Sledeća životna priča govori:
Dva
puta osuđen na 25 godina prisilnog rada
ISPRIČAO EFREM PLATON
Krajem 1951. drugi sam put osuđen na 25 godina prisilnog rada u logoru. Ovaj put poslan sam u zloglasni sovjetski logor u Vorkuti, gradu koji se nalazi iznad sjeverne polarnice. Ispričat ću vam kako sam dospio tamo i kako sam za dlaku izbjegao smrt.
RODIO sam se 16. srpnja 1920. u siromašnoj obitelji koja je živjela u Besarabiji, području koje sad pripada Republici Moldaviji. Moj otac umro je kratko prije mog rođenja, a majka kad sam imao četiri godine. Tako smo nas šestero braće i sestara postali siročad. Zahvalan sam svojoj starijoj braći jer su preuzela ulogu roditelja i brinula o nama mlađima.
Vjera me u mladosti jako zanimala, pa sam bio aktivan u Pravoslavnoj crkvi. Međutim, crkva me ubrzo razočarala, a naročito svećenici koji su blagoslivljali zaraćene narode tijekom Drugog svjetskog rata, koji je započeo u rujnu 1939.
Početkom 1940-ih izbio je sukob između Rumunjske i Sovjetskog Saveza, a Besarabija se našla između dvije vatre. General Ion Antonescu, koji je tada bio na vlasti u Rumunjskoj, ponovno je zauzeo Besarabiju. Vlasti su uvele obaveznu vojnu obuku za muškarce od 20 godina i starije, pa sam i ja bio unovačen. Obuku smo započeli u Boroşeniju, nedaleko od mjesta gdje sam živio sa svojom ženom Olgom.
Upoznajem
biblijsku istinu
Jednog dana tijekom obuke za ručkom sam primijetio grupu ljudi kako o nečemu živo raspravlja. Ubrzo sam saznao da su to Jehovini svjedoci. Kratko sam popričao s njima, a to je dovelo do čestih razgovora. S vremenom sam shvatio da sam pronašao biblijsku istinu. Bio sam oduševljen, te sam o tome govorio Olgi i njenim roditeljima.
Onog dana kad su mi privukli pažnju, Jehovini svjedoci razgovarali su o neutralnosti. Zaključili su da trebaju zauzeti jasan stav o tom pitanju. Odlučili su sudjelovati u obuci, ali nisu htjeli položiti zakletvu odanosti, koju su morali položiti svi vojnici.
Rekao sam Olgi i njenim roditeljima da ni ja ne želim položiti tu zakletvu, a oni su me podržali u tome. Došao je dan polaganja zakletve, 24. siječnja 1943. Nas osmorica stali smo pred svećenike koji su novačili vojnike. Nismo položili zakletvu, već smo rekli da ne možemo ići u rat jer smo neutralni.
Uhapsili su nas i odveli u policijsku postaju u Boroşeniju. Tamo su nas tako brutalno pretukli da me žena jedva prepoznala. Zatim su nas odveli u glavni grad, Kišinjev, gdje smo morali na vojni sud.
Trebali smo pješke proći oko 140 kilometara, a zbog jake hladnoće za to nam je trebao 21 dan. Nas osmorica bili smo vezani lancima jedan za drugoga, a naoružani vojnici koji su nas pratili nisu nam davali ni hrane ni vode. Kad god bismo stali u neku policijsku postaju, pretukli bi nas, a stali smo 13 puta! U policijskim postajama bismo i prenoćili, a preživjeli smo jer su nam mještani dali hrane i vode. Njihovu smo dobrotu doživjeli kao Božju brigu.
Izdržao
sam unatoč obeshrabrenju
Dok smo u pritvoru u Kišinjevu čekali vojni sud, ponovno su nas počeli maltretirati. Želeći oslabiti našu vjeru, vlasti su nam rekle da su braća iz Zăicanija, sela na sjeveru Moldavije, puštena kućama jer su se odrekla svoje vjere. No kasnije smo saznali da su poslani kući samo dok ih se ne pozove na sud. Osim toga, jedan policajac nam je rekao da je u novinama pisalo kako je jedan ukrajinski vojni sud osudio 80 Jehovinih svjedoka na smrt.
Neke od nas osmorice to je obeshrabrilo jer su mislili da više nikad neće vidjeti svoju djecu. Obećali su nam da ćemo biti slobodni ukoliko se odreknemo svoje vjere. Pustili su nas kućama na tjedan dana kako bismo razmislili o svojoj budućnosti. Nakon toga samo smo trojica odlučili ostati neutralni.
