Ho'oponopono tehnika

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
HO’OPONOPONO RAZGOVOR S BOGOM

A6vR0HK.jpg


Došao čovjek kod Boga i pita ga Bog – što je bilo, postoji li kakav problem?
– Bože, ništa ne valja u mom životu… ni s čim nisam zadovoljan, možeš li mi molim te nekako pomoći?
– Mogu, naravno… -kaže Bog. Evo sve što trebaš je da po cijele dane ponavljaš: volim te ili hvala ti ili jedno i drugo… kako ti odgovara..
– Aha… a koliko često to trebam ponavljati? – pita čovjek.

– Cijelo vrijeme…odgovara Bog.

– Zašto cijelo vrijeme?… Zar nije dovoljno recimo samo nekoliko puta na dan…? – zabrinuto će čovjek.
– Pa ako hoćeš rezultate nije dovoljno… treba ponavljati cijelo vrijeme… – reče Bog.
– Dobro… – zahvali se čovjek i ode doma.
Nakon par dana intenzivnog ponavljanja preporučenih izjava čovjek se uputi natrag Bogu… pa kad stigne k njemu požali mu se:
– Bože ovo ne djeluje… evo već neko vrijeme ponavljam i ništa se nije desilo… čak mi se čini da je malo gore. Molim te, daj mi nešto drugo… nešto jače, djelotvornije…
– Pa dao sam ti… ovo djeluje trenutno… reče Bog.
– Ma, ne bih ja baš rekao… možda kod drugih… kod mene je očigledno drugačije… jednostavno ne djeluje… – uvjereno će čovjek.
– Dakle, misliš da sam pogriješio?… – blago će Bog.
– Joj ne… ne mislim… samo bih htio biti siguran da ovo djeluje… da ne govorim bez veze hvala ti i volim te po cijeli dan… – opravdava se čovjek.
– Vidiš, dragi moj… – mirno će Bog… – cijeli Svemir je satkan od moje ljubavi i nema mjesta gdje je nema… čak i tamo gdje se čini da je nema… tamo je… samo je malo bolje sakrivena i ti je s volim te i hvala razotkrivaš… Sve u ovom Svemiru ima svoju vibraciju… i kad vibrira ljubavlju i zahvalnošću… savršeno vibrira…
Kad na primjer koristiš sapun koji je izradio mrzovoljan čovjek nešto od tog raspoloženja završi i na tvojim rukama… i onda ako ti sa takvim rukama zamijesiš kruh… nešto od mrzovolje završi i na tom kruhu… a na kraju i u želucu tvojih ukućana…
Ali, ako bi ti, prije nego ga upotrijebiš, tom sapunu rekao volim te i hvala ti… time bi promijenio njegovu strukturu i ona bi postala savršena, a mrzovoljnost bi nestala… Time nisi samo promijenio sapun, nego i sve ono negativno što je moglo proizaći iz posljedica da to nisi učinio… Ponavljanjem volim te i hvala ti, ti mijenjaš Svijet… skidaš sa njega sve ono što mu ne pripada…♥ ♥ ♥

– Dani Ella
Izvor: Hooponoponotehnika.com
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
O BOLESTIMA I HOOPONOPONU

IhXiuOU.jpg


Jedan zanimljivi izvadak iz audio seminara Ho’oponopona u Austinu, Texas:

Hew Len: “Kada sam bio u Španjolskoj i održao radionicu, prišla mi je jedna starija gospođa i rekla: Unuk mi je bio smrtno bolestan. Molila sam se za njega, neprestano molila da ne umre, non-stop! Ali on je ipak umro! Zašto je umro, zašto? Kako je to Bog dozvolio iako sam mu se molila za spasi mog unuka?”

Hew Len: “Molili ste se za pogrešnu osobu! Što se događa u meni; koja su to sjećanja u meni da imam iskustvo unukove bolesti? Trebali ste se moliti za sebe i jedino za sebe!”

Istinski izazov za sve nas je zaista naučiti preuzeti odgovornost za svako iskustvo što ga imamo u životu. Prvi korak je shvatiti što to uopće znači, a potom i kako to učiniti! Zadatak i nije baš lagan, jer strasno insistiramo da trebamo spašavati druge, to je naša misija jer su oni jadni i slabi, a mi zdravi – pa smo eto sposobni učiniti to za njih! Iako ponekad i uspijemo u tome – spasiti druge, iz toga često izađemo još luđi, agresivniji, pa se i uspnemo za još par stepenica na stubištu samovažnosti.

