Ko je odgovoran za poreklo zla?

Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
Teolozi su učinili velike napore da rese ovaj problem i pomire cinjenicu da postoji dobar Bog,ali da postoji i zlo.Ulazuci napore u tom pravcu Karl Bredlof piše„Za teiste postanje zla je veliki kamen spoticanja.Bol,siromastvo,kriminal,suprostavljaju se svakom dobru...Ili zlo potice od Boga ili postoji nezavisno,medsjutim nemoguće je da ga je Bog stvorio,jer u tom slučaju ne bi bio dobar,sveznajuci i svemogući..Ako je Bog dobar onda svakako daeli da unisti zlo,a postoi selo jednako suprostavlja Njegovim planovima,onda ili Bog ne želi da ga unisti ili ne može.Zlo mora da ima svoj početak ili mora da je vecno,ali vecno ne može biti,jer je samo Bog vecan.Ono ne ne može da ima svoj početak,jer bi onda poticalo od Boga,ali izvan Boga,ali ono ne potice od Boga,jer je On dobar Bog,zlo nikako ne može da potekne iz dobra,alo ne može ni da postoji izvan Boga,jer je Bog neogranicen,a nemoguće je ići izvan ili iznad Neogranicenoga(Bradlaugh,Humanity`s Gain From Unbelief:28-29)

Šta vi mislite?”
 
Učlanjen(a)
25.05.2010
Poruka
74
Gluvom govoriti i slepom namigivati

*
Mislim da je ovaj post višak jer su odgovor na to pitanje ranije na ovom forumu dali mnogi - u ovoj ili onoj formi - onako kako im se to već projavilo pred očima.

Meni se baš dopalo jedno lično, sasvim smrtno razmišljanje, koje je se pak nekom činilo kao ni na nebu ni na zemlji, ali - mnogi izgleda to razmišljanje nisu bili u stanju da poimaju.

Nekada je smešno kako ljudi pokušavaju da ''prokljuve'' Boga i Božiju Promisao a nisu u stanju da ''provale'' ni kakvog samo običnog i smrtnog čoveka.

Šta više - bude još i žalosno šta sebi daju za pravo ne samo da misle - već i da izgovore na glas.

U slučaju da ovo ovde ne nestane - daću sebi slobodu i citiraću post koji je sasvim adekvatan kao odgovor na sumanutost slobode pri gornjim netautologičnim zaključcima - već dejvidokoperfildskim konstatacijama koji su još samo delić sveplanetarne moći obmanjivanja naivnih.

Ali - pre nego što se to učini - kao uvod - sa kraja priče - stavićemo:


Sveti Jovan Damaskin


Zašto je Bog, unapred znajući sve, stvorio one, koji greše i ne kaju se?


(„Tačno izloženje Pravoslavne vere“, knjiga IV, glava XXI)

Bog, po blagosti Svojoj, privodi iz nebića u biće, sve postojeće i o onome, što će biti, ima predznanje.

I tako, ako oni koji greše, ne bi u budućnosti dobili postojanje, onda se oni ne bi mogli učiniti zlima, (a zato) o nj
ima ne bi bilo predznanja.

Jer se viđenje odnosi ka onome, šta jeste; a predznanje – prema onome, što će neizmenjivo da se desi.

*
Ali,u početku – postojanje (uopšte), a zatim već – postojanje dobra ili zla.
*
Ako bi za one, koji bi po blagosti Božijoj, dobili postojanje u budućnosti, to poslužilo kao prepreka za dobijanje postojanja
, (uslov) što će se oni, po sopstvenoj želji, učiniti zlima, bi onda značio da bi zlo pobedilo blagost Božiju.

*
Jer sve što Bog stvara, stvara dobrim; svaki po sopstvenom proizvoljenju, izboru biva dobar ili zao.

Iako, čak i Gospod govori:
Bolje bi mu bilo da se nije rodio onaj čovek“ (Mk. 14:21),
to On govori, ne poricajući Svoje so
pstveno stvorenje, već zlo, koje je izniklo u Njegovoj tvorevini, kao posledica njenog sopstvenog izbora i lenjosti.

Jer lenjost njene sopstvene volje je učinila za nju nekorisnim, dobro delo Tvorca.

*
Tako, ako neko, kome su povereni od cara bogatstvo i vlast, upotrebi to protiv svog dobročinitelja, to će ga car, nakon što ga smiri, pravedno kazniti, ako uvidi, da će on do kraja da ostane veran svojim vlastoljubivim zamislima.


Sa teme:

http://serbianforum.org/religija/92597-zasto-bog-dopusta-zlo.html


Uvod u pisanije:

S'obzirom da se od mene očekuju moja razmišljanja na teme koje postavljam kako ne bi predstavljale samo ''spam'' - kakvim bi ga kakav jeretik ili šta već - nazvao - evo jednog mog - ''vlastitig'' razmišljanja koje mi je ''samo od sebe'' došlo.
Naravno - apostrofiranjem se ograđujem od prevelikog izdizanja sebe kao izvora mudrosti - čemu sam - kako gordosti sklona - jel' te - takođe sklona...

S'obzirom na sve ono u šta verujem a što je nemoguće tek tako lako i ukratko ikome predočiti - želim da naglasim još samo trenutno 2 bitne stvari za ovu temu.

Za svojih uskoro 31 godinu sam proživela i preživela život prebogat iskustvima koja su ujedno i temelj svih mojih razmišljanja, stavova, uverenja i ubeđenja...

Takođe - bitno za one koji su skloni da me napadaju bez pokrića - naglašavanje reči u rečenicama praktikujem oduvek - otkad ih sastavljajući u rečenice pišem...

Prvenstveno ih naglašavam sebi jer nakon što nešto zapišem i prođe neko vreme - apsolutnu jasnoću nečega koja je tokom zapisivanja meni samoj bila evidentna - makar i delimično - vremenom mogu smesti s'uma - a to je luksuz - po pitanju životnih spoznaja - makar...

Jer - ipak - pitanja su često bitnija od samih odgovora...

Pa da krenemo sa jednom mojim razmišljanjem na ovu temu po imenu:


Noć 28. juna 2004.

Videl' dan VIDOVDAN?

Moja TRUĆANjA i ‘‘PRAZNA’’(?) NAGLABANjA,

U pisanoj (kucanoj) formi, … Vrsta ispovesti, ko zna kakve osobe ... možda iz najgore – možda i iz najbolje shvatanih pobuda … možda i krajnje sebičnih potreba mojih - koja inače jesam jako loša osoba - u globalu gledano. Glupo bi bilo nešto takvo ne priznavati.

Lošak sam jer sam nepreduhvatljiva po pitanju dobrih, pravih stvari u životu, a tako jadna po samu sebe ne mogu biti dobra ni prema prirodnim remekdelima u sveživotnoj sredini koja me okružuje;

rekoh ti ja – truć, truć

Najgore u svemu tome je … šta li – svest ili podsvest koja me za to osuđuje ili praštaUzalud li je praštati‘‘kao’’ drugima, a ne praštati samom sebi, kao i naravno, na 1.mestu u obrnutoj verziji, ukoliko si u stanju neuspešnog sprovođenja poštovanja samo ta 2 VALjANA životna pravila? … Mada, ko zna šta je uopšte, i u čemu najvažnije? … nesvesno, samopodsvesno indirektno? samokažnjavanje? … kako ga god okreneš – sistematsko. Hm !!!

Uzmimo u obzir da čovek definitivno nije razumno već isključivo misaono biće, i uz to a s’obzirom na misaoni rad - ko radi taj i greši. Tu, na startu (po)stoji greška zbog koje bi svi sami od sebe trebali da načine svoju prvu grešku, koja će pak biti jedina prva očita spasonosna staza - iz razloga pravila po kome bi svako ko želi težiti (ne pravom) već ispravnom, istinitom putu dobra, da bi došao do istine, valjalo da primeni pravilo duple negacije kao izlaz iz pogrešnog starta pogrešnim prvim korakom, načinjenim pri misaonom radu (u ovom slučaju jasnom kao pogrešno, loše zaljučivanje) koji - pak, iz ko zna kakvih razloga - tim činom opet postaje ispravan. . . . rekoh ti ja, bla, bla, . . .

U slučaju zaista teškog bedaka~kod one grupe moždanih misaonih procesa koju doktori -zaključujući- ustanovljuju kao pojam->bol-est (=bol je ->ste) šizofreniju ~kada se individua tj. jedan od onih koji su imali tu priliku da im se takav stav -jednog takvog misaonog radnika, pak poznatijeg kao psihijatar- dodeli, ~je taj da: kada mu na pamet “padne” ona stara narodna –‘‘ko je lud ne budi mu drug’’ – onda taj dodeljeni otpočne razmišljati o ovoj izreci – i u njegovoj glavi počinje raspad moždanog sistema jer takav-do/deljeni čovek dolazi u dodatni komflikt sa samim sobom. I to sve – ni kriv ni dužan(?), a takođe i ne povezano sa mirisnim i digestivnim organskim procesima u dodeljenoj ljudskoj jedinki koja se cepa. I ? Onda se jedna od tih istih – bukvalno pocepa, ako ništa – onda od smeha – da ne rečem plača.

Eto, nije lako biti uvek valjan radnik. Uvek se tu negde uz kvantitet pojavi i taj kvalitet, i ko ih uošte IZ/S/ZA/POmisli ? Ma nije ni to – nego i KAKO
tj.

kakvo ?

Šta smo mi -ja ili ti- jeli i mirisali – ne znam, tek - eto tebi da čitaš ovakve, i ko zna sve kakve, moje zapisane misaone procese, koje pak ja, eto, pokušavam da sa’vatam u svoj njihovoj ovozemaljski-najbržoj brzini. A tu sve ide u (ko zna kakav) krug, pa nije ni čudo da nam se svima vrti u glavama.

Ako je vreme zaista relativan pojam, i, ako je ispravno, valjano pravilo - ‘‘NE BRŽE OD ŽIVOTA’’, ko nam onda, usred sve te relativnosti, može sa tvrdnjom izneti zamisao da je vremensko trajanje života zaista duže od trajanja samo jedne od ZA/PO-misli? Naravno da se odmah tu pojavljuje i pitanje kvaliteta za bilo koju od ZA/PO misli naših vlastitih - kako za bilo koga od nas, tako i za svakog od nas.

Kako tumačiti onda večnost merenu našim pojmovnim, moždanim poimanjem vremena?

Perpetum mobile se ko zna kad pojavio u ljudskim zamislima, a – u obzir uzevši onu staru ZA/POmisao da ‘‘sve što ljudskoj jedinci na um pa’ne, to -kroz pojam sveobuhvatnosti postojanja- već postoji’’, kao nekakvo - ko zna kakvo, do, u svakom slučaju – remekdelo – onda, pak, nije teško zamisliti meru večnosti kao meru neuništivosti bilo kakve materije među koju spada i energija. Između ostalog i energija procesa nastajanja nervnog impulsa koji, samim svojim energetskim postankom, postaje krajnje neuništivo večan, pa samim tim i veći od pojma - ljudskoj vrsti poznatog kao - vremenski interval trajanja životnog veka nas samih.

