula sa njim. Iako su pričali sa vremena na vreme, nisu više postali par. Rej Manzarek je rekao da je Morison napisao u uspomenu svojoj izgubljenoj ljubavi. U pismu koje je napisao Los Anđeles Tajmsu, Džon Densmor je ozjavio da je pesma The Crystal Ship takođe napisana za i o Meri.
1970, Morison je učestvovao na ceremoniji vikanskog venčanja sa spisateljicom Patrišom Kenili, iako takve ceremonije zakon nije priznao.[1] Prema Patrišinoj autobiografiji, u vreme kada se desila ceremonija, i ona i Morison su shvatili njenu neobavezujuću pravnu prirodu. Ipak, Morison nije shvatao ceremoniju ozbiljno čak ni na emotivnom nivou i veza nije potrajala više od desetak susreta u roku od dve godine. Kenili je razmatrala svoje iskustvo sa Morisonom u svojoj autobiografiji i u intervjuima objavljenim u knjizi "Rock Wives".
Morison je redovno uživao u svojim obožavateljkama. Imao je brojne kratke izlete sa poznatim ličnostima, uključujući Niko iz "Velvet andergraund"a, Grejs Slik iz "Džeferson erplejn", a i Dženis Džoplin.[2] Džudi Hadleston se takođe prisećala svoje veze sa Morisonom u "Živeti i umiranje sa Džimom Morisonom". U vreme njegove smrti, bilo je izveštavano oko 20 postupaka za priznavanje očinstva.
[uredi] Smrt


