Ekumenizam - ekspanzija babilonskog duha
                                     
Molitvena osmina ekumenskih crkava održat će se od 18 - 25. siječnja u Zagrebu i županiji. Tradicionalni ekumenski hod po zagrebačkim crkvama započet će u Baptističkoj crkvi 19. siječnja u 19h. 
  
 Ekumenski koordinacijski odbor crkava u Hrvatskoj
  
 
- Katolička crkva
- Srpska pravoslavna crkva
- Evangelička crkva
- Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj
- Savez baptističkih crkava u Hrvatskoj
- Evanđeoska pentekostna crkva
 Dobronamjerno savjetujem svakom čitatelju ovog posta da vrlo pozorno pročita i zapamti imena šest spomenutih članica, kako bi to imao na umu za vrijeme čitanja poruke i sagledavanja stvari u Duhu i istini.
  
 Najpodlija sotonina obmana posljednjeg vremena (onog u kojem živimo) jest ekumenizam. Grčka riječ oikumene znači: stanovnik svijeta, čovječanstvo, budući svijet. U Websterovom rječniku pod pojmom ekumenizam nalazimo ovaj opis: opći, univerzalan. Počeci ekumenskog pokreta sežu u 19. stoljeće, kad je u Engleskoj osnovana Evanđeoska alijansa. Isprva su pokretu pripadale crkve reformacijske baštine, a 1960. g. priključila se i rimokatolička crkva. Pokret crkava s kršćanskim predznakom ubrzo je proširio svoj utjecaj i na druge religije, postigavši tako do tada neviđen planetarni utjecaj. Rimski papa Wojtyla organizirao je 1986. g. skup u Asizu na kojem je sudjelovalo sedamdesetak vođa svjetskih religija. Od tada se skupovi takve vrste redovito održavaju. Na njima, uz dominantnu ulogu rimokatoličke crkve, sudjeluju i pripadnici crkava s kršćanskim predznakom, kao i ostalih religija (islam, budizam, hinduizam i dr.)
  
 Iako ekumenski rječnik sačinjavaju ovakvi i slični slogani: mir, suradnja, tolerancija, međusobno uvažavanje, poštivanje različitosti, nenametanje mišljenja i sl. jasno je da se kotač pokreta okreće prema cilju stvaranja jedinstvene svjetske religije. Ona će samo prividno imati kršćanski predznak. U duhovnoj srži bit će antikršćanska i bezbožna. Kao takva, odigrat će važnu ulogu u antikristovoj vladavini koja će uskoro obuhvatiti cijeli svijet.
  
 U Bibliji je ova religija novog doba nazvana imenom drevnog grada Babilona. On je bio središte idolopoklonstva, mnogoboštva, vračarstva i općeg otpora Božjem kraljevstvu. Iz babilonskog duhovnog sustava razvile su se mnoge druge religije i bezbožni utjecaji manifestirani u lažnom kršćanstvu. Demonska pozadina ovog duha toliko je lako prepoznatljiva da se možemo zapitati; ima li uopće svrhe govoriti o tome, pa to su tako očigledne stvari? Nažalost, iako su očite, još je očitije da je bog ovog svijeta zaslijepio oči i uši mnogih pripadnika Božjeg naroda. Iako su stvari očigledne, oni su se otvorili djelovanju tog duha i potpali pod njegov utjecaj. Nije riječ o pojedincima. Ovdje govorimo o milijunima pripadnika raznoraznih kršćanskih denominacija i pokreta diljem svijeta.
  
 
Kako se dolazi pod utjecaj ekumenskog duha?
  
 Ekumenizam je u svojoj srži duhovni blud, služenje lažnom bogu (sotoni), koji se lukavo nastupa pod Kristovim imenom. Trebamo razlikovati neposredno i posredno sudjelovanje u ekumenizmu. Neposredno sudjelovanje podrazumijeva da je pojedinac ili skupina ljudi zagovornik ekumene, čvrstog uvjerenja u ispravnost i Božje nadahnuće tog pokreta. Takvi pojedinci i skupine pod izravnom su kontrolom sotoninog zavodničkog duha i kanali su provedbe njegove volje. Posredno sudjelovanje znači pripadati lokalnoj crkvi ili denominaciji koja podržava ili aktivno sudjeluje u ekumenizmu. 
  
 
Božja osuda ekumenizma
  
 U knjizi Otkrivenja vidimo Božje upozorenje: „Izađite iz nje moj narode. (babilonske bludnice), da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala.“ (18:4) 
  
 Ovdje vidimo dvije važne stvari: 
  
 
-      Bog se obraća svom narodu, ne svijetu! Što uopće Božji narod radi u babilonskoj bludnici i kako je tamo dospio? Pogledajmo gornji popis članica ekumenskog pokreta u Hrvatskoj i bit će nam jasno. Nije naodmet i pročitati ono što kažu zagovornici ekumenizma u Hrvatskoj. Boris Peterlin, savjetnik za ekumenizam pri savezu baptističkih crkava, kaže „da je molitvena osmina nastojanje da preuzmemo odgovornost za ono što možemo mijenjati u nama samima i u našim zajednicama, kako bismo ostvarili to zajedništvo (ekumensko)“. Da, uistinu je nešto potrebno promijeniti u pojedincima i zajednicama da bi se ostvarilo lažno ekumensko  jedinstvo. Potrebno je zamijeniti istinu lažima, potrebno je razvijati kompromisni duh, potrebno je Evanđelje zamijeniti lažnim evanđeljem, malo po malo, svjetovnošću, humanizmom, ljudskom tradicijom i ubijanjem savjesti onih vjernika koji shvaćaju što se događa, ali ipak nemaju snage oduprijeti se. Božja riječ ne kaže: „Čekajte, možda će se nešto promijeniti!“, nego izađite, fizički i duhovno! Proročanstvo je davno prije izrečeno po Duhu Svetom i neće se promijeniti!
-      Bog kaže, ukoliko ne izađemo, postat ćemo sudionici grijeha babilonske bludnice i dijelit ćemo osudu njezinih zala. Postoje ljudi, mnogo njih, koji u svom srcu znaju da je ekumenizam kriv, ali zavedeni su opasnom obmanom koju protura kompromisna crkvena religija. Oni misle da u svom srcu mogu biti protiv ekumenizma, dok istovremeno pripadaju crkvama i denominacijama koje sudjeluju u njemu. Obično se tada kaže: „Da, predstavnici denominacije su ekumenisti, ali ja ne idem na sastanke i nisam ekumenist!“ Predstavnici denominaciji predstavljaju cijelu denominaciju, sve njezine pripadnike, velike i male. Oni ih kao osobe duhovnog autoriteta posredno stavljaju pod utjecaj ekumenskog duha i tako ih uvlače u duhovni blud. Licemjerno je načelno biti protiv nečega, dok smo istovremeno pripadnici crkve ili denominacije koja aktivno sudjeluje u tome! Ne smijemo imati iluzija po tom pitanju. U knjizi Otkrivenja vidimo da će idolopoklonici, mnogobošci, vračari i svi koji mrze istinu završiti u jezeru koje gori ognjem i sumporom. To znači biti dionikom babilonskog ekumenskog duha, završiti na mjestu gdje će i on završiti.
 Ovim postom želim potaknuti ljude da počnu ozbiljno sagledavati događaje oko nas u koje smo svi posredno ili neposredno uključeni.    OVO JE SA JEDNOG HRVATSKOG SAJTA.
Dodato posle 4 minuta:
--------------------------------------------------------------------------
U dokumentu potpisanom u Raveni 28. oktobra              2007. potvrdjuje se da je Papa "prvi medju patrijarsima",              a Rim je "prvo sediste".Te              dve tacke bile se jedne od glavnih koje su dovele do rascepa izmedju              zapadne i istocne crkve 1054. godine, a sada bi mogle biti temelj              ponovnog ujedinjenja rimokatolika i pravoslavnih.
           Put ka ujedinjenju hriscanskih crkava 
            Agencije 14.11.2007 17:13 
           RIM - Delegacije Pravoslavne i Katolicke              crkve potpisale su u Raveni dokument od 45 tacaka kojim su postavljeni              temelji za ujedinjewnj ove dvije crkve posle rascepa 1054. godine,              pise italijanski list "Republika". 
           Na tom dugotrajnom savetovanju vatikansku              delegaciju je predvodio kardinal Valter Kasper, predsednik Papinskog              vijeca za jedinstvo hriscana, a mitropolit Joanis Zizioulas delegaciju              patrijarhata Konstantinopolja. 
           Predstavnici Ruske pravoslavne crkve              napustili su sastanak u Raveni jer su na njemu ucestvovali i predstavnici              Pravoslavne crkve Estonije, koji su u vreme SSSRa bili pod moskovskim              patrijarhatom, a otcepili su se uz blagoslov patrijarha Konstantinopolja              Vartolomeja Prvog. 
           Moskovski patrijarh Aleksej Drugi              ne priznaje primat patrijarha Konstantinopolja. 
           U dokumentu potpisanom u Raveni potvdj|uje              se kako je papa "prvi medju patrijarsima", a Rim je "prvo              sediste". Te dve tacke bile se medju glavnima koje su i dovele              do rascepa izmedju katolika i pravoslavaca 1054. godine, a sada bi              mogle biti temelj ponovnog ujedinjenja. 
           Dakle, priznanje uloge primasa rimskog              biskupa (episkopa) je utvrdjeno, a prema dodatnim pojasnjenjima, mesni              biskupi (episkopi) su autonomni. 
           Na mesnom nivou vlast je u rukama              biskupa (episkopa). Na regionalnom nivou grupa crkava priznaje unutar              sebe jednog prvaka (protos - na grckom jeziku), odnosno "prvi",              a onda na opstem nivou. Kako se navodi, "oni koji su prvi u razlicitim              regijama, zajedno sa svim biskupima (episkopima), saraduju u onome              sto se odnosi na ukupnost Crkve". 
           U tom se kontekstu naglasava kako              "prvi moraju priznati ko je prvi me|u njima". "Republika"              ocenjuje kako taj dokument donosi smernice, pravi "road map"              za put prema ujedinjenju hriscanskih crkava.
           U prilogu              je kompletno saopstenje iz Ravene na engleskom jeziku
            
