Ovo je interesantna, ali vrlo kompleksna tema. Pokušat ću reći nešto, barem u natuknicama.
Prije svega, moramo biti svjesni da se koncept, ideja ili poimanje Boga mijenjalo tijekom povijesti čovječanstva. Imamo primjere da je čitava kultura nekog naroda imala određeni, jedinstveni pojam Boga. Danas se može govoriti o individualizaciji pojma o Bogu što znači da svaki čovjek na svoj način doživljava Boga. To samo po sebi nije loše ukoliko se ne radi o iskrivljenoj slici Boga (ili kako ti kažeš izopačenoj).
Ako malo bolje pročitaš šta si napisala shvatićeš da si, u principu, kontradiktorna. Naime, ako se ideja ili poimanje boga menjalo tokom istorije, to znači da je svaka generacija imala neku svoju sliku zasnovanu na svom doživljaju i svojim potrebama. Znači, ne možemo govoriti o "ispravnoj" slici o bogu kada se počelo od ličnog doživljaja i potreba. Ako neko i kaže da je nečija slika o bogu "izopačena" to samo znači da se nečija slika o bogu ne slaže sa njegovom (ličnom) slikom o bogu, jer, kako smo već ustanovili, objektivnog i nezavisnog repera nema. Prema tome, dolazimo do zaključka da objektivne, istinite, nezavisne i "prave" slike o bogu nema; postoje samo različita tumačenja zasnovana na potrebama, doživljajima i drugim subjektivnim kategorijama kod čoveka.
Ljudi imaju različita mišljenja o mnogim stvarima bilo da se radi o nogometu, pjevaču ili političkoj stranci, stoga ne čudi što nam je poimanje Boga različito. Ta različitost proizlazi iz iskustva s Bogom, odgoja, obrazovanja i kriterija/ vrijednosti po kojima svaki živi svoj život itd. Danas postoji preko 37 000 denominacija, sekti i kultova utemeljenih samo na kršćanstvu, a njima treba pribrojiti i druge, mnogobrojne religije. Umjesto razlika koje postoje, uvijek je dobro uzeti istu osnovu/istinu na kojoj se bazira vjera, a to su:
1) Bog je Stvoritelj, Vječan i Svemoguć, a čovjek je stvorenje, smrtan i ograničen
2) Bog je Ljubav i samo Ljubav, ali ta Ljubav u sebi sadrži pravdu, mudrost i istinu. Čovjek je sebičan, (ne)svjesno sam sebi laže i vrlo često nerazumnog ponašanja.
3) Bog nas je stvorio iz ljubavi, na svoju sliku i osposobio nas da Ga upoznamo i uzljubimo, tj. da svojim životom odgovorimo na njegove darove.
A odakle dolaze te tri tačke? Iz nečijeg subjektivnog poimanja; kako da neko zna da su jedine one ispravne kada ne postoji objektivni, spoljašnji kriterijum? Zašto bi ti sad bila u pravu kada sam čuo gomilu ljudi (između ostalog i sveštenika, kako katoličkih, tako i pravoslavnih) koji se ne slažu sa ovim tačkama? I ko tu onda može reći ko ima "pravu" a ko "izopačenu" sliku o bogu?
Ljudi, niti jedan vjernik, ne može imati pravu sliku o Bogu bez “Duha Svetoga koji sve proniče i dubine Božje.”
Ovo je isto kao ona Alan Fordova - ako želiš da pobediš, ne smeš da izgubiš. Šta to znači ima "duha svetoga koji sve proniče i dubine božje" kada smo već ustanovili da je sam doživljaj boga subjektivna kategorija? Apsolutno ništa. To je samo tvoj lični doživljaj koji deli još određeni broj ljudi ali kojemu se suprotstavljaju, kako si i sama dobro zaključila, veliki broj drugih i drugačijih mišljenja.
Dakle, ljudi zbog svoje ograničenosti (mašte, lijenosti, egoizma, neznanja ili nepoučenosti…) stvaraju Boga po svojoj mjeri i u tome je sva zabluda. Za kršćanina je uvijek i svakako najvažnije imati pred očima Boga koji se očitovao i pokazao svoje lice u Isusu Kristu.
Opet si kontradiktorna - u prvom delu si već (tačno) rekla da "svaki čovek na svoj način doživljava boga, i da se slika o istome menjala tokom vremena".
Druga važna stvar: čovjek se ne može realizirati bez Boga, pa tako ni po iskrivljenom pojmu o Bogu ne može rasti. Bog želi uzvisiti čovjeka do “punine Kristove”, dati mu “dostojantsvo i moć djeteta Božjeg”, kako kaže sv. Ivan, ali čovjek se zatvara ili ostaje na pola puta ili zato uopće ne mari.
Šta to znači? Mani se praznih, subjektizovanih i mistifikovanih fraza koje lepo zvuče a ništa ne govore. Reci jasno o čemu se tu, zapravo, radi? Operacionalizuj to o čemu pričaš i priloži dokaze svojoj pretpostavci. Sve bez toga je prazno naglabanje.
Moglo bi se opširno govoriti o tome što danas uništava čovjeka, koliko je on otuđen od sebe, koliko je ispunjen ili prazan, koliko je uopće u njemu još ostalo božjega?
Tako se govorilo u svim epohama, govoriće se i dalje. Nismo ni po čemu posebni od svih ranijih generacija kada je ovo u pitanju. Samo sada imamo mnogo više pametnih i razumnih ljudi koji se ne bave ovakvim besmislenim trabunjanjima i rade nešto korisno za sebe i čovečanstvo.
