Jehove svjedoke osnovao šarlatan i varalica
Autor: kigo 02.11.2012 263 pogleda
Jeste li se u životu susreli na ulici s poluobrazovanim upornim ljudma koji poput nekakvih robota, umjetnih osmjeha, pokušavaju baš vama objasniti tajnu vjere i života? O da, to su Jehovi svjedoci, a vi postajete ŽRTVA
Jehovini svjedoci, naoko vrlo prijazni i pobožni, u svakom su trenutku spremni stupiti u dijalog sa strancem. Svaki razgovor s njima će se svoditi samo na jedno: kako da vas privuku “istini”. Pri tome neće prezati ni od laži, jer njima savjest dopušta laganje, ako laži služe vrbovanju. Isus nas je, međutim, upozorio da se čuvamo takvih ljudi: “Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a unutra su grabežljivi vuci!” (Mt 7,15).
Jehovini svjedoci su jedan od najopasnijih kultova današnjice, i to zato što su se izvana modernizirali, te se stoga na prvi pogled utapaju u masu prosječnih ljudi. Oni ne žive u zatvorenim komunama i ne hodaju svijetom u bijelim haljinama, već se slobodno kreću ulicama s kravatom i s aktovkom u ruci. Takvi će vam pristupiti na ulici ili vam zakucati na vrata i započeti razgovor o bezazlenim aktualnim temama: što mislite o ratu u Iraku, zar se ne bi mogao poboljšati javni promet, zašto su penzije tako male, i tako dalje. A kad žrtva jednom pristane na razgovor, ako je bez solidnog vjerskog odgoja – a što u velikom broju slučajeva nažalost i jest – teško će poslije moći izbjeći smrtonosni zagrljaj tih ljudi. Velim smrtonosni, jer čovjek ulaskom među Jehovine svjedoke potpisuje smrtnu osudu vlastitoj duši.
Jehovini svjedoci će, naime, s općih tema brzo prijeći na Bibliju. Prvo će njome poduprijeti razmišljanja o općoj temi s kojom su počeli razgovor, pa onda s nje prijeći na programirano pranje mozga. Prve će lekcije pričati o lijepom i sretnom životu u raju na zemlji, koji tek što nije došao. U njemu više neće biti ni suza, ni boli, ni umiranja… Sve nedaće i katastrofe koje se trenutno zbivaju po svijetu samo su predznaci posljednjih dana ovog mučnog života. Spašeni će, međutim, biti samo oni koji žive u “istini” – drugim riječima, Jehovini svjedoci.
Ako nasjednete već na tu prvu priču, izgledi da se izvučete iz vučjih kandži vrlo su vam mali. Ni upozorenja vaših najbližih neće vam pomoći jer ćete kroz njihova usta čuti samo glas sotone, budući da su vas Jehovini svjedoci prije svega uvjerili da će vas sotona baš preko vaših najbližih odvraćati od jedine prave i istinite kršćanske vjere. A kad jednom u to povjerujete, nema vam više spasa. Kad se pak pranje mozga napokon završi, kad prihvatite sve doktrine kulta, onda počinje pakao i za sve oko vas, a naročito one najbliže: oca, majku, dijete, muža, ženu, prijatelje i tako dalje. Jer vi više niste onaj koji ste bili. Sad u svojim najbližim vidite dušmane, pa se shodno tome i ponašate, i sve se više od njih udaljujete. Obitelj, prijateljstva, poznanstva – sve se to razara već za nekoliko mjeseci. Vaša nova obitelj, vaši novi prijatelji, sad su još samo Jehovini svjedoci, ljudi koji žive u “istini”.
No da bi se shvatilo o čemu je tu zapravo riječ, recimo najprije da je kult Jehovinih svjedoka osnovao 1879. u New Yorku šarlatan i varalica Charles Taze Russell. Russell je inače bio tri puta osuđivan, i to zbog prevare, laganja i nepriličnog ponašanja prema ženama. Tako je, između ostalog, lakovjernim farmerima za skupe novce prodavao “čudotvorno žito” koje tobože daje peterostruk rod. Kad su seljaci shvatili da su prevareni, tužili su ga sudu. Na sudu je dokazano da je “čudotvorno žito” zapravo donosilo manji urod od prosječnog (The Brooklyn Daily Eagle, 1 November 1916). Sve to, međutim, nije smetalo Russellu da sebe proglasi sedmim anđelom iz Otkrivenja, te počne pisati, kako je tvrdio, po nadahnuću Duha Svetoga (Studies in the Scriptures – The Finished Mystery, str. 387).