                        "
Kada ne bi bilo gonjenja,                ni mucenici ne bi prosijali, ni ispovednici ne bi dobili vence pobede                od Hrista i ne bi svojim podvizima ucvrstili i obradovali Pravoslavnu                Crkvu."
             Sveti Marko Efeski
              
           
                         "Bori              se protiv svakoga zla! Unistavaj ga, vojuj protiv njega oruzjem svete              vere datim ti od Boga, oruzjem Bozanske pravde i mudrosti, molitvom,              poboznoscu, krstom, hrabroscu, predanoscu i vernoscu."
            Sveti Jovan Kronstatski
                                                  A oni, koji se odeljuju od opstenja sa svojim predstojnikom                (episkopom) zbog kakve jeresi, koja je od Svetih sabora, ili Otaca                osudjena, to jest kad on javno propoveda jeres i otvoreno o njoj                u crkvi uci, takvi ne samo sto nece podleci kazni po pravilima za                to, sto su se prije sabornoga razbora odelili od takvog episkopa,                nego ce naprotiv biti zasluzni casti koja pravoslavnima pristoji.                Jer oni nisu osudili episkope, nego nazoviepiskope i nazoviucitelje,                niti su raskolom porusili jedinstvo Crkve, nego naprotiv oni su                pohitali da oslobode Crkvu od raskola i razdeeljenja.
              
              Kanonska Pravila Prav. Crkve - 15. Kanon
               
           
                                       Episkop, ili svestenik, ili djakon,                koji se sa jereticima samo i molio bude, neka se odluci; ako im                pak dopusti, kao kliricima, da sto rade neka se svrgne. 45.
             Pravilo Svetih Apostola
               
           
                                       Zato Srbine, znaj ovo i zapamti, i hodi mudro kao                i oci tvoji. Ne daj svkome da bude pastir (svestenik). A kad dobre                pastire imas, to je nebeski dar veci od celog svega. Postuj dobre                svestenike svoje, kao dete roditelje svoje, da ti dobro bude i da                dugo pozivis na zemlji."
             
              Sveti Nikolaj Zicki 
              
           
                                                  U ljudskoj prirodi je da zeli da se nada da ce ga                i u veri i u vlasti predvoditi najbolji i najsposobniji. Da bi se                to zaista i dogodilo neophodno je da se na svim nivoima spreci negativna                selekcija. To nije lako postici, ali ako se potrudimo da javno hvalimo                dokazane vrednosti, a isto tako javno osudjujemo svaku nepravdu                i nepravilnost, izbeci cemo Boziju kaznu koja bi mogla doci zbog                nase neaktivnosti i nemarnosti.
             Pravoslavqe Danas
           
                 
		
		
	