Dana 20. veljače 1943. odveli su me u policijsku postaju u Boroşeniju, gdje su me ranije brutalno pretukli. Tamo sam sreo ona dva brata koja su također ostala neutralna. Bili smo uistinu sretni što smo se ponovno sreli! Poslije smo konjskom zapregom odvedeni u Bălţi. Tijekom putovanja jako sam se razbolio, ali to je bilo poput blagoslova jer smo putovanje u Kišinjev nastavili autobusom.
Kad smo došli, stražari su prepoznali da smo ona trojica koja su odlučila biti neutralna. Ponovno su nas pretukli. Mjesec dana kasnije poslani smo na 25 godina prisilnog rada u jedan rumunjski radni logor.
Krštenje
u krateru koji je načinila bomba
Neko vrijeme poslije toga poslani smo u Cugir (Rumunjska) i tamo smo radili kao drvosječe. Ukoliko bismo posjekli određeni broj stabala, dobili bismo više hrane. Bilo nas je deset Jehovinih svjedoka i marljivo smo radili, pa smo imali više hrane nego u prijašnjim zatvorima.
Godine 1944. američka vojska počela je bombardirati područje u blizini našeg logora. Jedna je bomba napravila velik krater blizu jednog potoka. Krater se počeo puniti vodom i ubrzo postao velik bazen. U tom sam se krateru krstio u rujnu 1944, više od godinu i po dana nakon što sam se predao Jehovi Bogu.
Konačno
slobodan!
Nekoliko tjedana kasnije ruska je vojska oslobodila stotine Jehovinih svjedoka iz tog područja, te smo se mogli vratiti kućama. Prvi sam put vidio svog sina Vasilea, koji se rodio 1943. dok sam bio u radnom logoru.
Nakon što je u Europi u svibnju 1945. završio Drugi svjetski rat, Besarabija je pripojena Sovjetskom Savezu i postala je Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika. Vlasti nisu odmah poduzele mjere protiv naših kršćanskih aktivnosti. Međutim, zapazile su da nismo glasali, a sovjetske su vlasti to smatrale velikim prekršajem.
Godine 1946. rodio nam se drugi sin, Pavel, a 1947. kći Maria. Bili smo doista sretna obitelj! Ali dvije godine kasnije doživjeli smo tragediju. Naša se malena Maria razboljela i ubrzo umrla. Sahranili smo je 5. srpnja 1949. No to je bio tek početak tužnih dana.
Izgon
u Sibir
Samo nekoliko sati nakon što smo sahranili Mariju, rano ujutro prije nego je svanuo dan, probudila su nas tri vojnika. Rekli su nam da ćemo biti deportirani zbog ”antisovjetskog djelovanja“. Dopustili su nam da uzmemo nešto hrane i odjeće, a onda smo 6. srpnja 1949. deportirani u 4 000 kilometara udaljen Kurgan, u Sibiru, sjeverno od Kazahstana.
Put je trajao 18 dana. Vozili smo se u teretnim vagonima, poput stoke. Samo dva puta dobili smo nešto hrane. Podijelili smo je na male porcije tako da nam traje cijelim putem. U našem vagonu bili su samo Jehovini svjedoci. Duhovno smo bili aktivni tako što smo svaki dan mnogo razgovarali o Bibliji. Imali smo jedan primjerak Biblije i to nam je bila najveća dragocjenost.
Nakon što smo stigli u radni logor u Kurganu, uvidjeli smo da ćemo donekle imati slobodu kretanja. Ja sam radio u kovačnici i mogao sam s drugima koji su tamo radili razgovarati o biblijskoj nadi. Dvije godine kasnije, 27. rujna 1951, uhapšen sam i ponovno odveden na sud. Tužiteljstvo je dovelo 18 svjedoka koji su rekli da sam prorokovao propast države. Ja sam zapravo čitao proročanstvo iz Danijela 2:44 kako bih pokazao da će Božje Kraljevstvo zamijeniti sve ljudske vlasti.
Pored toga, policija je pretražila naš stan i pronašla Kulu stražaru koju smo potajno dobili iz Moldavije. Vlasti su obično nalazile kopije časopisa koje su bile prepisivane rukom ili koje su bile napravljene u Sovjetskom Savezu. Međutim, ovaj časopis nije bio tiskan u Sovjetskom Savezu. Tako sam bio ponovno osuđen na 25 godina prisilnog rada u logoru. Ovaj sam put poslan u ugljenokope u Vorkuti, zloglasni radni logor na sjeveru Urala, iznad sjeverne polarnice.