Naravoučenije basne je to da je ne samo svaki ljudski nervni impuls, već i svaki impuls bilo koje jedinke ili množine svih oblika koji se javljaju u sveobuhvatnosti postojanja, jedan perpetum mobile na svojoj putanji kroz večnost . . .
Onda ćemo u obzir uzeti pravilo uzročnosti i posledičnosti, potom kvaliteta i t.d., i onda - kvantitet konačnosti se naravno dovodi u pitanje. Da li je kraj kao odredište moguć u jednom takvom okruženju koje se, ne zaboravimo, zapravo kreće u ne/izvesnim, relativno pravilno utvrđenim kružnim, ili elipsastim putanjama? Pokretanje u krug koje je ljudskoj vrsti relativno pojmljivo. Elipsa=ne pravilan krug. Nepravilnost dovodi do: sudaranja, uzročnosti, posledičnosti, traumatskih impulsa prilikom istih . . .


Zašto li se uopšte bilo koja od nas, ljudskih jedinki, trudi i pokušava da shvati kakav to Valjani Zakonodavac -- koji trenutno (ha, ha, ha – trenutno za koga) dozvoljava da nekakva -> nikako i nikakvo valjana impulsivna jedinka/množinka - kriveći pri tom sliku ispravne, valjane, istinite stvarnosti kroz elipsičnost - postoji u takođe nam nepojmljivoj sveobuhvatnosti postojanja -- i kakvu to moć On Ima da tu nevaljalu, nevaljanu (takođe takozvanu – nikako dobru = nikakvu) silu, zaustavi, i - zašto ako već ima tu moć već jednom

to i ne uradi ???

Ha, ha, ha, eto tu već (ne moram ni da poimam išta o ikakvim silama) leži odgovor kako u sveopštoj večnosti sveobuhvatnog postojanja postoji i način da se perpetum mobile koji je pošao/krenuo stranputicom, pogrešnim, nevaljanim putem, ali isključivo u neparnom kvantitetu, zaustavi u svom haotičnom pohodu - Nikakvošću u ništavilu kakvo i zaslužuje, uz pomoć Sile Koja Je svojim najiskrenije moguće dobrim impulsom iz sveobuhvatnosti svega i u sveobuhvatnost postojanja - sve ovo i Stvorila. Ona Beše Početak=Prvi Impuls Koji Je Nastao, i Koji Je, u svojoj usamljenosti, Krenuo negde u svojoj potrazi za parom. On je bio Prvi Uzrok sveobuhvatnosti postojanja.

Jedan impuls je sledio drugi u svoj svojoj remekdelosti postojanja. Ali, svaki impuls koji se po/javio-rodio - bivao je to po prvi put, da bi se potom, kroz svoju putanju, ponovo pojavljivao, ali uvek kao izmenjen, drugačiji, a samim tim i veći.
Svaki od tih prvih impulsa se po prvi put rađao, pojavljivao, pa i samo zaključivanje koje je tek posle posledičnog, ponovnog pojavljivanja kroz beskonačnost i dovelo do prvog zaključka.
Međutim, ako uzmemo da je prvi impuls bio valjan, te da su potom, za njim, kroz večnost usledili impulsi koji su takođe prvobitno bili ispravni i valjani, onda je jasno da je:


Prvi Pojam-Prvi Zaključak ujedno dvojan jer je istovetan pojmu valjanog zaključka. Time dobijamo prvi pojam koji je pri tom prvi i naizgled (tj. prvi pogled) pojmovno jedan, ali već odmah potom i ujedno - jasno trojan pojam:

- PRVI VALjANI ZAKLjUČAK.

Eto, tako smo u startu dobili sve jasno kao na dlanu.

Postanak sveobuhvatnosti u svom dvojakom postanku kroz trostruko sveobuhvatno postojanjedva vida tri lica (kao i kod čoveko-Boga - Oca, Sina i Svetoga Duha).

I tada se dogodilo to - još jedan impuls u nizu drugih koji se rodio i otisnuo na svoje putešestvije NESAGLEDIVIH RAZMERA, uz prvi impuls sveobuhvatnosti pojmova:

‘‘SVE ŠTO MOŽE POĆI NAOPAKO ĆE i POĆI NAOPAKO’’. (Opako=loše=nevaljano)

Postade, i bi/beše dobro, ali, pođe na opako, po prvi put, jer ne beše pojma sagledivosti usled, do tada, sveobuhvatne valjanosti, jer usled sveobuhvatne valjanosti nije postojala potreba za sagledivošću pojma nevaljanosti.

Tek potom se pojavi impulsna potreba i za poznavanjem i za razumevanjem pojma nevaljanosti, a samim tim i za tada Najstarijoj, Prvoj i Najsveobuhvatnije moćnoj Sili novopotrebnim pojmom sveobuhvatne sagledivosti.


‘‘Dobar i lud – dva rođena brata’’, ali, ko je iz naivne dobrote načinio impuls (do tad) nesagledivo loših posledica – njemu se prašta jer je po pitanju kvalitetnosti izvora impulsa, usled njegove sveobuhvatne valjanosti, istinski=iskreno i ispravno, naivno nevin.

Na greškama se uči .


... Bogatstvo čoveka leži u njegovoj sposobnosti da oprosti.

Kad padneš, u grešci svojoj, ili pri bilo kakvoj i čijoj grešci – boli.

Bol je izvor negativnih impulsa koji se potom dalje rađaju, i to - sa sada već isključivo NAMA nesagledivim razmerama, a sa kojima se mi sami moramo hvatati u koštac da bi se i sa greškama, i sa bolom i sa eventualno pojmljivim uzrocima i relativno sagledivim i pojmljivim posledicama uopšte mogli uhvatiti u koštac (opet haotičnu, i svakako eliptičnu, ako ne već ispravno kružnu kretnju), i ne bi li nekako sa njima izašli na - tek rečima donekle pojmljivi i sagledivi nam - kraj.

Mi, ljudska vrsta, nismo ti koji imaju dovoljno razvijenu moć ikakvog sveobuhvatnog poimanja ičega.
...
Gordo
preuveličavajući silu naših shvatanja sveobuhvatnih impulsa i pojmova koji nas okružuju, zloupotrebljavamo datu nam moć nad potčinjenim nam izvorima pak pozitivnih impulsa, time nanoseći bol Sveobuhvatnosti Svega što postoji. Samim tim, u toj sveobuhvatnoj sveobuhvatnosti, mi=ljudska vrsta, predstavljamo jedan od glavnih izvora negativnih impulsa.


Jedini lek za to je - ne bežanje od nas samih - već naše suočeljavanje i suočavanje nas samih sa nama samima, priznavanje nama samima bolne istine o sebi samima kojom sebi priznajemo i ispovedamo svoje loše impulse i pogreške, nakon čega sebi - izlazeći sa svim tim negativim impulsima u nama, na kraj - praštamo, jer je to ipak jedini način povratka na istiniti, pravi, valjani put dalje - kroz večnost.


Na tom nesagledivom putu nam niko ne garantuje da nas neka prepreka opet negde ne čeka, a ona će svakako naći način da prodre u nas same i naše dotad prikupljene pozitivne impulse.

ALI :

Život se ogleda kroz konstantnu (perpetum mobile) borbu

dok svaki negativni impuls u sveobuhvatnosti postojanja ne dođe do svog konačnog odredišta=konačišta, tj. svog kraja u kom će - u ništavilu nepostojanja - ipak postati jedno sa pozitivnim pojmom za sve izvore impulsa
mirom.

Verujem da zato u narodu i postoji još jedna od svih tih starih izreka, a glasi:

BOL PREČIŠĆAVA !!!

Ono što će nam u toj borbi pomoći je:

PRE SVIH ISTA, ČISTA ISTINA ŠTO SE JAVLJA .


autor - ja - lično i personalno (koliko je to ikom i bilo kom tj. svakom od nas uopšte i moguće :) )

Dodato posle 52 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

Po smilu značenja naslova slične teme koje postavih a prebačena su na:
http://serbianforum.org/religija/93626-naravoucenije-stradanja.html
su:
O Neznanim Sudovima Božijim - Iz knjige Starac Kleopa - Veliki je Bog (razgovori, pouke , besede),

i

Zašto je Bog, unapred znajući sve, stvorio one, koji greše i ne kaju se?- Sv. Damaskin

A moje razmišljanje je i:
http://serbianforum.org/religija/93626-naravoucenije-stradanja.html

+
Naravno - u istoj temi dodato, a sa Dobrog Izvora i iz Dobrog Ušća:

O NEZNANIM SUDOVIMA BOŽIJIM

Neki monah iz Skitske pustinje, idući u Aleksandriju da proda svoje rukodelje - jer je izrađivao korpice - vide neku sahranu.

Bio je umro igemon (upravitelj, gubernator) dotičnog grada, veliki paganin, koji je pobio hiljade hrišćana, jer to beše u vreme velikih progona.

Beše lep dan, i čitava varoš iđaše za njim, sprovođaše ga do groba.

Kada je stigao nađe nekog velikog pustinjaka, koji življaše u pustinji 60 godina i življaše samo od korenja i s onim što nalazaše u pustinji, nađe ga pojedenog od hijene.

Onda je monah pomislio: sa koliko je počasti išao ka grobu igemon, koji je pobio hiljade hrišćana, a ovoga, koji je služio Bogu 60 godina i živeo samo o postu i molitvi, pojela je hijena!
Kakve to sudove ima Bog? Čini mi se da Bog, budući predobar, dopušta i nepravedne stvari.

Moliću se Bogu da mi pokaže kakvi su Njegovi sudovi, jer i pojedini ljudi rasuđuju protiv Božijeg promisla, Božijeg brigovođenja. Jedan je zao, grešnik je, a ide mu dobro. Drugi je dobar, ali su deca zla, žena je bolesna, a on uteknuvši od jedne nailazi na drugu nevolju.

Jedan je zao a živi dugo, a drugi je dobar i umire rano. Gle, neki hrišćanin je dobar, moli se Bogu, posti, i samo na gnusobe nailazi, a drugi je zao, psuje, pije, i toga Bog ne kažnjava.

I tako, monah je uočio mnogo takvih stvari, kao što se kaže kod proroka Jeremije: Gospode, šta je, jer put zlih napreduje, a put pravih uvek je u nevolji.

I od toga dana počeo je da se moli:

"Gospode, pokaži mi sudove Svoje, da ne bih sudio!"

I počeo je onaj monah da se moli Bogu da mu pokaže sudove Njegove: kako to da jedan, siromah, koji je svet i prav, bude bolestan, strada, nailazi na nevolje, a drugi, grešan, radi po svojoj glavi, a zdrav je i bogat, ima uspeha, postaje velik u službi, u časti, i u svemu mu ide dobro.

I molio se monah dugo Bogu da mu pokaže zbog čega bivaju ove nepravde, da dobri često pate, a zlima ide dobro.

"Neka mi pokaže Bog sudove Svoje, jer je i mene često sablažnjavala ova stvar, jer sam video mnoge nepravde, kojekako mi se čini - da je Bog dopustio".

A Preblagi Bog, pošto čovek ne zna sudove Njegove, predočio mu je na ovakav način sudove Svoje, iako je mogao da ga satre zbog ovog ispitivanja, da sazna tajne Božije, koje ne znaju ni anđeli.

Ali pošto ga ljubljaše zbog svetog života, hteo je da ga umudri, jer sudove Božije niko ne može znati.

Jednom je pošao pustinjak sam u Aleksandriju da proda svoje korpice, jer beše tri dana hoda. Ali čim je pošao od svoje pećine, na nekoj lepoj poljani izašao mu je u susret drugi monah, mlad, veoma lep.

- Blagoslovi, oče!
- Gospod neka te blagoslovi, sine!
- Kamo ideš, oče?
- Idem do trga, da prodam svoje rukodelje.