Prihvatiti odgovornost za najteže situacije u životu je zaista avantura za svakog čovjeka i potrebna mu je odlučnost i snaga, kao i odmak od žudnje da popravi “štetu”. Ho’oponopono praksa nas uči kako da se oslobodimo ovih “argumenata” kojima temeljimo naše urlajuće ponašanje kao spasitelja i kontrolora tuđih sudbina. Njome poniremo u suštinu našeg bića i procese razumijevanja kako funkcionira svijet energija, ravnoteže među njima i gdje smo mi u svemu tome. Kroz praksu Ho’oponopona doći ćemo do pomalo nezgodne spoznaje, a to je da su njihove bolesti (naših prijatelja, rodbine, pa čak i onih sa slika gubavaca iz Indije ili Nepala) – naše bolesti!

Naše su jer imamo sjećanja na njih, jer smo ih i sami prošli i ta sjećanja su bolna, ona nas vežu za bolesti drugih, identificiramo se u njima, gotovo kao da ih i sami sada opet proživljavamo, osjećamo čak i patnju, pa i konkretnu fizičku bol! Tolle to naziva “tijelom boli”, a govori o avetinjskom dvojniku kojeg vučemo sa sobom uokolo i hranimo strahom, samovažnošću i samosažaljenjem. Da, savršeno dobro poznajemo patnju, znamo i sve bolesti, a majstori smo straha i negacije! Sve to vrišti iz aveti koja zove upomoć, a mi pod hitno priskačemo nahraniti ju.

Što mislite da bi se dogodilo s tom spodobom ako bi prestali obraćati pažnju na nju?

Jednako tako, možemo stvoriti i drugo biće, ono od znanja, ono koji je preuzelo odgovornost i prihvatilo Ljubav. To možemo učiniti jer jednako tako imamo sjećanja o Božanstvu u nama, Bezuvjetnoj Ljubavi koja smo mi, stanje svijesti u kojoj je bolest nepoznanica, u kojem je sve sada i ovdje! Da, savršeno dobro sve ovo poznajemo, oduvijek smo to poznavali i vrijeme je da se molimo i hopsamo za sebe – vratimo se tako doma lagani i besprijekorni, bez ikakvih duhova, aveti i kojekakvih sablasti što smo ih stvorili.

Kada nam je jako teško dok gledamo naše najdraže kako pate, nemojmo se prepustiti sažaljenju i očaju, prvo nad nama, pa potom i nad njima. Posegnimo tada za odlučnošću i donesimo odluku da prihvaćamo sve što nam se događa. Prihvatiti znači prigrliti, a ako smo dovoljno snažni, onda i voljeti. Tada imamo vrhunsku priliku iscijeliti sebe, proizvesti val dobre energije kojom će se iscijeliti i druge oko nas, jer isto svjetlo sja u svima. Budimo okidači prepoznavanja tog svjetla u svima nama – jer nam je to sudbina!

Volim te, hvala ti ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich
Izvor: Hooponoponotehnika.com
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
ZALJUBI SE U HO’OPONOPONO

Ph6ZYW9.jpg


Ho’oponopono ima najbolji učinak kad ga se prakticira non-stop. Ali to nije nimalo lak zadatak! Otpori su ogromni jer to mora raditi intelekt, a znamo da on poput bumbara zuji po svim travkama na livadi, umjesto po onoj na kojoj bi trebao.

Pa kako to onda činiti? Kako hopsati cijelo vrijeme?

Izgleda da treba biti jako kreativan i ustrajan! Je li to istina? Pa da vidimo :)
Problem je što je taj koji mora biti ustrajan opet intelekt, pa je to onda igrokaz mene i njega, a oba smo u ogledalu, nekako smo ravna ploča stvarnog svijeta o kojemu nemamo pojma. Ne možemo ni verbalno narediti umu da hopsa, jer to nema učinka! Znači strategija treba biti putem emocionalnog ili energetskog poticaja. Pa ajmo vidjeti koje su opcije u tim sferama.
Zapravo su dva načina koji nam mogu pomoći da hopsamo što više. Jedan je preko straha. Strah je nevjerojatna moć fokusiranja pažnje na jedan subjekt ili objekt, štogod. To je inače i razlog zašto je mnogima lakše hopsati kad je nevolja – jednostavno taj “Volim te” se zakači za nelagodu, tremu i užas, te s njima putuje po njihovoj stvarnosti. Dakle, po tome, ako želimo stalno hopsati, dobro je da nam recimo dođe tumor, da izgubimo posao ili nas prevari partner/ica . Što? Nije vam ovo nešto? :) Mana ovom sistemu je što se zajedno s “Volim te” prikrada i strah, pa je to onda saboter koji potkopava čišćenje očekivanjem i nevjericom.

