Nedodirljivost koja priziva konkurenciju
Piše: Tomislav Pacak
nedjelja, 29.05.2011. 14:18
Rezignacija igrača i slavnog menadžera Manchester Uniteda sve je rekla o igri Barcelone. "Pobijedila nas je bolja momčad" bila je zajednička izjava svlačionice najbogatijeg i jednog od najuspješnijih klubova svijeta. Ni veliki vratar ni sjajni braniči ni pobjednički mentalitet ni Alex Ferguson ni "domaći teren" ni legenderni Giggs i Scholes ni sjajni Wayne Rooney – ništa nije moglo pomoći Unitedu protiv najbolje momčadi svijeta. Lakoća kojom Barcelona nameće svoj stil bilo kojem protivniku istodobno impresionira i iritira. Gdje je momčad koja može stati na kraj toj dominaciji
Smatram da je nemoguće uspoređivati ere u smislu "bi li Pele mogao igrati protiv Vidića i Ferdinanda" i "bi li današnja Barcelona pobijedila Ajax iz sedamdesetih". Naravno da se nogomet razvija, da su danas igrači taktički i prije svega fizički, a u nekim stvarima i tehnički, nadmoćni igračima od prije 10, 20 ili 40 godina. Sve je brže i jače i kada bi u vremenskom stroju prebacili Cruyffa i društvo na Wembley 2011. prilično sam siguran da se ne bi ni snašli protiv Messija i društva.
Mislim da se kovanice tipa "najbolji svih vremena" trebaju što manje koristiti, a i kada se koriste, ne bi se trebale koristiti po tom ključu tko bi bio bolji da danas igraju ili kako bi se taj i taj igrač snašao u današnjem nogometu. Ono što je važno za takve usporedbe jest koliko je neka momčad uspjela osvojiti važnih trofeja u svom razdoblju, koliko je to razdoblje trajalo i najvažnije od svega – koliko je ta momčad bila dominantna u odnosu na konkurenciju?
Kao što je rekao Josep Guardiola nakon svojeg drugog trenerskog europskog trijumfa: "Nemoguće mi je reći gdje povijesno pripadamo jer nisam gledao Di Stefanov Real, Peleov Santos ili Cruyffov Ajax." Po rezultatima tih momčadi, a mogli bismo tom popisu dodati i recimo Beckenbauerov Bayern ili Liverpool s kraja sedamdesetih, Milan s kraja devedesetih, jasno je da su imale razdoblje u kojem su bile očito najbolje momčadi u Europi.
Kao što je Barcelona s ovom drugom titulom u tri godine, pa možemo reći i trećom u šest godina, očito najbolja momčad Europe proteklog razdoblja.
No, Barcelona je napravila i nešto više. Sumnjam da će u današnjem nogometu netko moći napraviti nepobjedivu momčad – nogomet je takva igra gdje u jednoj ili dvije utakmice možete ostati bez zrna sreće, gdje možete promašiti 10 odličnih šansi, a protivnik zabiti jednu poluprigodu, gdje može pogriješiti vratar, gdje može pogriješiti sudac, gdje jedan trenutak dekoncentracije može rezultirati crvenim kartonom, gdje možete u ključnoj utakmici sezone ostati bez najboljih igrača zbog ozljede. No, Barcelona je došla opako blizu tome da bude nepobjediva.
"U moje vrijeme, oni su najbolja momčad s kojom smo igrali. Svi to priznaju. Ja to prihvaćam. Nitko nam ne može tako sakriti loptu kao oni. Zaslužuju trofej jer igraju na pravi način. I uživaju u nogometu", izjavio je nakon još jednog finalnog poraza od Barcelone veliki Alex Ferguson. A "Fergusonovo vrijeme" je prilično dugačko razdoblje.
Popis stvari koje impresioniraju kod današnje Barcelone je podugačak, i već su s njim svi dobro upoznati. Posebno protivnici.
I iako se te stvari konstantno ponavljaju i na neki način postaju dosadne, jedna stvar mora biti impresivna čak i onima koji se neće žaliti kada prođe ova era – Barcina sposobnost da baš svakome, u svakoj utakmici i u svakoj minuti te utakmice nametne svoj stil.
Sve što smo ikada vidjeli u nogometu sugerira da nije moguće biti toliko tehnički kvalitetan i fizički pripremljen i psihički koncentriran i emotivno motiviran da u svakoj utakmici koju igrate, protiv suparnika iz najviše svjetske kategorije, neovisno o stadionu, vremenskim uvjetima, protivničkoj taktici ili o aktualnom rezultatu, da dominirate na istovjetan način svih 90 minuta. Upravo je nevjerojatno da Manchester United – ta velika, trofejna, uspješna, zaista sjajna momčad u pravom smislu te riječi – jednostavno ne može ni na pet minuta napraviti ozbiljan pritisak Barceloni, iako gubi 3:1 i iako je do kraja finala ostalo 10-15 minuta.