Oni prodavahu korpice i kupovahu hleba, pravljahu dvopek i hranili su se zelenišem koji su nalazili po pustinji.

- Oče, ja isto u Aleksandriju idem.
- Slava Bogu da imam saputnika!

Pošto je preuzeo teret starca, mladi monah mu je rekao:
- Oče, gledaj šta je. Znaš šta treba da čine monasi kada idu na put. Da se mole sve vreme i da razgovaraju s Bogom. To je dužnost monaha i hrišćanina, kad idu putem: da se mole.

- Tako, oče, do Aleksandrije ćemo se moliti!

- Da ne progovorimo ni reč! - rekao mu je onaj mladi. Idući zajedno tri dana ovim putem, videćeš na meni neke strašne stvari. Da ne govoriš, da mi ne sudiš i da ne pogaziš zakletvu!

- Da, sine! Ako mi Bog pomogne, neću više govoriti!

I pošli su obojica. Mladi monah nošaše korpice, i iđahu ćuteći.

Oko podneva, kada je sunce žeglo veoma jako, naišli su na neko selo, i izašla su pred njih dva mlada čoveka:
- Oci, od sada ne možete više putovati, jer sunce žeže veoma jako. Hajdete kod nas!

Ta dva mladića su ih primila sa velikom čašću, jer na Istoku tokom dana ne možeš putovati, nego samo jutrom i večerom.

I tamo je takva tradicija: kako te primi u kuću, da ti opere noge.

Spasitelj je rekao Simonu fariseju: Uđoh ti u kuću tvoju; ni vode mi na noge nisi dao! (up. sa Lk. 7,44). Jer je tamo pesak veomavreo, i kad si stigao čoveku u kuću i line ti malo hladne vode na noge, čini ti veliko dobro. Noge se užasno užare zbog peska i kamenja.

Ti mladići, kada su znali da su iz Skitske pustinje, gde behu samo sveti monasi - Sveti Antonije Veliki, Sveti Makarije Veliki, Sveti Sisoje Veliki, Sveti Onufrije Veliki i drugi veliki isposnici koje imamo u kalendaru - primili su ih sa još većom čašću, sa ljubavlju, oprali su im noge, odmorili ih i postavili za sto.

Ti mladići imađahu u kući neki srebrni sud, veoma skup, što im beše ostao s kolena na koleno.

U taj sud su im stavili pustinjačku hranu, iz pobožnosti, ukazujući im doličnu čast.

Monasi su jeli, blagodarili su i pošli su da otpočinu, jer behu umorni.

Pred veče, kad da pođu na put, mladi monah je ukrao srebrni sud.

Stari monah je video i pomislio je: "Gledaj! Primili su nas ljudi sa tolikom čašću, oprali su nam noge, dali nam da jedemo, a ovaj monah je ukrao srebrnu zdelu".

Idući oni malo dalje, prešli su preko neke ćuprijice.

Mladi monah je osenio onaj sud krstom i bacio ga je u vodu.

Starac je video i pomislio je:
"Kakva nepravda! Zašto uze zdelu i baci je u vodu? Zašto je nije ostavio tamo?"

Ali je prećutao, jer imađaše zavet do Aleksandrije da ne govori.

Uveče su stigli kod drugo dvoje mladih.

I ovi su izašli pred njih, primili ih s ljubavlju, oprali im noge, kako je običaj, i dali im da se odmore.

Ti su imali detence od nekoliko meseci.

Ujutru, kad da pođu, mladi monah je otišao kod dečije kolevke, a da njegovi roditelji ne primete, i ubio ga je.

Starac je video i govoraše u svom umu:
"sa kakvim sam zlikovcem pošao ja na put! Tamo je ukrao srebrnu zdelu, ovde je ubio dete!"

Ali ga on beše upozorio: "Videćeš mnogo kod mene na ovom putu, nemoj slučajno da progovoriš, jer kršiš zakletvu!"

Drugog dana oko podneva, prolazeći kroz neko selo, izašao im je u susret neki domaćin:
- Oci, od sada ne možete više ići, jer je sunce pripeklo i velika je vrućina.

Hajdete kod nas da se odmorite nekoliko sati, a pred veče ćete ponovo poći.

Taj čovek imađaše vezanog psa, koji čuvaše čitavo domaćinstvo.

Primio ih je čovek, ugostio ih, dao im da se odmore.

Pred veče, kad se počelo prohlađivati, oni su otišli.

Mladi monah se vratio natrag i - da vlasnik ne primeti - zakrstio je psa, i pas je skočio uvis i uginuo je.

Tada starac gledaše, ali ćutaše:
"Kakva je ovo rabota? Tamo je ukrao srebrnu zdelu, onamo je ugušio dete, ovde je ubio psa!"

Idući oni drugoga dana, usput su prošli pored neke krčme.

Tamo više niko ne govoraše o Bogu, govorio je alkohol u njihovim glavama: podvriskivahu, pevahu, zviždahu, psovahu; i kad su videli monahe, počeli su vikati: "Gledaj popurde!"

- Kad je čovek pijan, ne govori više on, govori đavo!

Stari monah nije rekao ništa, gledao je svoj put.

A mladi se okrenu ka krčmi i napravi tri metanije. pošto se poklonio prema krčmi, pošao je dalje.

Na ivici šume bilo je selo i neka napuštena crkva. Nije imala ni krsta, vrata behu uzeta, prozori polupani; pusta crkva, napuštena sigurno pre više od 40 godina.

Mladi monah je uzeo nekoliko kamenčića, osenio ih Svetim krstom i počeo ih bacati na crkvu.

A stari monah govoraše u sebi:
"Vidi ti ovo! Da je od Boga, ne bi to činio. Ali od đavola je, jer se krčmi klanjao, a na crkvu baca kamenje".

Ali mu ne beše dozvoljeno da govori. Do Aleksandrije beše još jedan dan.

Trećega dana ujutru, idući oni pokraj nekog sela, stignu do neke kuće pokrivene slamom i trskom.

Na kućnom tremu bila su dečica, njih petoro, i plakahu.

Stari monah je izvadio nešto iz ranca i dao im. Zatim ih je upitao:
- Što plačete?
- Juče su sahranili majku!
- A imate li oca?
- Otac je umro lane.

Nemađahu, jadnici, ni oca ni majku.

Pošto su otišli, mladi monah se vrati natrag i zapali kuću. Deca su se razbežala kud koji.

Stari monah je pomislio:
"je li to čovek? Zapalio je kuću! Gospode, koliko ću ja još trpeti ovog ubicu? Tamo se klanjao krčmi, ovamo je gađao crkvu! Ovaj samo zla čini!"

Ali ćutaše, jer će uveče stići u Aleksandriju, u varoš.

Kad su stigli u Aleksandriju, beše veče.

Tamo beše neka velika vila i vlasnik ne beše kod kuće.

Mladi monah je malo pogledao kuću, i vrlo brzo već je bio na vrhu kuće. Za jedan sat uništio je celu kuću. Razlupao je krov, vrata, prozore, sve što beše u kući pokvario je.

Stari se začudio, kako je za sat vremena razlupao celu kuću, i poplašio se kad je video.

Ali sada, pošto beše stigao u Aleksandriju, mogao je da govori.

Kad je onaj izašao pošto je razlupao celu kuću čovekovu, uzei ga je na stranu i zapitao ga:

- Dede slušaj, brate! Od sada više ne mogu da ćutim! Je li bio zavet među nama da ne govorimo dovde? Ti meni da kažeš šta si ti! Đavo li si, čovek li si ili anđeo li si!

- Ali zašto, oče? Jesam li što zlo učinio?

- More, pa od tri dana, od kada idemo zajedno, činio si samo zla dela!

- A šta sam, oče, učinio zlo?

- Pa dobro, more, oni ljudi odande, kad smo sišli s brega, zar nas nisu primili, zar nas nisu ugostili, i što su skupocenije imali postavili su - onu zdelu! Nisi li je otuda ukrao i bacio u vodu?

- Šta veliš, oče?

- Zlo si uradio. Velika ludost, jer oni ljudi će nas osuđivati da smo krali!

- Oče, tri velike i dobre stvari sam učinio tamo!

Ona srebrna zdela beše petohljebnica iz crkve onoga sela. Nju beše ukrao pradeda onih, ali oni ne znađahu. Beše pisano na njoj starim crkvenim pismom:
"Ovo je petohljebnica crkve Svetog Nikolaja, darovana od te i te porodice, i ko je bude otuđio od crkve da bude u paklu dok je ne vrati nazad". Tako je pisalo na zdeli. I zbog te zdele devet duša koje su je upotrebljavali mučile su se u paklu. I sada je trebalo da i ovi odu u pakao, jer je upotrebljavahu. I meni je bilo žao njih, i ukrao sam zdelu; ali meni nije bila potrebna, jer sam je bacio u vodu. Sutradan će doći crkvenjak crkve da se kupa u onoj vodi i naći će sud. On, budući iz crkve, poznavajući crkveno pismo, odneće ga svešteniku. I kada bude stavio zdelu u Sveti oltar, onih devet će izaći iz pakla, jer tamo je pisano: "Da budu u paklu dok je ne vrate nazad".

Znači, oče, ja sam tamo učinio tri dobra dela: i onih devetoro izvukao sam iz pakla, i ove što su u životu sačuvao sam da ne uđu, i dao sam zdelu nazad crkvi, da je ima, jer beše veoma potrebna. I ti kažeš da sam zlo činio, a ja sam dobro činio!

Tada se zadivio starac. "Gledaj, brate, kako je bilo, a ja sam računao da je lopov, da je ukrao zdelu!"

- A kad si ubio dete, jesi li takođe dobro učinio?

- Dobro delo sam i tamo učinio.

- Kako, ubio si dete i kažeš da si dobro delo uradio?

- Stani i ne sudi po svom umu. Jesi li video detence? Ono je začeto na dan Vaskrsa. Pošto se nisu uzdržali roditelji na dan Vaskrsenja Gospodnjeg, dete je, po Božjem sudu, imalo da u svojoj 20. godini postane razbojnički zapovednik i da ubije svoje roditelje. To beše kazna za njihovo neuzdržavanje. I mnogo je ljudi imao da pobije, i mnogo pometnje imao je da čini u svetu, jer je bio začet na tako veliki dan.

Ja sam ovde učinio tri velika dobra dela: poslao sam dušu detencetovu čistu na nebo, spasao sam njegove roditelje od ubistva od ruke njihovog sopstvenog deteta, i oni, našavši dete mrtvo, plakaće veoma mnogo, i kroz taj plač oprašta im se i greh koji su učinili uoči dana Vaskrsa. I ti kažeš da sam zlo činio, a ja sam dobro činio!

- A zašto si tamo ubio čovekovog psa?

- I tamo sam učinio dobro delo! Onaj pas čuvaše celo domaćinstvo, ali je sutradan trebalo da pobesni. I kada je trebalo da dođe gazdarica da mu da za jelo, imao je da je ujede, i velika je gnusoba imala da bude u kući onoga čoveka! Pošto nas je primio, bilo mi ih je žao i ubio sam psa pre, da ne ujede gazdaricu. I ti kažeš da sam zlo činio, a ja sam dobro činio!

- A što si se kod krčme krstio i klanjao se?