Drugi način je da se zaljubimo u hopsanje. Kad smo zaljubljeni stalno mislimo na tu osobu. Misli nam lete prema njoj, štogod da radili. To ide toliko daleko da počinjemo griješiti, ne možemo se koncentrirati, sve drugo nam je nevažno i jedva čekamo susret s tom osobom. Znači, ako bi se zaljubili u hopsanje, onda bi mogli stalno misliti na “Volim te”, žuditi za susretom sa “Hvala ti”, i sve ostalo zanemariti. Je li to moguće? Kako se do vraga zaljubiti u “Volim te”? :)

Tu se sad stvara jedan paradoks. Hopsanje nam, između ostaloga, služi za rješavanje problema, odnosno on treba ukloniti onu opciju koja nam krade svu pažnju za sebe i oduzima je s hopsanja. Tako da strah otpada, jer on krade energiju hopsanju, iako mi zahvaljujemo kao ludi.

Da bismo mogli češće hopsati potrebno je imati nešto “u ime čega”, nekakvu svetost koja se nadvija nad svim tim. Kao što se npr. Sunce nadvija nad nama, dominira u našim životima, a opet jedva da ga primjećujemo. Ako bismo hopsali u ime Sunca, kao da nam je on pokrovitelj, podsjetnik, vodič, izvor života, onda možemo tu Ljubav prema njemu imati kao podsjetnik za stalno hopsanje.

Temeljno je pitanje koje moramo svakodnevno sebi postavljati: Zašto ja hopsam? Što želim s tim postići, koji su mi motivi, ciljevi? Želim li samo riješiti neki problem? Možda želim Slobodu?
Što su nam konkretniji odgovori na ova pitanja, to je motivacija slabija, premda se tako ne čini. Tumor može biti dobra motivacija, ali ako on ne ode, mi prestajemo hopsati i idemo tražiti nešto drugo, jer eto, Ho ne radi. S druge strane što su odgovori apstraktniji, to je jača motivacija! Željeti Slobodu je prilično velika ledina po kojoj možete trčkarati do besvijesti i zabavljati se vrlo opušteno. Hopsanje na divnom golemom travnjaku i nad slikom magnetske rezonance je beskrajna razlika! Jedno je Ljubav, a drugo je strah.
Moramo dakle, udaljiti malo uzroke zašto mi uopće hopsamo i uživati u tom prostranstvu. A to možemo učiniti samo ako imamo pokrovitelja, nešto poput Sunca, neko nadahnuće što premašuje sve ono što nas okružuje. Znači ovako nešto: Ja ne hopsam zato što sam dobio otkaz na poslu, pa da mi se nađe novi, nego zato jer imam pokrovitelja, a to je Povjerenje. Njega svugdje vidim, jer je kao Sunce. Grije me, osvjetljava mi svakodnevnicu, a kad je noć, onda to može biti bilo koja zvijezda na nebu, pa i noćni fenjer na pločniku! Sve vam uzme obličje Povjerenja, baš sve! Onda vi možete hopsati bez ikakva problema i panike, jer to činite na beskrajnoj livadi života, cijeli planet vam je teren!

Hopsanje non-stop je zapravo stvar prostranstva u kojem se to hopsanje događa. Ako smo uvjetovani malenim ciljevima, ne možemo hopsati dugo, jer intelektu brzo dosadi. No, ako nam je cijelo nebo, sav zrak, more, jezera, planine i sve zvijezde na nebu cilj, onda je nemoguće ne hopsati, jer to je onda Ljubav. To je onda istinsko “Volim te”, i zapravo, intelekt više ne hopsa – hopsa Srce.

  • Neno Lubich
Izvor: Hooponoponotehnika.com
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
O ZAHVALNOSTI

cAeyZKS.jpg


Jutros mi Inspiracija (nemojte me pitati kako znam da je Inspiracija) kaže, piši o Zahvalnosti…

Kao što znate kad ponavljamo Hvala, mi ne moramo osjećati zahvalnost, jer mi sa Hvala brišemo podatke (programe) iz memorije(podsvijesti)… tako kaže hooponopono i to je tako. Ne znam, da li se ostali, koji su bili na seminaru, sjećaju da je Mabel u jednom trenutku spomenula zahvalnost i rekla je da je dobro biti zahvalan na svemu, a pri tome nije mislila na ponavljanje: hvala,hvala,hvala… Mislila je na zahvalnost. Kako znam? Pa znam jer mi njene riječi sad odzvanjaju u glavi :)

Dakle, mi smo ti kojima se sve događa. Mi smo ti koji se osjećamo dobro ili loše i odgovorni smo za svoje osjećaje (programe). Mabel je rekla da se mnogi ljudi plaše zahvaljivati na svemu jer misle da će im Svemir (Bog, Nula) poslati još takvih (loših) stvari. Naravno to nije tako. Ako se mi zahvaljujemo za nešto (ako osjećamo zahvalnost) onda nam Svemir pošalje nešto što rezonira toj zahvalnosti, jer zahvalnost je visoka vibracija, i kao takva može na sebe privući samo slično, a ne nisku vibraciju npr. tugu.