Barcelona se ni tada ne povlači, jer kao što će sami reći – oni se ne znaju braniti. Iako se naizgled čini da je to u kontradikciji s činjenicom da nitko ne prima manje golova od Barce.
Sve u njihovoj igri izgleda toliko jednostavno da se čovjek pita – zar drugi to stvarno ne mogu kopirati? Ni zaustaviti? Zar ih nije moguće jače pritisnusti? Stajati bliže? Odgovoriti presingom na njihov presing? Fizički ih nadjačati kada su već prilično omalena momčad? Srediti ih kroz kontru ili kroz prekide?
Manchester United je po profilu igrača i po stilu igre, uostalom, kao najbolja momčad Premiershipa - lige koja ima puno jači ritam od Primere – upravo ta momčad koja bi trebala to moći izvesti, barem u određenoj mjeri.
No, nakon dva finala jasno je da ni United nije blizu. Da ni United ne može učiniti ništa od toga. I prije nego svi pohitaju okriviti Fergusona, baš kao i 2009., ili Manchesterove igrače za naizgled beskrvan nastup, trebalo bi malo bolje razmisliti – je li vjerojatnije da su toliko uspješni Škot, autor pobjeda nad brojnim velikim rivalima, ili njegovi igrači, zaslužni za pobjede u brojnim derbijima protiv najvećih protivnika, podbacili, ili je vjerojatnije da Barcelona tako dobro radi to što radi da ni Manchester United nema odgovor?
Barcelonin niz u protekle tri godine usporediv je s najuspješnijim razdobljima neke nogometne momčadi u povijesti. Istina, Barca nema tri kante u nizu kao Ajax ili Bayern, no ne treba zaboraviti da je ipak bilo (puno) lakše osvojiti naslov prvaka Europe prije nego što je nastala Liga prvaka u kojoj više ne sudjeluju samo prvaci već i najbolje momčadi najjačih liga. Vjerujem da se slažete kako bi iduće godine bilo lakše u osmini finala preskočiti zagrebački Dinamo, prvaka Hrvatske, nego Bayern, trećeplasiranu momčad Bundeslige.
U Barcine rezultate mora se ubrojiti i uvjerljivost osvajanja španjolske Primere (tri poraza u dvije sezone), ispred izuzetno dobrog Reala (lani 96 bodova, ove sezone 92), mora se ubrojiti i dominacija koju je Barcelona iskazala u finalnim ogledima Lige prvaka protiv Manchester Uniteda, oba puta prvaka najjače lige svijeta. Ako pogledamo i malo širu sliku, pa ubrojimo rezultate Španjolske koja je zapravo Barcelona bez Lea Messija, na podjednako domintantan (i nešto manje ubojit) način osvojila europsko i svjetsko prvenstvo, jasno je da je iza ove skupine igrača jedno od najuspješnijih razdoblja u nogometnoj povijesti.
A to je sve prije nego sagledamo dojam.
Nemojmo se lagati, igra Barcelone nije dosadna niti je 70 posto njenih dodavanja na njenoj polovici. Da, Barcelona će vratiti loptu i vrataru, učinit će sve kako svoje najveće bogatstvo – loptu – ne bi izgubila. Ali Barcelona gradi cijelo vrijeme, Barcelona uvijek gleda prema naprijed, gleda okomito. Ali strpljivo, ne pod svaku cijenu. Njena organizacija napada je za nogometne udžbenike. Kretanje, pronalaženje prostora, promjena ritma, promjena strane, smirenost, preciznost izvedbe. Barcelona ne puca često izvana, ali treba imati na umu da ona za to često nema prigodu jer protivnik stoji s 10 igrača u bloku ispred Xavija i Inieste.
I usprkos tomu, Barcelona nekako uspijeva progurati mali nogomet na veliki travnjak. Taj sitni vez i te nogometne minijature ne bi bile moguće da Katalonci nisu tehnički besprijekorni i trenutno nedodirljivi.
Ovako dobre rezultate, uz još dominantnije nastupe, Barcelona ne bi mogla ostvarivati da se nije posložilo iznimno puno toga. Imati tri genijalca u momčadi u klasi Xavija, Inieste i Messija nije lako ostvariti ni kroz "šoping", a kamoli da vam se poklopi da su odrasli u istoj nogometnoj školi, i da stoga u dušu poznaju stil igre Barcelone i duh katalonskog ponosa. I ne samo to, na isti način je nogometno odraslo još nekoliko prvotimaca, što je u današnjem nogometu prava rijetkost i što daje Barceloni specifičnu prednost – osim što se poznaju međusobno bolje nego igrači u drugim klubovima, Busquets, Puyol, Pique, Valdes, Pedro, Iniesta, Xavi i ostali od prvih ozbiljnijih nogometnih dana uče istu mantru. I doveli su je do savršenstva.