	
                                  Christ is the Head              of the Church, not the Pope
           http://www.oodegr.com/english/papismos/ChristIsHeadofChurch.htm
           On the 8th to the 14th of October in              2007, the 10th plenary session of the Joint International Commission              for the Theological Dialogue between the Orthodox and the Roman Catholics              had convened in Ravenna of Italy. At the end of the session, a document              was issued which included everything that was agreed upon and is known              as the "Ravenna Document". 
           The Ravenna Document had, as its theme:
           "ECCLESIOLOGICAL              AND CANONICAL CONSEQUENCES OF THE SACRAMENTAL NATURE OF THE CHURCH.
           ECCLESIAL COMMUNION,              CONCILIARITY AND AUTHORITY"
           The basic error of the Ravenna Document              is that the Orthodox members of the Joint International Commission              of Orthodox and Roman Catholics had regarded their heterodox interlocutors              as belonging to the same Church, thus giving the impression that between              the Orthodox Church and Roman Catholicism there actually exists an              ecclesiological unity, albeit without the necessary theological prerequisites.
           The attempt by members of the Orthodox              Representation to suppress or bypass the dogmatic diversification              between Orthodoxy and heterodoxy as something secondary is undermining              the self-awareness of the Orthodox Church as the only true Church              - which is the One, Holy, Catholic and Apostolic Church - and is giving              the impression that the Roman Catholics comprise a partial or local              Orthodox Church.
           Even though the interruption of sacramental              intercommunion is attributed to the Roman Catholics' diversifications              from the common Faith of the first centuries, nevertheless, in the              Ravenna Document it is mutually confessed by both the Orthodox and              the Roman Catholic members of the Joint Commission that their faith              is common. In this way, the discussion and settlement of organizational              and administrative issues have been set forth, as, for example, the              matter of the Pope's primacy, while the theological issues have been              bypassed and left pending. As a consequence of this, the Ravenna document              concluded with the statement that "It remains for the question              of the role of the bishop of Rome in the communion of all the Churches              to be studied in greater depth." (Ravenna Document, para.45)
           It is therefore imperative that the              serious dogmatic issues be discussed first, and furthermore, a framework              be determined with the necessary prerequisites that should be based              on Patristic criteria, which will ensure that the Dialogue will be              conducted on a sound and immovable dogmatic basis and not on unstable              secular grounds. It is only with persistence in the precision (akriveia)              of the Orthodox dogma and the dogmatic teaching of the Orthodox Church              that we can be certain we are working towards the re-induction of              the strayed into Christ's Flock.
           Upon examining the Document of the              Coordinating Committee for the theological Dialogue between the Orthodox              Church and the Roman Catholics, which was prepared in Crete in October              2008, with the title "The role of the Bishop of Rome in the communion              of the Church during the first millennium" and which only recently              reached us, the projection of the positions of the Roman Catholics              is quite evident. The projection of the position that "...unity              in variety was positively accepted at the Synod of Constantinople,              which took place in 879-880" (Crete, para.32), reveals the ulterior              motives of the Roman Catholics. They are preparing the backdrop for              a Uniate-style union.
           The Pope - whose See is regarded in              the Crete Document as the "source of episcopal unity" (Crete,              para.10) - appears as Christ's substitute, from whom everything flows              forth, since - according to the words of Pope Gelasius: "The              first See is judged by no-one" (EP.4, PL 58, 28B, Ep.13, PL 59,              64A) - (see Crete, para.11). Despite the attempt to present the absolute              dominance of the Pope as a primacy of deaconship by projecting him              as the "servant of servants" (Crete, para.14), nevertheless,              the serious dogmatic slippages and the erroneous approach by the Orthodox              Representatives on the issue of primacy cannot be concealed. "Being              a Successor, the Pope becomes apostolic and also inherits the common              element of inseparable unity between Christ and Peter" (Crete,              para.17). How is it possible to accept that a Pope expresses the unity              between Christ and the Apostle Peter?
           By persisting in the primacy of Peter              (based on the words of the Lord that "you are Peter, and on this              rock shall I build Me the Church" (Matthew 16:18)), they have              misinterpreted the words of Christ, Who was referring to the "faith              of that admission" (Chrysostom, On Matthew, 54, 2, PG 58,534)              and not implying that specific Apostle as the rock. After all, both              the rock and the cornerstone are the Lord Himself, according to His              own words (Matthew 21:42).
           While the papal institution scorns              the Holy Bible and Sacred Tradition and establishes absolutism (since              the Pope, not Christ, appears to be the "source of episcopal              unity" - Crete, para.10), it is evident that the composers of              the Document are attempting to present the Pope as a defender of conciliarity              in order to obviously calm the fears of the Orthodox and preclude              any objections and reactions.
           It is furthermore mentioned in the              Crete Document that "the unity of the Episcopate and the Church              are symbolized in the person of Peter" (Crete, para.10) and that              "Peter speaks through the Bishop of Rome" (Crete, para.19).              Why would the canonicity of the Church depend on Her relationship              to the Pope? Why is it necessary for every local Church to agree with              the church of Rome, instead of all the Churches agreeing together              as one Body? The triple question posed by the Lord to the Apostle              Peter was not intended as a conferral of a nonexistent primacy - for              which he would have rejoiced - but was intended to heal Peter's triple              denial - for which we should note "he was sorrowed" (John              21:17). "The triple denial was ostracized, by the benevolent              Father's triple condescension", notes Saint Isidore Pelousiotes              (†435). (Epistle 1, 103, PG 48, 632).
           The anti-conciliar spirit of the Roman              Catholics has no historical backing. The ancient Church has the Ecumenical              Synod, not the Pope, as its supreme principal. The Ecumenical Councils              were not convened by Popes, who, let it be noted, neither headed all              of the Ecumenical Councils nor issued any dogmatic rulings for the              entire Church (which were actually validated by all the local Churches).              However, when the papal system was first proposed in theory, Pope              Gregory the Great (590-604) had repulsed it. (Karmiris, Orthodoxy              and Old Catholicism, B' Athens 1967, p.69). And yet, in the Crete              Document is states that "no Synod was recognized as Ecumenical,              without having received the consent of the Pope". (Crete, para.12).
           The conclusion of the Crete Document,              that "the first millennium, which was being studied during this              stage of our dialogue, is about the common tradition of both our Churches",              and that "in the basic theological and ecclesiological principles              that have coincided here, this common tradition should serve as a              model for the restoration of full communion" (Crete, para.32),              should both raise concerns in us, inasmuch as the Orthodox members              of the Commission are rushing ahead of things.
           It is worth noting here that the administration              of Ecclesiastic affairs - and more so when they pertain to the Orthodox              Faith - cannot be left in the hands of appointed Professors or even              Bishops, who may of course formally represent the local Orthodox Churches,              but might nonetheless act on their own initiative by expressing their              personal views because of a lack of synodical strategy on the part              of their local Church.
           The avoidance of convening Synods,              or, in cases where they are convened but the conveners are deprived              of the ability to freely express their views and positions, or, the              delayed briefing of the responsible parties of the special Committees              for the preparation of various proposals to the Holy Synod needed              for decision-making, all constitute deviations from the synodical              system of administration of the Church and do not secure the ability              to shape Orthodox positions.