- I tamo sam učinio dobro delo! U tu krčmu behu došli najbolji domaćini iz sela. Crkveni tutor, knez i jedan dobar domaćin. Oni su se savetovali da se udruže i da naprave crkvu u selu koja beše napuštena. Kad smo mi tada prolazili, oni su rekli:
"Pomozi, Gospode, da napravimo crkvu!"
Mada behu u krčmi, ja sam video da su ljudi hteli da učine dobro delo, napravio sam i ja tri metanije i rekao sam:
"Gospode, pomozi im da naprave crkvu!"
I ti kažeš da sam zlo činio, a ja sam dobro činio. Ja se nisam klanjao krčmi, poklonio sam se Bogu, da pomogne onima što su se odlučili da obnove napuštenu crkvu.

Zadivio se starac, govoreći: "Ni ovde nisam bio u pravu!"

- A tamo, kad smo stigli na kraj sela, zašto si se bacao kamenjem na crkvu?

- To beše ona napuštena crkva. I budući crkva pusta, đavoli igrahu na Svetoj trpezi, na prozorima, na hramu i smejahu se opustošenju doma Božijeg, i beše mi krivo. I video si da sam osenio krstom one kamenčiće i počeo se bacati na crkvu, a đavoli su se razbežali odande. Ja nisam gađao crkvu, nego đavole koji behu tamo!

- A onamo zašto si zapalio kuću deci? Video si dečicu i nije ti bilo žao njih?

- Ta bilo mi je žao više nego tebi! I uradio sam veoma dobro. Video si da ona dečica ne imađahu ni majku ni oca, i ostala su sa onom straćarom od kuće. Ali ona ne znađahu da pod kućnim tremom postoji blago skriveno od njihovog pradede. Sud sa čistim zlatnicima. I ja sam zapalio kuću, jer oni življahu u siromaštvu i ne znađahu da imaju blago pod kućnim tremom. Nakon nekoliko dana deca će tražiti tuda da vide šta je još ostalo i naići će na ono blago i pozvaće nekog svog dedu, koji je crkveni tutor. Ovaj, budući bogobojažljiv čovek, uzeće pod svoje staranje onu decu, i sa neđenim novcem napraviće im veliku kuću sa svim što im treba, školovaće ih, i postaće veliki ljudi i vernici.

I ti veliš da sam zlo učinio, oče, što sam zapalio kuću, ali ja sam dobro učinio, jer da nisam zapalio kuću, ne bi našli blago.

- A ovde zašto si pokvario kuću?

- Oče, ova lepa kuća beše napravljena novcem od krađe. I bilo je zapoveđeno od Boga ovako:
"Pošto je napravljena tuđim trudom i novcem od krađe, ovde muž i žena nikada neće živeti! Žena je trebalo da umre kod prvog porođaja. Samo muž udov imao je da živi celoga veka u ovoj kući".
I pokvario sam kuću, jer su oni otišli na neku svadbu, i kad budu došli i videli da je sve razlupano, načiniće na mestu manju kuću, sopstvenim trudom, i žena onda neće umreti kod rađanja prvog deteta.

I ti kažeš da sam zlo učinio, a ja sam učinio dobro, po volji Božijoj.

Onda je zapitao monah:

- Da ti meni kažeš, brate, pošto si toliko velikih čuda učinio, šta si ti?

- Ali da i ti kažeš meni, sveti oče, šta si tražio u molitvi od Boga?

- Ja se nekoliko godina molim da mi pokaže Bog svoje sudove, jer mi se učinilo da mnoge nepravedne stvari dopušta Bog u ovom svetu.

- Da? A zar nisi čuo proroka Isaiju? Koliko su nebesa viša od zemlje, koliko je Istok dalje od Zapada, toliko su sudovi moji viši od vaših sudova i misli moje od misli vaših, sinovi ljudski (up. sa Isa 55,9).

Nisi li čuo Solomona šta veli? Što je teže od tebe nemoj podizati i što je dublje od tebe nemoj ispitivati, da ne umreš.

Nisi li čuo Davida proroka koji kaže: Sudovi Gospodnji duboko su veoma.

Kako si se usudio ti, jedan čovek, da znaš sudove Božije, koje ni arhanđeli, ni heruvimi ne znaju?

Ali Bog nije hteo da te satre, jer je mogao da te satre zbog ispitivanja, ali znajući trudove tvoje, poslao je mene, oče, da ti pokažem da sudovi Božiji nisu kao ljudski.

Vidiš li koliko si ti sudio o meni?

Što god sam uradio tebi se učinilo da je zlo: da sam ubica, da sam ukrao sud, da sam zapalio kuću, i što sam god uradio. A to je sve bilo dobro veoma, i sve je učinjeno na veliku korist. Bilo je dobro po sudovima Božijim, ne po sudovima ljudskim!

I ti si nešto rasuđivao, ali sudovi Božiji nisu bili kao tvoji, jer oni su bili vrlo dobri!

Ti si rekao da sam zlo činio, a ja sam činio samo dobro.

Dakle, od sada da više ne sudiš nikoga i što god budeš video, reci: Gospode, ti sve znaš. Ja ne poznajem tvoje sudove!

Dakle, Sveti oče, niko od ljudi da se više ne usudi da ispituje sudove Božije, jer ni anđeli ne mogu znati sudove Njegove!

Ali pošto si čovek, Bog ti je oprostio, ali me je poslao da te umudrim da se više ne usudiš uhoditi sudove Njegove, jer sudovi Božiji su mnogo duboko i ne može ih znati niko, ni anđeli sa neba.

Dakle, da upamtimo iz ove priče da se u svemu što nama u ovom svetu izgleda krivo i zlo mnogo puta varamo! Jer ne poznajemo sudove Božije skrivene i neobuhvatne.

Ne ispituj neispitljivo i ne želi da dostigneš nedostižno. Amin.

~

Iz knjige Starac Kleopa - Veliki je Bog (razgovori, pouke, besede),

iz Biblioteke Obraz Svetački,

u izdanju Pravoslavne misionarske škole pri hramu Svetog Aleksandra Nevskog.


*
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
Poreklo zla je problem Neba i Zemlje.
Sve religije bavese ovim problemom i veroucitelji, kao i naucnici,
nastoje da nadju pravi opdgovor na to toliko važno pitanje.

Bog nije tvorac zla.
Na kraju sedmice stvaranja dato je saopsenje:
„TADA POGLEDA BOG AVE STO JE STVORIO,I GLE DOBRO BESE VEOMA.”
1. Mojsijeva 1,31.

Klica greha i zla pojavila se u srcu jednog heruvima koji je otpadom
postao nosilac zla.

Zlo je preneseno na nasu Zelju, Adamovim otpadom.
Odmah posle prestupa Adam i Eva osetili su posledice: uplasili su se, videli su da su goli, poceli da lažu da je neko drugi kriv za njihove prestupe itd.

Bog na Zemlji nema punu kontrolu nad zlim delima niti nad zlim ljudima i demonima. Međutim kad ne bismo imali Bozju zastitu,
zlo i njegovi nosioci bi nas potpuno unistili.
Tek kad zlo sa svim svojim nosiocima bude unisteno, Bog će ponovo preuzeti punu kontrolu i ljudi će živeti u blazenstvu u kom su živeli Adam i Eva pre pada u greh.
 
Učlanjen(a)
25.05.2010
Poruka
74
Rupa na saksiji

*
Neverovatno je kako pojedini pamfleti indoktriniraju pojedine - koji potom - zanemarujući svoju porodicu - šire ideologiju u koju su indoktrinirani - i to bez previše nit sluha nit duha... a pogotovu ne za ono osnovno, za suštinu.

Tuga pregolema...

No - šta ćemo, tu je valjda ta fora sa blokiranjem uma od strane kneza ovoga sveta tzv. oca laži + momentom kada se ulaguje putem pothrane sujete pojedincu - kako mu je otvorio vid za kakvo znanje - ah - tolikima nedostupno.

I onda - dobijamo osim slobodnih zidara i slobodne učitelje i prosvetitelje, proroke sveznajuće, što Boga shvatiše i sve Puteve Gospodnje - i baš se o njihovim osnivačima govorilo :) - al' juče a ne u SVetom Pismu.

Pusti pamfleti - baka ih je imala pun ormar - uzimala žena - kaže - valja papir za pranje prozora ;-) i da se obloži kanta... gde vrbovanje i treba da završi.

Knez ovoga sveta
[ame="http://video.google.com/videoplay?docid=-5256753315546729966"]KNEZ OVOGA SVETA[/ame]
*
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
Ne spamuj temu.Tema je koje odgovran za poreklo zla?O pamfletima i tvojoj babi otvori drugu temu

Lucifer jedan od anđela heruvima, a to je jedana od klasa anđela, na koje se deli, na heruvime Serafime obični anđeli, te klase su određene u duhovnom svetu, po njihovim dužnostima a te dužnosti su dodeljkene po njihovim sposobnostima i talantima, koje im je Bog Stvoritelj dao. Jevrejima 1:14 „Nisu li svi službeni duhovi koji su poslani na službu onima koji će naslediti spasenje?”

Sledeće pitanje, se nameće, dali je greh zlo ili zlo je greh? tu treba da se pravi jedna razlika, zato moram da navedem jedan primer: Kad se neko napije i pijan sedne za volanom pa uzroči smrtonosni udes, a to je zlo koji je nastao jer nije mogao po uticajem alkohola, da kontriliše volan, Dali je ucinio greh time što je previše popio? Jeste učinio greh jer nije prekinuo kad je mu je bilo odviše. Ako bi popio malo ili nikako, on bi bio sposoban da dobro rasuđuje i refleksi fukncionisali većom brzinom od brzine koju je vozio, on nebi uzročio udes.

Sotona ne može da prisili nikoga na greh ali samo može da ga kušava i namami. On prestavlja čoveku da je stvar nevina i da nije greh poželjeti nešto što nije tvoje, kao naprimer ženu tvoga bližnjega, ali ako bi je naveo da ona leži stobom to bi dovelo do razvoda braka pa čak i do nepredvideno zlo, koji bi muž naneo zbog tvog mešanja u njegov brak.
Dali izgleda takav čin zao? nikako, sa tvoje strane jer je i ona htela da proba „zeleniju travu na tuđoj njivi.” Eventualno muž saznaje dovati pištolj pa ubije nju, ljubavnika i sebe. E, sada je tak nastalo zlo. Zato deseta zapovest obuhvata sve ostale zapovesti, koja kasže: Ne poželi ništa što je tuđe, jer takve želje če te naterati da kradeš, da prevariš, da šiniŠ prelubu ili blud, pa čak da ubiješ čoveka.

Onaj koji je odlučio da oplačka banku, naprimer, nije imao u planu da ubije nikoga, ali se situacija razvila da u banci počela pucnjava sa bakovim obezbeđenjem, i on je počinuo i ubistvo, samo zato što nije odoljio svojim sebičnim željama. Pohlepa je seme svakog greha, a greh je koren svakog zlog događaja, a to je posledica učinjenog greha.

Svaki čovek je zao, jer je sebe prodao pod uticajem sotonskog duha, koji je iz pohlepe, poželeeo da bude silan i močan kao Bog i da ga smakne sa presto vladavine svemirom: „Govorio si u srcu svom: Izaći ću na nebo, više zvezda Božjih podignuću presto svoj, i sešću na gori zbornoj na strani severnoj; Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s Višnjim.” Isaija 14: 13,14.

Na šta Bog mrzi? „Na ovo šestoro mrzi Gospod, i sedmo je gad duši njegovoj: Oči ponosite, jezik lažljiv i ruke koje prolivaju krv pravu,
Srce koje kuje zle misli, noge koje brzo trče na zlo, Lažan svedok koji govori laž, i ko zameće svađu među braćom.”
Priče Solomunove 6: 16-19.