Grob Džima Morisona


Morison se marta 1971. preselio u Pariz, sa namerom da napravi pauzu od koncerata i da se koncentriše na pisanje. Nadajući se da će vratiti svoj život na pravi put, Morison je oslabio i obrijao bradu.
Umro je ubrzo nakon toga, 3. jula 1971, u svojoj kadi u 27. godini; mnogi obožavatelji i biografi su tvrdili da je to bilo zbog predoziranja drogom, ali zvanični izveštaj kaže da je uzrok otkazivanje srca. Autopsija nije izvršena zato što je medicinski veštak, postupajući po francuskom zakonu, nije pronašao tragove borbe ili zločina. Nepostojanje zvanične autopsije ostavilo je mnoga pitanja nedogovorena i obezbedilo je pogodno tle za spekulacije i glasine.
U svojoj autobiografiji, Deni Sagerman pripoveda da se nakratko sreo sa Pamelom kada se vratila u Ameriku polovinom sedamdesetih. Prema ovoj priči, Pamela mu je rekla da je Morison umro od predoziranja heroinom, kada je ušmrkao obilnu količinu te supstance verujući da je to kokain. Sagerman je dodao da je Pamela dala različite kontradiktorne verzije Morisonove smrti, ali izgleda da je većina fanova prihvatila teoriju o heroinu. I sama Pamela je umrla od predoziranja heroinom ubrzo pošto je priznata za Morisonovu vanbračnu ženu. Kao i Morison, i ona je imala 27 godina kada je preminula.
Morison je sahranjen u Uglu pesnika, na poznatom groblju Per Lašez u istočnom Parizu. Povodom 10. godišnjice Morisonove smrti, 1981. hrvatski vajar [3] izradio je i postavio na grob kamenu bistu Džima Morisona, koju su posetioci godinama uništavali, sve dok 1988. nije ukradena s groblja. U prošlosti su njegovi obožavaoci ostavljali đubre, grafite i kanabis iza mesta gde je grob okružen ogradom. Žalbe zbog skrnavljenja okolnih grobova od strane brojnih porodica pokojnika su dovele do brojnih očekivanja da će Morisonovi ostaci biti premešteni kada istegne tridesetogodišnji zakup. Ipak, pariske vlasti su demantovale takvu nameru. Doista, Morisonov grob je posto jedna od najpopularnijih turističkih odrednica u Parizu, zajedno sa Ajfelovim tornjem, Notr Damom i Luvrom. 1993, njegova porodica je posetila grob i sklopila ugovor sa kompanijom za čišćenje da se uklone grafite sa obližnjih grobova.
Mnogi obožavaoci su pokušali da prevedu natpis na grčkom jeziku Κατά τον δαίμονα εαυτού (na latinici: KATA TON DAIMONA EAVTOU) koji je urezan u nadgrobni spomenik. Različite interpretacije su predložene, uključujući ”dole (verovatno u Paklu) sa svojim demonima”, ”sagoreo zbog svojih demona”, ”sa samim đavolom” i slično. Međutim, na starogrčkom jeziku reč daimon znači pre duh nego demon, i nema negativne ili pežorativne osobine. Fraza je pravilnija prevedena kao ”veran svom duhu” i to je značenje koje je želela Morisonova porodica kada je odabran natpis. Morisonov otac je bio taj koji je ili odabrao frazu ili je sam smislio.
Neki teoretičari zavere smatraju da Morison nije preminuo u Parizu. Činjenica je da je samo dvoje ljudi (osim policije, medicinskog osoblja i pogrebnika), priznalo štampi da je videlo njegovo telo, što je pomoglo da se glasina da je živ održi preko 30 godina.
Tokom Morisonove burne karijere, bilo je brojnih glasina da je poginuo u saobraćajne nesreće ili je umro od predoziranja drogom. Takođe je u danima pre objavave njegove smrti, štampi bilo rečeno da je Morison prosto ”vrlo umoran” i da se odmara u neimenovanoj francuskoj bolnici. Možda zato nije začuđujuće da obožavaoci sumnjaju u realnost njegove smrti.
Džeri Hopkins se seća u "The Lizard King" da, pre nego što su "Dorsi" stekli veliki uspeh, Morison se šalio da će lažirati svoju smrt da bi generisao publicitet. Prema nekim Morisonovim prijateljima i kolegama iz benda, jednom kada "Dorsi" steknu svoj izvanredan supeh, javnost ih neće više videti tako poželjnim. Morison je tada pričao o želji da lažira svoju smrt i ode u Afriku da bi izbegao pogled koji je pratio svaki njegov pokret. Rekao im je da će im pisati, ako uspe sa svojim planom, koristeći svoj pseudonim Gospodin Modžo Rajsin. Takav čin nestajanja bi imao paralelu sa sa životom Artura Remboa. Prema Robiju Krigeru i ostalim članovima Dorsa, oni nisu primili nikakva pisma. Ipak, neki njegovi obožavaoci i dalje veruju da je to prevara.
Spekulacije oko razloga i stvarnosti Morisonove smrti igra veliku ulogu u Morisonovom misticizmu. Glasine još kruže da je Morison izvršio samoubistvo, da ga je ubila CIA ili veštica, da je umro u toaletu u poznatom pariskom noćnom klubu "Rock and Roll Circus" i slično. Ako se doda to upornim tvrdnjama da je još uvek živ i da živi u Indiji, Africi, Južnoj Americi, kao kauboj u Oregonu ili u Nju Džerziju, ispada da i Morisonova legenda ima svoj život. Možda je podesno da se Morison kao čovek, uvek fasciniran drevnom mitologijom, spojio sa slikom Morisona kao Dionisa, uvek umirućeg i ponovnog rođenog boga ekstaze starih Grka.
[uredi] Uticaj