           Furthermore, the attempted imposition              of an externally designed guideline also undermines ecclesiastic order.
           The attempts by the theologians representing              the Orthodox Church to characterize Roman Catholicism as a Church              is a provocation to the Orthodox sentiment.
           Translation: K.N.
           http://www.oodegr.com/english/neo.htm
                            Protiv ekumenizma
                                 Ekumenizam je cedo 20. veka. Roden              je na njegovom pocetku. Negde sredinom veka doživeo je metamorfozu              u Svetski savet crkava. A krajem veka, bio je na izdisaju, jer je              žestoko negiran. Nažalost, preživeo je tu krizu, i              nastavio da uznemirava Crkvu Božiju i u 21. veku.
            Ovaj naucni skup o Ekumenizmu, po našem skromnom mišljenju,              veoma je zakasnio, ali ne i beznadežno. Stoga blagodarimo Bogu,              kao i svima koji su se potrudili da do ovog eminentnog skupa dode,              kako bi se pitanje Ekumenizma razmotrilo sa raznih aspekata, što              bi trebalo da bude od velike pomoci, kako svim pomesnim Pravoslavnim              Crkvama, tako i crkvenoj punoci i svakom verniku, da zauzme pravilan              odnos prema ovoj, ne samo najnovijoj, nego i najopasnijoj eklisiološkoj              jeresi, koju stoga naš poznati teolog o. Justin Popovic i naziva              – "SVEJERES", jer ona u sebi obuhvata sve kroz istoriju              Crkve poznate jeresi.
            O Crkvi "Jednoj, Svetoj, Katolicanskoj i Apostolskoj ",              Crkvi Pravoslavnoj, kao i o samom pojmu "EKUMENIZMA", bilo              je i bice mnogo govora na ovom cenjenom skupu. Stoga se mi u našem              izlaganju necemo na tim pojmovima posebnozadržavati.
            Ono o cemu treba mi da govorimo jeste pitanje: da li je, kolika je              i na koji nacin Srpska Pravoslavna Crkva protiv Ekumenizma; kroz koga              i na koji nacin se to protivljenje projavljivalo ili se i danas projavljuje.
            Bolna je cinjenica saznanje da ni jedna pomesna Crkva Pravoslavna              nije ostala neokaljana i neuprljana ekumenistickom zarazom. Neka više,              neka manje. Ali je isto tako utešna i ohrabrujuca cinjenica da              je u svakoj pomesnoj Crkvi Pravoslavnoj bilo i ima onih svetlih i              svetih primera, pojedinaca ili grupa, koji se aktivno protive, usmenom              i pisanom recju, nadiranju Ekumenizma u pravoslavnu punocu [1]. Možda              takvih nije mnogo, možda medusobno nisu dovoljno povezani i objedinjeni              u jedan zajednicki odbrambeni front, ali je sigurno da su svi oni              najpre sjedinjeni sa Glavom Crkve Gospodom Isusom Hristom sa svim              Svetiteljima i Revniteljima Crkve Pravoslavne koji se kroz vekove              trudiše i boriše za cistotu vere Pravoslavne, pa kroz njih              i preko njih i medusobno. To može biti on "Malo Stado za              koje rece Gospod u Svom Evandelju, da "bi volja Oca Nebeskoga              da mu da carstvo".
           U Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi prvi              i najdosledniji borac protiv Ekumenizma bio je i ostao blaženoupokojeni              otac Justin Popovic, koji je svojim primerom, svojim recima i svojim              delima oduševljavao i nadahnjivao mnoge da ga slede. Svoj bogoslovsko-pravoslavni              stav o Ekumenizmu o. Justin je sažeto izrazio u široko poznatoj              knjizi "Pravoslavna Crkva Ekumenizam", štampana najpre              u Solunu 1974. godine. U toj svojoj knjizi o. Justin je dao sažetu              ali sveobuhvatnu definiciju Ekumenizma. Po njemu, "Ekumenizam              je zajednicko ime za psevdohrišcanstvo i psevdocrkve Zapadne              Evrope. U njemu su srcem svojim svi evropski humanizmi sa papizmom              na celu. A sva ta psevdohrišcanstva, sve te psevdocrkve nisu              drugo do jeres do jeresi. Njima je zajednicko jevandelsko ime: svejeres"              (N. d. str. 145). Otac Justin je smatrao da ce najbolje pokazati svu              nastranost i nakaznost ekumenizma, kakav se u naše vreme pojavljuje,              ako ga ogledamo u ogledalu jedine Istinite Crkve Hristove. I on je              to ucinio izloživši u naglavnijim i najkracim potezima ucenje              Pravoslavne Crkve o Istinitoj Crkvi Hristovoj, Crkvi apostolsko-svetootackoj,              svetopredanjskoj. Samo ako se ima pravo i puno poznanje nauke Hristove,              moguce je lako uociti i prepoznati sva lažna i jereticka ucenja.
            O nastanku, pak, Ekumenizma kao pokreta za sjedinjenje hrišcana,              njegovom istorijskom putu i razvoju, kao i mogucim zamkama u koje              su upadali, i dalje upadaju, mnogi pravoslavni hri-šcani, pa              i znatan broj crkvenog klira, medu kojima i dobar broj episkopa, opisao              je i sistematski izložio jeromonah Sava Janjic, sabrat manastira              Decana, u svojoj knjizi "Ekumenizam i vreme apostasije",              Prizren 1995. godine. Tamo se ekumenizam jasno definiše pre svega              kao "eklisiološka jeres, koja ima za cilj da "Telo              Hristovo (Crkvu) pretvori u jednu 'ekumensku' organizaciju",              udarajuci na sam koren pravoslavne vere – njenu Crkvu (str.              7). Ekumenizam, po o. Savi, ustvari želi da samovlasno "koriguje              bogocovecansko ucenje Gospoda Hrista, svodeci ga na nivo socijalne,              humanisticke i pacifisticke ideje, pokušavajuci da i samoga Hrista              zameni obezboženim i sekularizovanim evropskim covekom (isto).
            Zbog svog jasnog antiekumenskog stava, knjiga o. Save bila je od mnogih              napadana pa i zabranjivana da se prodaje u crkvenim knjižarama,              ali niko nije ni pokušao, a kamoli uspeo da bilo šta iz              izloženoga u knjizi demantuje i ospori.
            Ipak, u novije vreme, glavni nosilac borbe i otpora prema ekumenizmu              u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, bio je i ostao casopis Eparhije raško-prizrenske              "Sveti knez Lazar", koji izlazi vec 12 godina. Casopis budno              prati sva ekumenska zbivanja, donosi komentare, clanke, osvrte i stavove              svih onih kojima je cistota vere i pravoslavlja primarna stvar u životu,              cak važnija i od samog života. Tu su objavljivani tekstovi              reagovanja i prevodi pisama, odluka i svedocenja svetogorskih manastira              po raznim povodima. Kad god bi se na polju bogoslovskog dijaloga pravoslavnih              sa nepravoslavnima, ili pak u domenu prakticnog "ekumenisanja"              prekoracile granice cime bi cistota i nepovredivost pravoslavne vere              i Crkve bili dovedeni u pitanje, progovarao je glas savesti, najpre              monaha sa Svete Gore, a onda i pojedinih bogoslova i teologa iz Soluna,              Atine, ili drugih pomesnih Pravoslavnih Crkava. "Sv. knez Lazar"              bi takve osvrte, apele, proteste donosio na svojim stranicama, što              je u mnogome doprinosilo jacanju otpora ekumenizmu u krilu Srpske              Pravoslavne Crkve. Takvi tekstovi su bili: povodom odluka u Balamandu,              koje je Sveštena opština Svete Gore krajem 1993. uputila              Njegovoj Svetosti Vaseljenskom Patrijarhu, g. Vartolomeju; pa Izveštaj              Komisije Sveštene opštine Svete Gore o dijalogu izmedu pravoslavnih              i protivhalkidonjana, održan u Šambeziju novembra 1993.              godine, i mnogi drugi.
            Slicnih osvrta i opomena je bilo i od pojedinaca ili grupa iz same              Srpske Pravoslavne Crkve. Vredan je pomena tekst iskušenika-monaha              Ilije pod naslovom "Nešto gore i od ekumenizma", gde              iznosi stravicno svedocanstvo ekumenskih molitava pravoslavnih, rimokatolika              i muslimana pocetkom 1992. godine u Bosni i Hercegovini. U vezi sa              tim je i naš kratki osvrt "Bog se ne da ružiti u kome              ukazujemo da takva vrsta gaženja svetootackog predanja i kanona              Svete Pravoslavne Crkve, vodi direktno, po Božjem dopuštenju,              u meduetnicke sukobe i krvoprolice.
            Pitanje ekumenizma i odnosa Srpske Pravoslavne Crkve prema istome,              kao i pitanje clanstva SPC u Svetskom savetu crkava, bila je tih godina              cesta tema za diskusiju i na Svetom arhijerejskom saboru. Pokretac              i inspirator tih razgovora najcešce smo bili Mi sa našim              predstavkama, kao i clanci objavljivani u našem casopisu "Sveti              knez Lazar" . Upravo to je i bio razlog da smo krajem 1994. godine              dobili odluku Svetog arhijerejskog sinoda (br. 3128 od 17. novembra              1994. godine), da za Sveti arhijerejski sabor pripremimo i podnesemo              kratak pregled istorije SSC, kao i pitanje ukljucenja u njega Srpske              Pravoslavne Crkve. Izvršavajuci, dakle tu odluku Sv. Sinoda,              mi smo za Sveti arhijerejski sabor u maju 1995. podneli sledeci izveštaj              iz koga se, nadamo se, jasno vidi i naš licni stav prema SSC              kao i prema ekumenizmu. Taj izveštaj glasi:
            