Niko nije učino neko delo, bilo dobro ili zlo ako je mrzio ili volio. Niko neće stupiti u bračnu zajedenicu sa partnerom koji ga ne voli. Sve mora biti motivisano ljubavlju, jer Bog je ljubav. Ako čovek voli sebe nogo Boga, on je sam sebi Bog, jer smatea da zna obe strane kovanca života.

Borba između dobra i zla, greha i pravednosti, poslušnost i neposlušnost, počinje u srcu. Jakovljeva 1: 13-15. „Nijedan kad se kuša da ne govori: Bog me kuša; jer se Bog ne može zlom iskušati, i On ne kuša nikoga; 14 Nego svakog kuša njegova slast, koja ga vuče i mami. 15 Tada zatrudnevši slast rađa greh; a greh učinjen rađa smrt.”

POTČINI SE POD KONTROLNIM UTICAJEM BOŽJE SVETOG dUHA I BIĆEŠ ZAŠTIĆEN OD UTICAJA SOTONSKOG DUHA. Jakovleva 4:7 Pokorite se, dakle, Bogu a protivite se đavolu i pobeći će od vas. 8 Približite se k Bogu, i On će se približiti k vama. Očistite ruke, grešnici, popravite srca svoja, nepostojani.„

Zlo je produkt greha a greh je prekršaj zakona, ili bezakonje. Zakon je duhovan a prekršaj zakona je greh i prema tome greh je takođe duhovan, jer se rađa u srcu čoveka, koji je sebe prodao grehu i postao kao rob koji čini volju gospodara svojega, jer svaki koji čini greh, rob je grehu. Od takvog ropstva niko niko nije sposoban da se oslobodi ili da gas čovek oslobodi, nego sam Sin Boga živoga, Gospod Isus Hristos i zato je on Spasitelj je spađava svoj narod od od greha njihova, totalno izbavljenje će biti kad bude uskoro došao da oni koji njemu pripadaju, budu tamo gde je i On. To će biti kada se ”čaša bezakonja napuni do te mere da svaka duša odbija ponuđenu milosta i dar blagodati, i tada će Bog u Hristu i kroz Hrita ućiniti kraj svakom grehu i zlu. Prouzročitelj i počinoci, u večnu smrt odakle neće biti više ikada vaskrsenje, a to je druga smrt.
 
Učlanjen(a)
25.05.2010
Poruka
74
jam a ne spam ;-)

*
Izražavanje saučešća i davanje upozorenja na metode okultista koji vrbuju gde kuda kako i koga mogu - a uz to - davanje odgovora u vidu čak celog predavanja čoveka koji se pak ne krije iza nika na netu i koji nije sumnjivog morala i koji se pridržava onog što propoveda uključujući i ne osuđuj i ne mrzi na bližnjega svoga - nije spam - komšija.

To što je moja baba znala kako da otkači okultiste koji zvone na vrata - je za svaku pohvalu a ne osudu - i ne vidim mesta tom i takvom jedu.

Dakle - kako zlo radi?

Zlo radi tako što traži ono mesto na čovekovoj duši gde je on ''tanak'' pa načinivši tu rupu - ono uđe.

Obično je taj tanak led, ta rupa - neznanje - dakle - isto kao i kod praroditelja.

E, sad - knez ovoga sveta, tj. nepominjani, to jest - otaclaži i paralaži - zna čak celo Sveto Pismo napamet - od reči do reči.

Najviše voli da se poziva na dogmate - one momente u svetom pismu koje je svaki čovek jedva u stanju da razume - pa tu tuče po svom plenu - tvgrdeći da baš on zna i govori vam istinu i daće i vama u ruke to sveto znanje.

Naravno - Isus Hrist je kod tih okulstista i sada i uvek - sporedna ličnost - jer su oni sebi odabrali neke verodostojnije propovednike naspram Sina Božijeg.

No, oni ipak tvrde kako nisu idolopoklonici.

"O danu tome i o času niko ne zna, ni anđeli nebeski, do Otac sam" (Mt. 24, 35).

"Nije vase da znate vremena i leta/rokove koje Otac zadrža u svojoj vlasti" (Dap. 1, 7).

"Ako bi neki prorok rekao u ime Gospodnje pa se ne zbude, i ne izvrši se, to je riječ koje nije rekao Gospod, nego je iz oholosti rekao onaj prorok, ne boj ga se" (5. Mojs. 18, 22).

Eh, al' zato - kako taj proročki idolopoklonički momenat nastade i stiže dovde - uz podršku kneza ovozemaljskog - u opširnijoj formi:

*
Kratka istorija adventizma


Postanak

Osnivac adventisticke sekte, Vilijam Miler, rodio se 1781. godine u gradu Pitsfildu u drzavi Masacusets (SAD). Po zanimanju je bio farmer bez neke vece skolske spreme, ali je vrlo mnogo citao. U mladim godinama zapao je u drustvo nevernika, deista, pa je odbacivao Bibliju, iako je po zvanicnoj veri pripadao jednoj baptistickoj sekti. U drustvu nevernika ostao je dvanaest godina. Medjutim kada je imao trideset cetiri godine, u njemu se probudilo religijsko osecanje i interesovanje za Bibliju. Citajuci Bibliju vrlo revnosno, vratio se veri svojih otaca i stekao nepokolebivo uverenje da su se sva biblijska prorocanstva ostavrila. Duboko ga je zainteresovalo pitanje kad ce biti drugi dolazak Hristov. Tumaceci knjigu proroka Danila i Apokalipsis dosao je jos 1818. godine do licnog ubedjenja da je Hristov drugi dolazak vrlo blizu, najvise kroz dvadesetpet godina Hristos ce ponovo doci na zemlju. Miler se borio sam sa sobom celih devet godina dok se nije najzad resio da izidje javno sa svojim proracunom datuma drugog dolaska Hristovog. Tek 1831. godine on je to svoje otkrice objavio u propovedima, a zatim i u knjizi "Dokazi iz Biblije i istorije za ponovni dolazak Hrista oko 1843. godine". Knjiga se pojavila 1833. godine. Knjiga je tvrdila da ce Hristos doci izmedju 21. marta 1843. i 21. marta 1844.

Njegovim dokazima koji su se mnogima ucinili ispravni i neoborivi poverovalo je mnogo ljudi. Oni su, nazivajuci se vec tada "adventistima", poceli da se pripremaju za susret sa Hristom. Vec nekoliko sedmica pre ocekivanog vremena vecina je prekinula sve zemaljske poslove. Iskreni verni su ispitivali brizljivo svaku misao i svaku zelju svoga srca, kao da se nalaze na samrtnoj postelji i da kroz nekoliko casova za sve na zemlji moraju zaklopiti oci"-tako adventisticka "prorocica" Jelena G.Vajt opisuje stanje tih prvih adventista. Drugi pisci dodaju da su ti adventisti cak bili obuceni u bele haljine i da su grupno na poljani ocekivali dolazak Hristov sa duhovnim pesmama i poklicima "Dodji,Gospode Isuse". Doduse, Jelena Vajt porice da su za tu priliku adventisti sili sebi bele haljine, no taj detalj nije ni od kakve vaznosti. Vazna je cinjenica da se Milerovo prorocanstvo pokazalo laznim. Hristos, kao sto to svi vidimo, nije dosao. "Oni koji su sa iskrenom verom i srdacnom ljubavlju ocekivali svoga Spasitelja, doziveli su gorko razocaranje"-iskreno priznaje Jelena Vajt. A tek Miler! Kako se on osecao? U jednom otvorenom pismu pokajnicki je priznao svoju zabludu. Mnogi razocarani napustise ga. No, on je ipak, buduci vatreno ubedjen u matematicku ispravnost svojih proracunavanja, ponovo trazio u Bibliji objasnjenje u cemu je greska, gde je pogresio, kad se Hristos nije pojavio onog dana koji Mu je on, tako reci, zakazao.

Milerov prijatelj Snou (S.S.Snow) dobio je "nebesku svetlost" i "pronasao" gde je bila greska u Milerovom proracunu. U prici o deset devojaka koja se upravo odnosi na drugi dolazak Hristov (Mt.25,1-13) receno je da je zenik zakasnio sa dolaskom i da je dosao u ponoc. To po tumcenju Snoa znaci nista drugo, nego da Hristov dolazak treba cekati pola godine kasnije nego sto je bio proracunao Miler. Dakle, Hristos ce doci 21.oktobra 1844. a ne kao sto bese izracunato 21.marta.

Eto nove nade! Mnogi su opet poverovali. Miler se u pocetku drzao vrlo rezervisano prema tom novom proracunu. Tek 6.oktobra i on se prikljucio vernicima i poverovao da ce tog dana Hristos doci.

A bostonski trgovci, kao trgovci! Od svega prave pazar, pa i od nove adventisticke nade. Bilo da su i oni poverovali, ili ne, bilo da su hteli da naprave dobar pazar, bilo da su hteli malo da se narugaju adventistima, u oglasima svojih radnji istakose reklame:"Belo odelo za vaznesenje po najjeftinijoj ceni i poslednjoj modi".

Adventisti se ponovo iskupise da docekaju Hrista. Ponovo pobozni, uzdasi i pozivi: Dodji, Gospode Isuse! Ponovo pokajanje i ispitivanje srca i savseti. Parola dana bila je:"Evo zenik dolazi"! Miler opisujuci te momente kaze:"Nema velikog izrazavanja radosti...Ne cuje se klicanje...Pevaci cute: oni cekaju da se prikljuce andjeoskoj vojsci, nebeskim horovima... Jelena Vajt izvestava nas da su poklic "Evo dolzai zenik" oni najodaniji poziv i polsusali. "Zemljoradnici su ostavili svoje zito u polju, zanatlije svoj alat i posli sa suzama u ocima i velikom radoscu da objave opomenu."

Ali, sve je bilo uzalud! Hristos opet nije dosao. Adventisti su ostali prazni kao ono nekad u vreme proroka Ilije svestenici Valovi koji su pola dana vikali "Vale, uslisi nas"(1.Car.18,26). Glasa niotkuda, niti ikakav znaka! Razocaranje je bilo potpuno. Josua Hajms (Josua Himes), Milerov prijatelj iz Bostona, koji je jos 1840. godine izdao prve adventisticke novine pod naslovom "Znaci vemena", pisase: "Ja sam napustio skup i plakao kao dete. Vreme je proslo, a ocekivani Gospod nije dosao. Mi moramo reci kao nekada Marija Magdalina:"Uzese Gospoda iz groba i ne znamo gde ga metnuse"(Jn.20,2). Slicno se izrazava i Jelena Vajt. A baptisticka verska zajednica kojoj je pripadao Miler i ciji je propovednik bio, vec sita bruke i skandala, iskljucila ga je iz svoje sredine i Milera i njegove pristalice, u januaru 1845.


Dalji tok istorije

Sta sad?! Mnogi se pokajnicki vratise svojim bivsim maticnim verskim zajednicama, a neki ostadose i dalje uz Milera. Pod utiskom drugog razocaranja sam Miler je 3. decembra 1844. godine pisao:"Primorani smo da osnujemo svoju odvojenu crkvu: Bog neka nam oprosti".

