Mt 5, 29Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u
pakao.
Mt 5, 30Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u
pakao."
Mk 9, 43"Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u
pakao, u oganj neugasivi.
Mk 9, 45I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u
pakao.
Mk 9, 47I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u
pakao,
48gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.49Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen. 50Dobra je sol. Ali ako sol postane neslana, čime ćete nju začiniti? Imajte sol u sebi, a mir među sobom!"
Kao što nitko normalan a ni lud neće si odsjeć ruku, nogu ili oko, i kao što se pakao spominje tek u novom zavjetu, ne morate brinuti za pakao nakon ovog života, jer je predug da bi ga dočekali ili ostali isti. Pakao o kojem je ovdje riječ je nemir i tjeskoba koja nas izjeda iznutra! to je ljudski pakao i muka na ovome svijetu a ne na nekom koji ni neznamo kako izgleda!
A raj o kojem se govori je unutar ljudske duše! tek kad je Ivan krstio Isusa, sišao je Duh Sveti na Njega. i tek kad je nadvladao kušnje zloga, anđeli su ga služili. dakle on nije bio savršen do tada, i to nije zapisano slučajno, već da bi nama bila pouka da i mi možemo isto doseći. Ja to znam i vjerujem jer sam pred deset godina kao tinejđer bio jako predan Bogu i molitvi, i uslijedilo je znanje i mudrost i još veća želja za predanjem tom. kad sam se osjećao jako blisko Mu, kroz samilost i suosjećanje za svijet, nešto me nagnalo da kažem: Bože spreman sam za nešto više. istog trena je ušla svjetlost u meni i neopisiv mir. sve je i izvan mene blještalo, posebno priroda i tako tri dana i noći. a već drugi dan me u toj ushićenosti nagnala želja da probam "svoje" sposobnosti. te tako dođoh do svog psa i odvezah ga s lanca u nadi da će me poslušati i ne pobjeć kao uvjek od mene kada ga dozovem. ali nije me poslušao i tog trena izgubih malo mira. to je bila kušnja poput Isusovih u pustinji. poslije sam našao u Salomonovoj Pjesmi nad pjesmama ovaj citat što se tri puta spominje:
Pj 3, 5Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama
ne bude htjela!
Od tog silazka u normalnu svijet, "ponestalo" mi vremena za sve. i napasti razne su me kušale govoreći da probam jer možda se Bog i neće ljutiti ako nađem mjeru i "znanje" . ali od Boga sam se skroz otuđio na taj način. i sad lutam vamo namo u nadi da je netko voljan svetosti, a i da sebe potaknem. ali dug je to put bez potpunog predanja koje nas jedino ujedinjuje s Bogom