           ANEKS PREDAVANjU:
           Izvršavajuci, dakle, tu odluku              Svetog sinoda, mi smo za Sveti arhijerejski sabor u maju 1995. godine,              podneli iscrpan izveštaj u kome smo objasnili najpre neodrživost              samog naziva "Svetski savet crkava", buduci da su Sveti              Oci Drugog Vaseljenskog Sabora odogmatili veru Pravoslavnu u JEDNU,              svetu, sabornu (katolicansku) i apostolsku Crkvu, a ne u "MNOGE"              od kojih bi se mogao graditi ili stvarati nekakav "savet"              ili "savez što bi bila neka "NADCRKVA".
            Potom smo ukratko izneli istorijat nastanka SSC 1948. godine, pokazavši              da on svoje korene ima u modernoj jeresi – svejeresi koja se              naziva Ekumenizam, koji je ponikao u krilu protestantizma pri kraju              19. veka, i za potrebe istoga. Tek kasnije, taj pokret i njegove anticrkvene              ideje (kao što je "Teorija grana – Branch Theory")              postepeno bivaju usvajane i prihvatane od pojedinih pomesnih Pravoslavnih              Crkava koje se ukljucuju u SSC i postaju njen "ORGANSKI"              deo.
            Srpska Pravoslavna Crkva dugo je odolevala tom iskušenju ekumenizma,              da bi najzad i ona 1965. godine postala clanica SSC, i trudeci se              da niucemu ne zaostane za primerom ranije uclanjenih pomesnih Pravoslavnih              Crkava, uzimajuci aktivnog ucešca u svim ekumenskim dijalozima              i aktivnostima, bez obzira koliko to bilo u suprotnosti sa svetootackim              Predanjem i propisima Kanona Crkve Pravoslavne.
            Rezimirajuci svoj izveštaj, na kraju smo predložili Svetskom              arhijerejskom saboru SPC da u toku tog svog zasedanja donese neopozivu              ODLUKU o istupanju Srpske Pravoslavne Crkve iz Svetskog saveta crkava              i svih drugih, njemu slicnih meducrkvenih organizacija (kao KEK i              dr.), i da shodno tome prekine praksu svakog ekumenskog delovanja              i prakticnog ucestvovanja u ekumenistickim bezbožnim manifestacijama.              To uciniti, obrazložili smo, iz sledecih razloga:
           1. Iz poslušnosti prema svetom              apostolu Pavlu, koji savetuje i nareduje:"Coveka jeretika, posle              prvog i drugog savetovanja, kloni se".
            2. Što je to saglasno sa svim svetim Kanonima Pravoslavne Crkve,              o koje smo se do sada silno ogrešili.
            3. Što ne postoji ni jedan jedini medu Svetim Ocima Crkve koji              bi nam svojim ucenjem, životom i delima mogao poslužiti              kao primer koji bi opravdao naše uclanjenje i dalji ostanak u              necrkvenoj organizaciji SSC i njoj slicnih.
            4. Radi spasenja svojih duša, duša poverene nam pastve,              koju smo dosadašnjim ekumenisanjem silno sablaznili i duhovno              oštetili, kao i radi spasenja svih onih koji se još uvek              nalaze izvan Kivota spasenja – Jedne, Svete, Saborne i Apostolske              Crkve Pravoslavne, kojima ce više pomoci u traženju i iznalaženju              istine i puta spasenja jedan takav naš odlucan i jasan postupak,              nego bezbojno i bezbožno dalje naše druženje sa njima.
           Stvaranje SSC
           1. U samom nazivu "Svetski savet              crkava" sadržana je sva jeres ove psevdocrkvene organizacije.              Jer Sveti Oci Drugog Vaseljenskog Sabora odogmatiše veru Pravoslavnu              u JEDNU, svetu, sabornu (katolicansku) i apostolsku Crkvu, a ne u              "MNOGE" od kojih bi se mogao graditi ili stvarati nekakav              "savet ili "savez, što bi bila neka "NAD-CRKVA".
            Crkva je jedna i saborna, i u njoj je sabrana sva istina, sva blagodat,              sve ono što je Bog sobom doneo na zemlju i darovao ljudima, i              ostavio medu ljudima da se njime spasavaju. Ona je jedna i saborna              jer sabira sve one koji žele spasenje, u jednu celinu, u telo              Hrista Bogocoveka. Otuda i sama ideja "saveta" ili "saveza"              crkava je nemisliva, nedopustiva i neprihvatljiva za svest i savest              pravoslavnog coveka.
            2. Istorija Svetskog saveta crkava ima svoju predistoriju u modernoj              jeresi – svejeresi koja se naziva EKUMENIZAM. Fenomen Ekumenizma              nije danas nešto novo i nepoznato. O njemu se decenijama dosta              piše i govori, te se s pravom može reci da se radi o jednoj              veoma složenoj pojavi. Ekumenizam je pre svega eklisiološka              jeres, jer udara na sam koren pravoslavne vere – na svetu Crkvu,              nastojeci da je pretvori u jednu "ekumensku organizaciju lišenu              svih bogocovecanskih epiteta Tela Hristovog, pripremajuci time put              samom Antihristu.
            Temelji Ekumenizma udarenu su još krajem 19. veka, upravo 1897.              godine na Konferenciji 194 anglikanska biskupa u Lambetu. Na tom skupu              su formulisani osnovni principi buduce ekumenske unije hrišcanskih              "crkava". Ova Lambetska konferencija afirmiše dogmatski              minimalizam, koji polazi od cinjenice da jedinstvo treba tražiti              u minimumu zajednicke slicnosti bogoslovskih ucenja. Tu minimalnu              zajednicku osnovu trebalo je da cine: Sveto Pismo (ali van konteksta              Svetog Predanja), Nikeo-carigradski simvol vere i samo dve svete tajne              – Krštenje i Evharistija. Pored toga istaknut je i tzv.              Princip tolerantnosti prema ucenju drugih "crkava" i spremnost              na kompromis ljubavi. Treci izum Lambetske konferencije jeste cuvena              Teorija GRANA (Branch Theory), koja polazi od tvrdnje da je Hristova              Crkva kao jedno razgranato drvo, cije su grane medusobno ravnopravne              i samo zajednicki predstavljaju manifestaciju JEDNE Crkve.
            Zlo seme jednom posejano, naglo se razraslo. Vec pocetkom 20. veka,              1910. god. U Edinburgu je, u organizaciji protestantskih "crkava"              održana "Svetska misionarska konferencija" na kojoj              je odluceno da se organizuje svetski pokret hrišcana za pitanja              vere i crkvenog ustrojstva. Istovremeno sa ovim pokretom delovao je              i pokret "Život i rad" ciji je zadatak bio da ostvari              jedinstvo hrišcana kroz njihovu saradnju u pitanjima prakticnog              života. Od ova dva, iskljucivo protestantska pokreta, stvara              se njihovim ujedinjenjem 1948. godine na Prvoj generalnoj skupštini              u Amsterdamu "Svetski savet crkava" sa sedištem u Ženevi.              Na toj skupštini bile su prisutne, nažalost, i neke Pravoslavne              Crkve, kao: Carigradska patrijaršija, Kiparska arhiepiskopija,              Grcka arhiepiskopija i ruska Mitropolija u Americi (danas –              Pravoslavna Crkva u Americi).
            3. Pravoslavlje, nažalost, nije dugo odolevalo ovom iskušenju              modernizma i sekularizma, nego je brzo njime inficirano. Od strane              Pravoslavnih Crkava, prva je ucinila ustupak ekumenizmu Carigradska              Patrijaršija, još u januaru 1920. godine svojom Enciklikom              "Svim crkvama Hristovim". U njoj se ne samo pomesne Pravoslavne              Crkve nazivaju "Crkvama", vec je taj naziv sasvim ravnopravno,              po prvi put, pridodat i raznim jeretickim konfesijama.
            Tako, na samom pocetku te nesretne Enciklike se kaže: "...medusobno              približavanje raznih hrišcanskih Crkava i njihovo opštenje              ne može biti odbaceno zbog dogmatskih razlika koje postoje medu              njima..." Enciklika, dalje, apeluje da treba raditi na "pripremi              i omogucavanju potpunog jedinstva"; razne jereticke grupe naziva              "Crkvama koje nam nisu strane i tude, vec srodne i bliske u Hristu"              i koje su nam "sanaslednici i satelesnici obecanja Božjih              u Hristu" (Ef. 3,5). Kao prvi praktican korak u izgradnji medusobnog              poverenja i ljubavi smatra se potreba da Pravoslavne Crkve usvoje              NOVI (Grigorijanski) Kalendar "radi istovremenog proslavljanja              velikih hrišcanskih praznika od strane SVIH "Crkava",              što je uskoro Carigradska Patrijaršija (a kasnije i još              neke pomesne Pravoslavne Crkve) i ucinila, plativši to skupom              cenom (unutrašnjim raskolom u Crkvi i narodu).