Prva briga bila je objasniti zasto Hristos nije dosao kad je po Milerovom tumacenju prorostva trebalo obavezno da dodje bar 1844.(22.X)

Posle ponovnog i ponovnog ispitivanja Biblije nadjeno je najzad,"objasnjenje" zasto Hristos nije dosao. Pogreska je bila zapravo dvostruka. Prvo, Danilovo prorocanstvo na koje se Miler u svojem tumacenju pozivao (Dan.8,14) i ne kaze da ce Hristos posle 2300 dana doci na zemlju, nego da ce se tada "ocistiti svetinja". Drugo, Miler je pogresno shvatao da se pod izrazom "ciscenje svetinje" podrazumeva ociscenje zemlje vatrom Hristovog suda. Novi pogled u Bibliji poucio ih je da to "ciscenje svetinje" znaci ciscenje nebeske svetinje, a ne zemaljske. Dakle, posto je Milerova biblijska racunica tacna, tog dana, 22.oktobra 1844. godine ipak se desilo nesto izuzetno vazno. Tog dana Hristos je usao u nebesku svetinju i zapoceo je istrazni sud, "sud od kuce Bozije"(1.Petr.4,17). Sad, ko moze da proveri sta se desava na nebu, nek osporava tezu! Inace adventisti tvrde da je Bog "ciscenje nebeske svetinje" cudesno otkrio Hiramu Edisonu odmah drugi dan posle promasenog cekanja.

Na pitanje koliko vredi Milerovo proricanje osvrnucemo se kasnije, a sada produzimo istoriju adventista.

Miler, iskljcen iz baptisticke zajednice, poceo je odmah organizaciju svoje nove verske zajednice. Iste godine on sazove skupstinu u mestu Olbani na kojoj je konstituisana nova verska zajednica adventista odvojena od baptista. Uskoro je Miler umro (1849.god) ostavivsi za sobom tek novoosnovanu zajednicu. Bilo je mnogo krupnih teoloskih problema na kojima se zajednica pocepala na razne grupe. Jedni su kao i Miler, praznovali nedelju a uskoro su se pojavili "adventisti sedmog dana", ili subotari koji su presli na praznovanje subote, jer su smatrali da je to jedini pravilan nacin slavljenja Boga i ispunjavanja Bozjih zapovesti.


Nove licnosti i nova ucenja

Jos za zivota Milerova jedan od njegovih propovednika Stor propovedao je nauku da po ucenju Biblije ne postoji besmrtna dusa, i da gresnici nece biti kaznjeni vecnim mukama nego vecnim unistenjem. Njegove pristalice nazivase se "adventisti hriscani". Njihovi protivnici koji su verovali u besmrtnost duse i vecnost gresnickih muka nazivali su se "Evandjelski adventisti". Pokraj njih postojala su i "Adventisticka braca" i "Ujedninjeni adventisti". No, najvise pristalica pridobili su "Adventisti sedmog dana ili sbotari".

Iako su adventisti od samog svog pocetka praznovali nedelju, dakle bili "nedeljari" a ne "subotari", ipak se subotarstvo kod njih razvilo vrlo rano, jos za zivota Milerovog. Neka Jevrejka Rahilja Preston presla je u adventizam i pocela propovedati da treba praznovati subotu. Josif Bets (Joseph Bates) takodje je bio zastupnik praznovanja subote. On je 1846. godine napisao knjigu o praznovanju subote. Knjiga je postigla medju adventistima veliki uspeh.

Ali izgleda da bi sve to ostalo bez veceg znacaja i uticaja da se ideji praznovanja subote nije pridruzila i Jelena Vajt (1827-1915). Bila je to vrlo energicna i darovita zena. Ona je u toku svoga dugog zivota napisala 43 knjige i brosure i oko cetiri hiljade raznih clanaka objavljenih u adventistickim casopisima. Ona je tvrdila o sebi da je dozivljavala nekakve vizije za vreme kojih je stojala nepomicno, bez disanja, otvorenih ociju. Adventisti veruju da je ona tada dobijala razna otkrivenja iz nebeskog sveta, pa je smatraju za Bogom danu prorocicu. Tim svojim vizijama ona je poduprla Milerovo tumacenje da je Hristos 21.oktobra usao u nebesku svetinju i tamo zapoceo istrazni sud pa zato nije dosao toga dana na zemlju kao sto je to proracunao Miler i kao sto su svi adventisti to nesumnjivo ocekivali. Osim toga, jedna od njenih "vizija" potvrdjivala je potrebu praznovanja subote.

Naime, ona kaze da je imala viziju nebeske skinije i tamo videla Kovceg zaveta. Hristos joj je otvorio poklopac sa kovcega u kojem su bile one dve kamene ploce sa Bozijim zapovestima koje je Mojsije dobio od Boga na Sinaju.

Dalje kazivanje ima dve verzije. Po jednoj verziji cetvrta zapovest je bila tamna pa je Jelni dato objasnjenje da je to stoga, sto ljudi ne postuju tu zapovest nego su mesto subote uveli praznovanje nedelje. Po drugoj verziji cetvrta zapovest je bila okruzena svetloscu, a objasnjenje je glasilo da je to stoga sto je to "jedina zapovest koja definise zivoga Boga, koji je stvorio nebo i zemlju i sve sto je u njima. Kad su bili polozeni temelji zemlje, onda je bio polozen i temelj suboti".

Ma koliko da je Jelena Vajt naglasavala da njeni spisi nisu nikakva zamena niti dopuna Biblije, ipak su njene vizije, narocito sto se tice praznovanja subote, imale prakticno bas taj efekat, pogotovo kod sveta zeljnog okultnih senzacija. Inace Jelena Vajt je bila neumorni propovednik adventizma-subotarstva tako da je obisla ne samo celu Ameriku, nego je 1885. godine dosla i u Evropu gde je obisla novoosnovane adventisticke opstine u mnogim evropskim zemljama.
Jos jedan promasaj

Reformisticki pokret adventista sedmog dana je posebna grana adventista subotara. U toku prvog svetskog rata su se medjusobno zavadili na pitanju ucesca adventista u ratu. J.Vincen (J. Wintzen)njihov istaknuti funkcioner, napisao je u decembru 1915. godine clanak "Hristos i rat". Tvrdio je da "Biblija sasvim ozbiljno uci da se ucescem u ratu ne narusava ni sesta ni cetvrta zapovest Bozja. Ovo je izazvalo medju adventistima u Nemackoj velike i zucne rasprave. Opozicija je upotrebljavala vrlo krupne i teske izraze na racun zvanicnog pravca izrazenog u spomenutom clanku. Pristalice takvog shvatanja nazivane su "varalicama" i "poboznim nitkovima", a "Strazar istine"-adventisticki casopis "Reformnog pokreta"-isao je tako daleko, da je tu grupu adventista uporedjivao sa slikom zene bludnice koja jase na zveri, prema viziji opisanoj u 17.glavi Otkrivenja Sv.Jovana Bogoslova. Tu sliku inace adventisti primenjuju na Rimokatolicku crkvu.

Posle Milerovog promasaja u odredjivanju datuma ponovnog Hristovog dolsaka, adventisti sedmog dana vise ne izracunavaju bas datum drugog Hristovog dolaska, nego se zadovoljavaju samo tvrdnjom da su ovo poslednji dani i da "ovajnarastaj nece proci dok se sve to ne zbude"-kao da je Hristos to rekao za svoj drugi dolazak, a ne za razorenje Jerusalima. I kao da je pod recima "ovaj narastaj" mislio na generacije iz naseg doba a ne na one generacije kojima je neposredno i govorio o propasti Jerusalima.

Medjutim "Reformni pokret" nije mogao nikako da se odlepi od te cudne antibiblijske zelje da proracuna datum drugog Hristovog dolaska. Njihov americki vodja Rajt (Reidt) iz Long-Islanda proglasio je 6.februar 1925. za dan ponovnog Hristovog dolaska. On je taj dolazak
cak i potanko opisao. Hristu ce trebati sedam dana dok ne stigne na Zemlju. Usput ce se pomalo zadrzati na pojedinim planetama koje bude sreo, da bi na njima izdao uputstva i naredjenja koja se ticu ishrane zemaljskih pravednika koje ce On povesti u nebo.(Paul Scheurlen,o.c.p.66-68)

Kao sto je svima poznato, prosao je sa svojim prorostvom kao i Miler. Pa, iver ne pada daleko od klade!


Adventizam kod Srba

Srbima adventisticki propovednici sizu tek pocetkom 20 veka. Prema izvestaju koji donosi Albin Mocnik bivsi predsednik adventista u nekadasnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, medju Srbima u bivsoj Austro-Ugarskoj adventizam se javlja 1903. godine, i to u Mokrinu u Boljevcima. Adventisticki "Glasnik" br. 1 za 1975. godinu objavljuje da je 6.12.1947. godine u Loku umro jedan od najstarijih adventista u drzavi, Rada Maletin, koji je "istinu primio" jos 1910. godine u Beogradu, a "zavet s Gospodom" ucinio 1911.u Turiji. Takodje u istom broju "Glasnika" prestampan je jedan clanak iz nekadasnjeg adventistickog lista "Sionska straza" br.1 za 1914. godinu, u kojem pisac clanka N.Z.iznosi "Kako je istina dosla u Stari Sivac", to jest kako je on kao berberin u tome mestu postao subotar jos pre 1913. godine, i kako je u novembru te godine pod uputstvom "brata" Maksa Ludevika preveo svoju zenu i jos dva prijatelja u subotarstvo.

U Beogradu su prvi propovednici adventizma primeceni 1909. godine. Skupljali su se na molitvene sastanke po privatnim kucama. Najpre u Dalmatinskoj ulici br. 30 kod nekog ciglara Antonija Stankovica. O tim njihovim sastancima imamo iscrpan izvestaj od pokojnog prote Ljubomira Mitrovica("Miroljuba") u njegovim spisima:"Verske lutalice" i "Iz tame na svetlost". On je verovatno bio prvi srpski svestenik na teritoriji ondasnje kraljevine Srbije koji je pastirski delovao medju novim sektasima. Po njegovim izvestajima bilo ih je 1911. godine oko desetak dusa koje iz Beograda, koje iz raznih mesta: Zarkova, Barajeva, Zemuna, Cente i Kikinde. On cak navodi i imena prisutnih.

Stvaranjem nove drzave Srba, Hrvata i Slovenaca posle prvog svetskog rata razne grupe adventista su se ujedinile u posebno misionarsko polje novostvorene drzave. Istaknute vodje bili su: Albin Mocnik sa sedistem u Beogradu, Robert Silinger sa sedistem u Novom Sadu i Ziva Janac sa sedistem u sremskom selu Nikinci. Sva trojica su bili vrlo aktivni, no prvenstvo ipak pripada Mocniku. On je u Beogradu osnovao "subotnu skolu", "misionarsku skolu" za spremanje misionara i kolportera(knjigonosa), "Samaricansko drustvo" i drustvo "Preporod". "Preporod" je bio zakupio salu od Srpskog lekarskog drustva na Zelenom Vencu br.1 u kojoj je drzao svoje molitvene sastanke subotom i svoja predavanja nedeljom uvece. Pisac ovih redova je kao student teologije prve i druge godine svojih studija (1934. i 1935.) vrlo cesto odlazio na nedeljna vecernja predavanja da slusa Lorencija I Djordja Kalezica.