Kako to djeluje u praksi? Još jednom napominjem da se ovdje ne radi sad o čišćenju, nego o nečemu drugome, korisnom, što je Mabel spomenula… Dakle, ako smo u lošem raspoloženju (vibracija nam je niska) možemo je podići tako da potražimo bilo što u svom životu za što smo zahvalni (jer smo živi, jer nismo gladni, jer imamo obitelj, jer nas ništa ne boli, jer ćemo popodne u kino…), bilo što od čega se osjećamo dobro. Mi na taj način preuzimamo kontrolu nad vlastitim osjećajima i time shvaćamo (osim što se bolje osjećamo) i samu bit hooponopona, a to je da smo mi odgovorni u cijelosti za sve što osjećamo jer IMAMO KONTROLU, a to znači da ako nam se ne sviđa ono što doživaljavamo da možemo mijenjati ( brišući programe i usklađivanjem sa svojom temeljnom vibracijom, koja sigurno nije niska).

Mabel je rekla da je to bio ključni trenutak za nju u hooponopono, kad je shvatila da sve ono što je muči i smeta može mijenjati u svom životu brišući programe. Jasno je programi nam ne trebaju, jer oni su uvjetovani, nama treba sloboda od bilo kakvih programa i zato brišemo sve! Ali dok brišemo naša prava priroda (bez programa) polako dolazi do izražaja i javlja se u obliku inspiracije.

I sad imamo nešto genijalno. Počeli smo čistiti, ali nismo još u Nuli. Što više čistimo, više nam inspiracije dolazi, koja nas usmjerava, tako da na putovanju prema Nuli mi stalno imamo kao neku vrstu podrške. Jedna takva podrška je i biranje Zahvalnosti koju sam gore spomenula. Jer znate i sami (postoje i dokazi – kristali vode) da hvala i volim te vibriraju vrlo visoko i puno je lakše hopsati kad smo radosni, kad se osjećamo dobro, a čistimo i ovako i onako, pa zašto onda ne bismo čistili sa zahvalnošću i s osmijehom na licu, jer ne samo da ćemo lakše čistiti nego ćemo usput u svoj život privlačiti sve ono za što bismo bili inače zahvalni. ♥ ♥ ♥

– DaniElla
Izvor: Hooponoponotehnika.com
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mabel Katz: Maknite se sebi s puta kako bi Bog mogao napraviti ono što je najbolje za vas

Učiteljica drevne havajske vještine mentalnog čišćenja i rješavanja problema ho’oponopono, poznate po mantri ‘Volim te. Hvala ti.’ nekoliko je puta bila u Hrvatskoj. Već smo više puta pisali o ho’oponoponu, sad nam je ispričala svoju životnu priču...

puT8BUw.jpg


Mama i tata

Rođena sam u Argentini i kao dijete sam imala sve što sam poželjela. Imala sam divne roditelje, ali katkad sam se osjećala usamljeno jer su moje dvije sestre puno starije od mene pa se nismo družile, a majke vrlo često nije bilo kod kuće jer je bila zauzeta organiziranjem raznih događanja.

Otac je, s druge strane, bio vrlo duhovan, ali mi ga nikada u potpunosti nismo razumjele. Radio je kao zubar i zarađivao je vrlo dobro, a moja je majka sve to običavala potrošiti. Mi smo, zajedno s njom, živjele materijalističkim, šopingholičarskim životom. Tako sam vodila svoj mladenački život sve dok nisam upoznala svog budućeg supruga.

Početak bračnog života

Udala sam se vrlo mlada i bez iskustva, sa 20 godina, za argentinskog liječnika, Židova koji je smatrao da se sreća nalazi u materijalnim stvarima i da je uvijek potrebno štedjeti i boriti se za budućnost. Odlučila sam da je njegov stil života pravi pa sam počela živjeti u borbi – moj brak je bio neprestana borba i utrka za što većom svotom ušteđenog novca, većom kućom, novijim automobilom...

Mislila sam da je to život, posjedovanje materijalnih stvari i fakultetskih diploma (imam dvije diplome i radila sam kao računovotkinja) te traženje sreće u svim drugim stvarima osim u sebi. Stalno sam bila ljuta i nezadovoljna dok jednoga dana svu svoju ljutnju i frustraciju nisam usmjerila na svog najstarijeg sina Johnatana. Nakon što se i on na jednak način ponio prema meni, s puno ljutnje i gorčine, jer je to ono što je naučio od mene, shvatila sam da sam ja primjer svome sinu i da mora postojati ljepši način.

Može li samo zamišljanje stvari biti tako moćno?

Tada sam odlučila početi svoju potragu za promjenom. On me doslovce probudio.
Već tada smo živjeli u Los Angelesu, gdje smo emigrirali odmah nakon rođenja prvog djeteta, kada sam imala 27 godina. Krenula sam na jogu, gdje nas je učitelj podučavao vizualizaciji.

