Jurivaka: Međutim, brojni problemi i nesuglasice između zapadnih i istočnih dijelova Rimskog carstva, doveli su i do prvih podjela u samom hrišćanstvu. Zbog različitih filozofskih i teoloških pogleda i pristupa pitanjima vjere, došlo je i do različitog tumačenja Svetog pisama i pojednih vjerskih dogmi (npr. Dogma o Svetom trojstvu). Ta teološka trvenja i nesuglasice unutar samog hrišćanstva traju dosta dugo, da bi 1054. godine došlo do konačne podjele i raskola između Zapadne i Istočne crkve. Na istoku ostaje Pravoslavna crkva, organizovana po princupu autokefalnosti, a na zapadu Rimokatolička, nad kojim papa ima potpunu jurisdikciju.
Tema o povijesti Crkve je važna, pa bih se osvrnula na ovaj dio kojeg spominješ.
“S vremenom je u crkvene ljude sve više ulazio duh ovog svijeta i oni su sve više gledali svjetovne stvari a manje brinuli o duhovnosti. Postojali su razni politički interesi koje su nastojali postići.
Kako su Bizant i zapad politički bili razjedinjeni tako je i Crkva koja je bila sastavni dio političke vlasti sve više postojala razjedinjena, a napetosti i nesporazumi su postojali sve češći. Odnosi su se zaoštrili kad se carigradski
patrijarh Cerularije pobojao papina presizanja u njegovu crkvenu vlast na jugu Italije. On je dao zatvarati latinske crkve i samostane u Carigradu, te osudio neke običaje na zapadu. Da bi riješio spor papa je poslao u Carigrad poslanike na čelu sa kardinalom Humbertom. Pregovori su bili jalovi jer nijedna strana nije popuštala niti dopuštala da bude vođena Duhom Svetim. Na kraju su se nepopustljivi kardinal Humbert i ambiciozni patrijarh Mihajlo međusobno izopćili iz Crkve
(1054).
To je žalostan i tragičan događaj za Crkvu Kristovu kojim su vodeći ljudi Crkve vođeni zemaljskim i svjetovnim interesima podijelili Crkvu na istočnu (pravoslavna) i zapadnu (rimokatolička).
Ljudska taština i sebeljublje je došlo do punog izražaja i rascijepilo Crkvu.
Ako se odbija Duha Svetoga otvara se prostor duhu zla. No mi znamo da duh istine i ljubavi tj. Duh Sveti bdije nad Crkvom i ispravlja je kada zastrani i krene krivim smjerom. Tako se nadamo i molimo da nas taj Duh, duh Isusa Krista koji je zajednički i jednoj i drugoj Crkvi dovesti do potpunog jedinstva. Znak te nade je i opozivanje međusobnih izopćenja ( anatema) na kraju drugog vatikanskog koncila (1965). Polarizacija političke i vojne moći je polarizirala i Crkvu”. ( Katolik. hr)
Naišla sam ne jedan dijalog koji su vodili katolici i pravoslavci o ovim pitanjima. Vrlo kvalitetan dijalog. Ono što je uočljivo je da je to bratski razgovor pravih vjernika. Meni osobno je bio primjer i poticaj kako kršćani trebaju razgovarati. (Ako nekoga zanima, nalazi se na temi Razlike izmešu katoličanstav i Pravoslavlja, Forum. Hr)
Katolik: U to vrijeme su se Istok i Zapad sukobljavali u vezi jurisdikcije u Dalmaciji i Bugarskoj. Možda je
filioque poslužio kao teološki povod dajući dogmatski legitimitet čisto pravnoj i političkoj raspravi. Jer ne treba smetnuti s uma da je
filioque uveden u Španjolskoj početkom 6. stoljeća, a zatim se postupno širio Zapadom (u 8. stoljeću prelazi u Galiju, Italiju i Njemačku, a Karlo Veliki početkom 9. stoljeća ga uvodi u cijelo franačko područje). I kada je Focije u 9. stoljeću prigovorio Zapadu zbog
filioque, nije smatrao potrebnim tražiti raskol sa Zapadom. Do raskola je došlo tek kasnije, 1054. godine, i tada je
filioque mogao poslužiti kao opravdanje za taj raskol (koji je ipak možda bio više motiviran politikom). gdje je službeno uvršten tek 1274., 220 godina nakon Raskola).