Posle drugog svetskog rata adventizam se na teritoriji SFRJ razmahao svom snagom, tako da su podignute mnoge i mnoge adventisticke bogomolje, narocito po Uzoj Srbiji i to u mestima i krajevima koji ranije nisu ni culi za subotare. Osim tih "domova molitve" adventisti su otvorili i svoje bogoslovske skole, imaju svoju biblijsku dopisnu skolu, svoje horove, svoje folklorne grupe koje ucestvuju na adventistickim saborima u inostranstvu (na primer u Becu), redovno odrzavaju casove veronauke. Imaju subotom molitvene sastanke sa predavanjima na kojima ucestvuju ponekad i vise predavaca kao i horovi i recitatori. Pri predavanjima sluze se po potrebi najmodernijim tehnickim sredstvima, i izbegavaju staromodne termine i nazive.

Primera radi, pisac ovih redova moze navesti iz licnog iskustva jedno vrlo efikasno predavanje kojem je prisustvovao u adventistickom molitvenom domu u Beogradu u ulici Bozidara Adzije, pre nekoliko godina.

Prvo su izisli na propovedaonicu nekoliko lica raznih doba starosti. Jedno dete pozdravlja dobrodoslicom svu decu svoje vrsnjake. To isto ucinise jedan mladic i devojka. Zatim jedan zreo covek, i najzad jedan starac. Tema predavanja je bila ono sto bismo mi nazvali "Teoloski dokaz o postojanju Bozijem". Medjutim, takav naziv oni nisu upotrebili. Ta terminologija je za njih staromodna i kompromitovana. Pre samog predavanja jedan mladic, rodom iz Crne Gore, majstorski je izrecitovao Njegosevu pesmu "Crnogorac svemogucem Bogu". Zatim jedan mlad predavac (mozda Lorencin sin onog starog Lorencina) vrlo elokventan, recit, iznosio je vanredne primere teologije i, upotrebivsi kono projektor u boji, vodio nas od zvezde do zvezde i od magline do magline kroz celu vasionu. Predavanje je ostavilo vanredan utisak. A bilo je zacinjeno pesmama koje je izvodio jedan vrlo veliki hor same omladine, i sa nekoliko tacaka koje su izvodili omladinski oktet i jedan omladinski kvartet. Sve se zavrsilo masovnom pesmom "Zasto da dremas pred vratima carstva" koju je uz pratnju harmoniuma pevala cela masa prisutnih od nekoliko stotina dusa.

Ne samo to. Umeju ponekad da ubace svoje stvari gde im se covek uopste ne nada. U maju 1939. godine osvecen je kamen temeljac Svetosavskog hrama. Tada je isla velicanstvena pravoslavna litija iz Saborne crkve preko Terazija do Svetosavskog platoa na Vracaru, gde treba da se polozi kamen temeljac za Svetosavski hram. U litiji su ucestvovale mnogobrojne korporacije i razne muzicke grupe. Neke od njih su svirale pravoslavne crkvene melodije, na primer svetosavski tropar treceg glasa "Puti vovodjascago", onaj osmog glasa "Pravoslavija nastavnice". Jedna muzicka grupa svirala je neku melodiju pesme koju sam cuo vise puta na molitvenom sastanku adventista u sali drustva "Preporod",a cije pocetne reci glase:"Gde nalazi dusa svoj pokoj i mir?", sa refrenom posle svake strofe:"Domovina duse na nebu je tam". Kasnije, cak 1956. godine nasao sam su u Vrnjackoj Banji sa jednim starim adventistom, mislim da se zvao Sodarevic ili Sudarevic i on mi rece da je ta pesma vec tada bila izbacena iz adventisticke pesmarice jer ne odgovara adventistickom ucenju o dusi. Cak je i "Politika" pisala o prodoru adventista, u br. 5520.

Adventisticka propagandna literatura je vrlo bogata i vrlo raskosno i moderno uredjena. vecinom u koloru. Naslovi knjiga su vrlo zavodljivi. Ne moze se naci knjiga sa staromodnim nazivom "Katihizis", ili "Biblijska istorija" ili "Dogmatika". Ne! Njihove knjige sadrze sve to, ali pod drugim, privlacnijim naslovima koji mogu da zagolicaju interesovanje prolaznika. Na primer:"Velika borba izmedju Hrista i Sotone", "Ima li zivota u vasioni", "Resenje svetske krize", "Nada ovog sveta", "Suvremeni covjek i Biblija", "Ispunjenje vekovne teznje covecanstva", "Na pragu novog doba".


Organizacija i aktivnost adventista

Adventisticka verska zajednica ne samo sto je vrlo bogata, nego je i vrlo organizovana i disciplinovana. Tamo se tacno zna sta ko sme i sta ko moze da cini. Kad se u nekom mestu pridobije nekoliko lica, obrazuje se opstina. Njom upravljaju jedan ili dva propovednika koji imaju svoje pomocnike. Osim njih u opstini postoji narociti odbor "komitet" koji vodi poslove opstine. Vise opstina iz neke pokrajine sacinjava okruzne saveze, a ovi sacinjavaju "Uniju" koja moze da obugvata vise zemalja. Unije svake godine salju svoje delegate na unionisticku konferenciju. Ona nosi naziv Generalna konferencija i ona je najvisa vlast za adventiste celog sveta. Ona se odrzava svake cetvrte godine. Ona bira jednu posebnu komisiju od 35 clanova koja vodi brigu za misionarenje u celom svetu.

Adventisticke misije su vrlo zive. Imaju adventisti u svetu mnoge skole, od osnovnih do univerziteta. Izdrzavaju mnoge bolnice i druge karitativne ustanove. Imaju svoje radio stanice u pojedinim zeljama, imaju svoje fabrike itd.

Sabravsi sve ovo, adventizam predstavlja jednu vrlo mocnu organizaciju u svetu. Oni misle da na osnovu svega toga zasluzuju naziv "Crkva", a niposto sekta, jer se ne smatraju frakcijom bilo koje crkve. Pozivaju se cak i na to sto su u mnogim drzavama uspeli da izdejstvuju za sebe zvanicni naziv "Hriscanska adventisticka crkva".

No, iako imaju tako mocnu organizaciju, adventisti u svetu i kod nas ipak ne predstavljaju jednu jedinstvenu celinu nego su pocepani na razne sekte kao sto je to vec spomenuto napred. U SFRJ registrovano je nekoliko adventistickih "crkava", i to: Hriscanska adventisticka crkva, Unija reformnog pokreta adventista sedmog dana, Crkva Bozja sedmog dana i Crkva Bozja, koja ne priznaje Jelenu Vajt za prorocicu.

Iz ovog kratkog pregleda istorije adventizma vidimo jednu cudnu pojavu. Naime, nijedna sekta u istoriji hriscanstva nije startovala sa tako velikom brukom i sramotom da ju je Hristos pred celim svetom ocigledno demantovao u njenom osnovnom i najglavnijem stavu -i to dvaput!- a pri svem tom, ona je postigla u svetu vece uspehe nego ikoja druga sekta! Kako objasniti taj paradoks?

Pravo objasnjenje mogao bi dati samo onaj kome su poznati putevi Bozjeg promisla. Za nas obicni ljudski razum vazi ono sto je po Bibliji i po samom razumu nesumnjivo. I Biblija i razum i svakidasnje iskustvo uveravaju nas da u ovom svetu ne postize uspehe samo Bog, nego i Satana. Adventisti uce da je papstvo antihrist, pa ono ipak ima vise uspeha nego oni. Po recima Biblije antihrist ce pred kraj sveta i veka postici daleko vece uspehe u svetu nego Crkva. Spasitelj je jednom prilikom cak postavio pitanje:"Ali sin covecji kada dodje, hoce li naci veru na zemlji?" (Lk. 18, 8).

Drugo, i Biblija i razum kazu da se Bog ne moze varati niti lagati. Prema tome, "ako bi neki prorok rekao u ime Gospodnje pa se ne zbude, i ne izvrsi se, to je rijec koje nije rekao Gospod, nego je iz oholosti rekao onaj prorok, ne boj ga se" (5. Mojs. 18, 22).

Trece, istorija nas ocigledno uverava da je Miler, osnivac adventizma. On je govorio "u ime Gospodnje", na "osnovu reci Bozje", a njegovo se prorostvo nije ispunilo. I to dvaput neispunjeno! Dakle?


Ucenje adventista

Adventisti usvajaju mnoge dogme koje ima i Pravoslavna Crkva. Mozemo cak reci: ceo Nikejsko-carigradski simvol vere, i to bez rimokatolickog dodatka "Filiokve". U njihovim brosurama "Vjeruju ranog hriscanstva" koje obradjuje Slankamenac, vec na prvoj stranici prvog broja odstampan je Simvol vere Nikejsko-carigradski tacno onako kako ga drzi Pravoslavna Crkva. Objektivan pravoslavac ne moze da ne pohvali tako
nesto. Medjutim, oni imaju svoje tumacenje toga Simvola, a sto je najvaznije, pokraj istina izlozenih u tome Simvolu oni imaju i svojih specificnosti za koje Crkva nije znala niti zna.

Adventizam kao protestantska sekta ima izvesnih ucenja koja su zajednicka svima protestantima, ima i takvih koje su zajednicke mnogim sektama a ne pripadaju samo adventistima, i ima takvih ucenja koja su bas specificno adventisticko-subotarska.

U onu prvu grupu spadaju:

a) Izvor vere i pravilo istinitosti nekoga verskog ucenja je samo Sveto pismo bez Svetog predanja. Sveto pismo samo sebe tumaci. Nije potrebno rukovodstvo Crkve ni svetih otaca.

b) Covek se spasava samo verom u iskupiteljsku zrtvu koju je Hristos podneo.

g) Hristos je jedini posrednik izmedju Boga i coveka, On je nas prvosvestenik i prema tome ne treba se obracati molitveno svetiteljima ni Bogorodici.

d) Nema sedam svetih tajni. Postoji obavezno obred krstenja i vecere Gospodnje (pricesca) ali se hlebac i vino ne pretvaraju u telo i krv Hristovu. Ne postoji posebno svestenstvo, nego opste.

dj) Odbacivanje postovanja ikona, relikvija i krsta.

e) Odbacivanje monaskih zaveta i svetiteljskih asketskih podviga.

U onu drugu grupu verskih tvrdnji koje pripadaju jos nekim protestantskim sektama a ne samo adventistima spadaju:

a) Ucenje da covek nema posebnu duhovnu dusu razlicitu od tela, besmrtnu i neraspadljivu, nego je dusa isto sto i krv, ili prosto ziv covek. Prema tome, ne postoji nikakav zagrobni zivot. Mrtvi do vaskrsenja "spavaju". Vera u besmrtnost duse je po adventistickom, i uopste po sektaskom ucenju, izum satanin kojim je on prevario nase praroditelje ubedjujuci ih protiv Bozje pretnje i opomene da oni nece umreti(1.Mojs.3,4).

To shvatanje je razlog vise da se ne treba molitveno obracati svetiteljima jer oni nisu zivi, oni su stvarno sasvim mrtvi.

b) Vera u skori dolazak Hristov takodjer je jedna od karakteristicnih ucenja za adventiste. No ne samo za njih, nego i za neke druge sekte, na primer Jehovine svedoke. Kao sto smo videli iz dosadasnjeg izlaganja, iz toga ocekivanja i rodila se adventisticka sekta i naziv. U pocetku su odrejivali bas datum drugog dolaska. Sada, posle dvostrukog promasaja Milerovog, to vise ne cine. Zadovoljavaju se tvrdnjom da su se "znaci vremena" pred drugi dolazak ispunili i da je taj dogadjaj "pred vratima". Hristos ce doci kad se zavrsi istrazni sud na nebu ili "ciscenje nebeske svetinje".