Prvi sam put u životu nešto vizualizirala i to se očitovalo još istog dana! Bila sam iznenađena: „Može li takvo što biti toliko moćno, samo zamišljanje stvari?“ Krenula sam i na seminar obuzdavanja ljutnje, željela sam znati zašto sam stalno ljuta i otkud ta ljutnja izvire. Posjećivala sam i psihijatre.

Sve je to donijelo velike promjene, odjednom sam sagledala život na drugačiji način i opažala sam stvari oko sebe drugačijim očima. Ali sam, također, primijetila da je, na svim seminarima i tečajevima koje sam pohodila, uvijek prisutna drama: slušanje priča o nečijoj životnoj borbi, o tome što je nekome majka napravila ili što otac nije napravio… Razmišljala sam kako mora postojati jednostavniji i brži način. Pronašla sam ga u tehnici Ho’oponopono.

Rekao mi je: Do ručka ćeš biti dobro

Znam da postoje brojni drugi načini i putovi, ali nijedan nije lagan kao ovaj. Za Ho’oponopono sam čula na radionici „ponovnog rođenja“. Odmah sam se zainteresirala i otputovala u Omahu na tečaj. Ondje sam upoznala psihologa Ihaleakalá Hew Lena koji je podučavao to drevno havajsko učenje na način prilagođen modernom društvu.

Na radionicama sam odmah primijetila, iako nisam jako senzibilna osoba, da mi se nešto događa. Sjećam se da sam se vratila drugog dana i rekla Ihaleakalu da ne znam što mi se događa. Rekao mi je da ću se do podneva osjećati dobro. Tako je i bilo, kad je došlo vrijeme ručka, ja sam već bila dobro, tj. bila sam ponovo „normalna“. Ali, znala sam da se nešto dogodilo, kao da su se u meni čistili i brisali neki programi, neke navike.

I dalje sam radila kao računovotkinja, nisam bila izgubila taj dio sebe, ali sam počela organizirati različita događanja. Shvatila sam da imam talent potaknuti u ljudima entuzijazam. Pozvala sam Ihaleakalá u Los Angeles i tu počinje moja priča o Ho’oponoponu.

Došao je u siječnju 1998. i od tada je navraćao 2-3 puta godišnje, sve dok se nije doselio u Kaliforniju. Živeći, radeći i putujući s njim 12 godina, sve sam se više otvarala. Pronašla sam unutarnji mir jer sam uz njega naučila da zapravo ja biram svoje emocije i ako mi se neka ne sviđa, mogu je promijeniti. Prvi put u životu osjećala sam se slobodnom jer sam shvatila da sam ja 100 posto odgovorna za svoje osjećaje i život.

Suprugov prigovor

Na poslu, dok sam još radila, jedan od partnera me je upitao prolazim li kroz krizu srednjih godina, jer sam tada bila u 40-ima. Pogledala sam ga i rekla: „Ako je ovo kriza srednjih godina, onda je volim jer sam napokon bez razloga sretna.“

Suprug mi je u to vrijeme prigovarao da je duhovnost postala broj jedan u mom životu, a da on ne želi biti na drugom mjestu. Htio je spasiti brak pa je krenuo na intenzivni seminar rada na sebi koji je trajao od ranog jutra sve do ponoći. Tako me je jednom nazvao usred noći želeći mi ispričati što je saznao i naučio, no bilo je to sve ono što sam ja već odavna znala.

On se brinuo o djeci, ja sam nastavila svoj put

Jedino što sam u tom trenutku pomislila bilo je: „Ovaj čovjek nikada ne sluša ono što mu pričam“. Sve što mi je govorio, meni nije bilo iznenađujuće kao njemu. Za vrijeme tog razgovora shvatila sam da više nemam vremena za gubljenje, rekla sam mu da radi ono što misli da mora učiniti, a da je moram nastaviti svoje duhovno putovanje. Nisam mogla stati i čekati ga da „odraste“. Ubrzo sam zatražila razvod braka.

Odselio se iz naše obiteljske kuće, ali me je jednoga dana nazvao i rekao mi da se vraća natrag u kuću jer želi živjeti s djecom. Pomislila sam: „Pa, što si on umišlja?“ Ali čim sam počela prakticirati Ho’oponopono, sinula mi je druga misao: „On mi samo želi pomoći kako bih ja mogla biti ono što želim!“ Iako mi je ideja da otac ostane s djecom, a majka ode, bila nešto novo, neistraženo i zastrašujuće, zahvaljujući Ho’oponoponu i „čišćenju“ koje sam radila, vjerovala sam da će sve biti u redu, opustila sam se i prepustila daljnje odluke Bogu.