Slika Džima Morisona na plaži Venecija


Morison je ostao jedan od najpopularnijih i najuticjnijih pevača u istoriji roka, dok su pesme "Dorsa" postale obavezne u kompilacijama stanica koje su puštale klasičnu rok muziku. Do današnjih dana, on je široko poštovan kao prototip rok zvezde: grub, privlačan i misteriozan. Kožne pantalone kojima je bio privržen na sceni i van nje su postale stereotip nošnje rok zvezde.
Džim Morison je uticao na mnoge, uključujući: Peti Smit, Jana Kurtisa, Dejvida Gejhana, Henrija Rolinsa, Jana Ostberija, Perija Farela, Skota Vejlanda, Trenta Reznora, Skota Stapa, Edija Vedera i čak Merilina Mensona.
Legendarni pank prototip "Iggy And Stooges" su govorili da su se okupili nakon što je pevač Igi Pop bio inspirisan Morisonom na koncertu u En Arboru, Mičigen. Jedna od Igijevih najbolje prihvaćenih pesama The Passenger je zasnovana na jednoj od Morisonovih poema.
MekKlur je napisao poemu Za Džima Morisona, u čast njihovog prijateljstva. On je recitovao ovaj rad uz pratnju klavijatura Reja Manzareka.
Valas Fouli, profesor francuske književnosti na univertitetu Djuk i međunarodno priznat stručnjak za pesnika Artura Remboa, napisao je knjigu „Rembo i Džim Morison“ sa podnaslovom „Pobunjenik kao pesnik“. U ovoj knjizi, Fouli se priseća kako se iznenadio kada je primio pismo od Džima Morisona, koji se zahvalio Fouliju na najnovijem prevodu Remboovih pesama na engleski. „Ne čitam francuski lako“, napisao je, „vaša knjiga putuje sa mnom“. Ovo je bilo Morisonovo predstavljanje Fouliju. Kada je prvi put čuo muziku "Dorsa", Fouli je odmah prepoznao Reboov uticaj na Morisonove stihove. Fouli je držao predavanja na brojnim univertitetima poredići živote, filozofije i poeziju Morisona i Remboa. Druge kolege su videle očiglednu vrednost dodavanja Morisona njihovim reportažama o simbolizmu i časovima moderne poezije, mameći mnogo studenata u ozbiljne studije poezije.
Ranih osamdesetih, režiser niskobudžetnih filmova Keri Bučanan je snimio film "Više od 'Dorsa'", koji ističe teoriju da je Morisona zajedno sa Džimijem Hendriksom i Dženis Džoplin, ubila vlada u pokušaju da se obračuna sa radikalima.
1991. Oliver Stoun je snimio film Dors o životu Džima Morisona sa Valom Kilmerom u glavnoj ulozi. Film je kritički dobro prošao, ali je bio komercijalni neuspeh. Preživeli Dorsi nisu bili zadovoljni istorijskim slobodama koje je Stoun ubacio u njihovu priču. Obožavaoci su verovali da nije uspeo da prikaže Morisonovu poetsku stranu i da se samo držao njegove hedonističke strane. Kilmer je bio Stounov drugi izbor za ulogu, a prvi je bio Jan Ostberi (što je on odbio), iako je takođe bilo izvešteno da je Kajl MekLahan (koji je glumio Manzareka) želeo ulogu Morisona za sebe. Ostberi se 2000. pridružio kao pevač novoj inkarnaciji "Dorsa" (Dors 21. vek).
Iako nije potvrđeno, Bob Barden, tvorac stripaFlaming Carrot Comics je ostavio par tragova da je glavni lik zasnovan na Džimu Morisonu.
[uredi] Nasledstvo Džima Morisona i Dorsa

Džim Morison je često tvrdio da ide stopama francuskog pesnika Artura Remboa („Ja sam Rembo sa kožnom jaknom“, kako je jednom rekao). Neki izvori kažu, iako je to neprovereno, da je tokom boravka u Francuskoj pred kraj svog života, Džim posetio Šarlvil, rodno mesto Remboa na severu Francuske. U svakom slučaju, veza između „čoveka sa dušom od vetra“ (Remboov nadimak) i „kralja guštera“ (Morisonov nadimak) je vrlo podesna; obojica su bili sinonim za razmetanje i pobunu mladih protiv konzervativnog društva koje je želelo da priguši ličnost kroz društvenu kontrolu; obojica su bili briljantne osobe u rascepu između svojih ambicija da protresu stanje kroz svoju umetnost i svoje težnje da izgube kontakt sa stvarnošću pre nego što ih stignu i obore sopstveni demoni; ali najviše od svega, oni su bili viziionari sa dubokim i mističnim osećanjem da postoji nešto više, nešto što nam je njihova poezija i muzika dozvolila dodirnemo, makar samo na kratko. Džim je jednom rekao: „Ako moja poezija teži do dostigne bilo šta, to je da oslobodi ljude od ograničenog toka života u koji gledaju i osećaju“. A to je tačno ono što su on i "Dorsi" uspeli: sa svojom muzikom oni ostaju sa nama dugo nakon što se „muzika završi“ i odvode nas na nepoznate teritorije. Ostavljaju nas da se „probijemo na drugu stranu“, makar i kratko. Oni su zaista otvorili „vrata opažanja“, vrata koja ne mogu biti nikad više zatvorena. A to je verovatno istinsko nasleđe Džima Morisona i "Dorsa".
 
Natrag
Top