Ima pisaca koji tvrde da su adventisti i posle neuspelih Milerovoh proricanja ipak odredjivali nove datume drugog Hristovog dolaska. Navode se godine 1913.,1914.,1924.,1925.,1945.,1955. Moze biti da su ti pisci pomesali adventiste na ovom pitanju sa nekim drugim sektama. U adventistickim knjigama te se godine ne spominju. A i u predavanjima i privatnim razgovorima ne navode godinu dolaska.

v) Po verovanju adventista vaskrsenje mrtvih nece biti jedinstven dogadjaj za sve ljude istovremeno, nego u dve etape. Prvo ce vaskrsnuti pravednici, a posle gresnici. Tako postoje dva vaskrsenja, prvo i drugo.

g) U vezi sa ovakvim shvatanjem vaskrsenja stoji verovanje u hiljadugodisnje carstvo Hristovo, ili hilijazam. Adventisticki spisi to ovako predstavljaju. Prvo ce se ispuniti znaci predvidjeni u biblijskim prorocanstvima za poslednje dane. Zatim dolazak Hristov i vaskrsenje pravednika. Zatim vaznesenje pravednika sa Hristom na nebo, gde ostaju hiljadu godina u carstvu Hristovom. Za to vreme zemlja ce biti pusta, a satana odvezan (Treba ovde naglasiti da ima hilijasta koji veruju da nece hiljadugodisnje carstvo biti na nebu nego ovde na zemlji). Posle hiljadu godina vaskrsavaju mrtvi gresnici, satana biva pusten na slobodu na zemlju da vara gresnike. Hristos sa pravednicima i Novim Jerusalimom silazi s neba na zemlju. Satana prikupi gresnike za boj protiv Hrista i pravednika (Harmagedon). No Hristos ga savladjuje, baca i njega i gresnike u jezero ognjeno i sumporno i to im je kraj.

Satana i svi gresnici bice unisteni, a nece biti osudjeni na vecne muke kao sto to veruje Crkva. Posle njihovog unistenja nastaje vecni zivot pravednika i andjela u Bozjem carstvu u kojem ce vladati vecna harmmonija, kao sto bese u svetu pre grehovnog pada.

To je u glavnim potezima eshatolosko ucenje adventista, a sa neznatnim izmenama i drugih sektasa koji veruju u osnivanje hiljadugodisnjeg Hristovog carstva (po nekima na nebu, po nekima na zemlji), pa se zato njihovo ucenje naziva hilijazam, a oni hilijasti.

Ima izvesnih tacaka adventistickog ucenja koja su specificno njihova, iako neka od tih shvatanja usvojise i Jehovini svedoci koji su se pojavili posle adventista i dali tim shvatanjima ipak nesto od svojega tumacenja, tako da nisu bas identicni sa adventistima, nego su slicni, bliski, u sustini skoro isti. Evo tih tacaka.

a) Danilovo prorostvo o buducim carstvima koja ce nastupiti posle Danilovog vremena, posebno prorostvo o "malom rogu"(videti Danilovu knjigu gl.8) oni tumace tako kao da se to odnosi na papu i Rimokatolicku crkvu. A onih 2300 dana i noci o kojima se govori u 14.stihu te glave, Miler tumaci tako da ce1843.ili1844.Hristos doci ponovo. Posto nije dosao, onda su to naknadno protumacili tako da je Hristos tada usao u nebesku svetinju da je ocisti.

b) Po njihovom tumacenju spomenutih Danilovih prorostava u vezi sa prorostvima iz Apokalipsisa gl.13. i 17. papa je antihrist u bukvalnom smislu reci. On je eksponent sotone. Jelena Vajt je napisala jednu knjigu u kojoj izlaze istoriju hriscanstva. Naslov knjige je:"Velika borba izmedju Hrista i sotone". Hristos je olicen u jereticima i sektasima svih vekova, a sotona to je papa i uopste Rimokatolicka crkva.

U mnogim svojim spisoma adventisti izracunavaju cak i antihristov broj 666 iz latinskog natpisa titule koja je po njihovom tvrdjenju napisana u papskoj tijari: Vicarus Filii Dei= Zamenik Sina Bozjeg. Rimokatolicka crkva je po njihovom tumacenju Apokalipsisa "Veliki Vavilon", ona velika bludnica o kojoj se govori u 17.glavi Apokalipsisa, ili "zver" koja je opisana u 13.glavi Apokalipsisa.

Iako je Luter, daleko pre adventista, nazvao papu antihristom, u svome spisu Wider die Bulle des Antichrists (Protiv bule antihristove), a isto tako, iako Pravoslavna crkva ne priznaje papu kao nepogresivog zamenika Hristovog, niti kao vidljivu glavu Crkve, adventisti tu sliku o papi primenjuju delimicno i na Pravoslavnu Crkvu, pa cak i ostale protestante koji slave nedelju kao "znak zveri", kao "papin pecat". U tom se s njima slazu i Jehovini svedoci.

v) Adventisti odbacuju sve hriscanske praznike zajedno sa nedeljom, a vracaju se na starozavetno praznovanje subote. Nedelju je po njihovom misljenju uveo papa i zato je ona znak "apokalipticne zveri", ili "pecat papski", plod delovanja "malog roga" koji ce pomisljati da "promeni vremena i zakone".(Dan.7,25). Praznovanje subote i skori dolazak hristov, to su dve teme koje se obavezno provlace kroz sve njihove besede i napise. Subota je za njih dokaz da su oni prava Crkva, jer "samo oni ispunjavaju svih deset Bozjih zapovesti".

g) Adventisti se drze starozavetnog propisa o podeli jela na cista i necista, pa ne upotrebljavaju svinjetinu. U tome se potpuno slazu sa Jevrejima.

d) Zabranjena je svaka upotreba duvana i alkohola. Cak i za pricesce ili "Veceru Gospodnju" upotrebljavaju slatko vino, ili siru.

dj) Adventisti tvrde o sebi da imaju dar prorostva.

Potanko izlaganje svih ovih tacaka i procena njihove opravdanosti na osnovu Biblije bice iznesena u trecem delu ove knjige. Ovde mozemo naglasiti jos samo to, da su adventisti u svojoj propagandi medju pravoslavnima vrlo nasrtljivi. U tome ih daleko prestizu samo Jehovini svedoci.

izvor: Blog.hr
*

Šta reći za te proročke duše čija misao nadilazi i prevazilazi čak i samu Promisao Duha Svetoga?

Ne boj ih se :)

I ponavljam - za poreklo zla je odgovorno neznanje a potom sujeta i gordost to jest - lažni sram radi ogoljenja svoje nesavršenosti - dakle - kompleks niže vrednosti - što je pak bila neminovnost - o kojoj se nije moglo znati kao o pojavi pre nego što se pojavila - jer je pre postojala samo jedna i to veoma visoka vrednost koja je toliko čista u svom izvorištu da nije mogla biti svesna nečeg prljavog i lažnog, nedostojnog, niskog.

i - premda se ne odnosi na konkretan primer - princip je isti - sve su ostalo nijanse - makar kada je u pitanju lepo izreklamirana i upakovana laž.

[YouTube]WEv3_SBg_Kc[/YouTube]

A to ko vlada svetom
[ame="http://video.google.com/videoplay?docid=7369386280982131242"]KO VLADA SVETOM[/ame]


Dok su vera i znanje:
[ame="http://vimeo.com/7607799"]Мирољуб Петровић - ''Вера и знање'' 05.11.09 црква Свети Марко у Ужицу on Vimeo[/ame]


A za kraj - onako - proročki:


[YouTube]eB6XNtheezs[/YouTube]


[YouTube]8mSyn9KIRCE[/YouTube]


[YouTube]F-U0oO5Hht8[/YouTube]


[YouTube]DmMLRlm8NA0[/YouTube]

:roll:smile3;)
 
Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
Pametnom i jednom dosta,ali sta da se radi,kad slepac slepca vodi obojica u jamu upadaju.Ako zelis da pises o o adventistima,ne brukaj se sa ovakvim blogovskim informacijama,koje su sture i polutacne.Inace p[osto si Miroljubov fan pitaj ga gde je pokupio sva ta znanja i iz koje crkve je proistekao?
pobrkao si milerite i adventiste ali nije ni cudo,kao sto rekoh pametnom i jednom dosta,o adventizmu i njegovoj istoriji recimo izmedju ostalog imas ovdehttp://www.adventisti.co.me/Pages/istorija.html, do te strane dolazis najprostijom pretragom na google-u,tako da mislim sta reci...
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
14.10.2009
Poruka
434
Ja mislim da je glavni razlog postojanja zla to sto su se ljudi otudjili od svoje vere, jer msm da niko ko veruje nece ciniti zlo, a covek cim izgubi veru postaje gord, licemeran, zavistan i sve to ga tera da cini zlo. Izgubivsi veru on gubi strah od Strasnog suda i spreman postaje da cini sta god mu je na volji.
 
Član
Učlanjen(a)
06.06.2010
Poruka
320
Izvinjavam se zbog off-topic-a

Pametnom i jednom dosta,ali sta da se radi,kad slepac slepca vodi obojica u jamu upadaju.Ako zelis da pises o o adventistima,ne brukaj se sa ovakvim blogovskim informacijama,koje su sture i polutacne.Inace p[osto si Miroljubov fan pitaj ga gde je pokupio sva ta znanja i iz koje crkve je proistekao?
pobrkao si milerite i adventiste ali nije ni cudo,kao sto rekoh pametnom i jednom dosta,o adventizmu i njegovoj istoriji recimo izmedju ostalog imas ovdeHriscanska adventisticka crkva - O nama, do te strane dolazis najprostijom pretragom na google-u,tako da mislim sta reci...
Miroljub je "pokupio sva ta znanja" iz Biblije citajuci je s'razumevanjem. Posto je jedan od poznatijih promotera kreacionizma, njegova vera je podupreta i naucnim cinjenicama koje dokazuju da su Mojsijeve knjige istinit istorijski zapis.

Njegova familija pa i on sam su pravoslavci, pa je prema tome, proistekao iz Pravoslavne a ne Adventisticke crkve.

No to je zaista nebitno.
Ljude delimo na one koji hodaju Bozijim putem i na one koji to ne rade i kraj!
Da li si ti Musliman, Jevrejin , Katolik, Protestant, Pravoslavac, nebitno je kako se deklarises i kako se molis.
Ono sto se racuna u Bozijim ocima je to kako zivis i kako se ophodis prema ostalim ljudima oko sebe!
 
Učlanjen(a)
08.02.2009
Poruka
3.957
Ja bih zeleo da vama i ostalim vernicima postavim nekoliko kljucnih pitanja koja treba da dovedu do pravog odgovoran na pitanje ko je sam postavio u naslovu ove teme:

1. Da li je pre nego sto je stvorio Lucifera BOG ZNAO Da će ON POSTATI BUNTOVNIK, Da će SE U NJEMU IZRODITI KLICA GREHA, koja će zaraziti i upriopastiti ne zamo nasu Zemlju, nego i vasionu?

2. Da li je Bog pre stvaranja Adama i Eve, znao da će pasti pod uticaj
Lucifera i time upropastiti tako dovnu Zemlju koju je Bog stvorio?

AKO JE I JEDNO I DRUGO BOG UNAPRED ZNAO, ZASTO IH JE UOPSTE STVORIO?

3. Ako je unapred video njihopv otpad i posledice koje neminovno donose zlo, NIJE LI onda BOG ODGOVORAN ZA POREKLO ZLA?

Želi vam sve najbolje i uspesno traganje za pravim odgovorom.
 
Natrag
Top