Dogovorili smo se da će se on brinuti o djeci, a ja ću nastaviti svoj put. Nakon toga smo živjeli u San Fernando Valleyju, udaljeni 15-ak minuta. S djecom sam se dogovorila da me zovu kad god me budu trebala te da ćemo se viđati i družiti onako kako njima bude odgovaralo. Nakon što sam otišla, postali su odgovorniji, a njihov međusobni odnos je evoluirao, postali su dobri prijatelji koji su brinuli jedan o drugome. Moja odluka o odlasku bila je dobra za sve, iako to nisam uvijek uviđala.

Prepušteni Bogu

Sada mislim da nisam djecu ostavila s mužem, nego s Bogom, povjerila sam mu svoju djecu i vjerovala sam da će se pobrinuti za njih. I danas imam odličan odnos sa svoja tri sina, najstariji me svaki dan nazove samo kako bi mi rekao da me voli. Tom svojom odlukom naučila sam ih tome da nije sebično staviti sebe na prvo mjesto. Pokazala sam im da budu ono što jesu kako bi našli sreću u sebi i da bez ljubavi prema sebi neće moći voljeti nikoga drugoga.

Negdje oko 2000. godine Ihaleakalá se povukao u mirovinu, a ja sam osjetila da mogu preuzeti njegovo podučavanje. U Ho’oponoponu kažemo „hvala ti“ kako bismo svjesno bili zahvalni za svaki trenutak. I tada se svaki put nešto dogodi, iako to ne možemo osjetiti ili vidjeti, ali svaki put kada se prepustim i kažem „hvala ti“, dopuštam Bogu da se pozabavi mojim problemom.

Jednako tako sam se prepustila kada sam mijenjala karijeru i počinjala raditi ovo što sada radim. Najvažnije je shvatiti i vjerovati da će novac, posao, ljubav ili što već trebamo doći onda kad ih trebamo i u pravo vrijeme. Mi smo sami sebi najveće prepreke. Samo se trebamo prepustiti. Zato, maknite se sami sebi s puta kako bi Bog mogao napraviti ono što je najbolje za vas.

Mabel Katz
Izvor: Sensaklub.hr
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
DR. HEW LEN: JEDNA ZANIMLJIVA PRIČA

“Jedna zanimljiva priča… Kad sam bio u Japanu, sjedio sam nasuprot jednog budističkog monaha. I monah je pričao o tome kako je bio na postu. I dok je on pričao, ja sam čistio i promatrao. Odjednom sam začuo glas kako govori:

“Ali on nije razgovarao sa mnom!”

Upitno sam pogledao: “Što..?”

I tako, sjedim tamo i slušam nekog kako govori: “Nije pričao sa mnom!”
Drugim riječima, njegovo tijelo je meni govorilo: “Nije pričao sa mnom! On posti, ali nije dobio moju dozvolu da to radi!”
Na to sam rekao: “O? Pa dobro, idem čistiti s tim!”
Tako, ja čistim, ali tijelo… Tijekom cijele večeri sjedim tamo, a njegovo tijelo mi govori: “Nije me pitao…”

Znate, to je kao u psihologiji, to se zove…ne mogu se sad sjetiti, kad klijent stalno pita jedno te isto pitanje, jednostavno ne prestaje! A sad je tijelo tog monaha ponavljalo da nije razgovarao s njim! To nam se svima događa, jer sve radimo intelektom! No, postoji dio nas koji kaže: “Pa nije me pozvao da sudjelujem!”
To je ono što nam se većini dogodi kad upadnemo u nevolju, ne uzmemo u obzir našu cjelovitost i sagledamo je kao takvu!
Intelekt stalno misli da zna bolje.”

Hew Len

Prijevod: Nenad Ljubić
Izvor: Hooponoponotehnika.com
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
NAJVEĆA BOL

SnPKeEf.jpg


Najveća bol je ustvari ta da svoj život nismo proživjeli SVJESNO. Evo na što mislim… Mi smo došli ovdje, na Zemlju, radi iskustva… Međutim, kako mi uglavnom ne živimo svijesno, mi to iskustvo ustvari ne možemo proživjeti, jer smo stalno negdje drugdje… ili u prošlosti ili u budućnosti. Zato stalno osjećamo nedostatak… i kad imamo… jer što vrijedi da imamo, ako nismo svjesni da imamo ;)… Puno vremena provodimo s nekim osobama, a ustvari boravimo vrlo malo… i o njima ne znamo gotovo ništa… Naravno, radi se opet o nama, o dijelovima nas koji ostaju ne otkriveni… I odatle ta bol i nezadovoljstvo i sve ono što nam se ne sviđa u životu… Znači, život nam daje uvijek SVE što nam je potrebno, zbog čega smo tu… a na nama je hoćemo li ga proživjeti svjesno i krenuti dalje… ili se stalno vraćati na početak, žaleći se da nešto sa stazom nije u redu…♥ ♥ ♥