Jehovini su svjedoci o Russellovim spisima imali vrlo visoko mišljenje. Tako primjerice u njihovom časopisu Kuli stražari stoji da su “oni ne samo komentari na Bibliju, nego da su oni u praktičnom smislu sama Biblija” (Kula stražara, 15. rujna 1910., str. 298), iako su prepuni bizarnosti. Jedna je od takvih bila tvrdnja da se uz pomoć Keopsove piramide u Egiptu može izračunati kad će nastupiti kraj svijeta. Iako su Jehovini svjedoci kasnije odbacili neka od Russellovih učenja “nadahnutih po Duhu Svetom”, njihovi tekstovi i dalje obiluju mnogim u biti nekršćanskim doktrinama. Kula stražara je prema Jehovinim svjedocima Božje glasilo preko kojega Bog opći s ljudima u ovim posljednjim danima (Jehovah’s Witnesses: Proclaimers of God’s Kingdom [Proglasitelji Božjeg kraljevstva] str. 626).
Jehovini su svjedoci i inače opsjednuti koncem svijeta, te su ga do sada preko svog “Božjeg glasila” prorekli ravno šest puta: 1914., 1918., 1925., za vrijeme Drugog svjetskog rata, 1975. i zatim najkasnije do 1994. Nakon svih tih propalih proročanstava, okanili su se postavljanja određenog datuma, zadovoljivši se tvrdnjom da će kraj svijeta doći vrlo brzo, možda još ove godine. Glavni je razlog tome bio što su nakon svakog propalog smaka svijeta izgubili stanovit broj sljedbenika, najviše pak – na stotine tisuća – nakon 1975. godine.
Kao i svi drugi kultovi, i Jehovini svjedoci niječu Isusovo božanstvo. Jedno je od najbizarnijih učenja Jehovinih svjedoka da Isus nije nitko drugi doli arkanđel Mihael. Budući da će Isus “s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba” da sudi žive i mrtve (1 Sol 4,16), i budući da se u Bibliji spominje samo jedan arkanđel po imenu Mihael, iz toga slijedi da je Isus baš on. Na isti bismo način mogli zaključiti i da je Isus truba, jer će sići s njezinim zvukom.
Ovu je doktrinu tako teško probaviti da je Jehovini svjedoci ostavljaju za kraj, za stanje već potpuno ispranog mozga. Arkanđel u Bibliji, naime, često ima funkciju vojskovođe, prvoborca, te odatle i metaforična tvrdnja da će Isus s neba sići s glasom arkanđela, koja ne znači ništa drugo nego da će Isus ovaj put sići s neba ne kao janje, određeno za klanje, već kao pobjedonosni vojskovođa. A tu sliku pojačava još i jek trube.
Teško je procijeniti koliko je tisuća Jehovinih svjedoka umrlo zbog odbijanja cijepljenja, presađivanja organa i transfuzije krvi. Jehovini svjedoci su, istina, kasnije promijenili stav prema cijepljenju i presađivanju organa, ali se i dalje protive transfuziji, pozivajući se na Levitski zakon (Lev 17,10-15) i Jakovljev prijedlog da se pokršteni pogani uzdržavaju od krvi (Dj 15,20).
Recimo odmah da kršćane Levitski zakonik ne obvezuje, jer bi ga se inače morali pridržavati u cjelini, a ne poštovati samo pojedine njegove odredbe. A što se pak tiče Jakovljevog prijedloga, on je bio prihvaćen samo kao disciplinska odredba — nipošto ne i kao doktrina – i to samo da se ne sablazne Židovi, koji su se držali Levitskog zakonika. Kasnije je ta odredba ukinuta, jer: “Ja znam i uvjeren sam u Gospodinu Isusu da ništa nije nečisto […] Istina, sve su stvari čiste, ali su zlo za čovjeka koji ih jede sa zlom savješću. Dobro je ne jesti meso i ne piti vino i ništa ne činiti zbog čega posrće brat tvoj” (Rim 14,14, 14,20-21). Transfuzija se krvi, međutim, čak ni ne protivi Levitskom zakoniku, jer Židovi koji ga se danas strogo drže, dopuštaju taj medicinski zahvat.
Dr.
Ivan Poljaković, hrvatski filolog, političar i povjesničar književnosti sa zadarskog sveučilišta
