Dabome da je ideja ekumenzizma nastala iz nužne potrebe da se odgovri na izazove savremenog svijeta, odnosno, savremene stvarnosti. Danas kada ljudi idu na Mjesec, kada razne vrste naučnih sondi krstari svemirom i šalje razne podatke o njegovim karaketristikama, ne može se više govoriti o devet, sedam ili ne znam koliko nebesa, i Božijem prestolu na nekom od njih, zar ne? Htjele ili ne, religije se moraju prilagoditi stvarnosti, inače, i mala djeca će ih početi tretirati kao Andersenove bajke.
Lakše će to uraditi ujedinjene, ili ako ne ujedinjene, a ono udruženim zajedničkim naporom da opstanu i koliko toliko održe ideju o Bogu kao stvoritelju svega postoikećeg.
Međutim, to će ići vrlo teško. Religija uopšte je istorijska pojava, a sve istorijske pojave, po definiciji, ograničenog su trajanja. Istorija ljudskog društva to nedvosmisleno potvrđuje. I ne znamo koliko je sve postojalo religija prije hrišćanstva, koje su se potpuno ugasile. I ne samo religije. Isti je slučaj i sa ljudskim civilizacijama. I jedne i druge traju dok se njihova ideja ne iscrpi. A to se, uglavnom, odviija po scenariju: prosperitet, kulminacija, stagnacija i propadanje. Nastaje vakum u kome se rađa neka druga, svježija ideja i sve kreće iz početka.
Pitala si me koja je svrha čovjekovog života na Zemlji? Ah, pa na to pitanje su pokušale da odgovore sve filozofije svijeta i bojim se da nisu sve do sada našle odgovor na njega. Ne znam koja je svrha čovjekovog života na Zemlji. Za sve što je konačno, što ima svoj neminovni kraj, teško je odrediti svrhu. Ideja o Bogu i drugom životu u njegovom carstvu, sa tog stanovišta, je vrlo privlačna i naizgled daje konačan odgovor na to pitanje. Zato se tako dugo održava i zato ima toliko uspjeha, jer čovjeku čija je svijest okovana dogmom i neupitnom vjerom u Boga, ništa više i ne treba. On nije spreman da se suoči sa svojom konačnošću, pa zbog toga radije živi u iluziji koja izgleda tako privlačno.