            Druge Pravoslavne Crkve su jedno vreme odolevale ovom opakom iskušenju.              Narocitgo je Moskovska Patrijaršija pokazivala izvesne znake              opreznosti prema ekumenizmu. O tome svedoci i sabor (SAVETOVANjE)              episkopa Pomesnih Pravoslavnih Crkava održan u Moskvi od 8. do              18. jula 1948. godine, a povodom petstogodišnjice proglašenja              autokefalnosti Ruske Pravoslavne Crkve. Na tom Saboru su predstavnici              aleksandrijske, antiohijske, ruske, srpske, rumunske, gruzijske, bugarske,              poljske, cehoslovacke i albanske Crkve odbacili ucešce u svetskom              ekumenskom pokretu i u SSC, koji je upravo bio formiran, osudivši              ga kao jeres.
            4. Ova revnost Pravoslavnih u odstojavanju Istine Božije o Crkvi,              nažalost, nije dugo trajala. Samo cetiri godine nakon formiranja              Svetskog saveta crkava, Carigradski patrijarh Atinagora izdao je 1952.              godine Encikliku kojom poziva sve poglavare Pomesnih Pravoslavnih              Crkava da se pridruže Svetskom savetu crkava. Iako su razlozi              za takav poziv bili sasvim banalni i necrkveni (recimo: "približavanje              naroda i nacija", u cilju "suocavanja sa velikim problemima              sadašnjice"), pojedine Pravoslavne Crkve još iste te              1952. godine hitaju da se ukljuce u SSC. Carigradska Patrijaršija              šalje svoje stalne predstavnike u centralu SSC u Ženevi.              Godine 1959. Centralni komitet SSC sastaje se na Rodosu sa predstavnicima              svih Pravoslavnih Crkava, od kada je prakticno Ekumenizam ušao              medu zidove Pravoslavlja i poceo, poput raka, iznutra da ga razjeda.              Posle Rodosa, Pravoslavni se prosto takmice medusobno ko ce se pokazati              vecim ekumenistom.
            Pravoslavni ekumenisti su pocev od 1961. godine sazivali niz konferencija              u cilju realizovanja ekumenistickih ciljeva. Tako je 1964. godine              održana Treca konferencija na Rodosu, gde je odluceno da se vode              "dijalozi" sa jereticima "na ravnopravnoj osnovi",              kao i da svaka pomesna Pravoslavna Crkva neguje samostalno "bratske              odnose" sa jereticima. Kolovoda u svim ovim ekumenskim igrama              bio je Carigradski patrijarh Atinagora, koji je zapoceo seriju susreta              sa rimskim Papom, medusobno skidanje anateme iz 1054. godine, zajednicke              molitve itd. A kasnije su to cinili njegovi naslednici i njihovi saradnici,              kao što su Jakovos americki, Stilijanos australijski, Damaskin              ženevski i mnogi drugi.
            Taj rad na ekumenskom planu prate i nekontrolisane izjave pojedinih              predstavnika Pravoslavnih Crkava, ne samo onih sa Carigradskog trona,              koje nemaju ništa zajednicko sa stavovima i ucenjem Svetih Otaca.              Pomerene su mede koje postaviše Oci naši izmedu istine i              laži, svetlosti i tame, Hrista i Velijara. Osnovni zadatak svih              tih izliva sentimentalne (u suštini obostrano licemerne) ljubavi              koja se u tim izjavama tobože projavljuje, jeste da se kod pravoslavnih              hrišcana razvije svest o tome da su sa nepravoslavnima braca              u Hristu, i clanovi jedne i istinske Crkve Hristove.
            To se govorilo u susretima, na konferencijama, štampalo u casopisima              i knjigama, prenošeno preko radija i televizije. I sve to trebalo              je da dovede do "zajednicke Caše", do zajednickog pricešca              (intercommunio), koje i jeste osnovni cilj takozvanog "dijaloga              ljubavi" . A to je, po ocu Justinu Popovicu, "najbezocnije              izdajstvo Gospoda Hrista, izdajstvo judinsko i pritom izdajstvo vascele              Crkve Hristove".
           Pristup SPC Svetskom savetu crkava
           Po ugledu na ostale pomesne Pravoslavne              Crkve, a posebno na Carigradsku patrijaršiju, i Srpska Pravoslavna              Crkva, od samog pocetka trudila se da "uhvati korak" sa              vremenom. Iako formalno još nije bila clan SSC, ona je pocela              da tesno i cesto kontaktira sa tim "savezom jeresi", kako              bi rekao otac Justin, da prima u zvanicne posete predstavnike SSC,              najpre lica zadužena za slanje meducrkvene pomoci, kao g. Tobhijasa,              Maskvela, gdicu Majhofer, pa do generalnog sekretara Viserta Hufta.
            Istina, Srpska Crkva nije imala zvanicnog predstavnika – posmatraca              na Drugoj Konferenciji SSC u Evanstonu u Americi, ali je zato na Trecoj              Skupštini u Nju Delhiju 1961. godine imala svoju troclanu delegaciju              (kojoj je na celu bio Episkop Visarion). Na ovoj skupštini došlo              je do suštinskog zaokreta po pitanju ucešca Pravoslavnih              pomesnih Crkava. Izgleda, pod pritiskom komunisticke sovjetske vlasti,              Moskovska Patrijaršija, a sa njome i Crkve u svim satelitskim              zemljama, listom su se uclanile u SSC. Tada su se uclanile: Moskovska              Patrijaršija, Gruzijska Patrijaršija, Rumunska Patrijaršija,              Bugarska Patrijaršija, Poljska Arhiepiskopija i Cehoslovacka              Arhiepiskopija.
            Srpska Crkva postala je clan SSC na "mala vrata", pomalo              necasno. Naime, u posetu SPC je došao generalni sekretar Visert              Huft i zamolio da se i Srpska Crkva uclani, bez obaveze na potpisivanje              nekih teoloških dokumenata, koji bi bili dogmatski i kanonski              neosnovani. Tadašnji Sveti sinod (ne, dakle, Sabor) SPC sa Patrijarhom              Germanom na celu, odlucio je da se i Srpska Crkva uclani. To je prihvaceno              i ozvaniceno na zasedanju Centralnog odbora SSC negde u Africi 1965.              godine.
            Od tada pa nadalje Srpska Crkva je, kao i estale pomesne Pravoslavne              Crkve, postala ORGANSKI deo SSC. Uzimali smo ucešca preko zvanicnih              predstavnika (episkopa ili teologa) na svim kasnijim anamblejama,              konferencijama, simposionima, sastancima, molitvenom sedminama i svemu              onom što je SSC padalo na pamet, a na šta smo mi bespogovorno              pristajali. Rezultat tog ucešca bila je izvesna materijalna pomoc,              koju je SPC povremeno dobijala od SSC u vidu lekova, lecenja ili oporavka              nekih lica u Švajcarskoj, studentskih stipendija, ili izvesnim              novcanih priloga za neke konkretne svrhe i potrebe SPC, kao recimo              za gradnju nove zgrade Bogoslovskog fakulteta. Te mrvice materijalnih              dobara placali smo gubljenjem na duhovnom planu u cistoti naše              vere, kanonske doslednosti i vernosti Svetom Predanju Crkve Pravoslavne.
            Prisustvo naših (i uopšte pravoslavnih) predstavnika na              raznoraznim ekumenskim skupovima nema kanonskog opravdanja. Nismo              tamo išli da smelo, otvoreno i nepokolebljivo ispovedamo vecnu              i neizmenljivu istinu pravoslavne vere i Crkve, nego da pravimo konmpromise,              i pristajemo, manjeviše, na sve one odluke i formulacije koje              nam nepravoslavni ponude.Tako se stiglo i do Balamanda, i do Šambezija,              i do Asizija, što sve skupa predstavlja neverstvo i izdaju svete              Pravoslavne vere.
            Za sve to vreme padanja i propadanja u svakom pogledu Crkve Svetoga              Save, jedino se cuo glas oca Justina Celijskog, koji je bio i ostao              budna i nepromenljiva savest SPC. On, duboko osecajuci i liturgijski              preživljavajuci duh apostolske i svetootacke istine, pisao je              povodom ekumenskih "podviga" patrijarha Atinagore: "A              patrijarh carigradski? On svojim neopapistickim ponašanjem, svojim              recima i delima, sablažnjava vec decenijama pravoslavne savesti              odricuci jedinstvenu i svespasonosnu istinu Pravoslavne Crkve i vere,              priznavajuci rimskog vrhovnog prvosveštenika sa svom njegovom              demonskom gordošcu..."