Kako
sam umakao smrti u Vorkuti
U Vorkuti se nalazio ogroman zatvorski kompleks sa 60 radnih logora. Samo u našem logoru bilo je više od 6 000 zatvorenika. Mnogi su stradali uslijed užasno niskih temperatura, strašnih životnih uvjeta i rada u ugljenokopima. Mrtvace smo iznosili gotovo svaki dan. Zdravlje mi je bilo sve lošije, pa nisam bio sposoban za težak fizički rad. Dobio sam takozvani lakši posao — lopatom sam punio vagone ugljenom.
Uvjeti u Vorkuti bili su toliko loši da su rudari organizirali štrajk, koji se pretvorio u sveopću pobunu. Rudari su uspostavili vlastitu upravu i organizirali oko 150 ljudi da se odupru vojsci ukoliko ih napadne. Željeli su da ja i još tridesetak Jehovinih svjedoka budemo dio njihove ”vojske“. No mi to nismo željeli.
Pobuna je trajala dva tjedna, a onda su vojnici došli i poubijali pobunjenike. Rekli su nam da su nas pobunjenici željeli objesiti u radionici! Srećom, njihov se plan nije ostvario. Budući da su Sovjeti poduzimali sve i svašta kako bi slomili našu vjeru, nije teško shvatiti zašto smo smatrali da nam je naš veliki Bog, Jehova, pomogao da preživimo!
Veća
sloboda, više propovijedamo
Nakon Staljinove smrti u ožujku 1953. naša se situacija popravila. Godine 1955. pušten sam iz Vorkute i mogao sam se vratiti svojoj obitelji koja je još uvijek živjela u logoru u Kurganu. Tamo smo nastavili svjedočiti mještanima i govoriti im o svojoj divnoj nadi.
Godine 1961. željeli smo se preseliti kako bismo propovijedali na drugom području. Zato smo pisali predsjedniku Nikiti Hruščovu i zatražili od njega da nam dozvoli preseljenje, budući da tamo gdje smo živjeli nije bilo škole za djecu, što je bilo istina. Dobili smo dozvolu da se preselimo u gradić Makušino, gdje se također nalazio jedan radni logor. Jako smo sretni što smo pomogli da se četiri velike obitelji predaju Jehovi i da mu služe!
Godine 1965. konačno sam pušten iz logora. Nismo se još smjeli vratiti u Moldaviju, ali mogli smo ići u druge krajeve Sovjetskog Saveza. Sljedeće smo se godine preselili u Ķostanaj, u Kazahstanu, gdje su već postojale dvije skupštine Jehovinih svjedoka. Budući da se na tom području već dosta propovijedalo, tri godine kasnije preselili smo se u Čirčik, u Uzbekistanu. U to su se vrijeme naši sinovi Vasile i Pavel oženili. Zato smo više pažnje posvetili duhovnom rastu svoje mlađe djece — Dumitruu, koji je imao 10 godina, i Ljubi, koja je imala 7 godina.
U Uzbekistanu smo živjeli deset godina i pomagali smo drugima da upoznaju Jehovu. Godine 1979. preselili smo se na zapad, u više od tisuću i po kilometara udaljen Krasnodar, u blizini Crnog mora na jugu Rusije. Tamo smo se Olga i ja dvije godine posvetili propovijedanju i služili kao pioniri te pomagali drugima da postanu Jehovini svjedoci.
Povratak
u Moldaviju
Na koncu smo se u ljeto 1989. — 40 godina nakon što smo bili prognani — odlučili vratiti u Moldaviju. Odmah smo započeli s pionirskom službom i bili smo pioniri do 1993. Tamo je više od 30 osoba uz našu pomoć upoznalo istinu te su postali revni Jehovini svjedoci. Presretan sam kad razmišljam kako je Jehova bogato blagoslovio nas kao obitelj! Nažalost, moja je draga žena umrla u svibnju 2004.
Ipak, tješi me misao da naše 4 djece te 14 unučadi i 18 praunučadi služi Jehovi. Istina, imali smo težak život, ali divno je znati da nam je Jehova pomogao da mu ostanemo vjerni u kušnjama!
Sve lošije zdravlje, a i poodmakla dob onemogućavaju mi da u službi propovijedanja dajem onoliko koliko bih htio. No još uvijek dajem sve od sebe. Naučio sam da je Jehova uvijek uz nas, u svim našim problemima, i da nam daje potrebnu snagu i hrabri nas.
[Bilješka]
Efrem Platon umro je 28. srpnja 2005, dok je ovaj članak bio u pripremi.
[Slika
na stranicama 14 i 15]
Jehovini svjedoci u radnom logoru u Vorkuti
[Slika
na stranici 15]
S Olgom 2002.
Probudite se 22.12.2005. Časopis Probudite se izdaje organizacija Jehovini Svedoci.