Pa im se poklopio i savršen trener – Guardiola ne samo da je također Katalonac, ne samo da zna sve o toj nogometnoj filozofiji i ne samo da je igračka legenda kluba, već se pokazao i kao izniman taktičar i motivator.
A "poklopio" im se i Leo Messi. Xavi i Iniesta su nogometni dragulji, dvojica najboljih veznih igrača svijeta i razlog su zašto Messi izgleda još bolje nego u Argentini. No, omaleni Argentinac uvjerljivo je najbolji igrač svijeta. Ne samo zbog golova i asistencija – a iza njega je čak i za Messijeve pojmove fascinantna sezona što se brojki tiče – već zbog te famozne kontrole lopte, driblinga, brzine, čvrstine za koju nikad ne bi rekli da se nalazi u njegovom tijelu. Messi prodaje "tunele" Vidiću i Ferdinandu, Messi kao na treningu prolazi pored stopera Reala iz Madrida, ali Messi i zabija kada je to najvažnije. Zabio je u finalu 2009. pogodak koji je dokrajčio United, zabio je u finalu 2011. pogodak koji je odlučio pobjednika, zabio je i Realu dva komada u Madridu s kojima je dovukao Barcelonu do finala. To ga čini velikim igračem, većim od sjajnogCristiana Ronalda koji je na najvećim pozornicama često bio nevidljiv.
Barcelona trenutno sve radi bolje od bilo koga. Arsenal lijepo drži loptu i kombinira, Barcelona to radi puno bolje. United ima jak presing, Barcelona ima još puno jači. Real ima Cristiana Ronalda, Barcelona ima Messija.
I nakon novog jednosmjernog finala, najvažnije pitanje jest – do kada će trajati ova Barcelona?
U svakom sportu postoje ciklusi, ni Barcelonin neće trajati vječno. No, Messi još nije ni u najjačim nogometnim godinama, Xavi na ovakav način sigurno može igrati još nekoliko godina, Iniesta također, a Barcelona ima više nego dovoljno novca da tu i tamo dodatno pojača konkurenciju. Najnesigurnija karika je Guardiola koji se nipošto ne želi dugoročno vezati za klub, već iz sezone u sezonu pokušava opipati kada će doći do zasićenja i kada će biti trenutak za odlazak i drugi izazov. No, mislim da Guardiola neće otići dok osjeća motiv kod igrača, a s druge strane, dojam je da baš Guardiola sjajno održava taj motiv na visokom nivou.
Stoga, ako Barcelona neće uskoro pasti – tko je može skinuti? Gdje je Barcelonin veliki rival?
Trenutno postoje dva – jedan je Jose Mourinho, jedini trener koji je pronašao nekakav ključ i koji ima kakve-takve uspjehe protiv ove Barcelone, a drugi je Real iz Madrida, jedina momčad čiji je kadar barem usporediv s Barceloninim. Pitanje koje se nameće nakon ovosezonskih derbija – jesu li Mourinho i Real "par iz snova"? Real danas ima napadački jako potentnu momčad koja bi možda imala šansu parirati Barceloni napadačkom igrom; Mourinho nije takav trener. I vjerojatno bi prije željeni rezultat postigao s momčadi poput Chelseaja, ili kao što je već učinio, s momčadi poput Intera.
A ostali? Europskom nogometu treba povratak Talijana, jer Talijani su nekada imali odgovor za španjolski nogomet. Je li Milan na putu povratka? Zašto je Juventus tako daleko? Borussia je zanimljiva i zabavna momčad, ali – koliko igrača Borussije znate? Bayern je napadački potentan, ali gdje je obrana? Hoće li Wenger konačno pristati svojoj mladosti podariti i malo iskustva? Može li Dalglish napraviti korak više s Liverpoolom? Hoće li Inter pokazati karakter šampiona i vratiti se u igru za europski naslov? Može li Abramović pronaći trenera koji bi mu konačno donio europsku krunu, i to uz lijep nogomet (Hiddink?)? Koliko dugo i koliko novca će trebati Manchester Cityju da uđe u europsku elitu? A što će Ferguson učiniti da se približi Barci? Hoće li Šahtar napraviti još koji korak? To je momčad koja je složila najviše šansi protiv Barcelone…
Dok svi navedeni moraju dati odgovore na ova pitanja, Barcelona je tu, i čeka pravog izazivača. Bez obzira jesu li vam zbog te nedodirljivosti zabavni ili dosadni, nemojte kriviti Barcelonu koja igra nogomet na pravi način – krivite konkurenciju koja nema odgovora.