Pravoslavac: Generalno niko od nas pravoslavnih nije za ideju ''fuzije'' Crkava, to ne. To može da se shvati i kao odstupanje od dogmata Crkve radi jedinstva. Ne, to ne, nikako. Mi se mahom zalažemo za vraćanje na stanje prije 11. stoljeća, da se i jedni i drugi vratimo na to stanje, kako dogmatski (prije svega, jer ako nemamo istinito učenje Crkve, energija Duha Svetoga koju toliko silno osjećamo prisutnom, odstupiće od nas, i tad ćemo biti na odličnom putu da prestanemo biti Crkva Hristova!) a tako i u organizaciji-eklisiologiji Crkve
Pravoslavac: Vidiš, niže si pomenuo Florovskog. Ne znam i nisam siguran da li sam kod njega čitao kako nije isto grčki
hipostas (ὑπόστᾰσις) i latinski
persona. Ispada da su brojna nerazumevanja došla zbog onog što sam napomenuo još u mom prvom postu na ovom topicu - različitost se ogleda i zbog različite upotrebe jezika. Grčki i latinski nisu isto, pa moguće je da se neki crkveni oci nisu međusobno razumeli najbolje upravo zbog toga što su drugačije posmatrali isti pojam.
Pravoslavac: Za hrišćanina čovjeka ne treba ovdje da postoje neke dileme. Stvar je u tome da se prizna ko je pogrešio, da se pogreške priznaju te da se za njih pokaje. Za hrišćanina tu nema dileme, pokajanje je njegov put. Zrelost hrišćanina se i ogleda u spremnosti da sebi prizna greške koje su napravljene i da se ''preumi'', da promijeni način razmišljanja, čak i stvari koije su mu drage, pa makar bile one od ne znam kakvog tradicionalnog ili nacionalnog značaja. Ništa nas ne smije odvojiti od Hrista i ništa nije preče od Njega: ni otac ni majka.
Katolik: Apsolutno se slažen s tobom. Sve što govoriš u svom postu je neosporno. Ali moramo se suočiti s činjenicom da neće biti lako. Per aspera ad astra.
Pravoslavac: Ovo bi bilo prekrasno da se može sprovesti u praxu, valjda ne bi bilo potrebe za protestantizmom.
Naravno, mislim da kao pojedinci možemo doživeti metanoiju, trebamo je, ali generalno - za sada će to malo teže ići, što ne znači da se u budućnosti neće ostvariti tako nešto. Bog najbolje zna.
Pravoslavac: Ako bi se u dijalogu Crkava neosporno dokazalo da je izvorna tradicija Nepodjeljene Crkve do 1054. godine bilo to da je Papa vrhovni poglavar Crkve, i da je Rimokatolički stav po tom pitanju ispravniji od Pravoslavnog, ja bih to istog trenutka prihvatio, jer ne bih želio da budem u nečemu u krivu po pitanju učenja Crkve, a znamo da toi ostavlja i ontološke posljedice na čovjeka. Ja bih se tada pokajao za dosadašnje svoje uvjerenje. Jer Hristos se projavljuje u svojoj punoći u Istinitoj Crkvi, a ja ne bih da nešto stane između mene i Hrista.
Međutim, ne treba ili ne triba zaboraviti da je glavna stvar koja omogućava pomirenje pokajanje, metamoia=preumljenje, promjena uma kod onih koji su pogriješili. A da bi se pokajalo mora postojati spremnost da se greške i priznaju! Bez toga, ni svi dijalozi, ni sva prijateljstva ne mogu pomoći da dođe do pomirenja sjedinjenja razjedinjenog.
Katolik: Svakako bi temelj mogućeg ujedinjenja Crkve treba biti povratak na izvorna Crkvena učenja!
Pravoslavac: Katolička i Pravoslavna Crkva su najbliže od svih, mada neće doći do istinskog jedinstva sve dok se učenja ne usaglase i dok jedan ne prihvati svoju odgovornost za raskol i da je zgrešio u učenju. Za to mora postojati dijalog, da bi se došlo do analize pogrešaka. Bilo kako bilo, razlike ne treba da budu osnova na kojoj ćemo graditi taj dijalog, nego sličnosti.