            Ove reci jasno izražavaju jedan zreo, iskren i svetootacki stav              prema patrijarhu-jeretiku, kao i preciznu dijagnozu osnovnih namera              Carigrada, koje naslednici patrijarha Atinagore sve do danas sprovode              na ocigled i precutno odobravanje zvanicnika ostalih Pravoslavnih              Crkava.
            Šta li bi tek danas rekao otac Justin? Jedino što je dobro              u citavoj ovoj stvari, to je što naši zvanicni predstavnici              i ucesnici na raznim ekumenskim skupovima, po povratku otuda ništa              ne pišu i ne objavljuju u crkvenoj štampi, što bi trovalo              pravoslavni narod. Cesto i mi arhijereji na Saboru sakupljeni, ostajemo              uskraceni za zvanicne izveštaje od brace arhijereja, kao naših              predstavnika, što je smatram, nedopustivo.
            Imajuci u vidu sve napred receno s jedne strane, i vecno i nepogrešivo              evandelsko merilo "da se svako drvo po plodovima svojim poznaje"              s druge strane, jasno je kao sunce šta nam valja ciniti. Još              na ovom saboru doneti ODLUKU o istupanju Srpske Pravoslavne Crkve              iz Svetskog saveta crkava i svih drugih, njemu slicnih, organizacija              (kao KEK i dr.), i shodno tome prekinuti praksu svakog ekumenskog              delovanja i prakticnog ucestvovanja u ekumenistickim bezbožnim              manifestacijama.
           To uciniti iz ovih raloga:
            1. Iz poslušnosti prema svetom apostolu Pavlu, koji savetuje              i nareduje:"Coveka jeretika posle prvog i drugog savetovanja,              kloni se".
            2. Što je to saglasno sa svim svetim Kanonima Pravoslavne Crkve,              o koje smo se do sada silno ogrešili.
            3. Što ne postoji ni jedan jedini medu Svetim Ocima Crkve koji              bi nam svojim ucenjem, životom i delima mogao poslužiti              kao primer koji bi opravdao naše uclanjenje i dalji ostanak u              necrkvenoj organizaciji SSC i njoj slicnih.
            4. Radi spasenja svojih duša, duša poverene nam pastve koju              smo dosadašnjim ekumenisanjem silno sablaznili i duhovno oštetili,              kao i radi spasenja svih onih koji se još uvek nalaze izvan Kivota              spasenja – Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve Pravoslavne,              kojima ce više pomoci u traženju i nalaženju istine              i puta spasenja jedan takav naš odlucan i jasan postupak, nego              bezbojno i bezbožno dalje naše druženje sa njima.
           Nakon dve godine od ovog našeg              izveštaja, Sveti arhijerejski sabor Srpske Pravoslavne Crkve              na svom majsko-junskom zasedanju 1997. godine doneo je odluku da Srpska              Crkva istupi iz SSC, odnosno odluceno je da Srpska Crkva ne bude više              organski clan ove organizacije. U obrazloženju ove odluke je              konstatovano da je Svetski savet crkava nastao kao izraz želje,              narocito rascepkanog protestantskog sveta (pocevši od 1910.)              za vaspostavljanjem jedinstva Crkve. Pravoslavne Crkve su, svaka na              svoj nacin, kao što smo videli, osobito posle 1920. godine redovno              ucestvovale u tzv. Ekumenskom pokretu, radi ostvarivanja Hristove              zapovesti "da svi jedno budu" .
            U pocetku su na polju ekumenizma ucestvovali videni bogoslovi Pravoslavne              Crkve, kao što su sveti vladika Nikolaj Žicki, Episkop backi              Irinej (Ciric), Episkop dalmatinski Irinej (Ðordevic), Protj.              Georgije Florovski, Dimitrije Staniloje i dr. Oni su u svakoj prilici              svedocili vecnu istinu i stav pravoslavnog bogoslovlja, da "bez              jedinstva u veri nema i ne može biti jedinstva u Crkvi kao bogocovecanskom              organizmu Hristovom" . Na svim ekumenskim susretima i ansamblejama              oni su izdvajali u posebne zakljucke svoje pravoslavne stavove i odluke.              Tek kasnije, od formiranja SSC, od tog principa se postepeno odstupalo,              i pravoslavni predstavnici su se sve više utapali u zajednicke              (u suštini nepravoslavne) zakljucke i odluke.
            Na to posebno ukazuje obrazloženje izneto na Saboru SPC kojima              je objašnjena i obrazložena odluka o istupanju iz SSC. Takva              odluka je doneta:
            Sa razloga što je SSC poceo da zanemaruje u svom delanju onaj              izvorni stav o neophodnosti jedinstva u veri kao preduslovu jedinstva              Crkve;
            Sa razloga što je ovaj Savet poceo da dobija prirodu "NAD-CRKVE"              i da se u tom duhu ponaša, prakticno prihvatajuci u nacinu svoga              delovanja za Pravoslavlje neprihvatljivu anglikansku "teoriju              grana", u novije vreme nazivanu teoriju "hrišcanskih              tradicija", po kojoj se "tradicije" nekih od protestantskih              sekti (nastalih, recimo, u prošlom veku) izjednacavaju i smatraju              ravnopravnim sa živim Predanjem Crkve Istoka, neprekinutim od              apostolskih vremena;
            Sa razloga što je SSC pod sve vecim uticajem sekularizma;
            Sa razloga što zbog samog ustrojstva SSC, u kome ogromnu vecinu              imaju protestantske zajednice, Pravoslavna Crkva uvek biva nadglasavana,              tako da pri takvom stanju stvari Pravoslavna Crkva ne može uticati              na njegove odluke niti biti adekvatno zastupljena;
            Sa razloga što se u zvanicnim krugovima SSC sve više zanemaruju              pitanja vere i poretka i jedinstva u veri i izvornoj Crkvi Hristovoj,              za racun pragmatizma i dnevne svetske politike;
            Sa razloga što u zvanicnim krugovima ekumenskog pokreta (narocito              posle Generalnih konferencija u Upsali i Kamberi) preovladuje duh              i nastrojenje, prakticno ispoljavano i primenjivano – religioznog              sinkretizma;
            Sa razloga što neke, i to najznacajnije (npr. Anglikanska crkva)              clanice SSC, namesto da u duhu ekumenizma umanjuju postojece dogmatske              i kanonske razlike – uvode nove "crkvene" obicaje              i praksu koju dogmatski pravdaju, obicaje koji ugrožavaju evandelski              etos i sveukupno hrišcansko predanje Istoka i Zapada (rukopolaganje              žena za "biskupine i "pastorine"), stvarajuci              radikalno novi poredak, eklisiologiju i moral u "crkvi";
            Sa razloga što SSC toleriše neke od hrišcanskih zajednica,              svojih clanica, koje protivno Evandelju i apostolu Pavlu, prihvataju              i blagosiljaju neprirodni i protivprirodni blud ovencavanje istopolnih              lica – lezbejki i homoseksualaca), što je "sramno              i cuti";
            Sa razloga što se taj ekumensko-sinkretisticki i sekularisticki              duh prenosi i na pojedine pravoslavne krugove, narocito u Dijaspori              i mešanim sredinama, pa su postala cesta zajednicka pricešcivanja              i molitvena opštenja sa nepravoslavnima, kojom se praksom negira              sami etos i svetootacka pravila mišljenja i življenja u              Crkvi (znaci, negativno se odražava na samu Crkvu);
            Sa razloga što ORGANSKO clanstvo u SSC prouzrokuje unutar pravoslavne              Punoce sablazni i ozbiljne polarizacije medu Pomesnim Pravoslavnim              Crkvama (što znaci: ne doprinoseci svehrišcanskom jedinstvu,              ovakva vrsta clanstva direktno ugrožava jedinstvo unutar same              Pravoslavne Crkve, da ne govorimo o eklisiološkoj neprihvatljivosti              takve vrste clanstva!);
            Sa svih tih gore navedenih razloga, Srpska Pravoslavna Crkva, svedok              verni i cuvarka (zajedno sa ostalim Pomesnim Pravoslavnim Crkvama)              – vere i etosa Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve Hristove,              najavljuje svoje istupanje iz SSC; i otkazivanje da bude ORGANSKI              clan ove organizacije (što su ucinile Jerusalimska patrijaršija              i Gruzijska crkva). Pri tome Srpska Crkva se ne otkazuje da i dalje              radi "na jedinstvu svih" i da saraduje sa svima, na radu              sa SSC na humanitarnom polju, kao i na drugim oblastima meduhrišcanske              odgovornosti za mir, pravednost i zajedništvo medu narodima i              državama u svetu.