– Dani Ella
Izvor: Hooponoponotehnika.com
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ne znam što je Bog učinio

jxGZ1zm.jpg


“Kad sam radio s ubojicama i silovateljima, nisam im ništa govorio. Mislim, to bi bila teška glupost, pitati osobu: “Čuj, zašto si silovao tu ženu? Zašto si to učinio s bocom? Zašto si je gurnuo preko litice u ponor?”
Što? Mislite da bi mi rekao zašto?
Poanta je u tome da ako imate neko iskustvo u nečijoj prisutnosti, trebate čistiti s tim. I onda će oni biti u redu. Zaista!
Tamo 1983.godine, kad sam započeo s radom u toj bolnici bilo je teških napada na osoblje, gotovo svakog tjedna, ljudi su bili vezani okovima oko zglobova, zaključani u samice…
U samo šest mjeseci sve je to nestalo!
Pa kako to?
Ne znam što je Bog učinio!
Znam samo da sam ja učinio svoj dio: “Žao mi je, molim te oprosti mi.”
A Božanstvo je učinilo… što god da je…ne znam.
Nemam pojma.”

Ihaleakala Hew Len
Izvor: Hooponoponotehnika.com

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ho’oponopono: Kad nam se čini da otpuštanje ide teško…

177ac5.jpg


Kako procjenjujemo otpušta li se nešto ili ne? Koja nam je referenca za to, s čim uspoređujemo? Ako to malo detaljnije promotrimo, primijetit ćemo da sve uspoređujemo s istim onim mjerilima kojih se želimo i riješiti dok radimo na otpuštanju – programima i sjećanjima. To je duboka petlja, a razmrsuje je kratki inspirativni uvid koji tu i tamo dobijemo. No, pitanje je hoćemo li ga uopće primijetiti, s obzirom da su velike šanse da će ga um proglasiti nevažnim, jer “nije kao u Mate koji se izliječio do raka pluća u 3 mjeseca čišćenja.”

Joe Vitale: “Koliko ima tih sjećanja, programa; to mora biti ogromna količina?”
Hew Len: “Da, planine!”
Joe Vitale: “Ali kako onda? Kako ćemo se osloboditi tih okova?”
Hew Len: “Treba vam samo jedna zraka svjetla! Znači, nebo je tamno, olujne boje, teško i sumorno. Kada vi čistite, samo jedna zraka sunca se kroz to može probiti, i to vam je dovoljno. Samo jedna! Inspiracija dođe i vi dobijete rješenje za svoju situaciju.”

Dakle, nema načina da to itko zna je li se nešto otpustilo ili nije. Sve reference su iz uma, iz podsvjesnih programa i oni stalno vagaju, a procjenu donose po tome koliko bombona dobivamo u životu. I to im je jedini kriterij, drugo ništa ne valja!

Neki dan sam pričao s rođakom koji je spomenuo kako mu brat ima problema sa ženom, s djecom, svi ga ljute, kaos totalni. Onda je rekao da je i njihov otac bio takav, od rođaka i brata mu. A i djed je bio problematičan, i svi su imali slične probleme . Tako to ide jedno 15 generacija, a onda dođe netko u 16. generaciji i kaže dosta! Ja ću sad preuzeti odgovornost i čistit ću svoj život. Onda čisti 6 mjeseci, godinu, dvije i kaže: “Pa ne čisti se ništa?” A nema pojma da on zapravo ima na plećima 15 generacija istog smeća .

Ako pomaknemo kamen s vrha ili s podnožja Himalaja, je li se nešto očistilo? Je li se otpustilo? Ja bih rekao da jest. Znate ono kad izvučete konzervu s dna goleme piramide posloženih konzervi u samoposluzi, pa se sve sruši? Samo jednu ste izvukli! Tko može znati koji je značaj te jedne? Pa pogledajte samo kakvu štetu napravi cijepanje atoma!

Nije problem čistiti i raditi na sebi, problem je odoljeti šaptaču koji nas uvjerava da se ništa ne događa. To je najveći izazov. Na svijetu danas ima više od pola milijarde budista, ali nema novih Buda . Što mislite zašto je tomu tako?

Mi mjerimo život po uspješnosti, odnosno programu o uspješnosti, a tzv. loš rezultat proglašavamo promašajem. Uspoređujemo rezultate drugih ljudi sa svojima i to su nam vrijednosti prakse. Programi su nam senzori uspješnosti metode s kojom se želimo riješiti istih tih programa. To je veliki problem, zapravo najviše treba raditi na tome! Onda će nam i odluke biti rasterećene jer ćemo znati da koju god odluku donesemo, bit će ispravna. Jedini je uvjet da preuzmemo za nju odgovornost.

