Istorija sladoleda
Istorija sladoleda
Za pravi dolazak sladoleda u Evropu zaslužni su Arapi koji su za vrijeme vladavine na Siciliji upoznali Italijane s vještinom zamrzavanja sladoledne kreme.
Još je rimski car Neron, između ostalog poznat i kao veliki gurman, smislio način kako se u ljetnim žegama počastiti nečim sočnim i voćnim. Naredio je da se s planina donese mnogo leda, a zatim ga je miješao s voćnim sokovima koje je obožavao. I tako je dobio ono što danas nosi fancy naziv sorbet. Rimljani su inače miješali snijeg i s medom i usitnjenim voćem.
Kineski kralj Tang od Shanga razvio je svoju verziju sladoleda pripremajući mješavinu od leda i mlijeka.
Prvi Evropljanin koji je imao čast probati ledenu kremu bio je Marko Polo. U svom je putopisu "Milion" (Milione) opisao poslasticu sličnu današnjem sladoledu koja se posluživala na dvoru Kublaj-kana.
Ali za pravi dolazak sladoleda u Evropu zaslužni su Arapi koji su za vrijeme svoje vladavine na Siciliji upoznali Italijane s vještinom zamrzavanja sladoledne kreme. Nakon toga, od 1500. godine, otkako ga je italijanski kuhar servirao na svadbi Katarine de Medici i francuskog kralja Henryja II, italijanski se sladoled počeo širiti svijetom i u njemu je uživalo sve više i više ljudi.
Na bogatom banketu engleskog kralja Charlesa I, u 17. vijeku, među brojnim se probranim delicijama našla Englezima do tada nepoznata poslastica. Kraljev francuski kuhar pripremio je hladnu kremu koja je nalikovala na svježe pali snijeg, no bila je kremasta i slatka.
Nova je poslastica pobrala veliki uspjeh, a ljubomorni je Charles odlučio recept kuhara De Marca zadržati u tajnosti. Priča se čak da mu je platio pozamašnu sumu novca kako bi osigurao da se ekskluzivna delicija servira samo i jedino na njegovom stolu. Kasnije je egoistični kralj pao u nemilost podanika i završio tragično. Kuharevo obećanje više nije imalo smisla poštovati te se recept brzo proširio i među običnim narodom.
U Ameriku je sladoled stigao dosta kasno, a na svojim su ga stolovima nudili poznati Amerikanci poput Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona i Dolly Madison, supruge predsjednika Madisona.
Godine 1774. londonski je ugostitelj Philip Lenzi u njujorškim novinama oglasio da prodaje različite poslastice, uključujući i ice cream.
Nancy Johnson izumjela je 1846. godine aparat za pravljenje sladoleda - sličan onom koji i danas možemo vidjeti u malim poslastičarnicama.
Masovna proizvodnja sladoleda počela je u Baltimoreu 1851., a Jacob Fussell smatra se "kraljem američkog sladoleda".
Zamrzivač za sladolede usavršen je 1926. godine.
Sladoled – ali gdje ga staviti?!
Jestiva čašica za sladoledne kuglice debitovala je 1904. na Svjetskom sajmu u St. Louisu. Za neke je izumitelj prve naprave za izradu kupastih vafla – korneta - sladoledar libanonskog porijekla Abe Doumar.
Međutim, kao čovjek koji je patentirao mašinu za pravljenje korneta uglavnom se spominje Italo Marchiony. Sladoledar s Wall Streeta isprva je poslasticu prodavao u čašama za piće, no to se pokazalo prilično nepraktičnim - lomile su se, nakon svake ih je upotrebe trebalo prati, a neki bi s njom jednostavno odšetali dalje. I tako se lukavi Italijan domislio napraviti jestive čašice od vafla koji su se, još topli, savijali u oblik kupe. Kupci su, naravno, bili oduševljeni praktičnom i ukusnom ambalažom, pa je njihov izumitelj nevjerojatno brzo postao najpopularniji ulični prodavač. Italo Marchiony također se pojavio na sajmu u St. Louisu tako da je, valjda u sveopćoj zbrci oko štanda sa sladoledom, i već spomenuti Libanonac nekako uletio u priču.
Prvi se sladoled na štapiću zvao Eskimo Bar, a smislio ga je vlasnik sladoledarnice iz Iowe Chris Nelson.
Nelsona je u proljeće 1920. za novi izum inspirisao maleni neodlučni kupac koji nikako nije mogao donijeti sudbonosnu odluku hoće li sladoled ili čokoladicu. Ujedinivši kasnije oboje, zasigurno je olakšao život mnogim budućim prevrtljivim kupcima.
Prvi sladoled na štapiću preliven čokoladom stvoren je 1934. godine.
Izvor: divastique.com