            S obzirom, medutim, da se ovde radi o dalekosežnom koraku, koji              se ne tice samo života i misije Srpske Crkve nego i sveukupnog              Pravoslavlja i njegove spasonosne misije u svetu, Sabor Arhijereja              Srpske Crkve je odlucio da svoj stav i mišljenje prethodno, pre              konacnog istupanja, dostavi Carigradskom i Vaseljenskom Patrijarhu              i svima poglavarima pomesnih Crkava Pravoslavnih, sa predlogom i zahtevom              da se što skorije sazove Svepravoslavno savetovanje po pitanju              daljeg ucešca Pravoslavnih Crkava uopšte u Svetskom savetu              crkava. Tek posle toga Savetovanja ce naša Pomesna Crkva zauzeti              svoj konacni stav po ovom pitanju i obznaniti ga javnosti".
            Nažalost, poslednji stavovi ove odluke Sabora SPC, anulirali              su sve one napred iznete jake razloge za konacni i trajni prekid clanstva              i saradnje sa SSC, što se ubrzo i pokazalo.
            Uskoro je održano "Solunsko savetovanje" predstavnika              svih Pravoslavnih Crkava, ciji su "zakljucci" sprecili Srpsku              Pravoslavnu Crkvu da izvrši svoju odluku iz 1997. godine i napusti              SSC. Kao da je cilj tog "savetovanja" i bio da razvodni              i obesnaži odluku SPC. I zaista, vec iduce 1998. godine Sabor              Srpske Crkve pružio je novi odgovor na pomenuto pitanje. Taj              drugi odgovor, po tumacenju pravoslavnog kanoniste g.Ž. Kotoranina,              "nije bogoslovski, nego politicki" . On se sastoji, prvo,              u nespremnosti Sabora da zaštiti svoju prošlogodišnju              odluku od falsifikovanja, negiranja i neizvršavanja iste i, drugo,              u usvajanju Solunskih zakljucaka kao i u otposlanju delegacije Srpske              Crkve u Harare na zasedanje Skupštine SSC. Suština, pak,              Solunskih zakljucaka sastoji se u traženju radikalne reorganizacije              tog Saveta, koja ni do danas i nakon sedam godina, nija usledila.              Tako su i ti "zakljucci ostali "mrtvo slovo na papiru".              Niti se SSC u bilo cemu reorganizovao i postao bliži Pravoslavnoj              Crkvi Hristovoj, niti je ijedna Pomesna Pravoslavna Crkva (pa ni Srpska),              zbog toga istupila iz clanstva u SSC. A razlozi i obrazloženja              za prekid clanstva u njemu (izneti u odluci Sabora SPC), i dalje su              na snazi, kao, nažalost, i štetne eklisološke posledice              koje iz tog clanstva proisticu.
            Tako je drugim odgovorom Sabor Srpske Pravoslavne Crkve, napustivši              svoju raniju odluku (iz 1997. godine) i njeno obrazloženje, nastavio              i produžio svoje ORGANSKO ucešce kao ravnopravni clan Svetskog              saveta crkava, vodeci sebe i svoju pastvu putem pogibli. Prosto, naprosto,              dalje clanstvo Srpske Crkve u SSC nije niti može biti bogougodno.              Posledice toga vec oseca narod i država. Najodgovorniji u Telu              Crkve (Episkopi) zaobilaženjem dogmata i kršenjem kanona              prizivaju Božiji gnev na sebe i na stado svoje. Neprihvatljiv              je za pravoslavnu savest jereticki koncept "evandelskog ekumenizma"              – Evandelja bez Hrista, spasenja bez Crkve.
            Utešno je što je u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i posle nedoslednosti              koje je pokazao Sveti arhijerejski sabor, i dalje bilo i ima onih              koji se sa tim nisu pomirili, koji i dalje otvoreno i smelo istupaju              protiv nakaznog ekumenizma, kao i protiv onih koji ga podržavaju,              izlažuci se cesto i otvorenom gonjenju od strane pojedinih Episkopa.              Vredno je ovde pomenuti neka imena, u srpskom narodu dobro poznata.              Pored citiranog Željka Kotoranina, tu je Rodoljub Lazic, Miodrag              Petrovic, Vladimir Dimitrijevic, sveštenik Boban Milenkovic i              dr. Narocito su u protivljenju ekumenizmu "u praksi" dosledni              i odvažni monasi u skoro svim Eparhijama SPC.
            Opšti glas svih boraca za cistotu vere i vernost Crkvi Pravoslavnoj              zazvucao je u SPC sa "Sopocanskog skupa"koji je održan              u februaru 2001. godine. Sa tog skupa monaštva, sveštenstva              i vernih ceda Crkve Pravoslavne, rukovodenih brigom i ljubavlju prema              svetosavskom nasledu svoje majke Crkve, upucen je APEL – MOLBA              Svetom arhijerejskom saboru Srpske Pravoslavne Crkve, da:
            Neodložno izvrši svoju odluku iz 1997. godine o istupanju              naše Crkve iz SSC, ukazujuci da je svaka Pomesna Crkva vlasna              da sama donese i izvrši takvu odluku, jer su se pojedinacno i              uclanjavale. Nikakvi zakljucci Solunskog savetovanja tome ne mogu              i ne smeju biti smetnja;
            Revidira svoj odnos prema rimokatolicizmu, koji svi Sveti Oci i Ucitelji              Crkve, od Fotija Velikog, preko Marka Efeskog do Justina Celijskog              smatraju jeresju, a ne "sestrinskom crkvom", te da se prekine              svako molitveno opštenje sa rimokatolicima i papom rimskim pod              izgovorom "bratske ljubavi";
            Da se ni pod kakvim uslovima ne prihvati cesto najavljivani papin              dolazak u posetu Srpskoj Crkvi; da se zaustave izvesne tendencije              (koje se cesto naslucuju) ka uvodenju novog kalendara u našu              Crkvu, jer bi takav pokušaj doveo do velikog raskola u našoj              Crkvi, kao što se desilo i u svim pomesnim Crkvama koje su uvele              novi kalendar;
            Da se u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi pokrene unutarcrkveni dijalog o              svim spornim pitanjima duhovnog života i bogoslovlja, jer upravo              nedostatak dobronamernog dijaloga dovodi do unutrašnjih podela              u narodu na sledbenike razlicitih bogoslužbenih, bogoslovskih              i pastirskih struja, od kojih neke predstavljaju novacenja tuda Svetom              Predanju.
            Na kraju, Sopocanski skup, završava svoj Apel citirajuci reci              svetog vladike Nikolaja, o potrebi revnosti i budnosti u borbi za              spasenje svoje duše. "...Ako neko kaže: juce je bila              opasnost po našu Crkvu, a danas je ta opasnost prestala, strašno              se vara. To je trubac koji svira na spavanje. A mi moramo imati u              ovo vreme što više trubaca koji ce svirati na budenje, na              ustajanje, na pripravnost, na odbranu. jer onaj "nepomenik",              kome je naš sveti narod sa svojim sveštenstvom osujetio              "vaplocenje u formi zakona" (misli na Konkordat iz 1937.              godine), ipak ide po ovoj zemlji kao duh, kao avet, dejstvuje, dejstvuje              i dejstvuje".
            Na kraju bih završio ovo svoje izlaganje molitvenom željom,              da ovaj naš Solunski simposion bude zbor TRUBACA koji ce svojim              svedocenjem i svojom revnošcu razbuditi uspavane savesti predstavnika              svih pomesnih Pravoslavnih Crkava, da sve skupa, ili svaka pojedinacno,              sledujuci svoj unutrašnji zov, istupe iz Svetskog saveta crkava,              prekinu molitveno i prakticno ucestvovanje u jeresi ekumenizma, te              time posvedoce pred licem celoga sveta da Jedna, Sveta, Saborna i              Apostolska Crkva bila je, jeste i bice Crkva Pravoslavna, da izvan              nje nema Crkve, i da bez Crkve i jedinstva sa Crkvom nema ni spasenja.              To ce biti jedino istinsko služenje bližnjemu, istinska              ljubav prema svima nepravoslavnim ili inoslavnim ljudima i narodima              savremenog sveta, jer po ocu Justinu: "Samo je ono prava ljubav              koja bližnjemu osigurava život vecni".
           
            Preuzeto iz: Sveti knez Lazar, broj 47 (3/2004), Gracanica, 2004,              29-46.
           NAPOMENE:
           [1] Izuzetak od toga pravila je, nažalost,              samo Carigradska Patrijaršija, koja je upravo promoter svih ekumenistickih              zbivanja i gibanja na globalnom planu. Iz te pomesne Crkve do sada              se nije cuo ni jedan glas protivljenja ekumenistickom delovanju u              reci i praksi poglavara i predstavnika te crkve. Naprotiv, otuda su              se cesto mogle cuti samo reci osude i napada na one koji se širom              Pravoslavlja trude da ocuvaju "zalog vere" neuprljanu ekumenistickim              zloverjem.