A ostalo, što bude! Zato imamo povjerenje.

-Nenad Ljubić


(Alternativa informacije)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
(NE)OČEKIVANJA

1f7add.jpg


Očekivanje je zaista pravi izazov za svakog od nas i veoma otežava postizanje psihičke slobode. Ipak, vrlo teško mu je odoljeti, jer je sasvim prirodno da očekujem da mi dijete bude odličan đak u školi. Međutim, kad očekujemo neki rezultat, onda smo koncentrirani samo na taj trenutni događaj, a to nam odvlači velike količine energije i svjesnost od trenutka u kojem se nalazimo. Gotovo uvijek je riječ o programiranoj verziji očekivanja, a ona je najagresivnija. Program je ovdje vrlo nametljiv u svojoj žudnji za dobivanjem rezultata, a sve zbog straha da nema nade ako ne dobijemo baš tu varijantu koju smo zamislili i to ako je moguće odmah!

Naravno da očekujemo da će se bol smanjiti, a bolest iscijeliti. No, problem s očekivanjem je u tome što ne znamo što se doista događa! Znači, ako vas boli glava u tradicionalnoj kineskoj medicini vam zabijaju igle u stopalo i bol nestane, a na zapadu mi tretiramo isključivo glavu, eventualno vratnu kralježnicu, tražimo tumore u mozgu i slično. To je sve u redu, naravno, treba sve pregledati. Međutim, uporno zanemarujemo uzrok, zašto boli glava, zašto se pojavio taj tumor? Oni kažu da je tumor strano tijelo, da je to uljez! Zaista?

Ho’oponopono se bavi s uzrokom, mi čistimo sjećanja koji su doveli do tog stanja, do bolesti i patnje. To je vrlo apstraktno, a um ne voli nedefinirano, on hoće jasne crte i međe kojim bi objasnio sebi što se događa. Čišćenje u Ho’oponoponu nije lijek, to nije akupunktura, hoemopatija, akupresura, ili nešto četvrto. To je otpuštanje onog dijela nas koji je prauzrok svih tih problema.

Hew Len kaže: “Vi ne čistite zbog rezultata! Ne kažete Božanstvu: “Čuj, bole me leđa, daj sredi mi to!” Ne radi to na taj način! Ho’oponopono znači ispraviti grešku. A greška je neprekidno odigravanje sjećanja. Vratite se samo natrag, natrag… sve dalje i dalje, majku bole leđa, oca bole leđa, njihovog oca, pa njihovog… Mi, dakle želimo stići do tog početka, do jezgre koja stvara bol u leđima! A riječ je samo o podacima koji se vrte u podsvijesti!”

Rekao bih da ce cijeli spektakl oko (ne)očekivanja služi samo zato da nam u toj zabrinutosti preostane mjesta za malo mira i prostora za širu perspektivu. Kad se mir i prihvaćanje “spuste” u naše biće, onda smo dali prilici inspiraciji da nas nadahne s nekim rješenjem, s pomoći kako da se iscijelimo. I to samo zato jer smo pustili konopce kojima smo se vezali, zatočili i zaklinjali da smo to mi, da nema ništa drugo.
Inspiracija je individualni aspekt Božanstva, to je izdvojena poruka samo za vas i ona će vam doći, ali je treba čuti, izolirati iz sve te silne buke. Bolest je tek simptom, ona je nastajala godinama, možda eonima, nemamo pojma! Znamo samo da boli i da se želimo toga riješiti. E sad negdje između toga treba pronaći svoju inspiraciju koja će nam pomoći da se iscijelimo, da očistimo ta sjećanja što nas dovode u te situacije i da preuzmemo odgovornost. A pomoć dolazi u intervalima tišine, mira i prihvaćanja.
To je kao da stalno gledamo u istu sliku kuće kakvu želimo sagraditi (programi i sjećanja), netko nam ju je dao, i mi počnemo graditi, pa svako malo nešto mijenjamo, jer nam je “došlo” (inspiracija). E sad, hoćemo li mi mijenjati prvotni izgleda kuće ili ćemo insistirati na njoj?

Važno je naučiti jezik inspiracije, njen osobni dodir u nama. A Ho’oponopono nam u tome pomaže, jer uklanja ono što je zaista uljez! A to su sjećanja. Salvador Dali se nikad ne bi usudio crtati ovakve slike da je robovao očekivanjima. Možda je i robovao, ali nešto je ipak bilo jače i prelomilo sram u njemu što će netko reći ili kako će se to prihvatiti. Samo je pustio da dodir inspiracije oblikuje svoje lice u njegovim slikama. A ova se zove “Upornost sjećanja”.

-Neno Ljubić
(Hooponoponotehnika.com)
 
Natrag
Top