[TABLE="width: 100%"]
[TR]
[TD]
Katolik: Istina, neće moći doći do istinskog jedinstva dok se ne usaglase jer Crkva neće dobiti ništa nasilnom fuzijom bez otklanjanja uzroka razmimoilaženja. Tako možemo samo izgubiti jer dok se uzroci ne otklone neće biti ni ljubavi, ni tolerancije ni povjerenja. Takvo jedinstvo Crkve značilo bi vrlo skoro ponovno raspadanje jer vjera je svima nama vrlo bitna i pometanje ispod tepiha, a ne aktivno rješavanje nesuglasica, nije nikakvo rješenje! Tu se apsolutno slažemo...[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Pravoslavac: Vjera je nešto što direktno pospješuje ili sprečava naš lični susret sa Hristom u Duhu Svetome! Pogrešno učenje ga sprečava i umanjuje, istinito ga pospješuje.Zato je istinito učenje bitno. To je učenje Svetih Otaca i Duha Svetoga, tako su nas oni učili!
[TABLE="width: 100%"]
[TR]
[TD]
Katolik: S drugim dijelom boldanog se ne bi složija. Mislim da ne triba
jedan prihvatiti odgovornost nego
obje Crkve.[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Pravoslavac: Apsolutno ću se složiti.
[TABLE="width: 100%"]
[TR]
[TD]Katolik: Ni jedna od dvi Crkve nije zadržala originalan Kristov nauk, koliko god one tvrdile da jesu. I jedna i druga su minjale stvari kroz povijest, tako da jednostrana krivica ne postoji.[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Pravoslavac: Ni najmanje se ne bih složio sa konstatacijom da je bilo mijenjanja. Ali načelno mogu da prihvatim ovaj stav kao želju da se ova tvrdnja ispita kako bi došlo do ujednačenog, istovjetnog ispovjedanja vjere, koja je, po učenju Duha Svetoga i Svetih Otaca, nužan preduslov za jedinstvo Crkve Hristove, kao i za obitavanje Duha Svetoga u punoći u njoj.
[TABLE="width: 100%"]
[TR]
[TD]
Katolik: Usporedija bi to s raskrižjem tipa slova "Y". Jedna glavna cesta se razdvoji u dvi koje se razilaze pod određenim kutom. Ni jedna od te dvi ceste ne produžuje ravno dok se druga odvaja, već se obe odvajaju.[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Pravoslavac: Ovo je tkz. ''teorija grana Crkve'', međutim ona je neispravna i ne odgovara istorijskoj istini. Po njoj, ne postoji više Crkva Hristova, a znamo da to protivrječi i samome Jevanđelju, i zato tu teoriju odbacujemo kao lažnu i kao herezu.
[TABLE="width: 100%"]
[TR]
[TD]
Katolik: Jednostrana krivnja ne postoji niti ju triba naglašavat. Jer tu onda pomirbe nema. Pogrišili su svi što davno nisu našli zajednički jezik.[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Pravoslavac: Slažem se potpuno.
[TABLE="width: 100%"]
[TR]
[TD]
Katolik: Da je postojala snažna pomirbena inicijativa barem jedne strane prije raskola, do njega možda ne bi ni došlo. Ali kako je razumijevanja i tolerancije bilo malo na obe strane, sve se riješilo linijom manjeg otpora i razdvajanjem.[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Pravoslavac: Ima istine u ovoj tvrdnji.
[TABLE="width: 100%"]
[TR]
[TD]
Katolik: Po mom mišljenju i jedna i druga Crkva se tribaju baviti sobom, rješavanjem vlastitih problema i skretanja s Puta. Kad i jedna i druga Crkva dođu do stadija da svoj nauk svedu na izorni Kristov nauk onda će ujedinjenje biti normalna stvar i nitko neće biti ni kriv ni prav. Ali dok god se gleda ko je više, a ko manje kriv za nešto što se dogodilo prije nešto manje od 1000 godina, tu pomirbe neće biti...[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Pravoslavac: Rešenje je u spremnosti da se prihvati krivica i u pokajanju, tako gledaju hrišćani.
Pa ni onaj koji ne želi prihvatiti krivnju pokazuje da mu je ponos bitniji od Hrista i sebe će lišiti potpune zajednice sa Njim, Gospodom i Bogom našim, jedinim Svetim i Čovjekoljubivim.
__________________
